U crkvi u Lyonu jedan bračni par moli pred grobom Bl. Pauline Jaricot, smještenim u jednom od krakova transepta (poprečnog crkvenog broda). Žena prilazi kipu blaženice, uzima iz njezine ruke krunicu te je zamjenjuje istovjetnom krunicom iz male košarice postavljene u blizini. – Ovim jednostavnim činom, na koji su hodočasnici svakodnevno pozvani, obilježava se osnutak Žive krunice. Tu je pobožnost prije dva stoljeća osmislila i pokrenula laikinja iz Lyona – Bl. Pauline, koja je upravo na tome mjestu doživjela obraćenje 1816., slušajući propovijed o ispraznosti svijeta, objavljeno je na missio.ba.

Pisanje povijesti
Na početku svoje homilije kardinal je ovo slavlje smjestio u duhovnu povijest koju je započela Pauline: „Zahvaljujemo Gospodinu koji nas je okupio kao zajednicu u euharistiji dok obilježavamo dvjestotu obljetnicu osnutka Žive krunice Bl. Pauline Jaricot. Ta kći Lyona prije 204. godine utemeljila je Djelo za širenje vjere.“

Podsjetivši kako je bila članica Trećega reda Sv. Dominika, kardinal je istaknuo njezin dar da „na stvaralački način preobrazi pobožnost prema svetoj krunici u duhovnu snagu“ koja okuplja zajednice sudionike „poslanja Crkve po molitvi, animaciji i djelima ljubavi“.

Molitva koja otvara vrata Cenacola
„Kako krunica oblikuje misionare?“ – Polazeći od izvještaja iz Djela apostolskih, nepresušnoga izvora za promišljanje o kršćanskom poslanju, kardinal je najprije usmjerio pogled na malu zajednicu okupljenu u Dvorani Posljednje večere: „Nalazimo učenike zajedno s Marijom, Majkom Isusovom, nekim ženama i prijateljima u gornjoj sobi, odnosno Cenacolu. Prema Isusovoj zapovijedi, postojano su molili očekujući Duha Svetoga, snagu od Oca, koji će ih učiniti Isusovim svjedocima sve do nakraj zemlje. Zajednica učenika nije bila u toj dvorani kako bi se skrivala, nego kako bi čekala Duha Svetoga koji će ih izvesti van naviještati Evanđelje.“

„Kad je Duh sišao na njih, njihova je molitva postala svjedočanstvo o čudesnim djelima koja je Bog ostvario u Isusu, izrečeno na različitim jezicima svijeta. Iz toga proizlazi spoznaja osobito važna za naše vrijeme: Braćo i sestre, molitva oblikuje zajednicu ljudi otvorenih primanju Duha Svetoga. Istinska molitva otvara srca za zajedništvo s Bogom, s drugim učenicima i sa svijetom“, kazao je kard. Tagle i naglasio kako Živa krunica nije utočište izolacije, nego škola otvorenosti.

„Molitva i bogoštovlje ne smiju dijeliti učenike jedne od drugih. Molitva ne odvaja zajednicu od svijeta, nego otvara vrata i jezike za misionarsko svjedočanstvo usredotočeno na Isusa. Marija, koja je u svome srcu čuvala spomen na Isusa, pomoći će misionarskoj zajednici moliti, spominjati se i naviještati velika Božja djela“, naglasio je kardinal.

Krunica kao misionarska pedagogija
Zatim je produbio „misionarsku dimenziju krunice“, osvrćući se na pojedine molitve koje čine svaku deseticu. „Vjerujem da se naziva Živom krunicom zato što je namijenjena oblikovanju živih zajednica koje žive svoje kršćansko poslanje“, rekao je, ističući trajnu aktualnost nadahnuća Pauline Jaricot.

„Otajstva krunice, prije svega, uranjaju vjernike u Kristov život. Promatrajući otajstva, pridružujemo se Isusu u različitim etapama njegova poslanja, nadajući se da ćemo usvojiti njegov način razmišljanja i njegovo srce dok vršimo vlastito poslanje. Molitva Gospodnja potom pročišćuje srce učenika. Oče naš pročišćuje naša srca kako bi postala poput srca Isusa, Sina koji traži slavu, volju i Kraljevstvo Očevo. Oče naš oblikuje srca braće i sestara koji opraštaju dok sami mole oproštenje.
U svijetu u kojemu mnogi grade vlastita kraljevstva kako bi sebi stekli ime, a pritom druge ljude pretvaraju u predmete i robove, postupajući prema njima na nečovječan i nasilan način – to nije kršćansko poslanje kako ga izriče Oče naš. Moliti Oče naš, a ponašati se poput licemjernih kraljeva, međusobno je nespojivo.
Zdravomarija, ponovljena 10 puta u svakoj desetici predstavlja školu poslanja u marijanskom stilu. Svaki put kada molimo Zdravomariju, preuzimamo ulogu Božjega glasnika navješćujući ispunjenje Božjega nauma spasenja i ulogu koju je Bog namijenio Mariji u tom naumu (…) Naposljetku, molitva Slava Ocu daje ključ za razumijevanje svakoga kršćanskog zauzimanja. Kršćansko poslanje, obilježeno i čudesnim djelima i trpljenjem sve do smrti, nalik je svjetiljci koja svima daje svjetlo. No Isus nas podsjeća: 'Neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave vašega Oca nebeskoga'. Stoga, poslanje koje završava samopromocijom nije kršćansko poslanje. Autentično kršćansko poslanje mora odjekivati Marijinim hvalospjevom: 'Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu, Spasitelju mome'“, poručio je kardinal.

