Piše: Moses Nangiro

Zovem se Moses Nangiro. Imam 28 godina. Dolazim iz okruga Napak, ali sam odrastao ovdje u mjestu Nawanatau, u blizini grada Morota. Ovdje me je 2003. dovela moja tetka koja mi je tada spasila život.

Preživio sam!
Otac mi je ubijen u mom ranom djetinjstvu. Majka i mlađi brat umrli su od gladi na mojim rukama. Sve se to dogodilo dok sam još bio vrlo mlad i ne znam ni koliko sam tada imao godina. U našoj obitelji bilo nas je troje djece. Nakon tih teških gubitaka tetka je došla po nas i dovela nas u Nawanatau. Ovdje sam odrastao noseći u srcu bol, ali i duboku zahvalnost što sam preživio.

U Nawanatau sam krenuo u školu i završio osnovno obrazovanje do sedmog razreda. Kasnije mi je jedna dobra osoba pomogla upisati srednju školu, ali ni nju nisam uspio završiti. Ta me je osoba napustila, a moja tetka nije imala mogućnosti nastaviti plaćati moje školovanje. Moja sestra tada je još bila mala i nikada nije išla u školu. Osjećao sam se napušteno i bez oslonca.

Zbog toga sam prekinuo školovanje na O-levelu i završio na ulici.

Izgubljen
Radio sam sitne poslove kako bih preživio. Prodavao sam jaja i mandazi (oblik prženog kruha koji potječe s obale Svahili) zarađujući vrlo malo – ponekad samo 500 šilinga na dan. Živio sam život ulice i često sam s drugima pio lokalno pivo. Korak po korak shvaćao sam da me takav život vodi u sve dublju propast i da gubim samoga sebe.

U jednom trenutku počeo sam ozbiljno razmišljati o svom životu. Pitao sam se: ako pokušam isplanirati svoj život i potrudim se, mogu li i ja postati netko? Odvojio sam se od skupine uličnih dječaka i pokušao krenuti ispočetka. Počeo sam samostalno praviti mandazi. Pokušao sam učiti krojenje i izradu džempera, ali ništa od toga nije donijelo pravu promjenu.

U tom razdoblju moj je život bio vrlo težak. Živio sam među ljudima koji su bili ovisnici o drogama. Pili smo orara gin i sve vrste alkohola. I ja sam bio jedan od njih. Bio sam izgubljen, bez nade i bez svjetla. Nisam znao kamo idem, niti zašto živim. Ali Bog me nije ostavio…

Svjetlo nade
Danas sam oženjen i imam troje djece. Supruga i ja vjenčali smo se u crkvi i već smo nešto više od dvije godine u braku. Kada sam se odlučio na ovaj korak, znajući da je u Karamoji poligamija dio tradicionalnog načina života, moj ujak nije prihvatio moju odluku da se vjenčam u crkvi i da imam samo jednu ženu. Kao osvetu oduzeo mi je svu imovinu. Ipak, moja želja promijeniti svoj život i biti bliže Bogu bila je jača od svih prijetnji i nepravdi.

Upravo od trenutka kada sam primio sakrament svete ženidbe, u mom se životu pojavilo svjetlo nade. Prije toga bio sam bez nade i nisam vidio izlaz. Nakon sakramenta shvatio sam da Bog doista postoji i kako je cijelo vrijeme bio uz mene. Vratio sam se Crkvi i ponovno pronašao vjeru.

Istinska sreća
Danas vidim svjetlo ondje gdje ga prije nije bilo. Vidim nadu ondje gdje je bila samo tama. Zahvaljujem Bogu za sve što mi je dao i za sve kroz što me je proveo.

Danas sam ja jedini oslonac jer je moja tetka već stara. Moji nećaci, nećakinje, rođaci i rodbina gledaju u mene s nadom. Vide da sam barem negdje stigao i da se život može promijeniti. Zato molim Boga da bude uz mene i da mi otvori mnoga vrata i putove kako bih mogao pomagati drugima.

Posebno molim za sve one koji još uvijek lutaju ulicama, koji nemaju nikakvu priliku i koji su izgubili nadu – da i njima Gospodin otvori vrata kao što ih je otvorio meni, i da i oni pronađu svjetlo.

Po ovom sakramentu i po Božjoj milosti danas sam istinski sretan, osobito kada mogu pomagati drugima. Hvala Bogu.