Bdjenje i nadahnuće naroda oko Žive krunice
Spomenimo kako su prije mise sudionici su imali prigodu dublje upoznati karizmu Žive krunice zahvaljujući nadahnutom izlaganju fra Dinha Anh Nhuea Nguyena, OFM Conv., generalnog tajnika Papinske misijske zajednice.

Podsjetio je kako je „misija odgovornost svih vjernika te kako je zajedništvo preduvjet svake misionarske plodnosti“, izrazivši nadu „kako će nam Bl. Paulina Jaricot pomoći obnoviti ovu misionarsku baštinu“.

„Možete li zamisliti koliko bi značila velika međunarodna mreža Ruža koje redovito mole za iste misijske nakane?“ upitao je fra Dinh. „Skupine iz Poljske, Francuske, Italije, Vijetnama, Filipina, Tanzanije, Brazila i Meksika mogle bi se osjećati ujedinjenima u istom duhovnom poslanju. Ta međunarodna dimenzija omogućila bi konkretno očitovati ono što Drugi vatikanski sabor naziva zajedništvom partikularnih Crkava u jedinstvenom poslanju sveopće Crkve“, naglasio je.

Nakon mise večer je nastavljena bdjenjem svjedočanstava koja su pokazala današnju plodnost Žive krunice na svim kontinentima. Sama 200. obljetnica, koju su mjesecima pripremala Papinska misijska djela Francuske, omogućila je upoznavanje bogate raznolikosti toga pokreta koji je nastao u Lyonu, a proširio se po cijelome svijetu.

Iz Mozambika je o. Jorge Joaquim Pinho, nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela opisao još uvijek relativno novo, ali obećavajuće širenje te duhovnosti: „Na temelju svoga iskustva s pobožnošću Žive krunice (…) mogu reći kako još nije duboko ukorijenjena praksa. Ipak, posljednjih se godina proširila među molitvenim skupinama majki… Ta je pobožnost prisutna i među mladim bračnim parovima.“

U okolnostima obilježenima pastoralnim izazovima i povremenim nasiljem svjedoči nastanku „brojnih spontanih molitvenih skupina“, od kojih neke „Živu krunicu imaju kao svoje prepoznatljivo obilježje“, te ističe kako je zajedno s Papinskim misijskim djelima odlučan ostati „čvrsto predan njihovu širenju i promicanju“.

Dvoje volontera na Filipinima, Gaétan i Gaëtane Javel, podijelili su svoje iskustvo rada u zakladi ANAK-Tnk u Manili, koju je osnovao o. Matthieu Dauchez i koja skrbi za djecu s ulice. „Zaklada ANAK-Tnk pomaže djeci s ulice u Manili; njezino je poslanje vratiti toj djeci, koja pripadaju najsiromašnijima među siromašnima, dostojanstvo te sposobnost ljubiti i biti ljubljeni“, rekli su, naglašavajući kako dom za njih postaje „obitelj“, osobito za one koji su često odrastali uz zanemarivanje roditelja.

Svakoga dana po povratku iz škole „mole krunicu razmatrajući redom sva otajstva“. „Ta djeca zapravo ne razmatraju samo otajstva krunice. Ona su toliko sjedinjena s Kristom i njegovim patnjama na križu da u vlastitome biću proživljavaju bolna, ali i svjetla, radosna i slavna otajstva njegova života. Na taj način savršeno utjelovljuju Živu krunicu, po tisućama molitava koje se svakodnevno prinose podno križa“, kazali su. Za ovaj volonterski bračni par najveći plod svakodnevne molitve Mariji jest „uskrsnuće srca te djece, tako duboko ranjene velikim otajstvom zla“.

„Misionarska kontemplacija“ koja spašava

Bdjenje je zaključeno dirljivim svjedočanstvom Emmanuela Trana, oca čiji se život potpuno promijenio kada je njegova tada tro i pol godišnja kći Mayline nakon kućne nesreće i gušenja pala u komu.

Ispričao je kako je Živa krunica, a da toga tada nije bio svjestan, pratila neočekivani oporavak njegove kćeri, kojoj liječnici nisu davali nikakvu nadu za preživljenje. Istodobno je i sam doživio osobni susret s Kristom koji ga je doveo do odluke da zatraži krštenje.

U to vrijeme nije poznavao Pauline Jaricot. Za njezino je postojanje doznao tek nakon Maylineina ozdravljenja.

„Što smo dalje išli kroz život, to smo snažnije osjećali trajnu Božju prisutnost“, posvjedočio je. „Ljudi koji su nas pratili u bolnici bili su istinski vjernici, ali tada to nismo prepoznavali. Otkrivali smo to malo-pomalo. Danas moja supruga Nathalie i ja svakodnevno molimo jednu deseticu krunice. Kasnije sam shvatio da, kada moliš uz postelju bolesnog djeteta ili roditelja, imaš dojam da si sam. Kada iziđeš iz sobe, misliš kako si potpuno sam, ali zapravo nisi. Kad bismo doista mogli vidjeti, vidjeli bismo milijune ljudi koji mole, a molitva povezuje muškarce i žene ovoga svijeta“, te su riječi snažno odjeknule u svjetlu onoga što je ranije rekao kardinal Tagle: poziva na ulazak u „misionarsku kontemplaciju“ sposobnu „prepoznati Gospodinove pohode“ čak i usred životnih kušnji.

To je trajno obnavljano osluškivanje Kristova obećanja: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio. I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“

J.P., KT