Piše: Thomas Lokiru

Želio sam ići u školu... Nisam želio odustati samo zato što smo siromašni. Gledao sam druge učenike kako idu na nastavu i znao sam da želim isto. Želio sam učiti, završiti školu i jednoga dana imati priliku za drugačiji život.

Ako nema novca, nema ni škole
Kada sam shvatio kako nema nikoga tko bi mogao platiti moju školarinu, odlučio sam pokušati sam.

Počeo sam praviti drveni ugljen. Odlazio bih u buš, prikupljao drvo, pripremao ga i palio kako bih napravio ugljen. Bio je to težak i spor posao. Trebalo mi je gotovo tjedan dana rada da napravim samo jednu vreću ugljena. A za tu jednu vreću dobio bih samo 4 000 ugandskih šilinga (1 EUR). No, meni tih 4 000 šilinga nije bilo malo. Za mene je to bio novac za školu. Zato sam nastavljao.

Radio sam dan za danom. Nosio sam teške vreće ne znajući ni koliko kilograma imaju. Nisam ih nikada vagao. Znao sam samo da ih moram podignuti i odnijeti ako želim nešto zaraditi. Ponekad su me boljele ruke. Leđa su me boljela sve više. Bio sam umoran, ali nisam želio stati.

Govorio sam sebi: Još malo. Još jedan dan. Još jedna vreća. Jer sam znao – ako ne radim, nema novca. A ako nema novca, nema ni škole. Nisam radio zato što sam želio takav život.

Radio sam zato što sam želio učiti. Vjerovao sam kako obrazovanje može promijeniti moj život. Vjerovao sam kako će sve što sada podnosim jednog dana imati smisla ako uspijem završiti školu.

Bol…
Ali moje tijelo polako više nije moglo izdržati… Počela su me jako boljeti leđa. Počela me boljeti glava. Osjećao sam slabost, a ponekad mi je bilo teško i disati. U početku nisam želio obraćati pozornost na to.

Kako da stanem? Ako stanem, kako ću platiti školu? Zato sam nastavljao raditi i onda kada me boljelo. Sve dok više nisam mogao.

Bilo mi je teško priznati sebi da nemam više snage. Imao sam osjećaj kako ne gubim samo mogućnost rada, nego i školu za koju sam toliko radio.

A onda sam čuo za Nawanatau. Čuo sam kako ondje postoji misija i da možda postoji netko kome mogu ispričati svoju priču.

Nisam znao što će se dogoditi. Nisam znao hoće li mi itko moći pomoći. Znao sam samo da ne želim odustati od škole.

I zato sam krenuo. Od Lorengeduata do Nawanataua ima oko 30 kilometara. Ja sam ih prešao pješice. Nosio sam bol u leđima i umor u tijelu, ali toga dana nisam nosio vreću ugljena.

Nosio sam samo jednu nadu – da se moj put možda ipak ne završava ovdje. Hodao sam kilometrima. Korak po korak. Nisam znao što me čeka kada stignem. Ali znao sam da moram pokušati.

Jer nakon svega što sam prošao nisam mogao samo reći: „Gotovo je.“

Teret
Došao sam u Nawanatau. I moj put nije bio uzaludan. U misiji sam pronašao ljude koji su čuli moju priču. Dobio sam mogućnost nastaviti svoje školovanje.

Nakon svega ponovno se otvorio put prema školi.

Ponekad danas razmišljam o svemu što je bilo. O danima provedenima u bušu. O dimu dok sam pravio ugljen. O jednoj vreći za koju sam radio gotovo cijeli tjedan. O 4 000 šilinga koje bih za nju dobio. O bolovima u leđima.

I o onih 30 kilometara koje sam prepješačio do Nawanataua jer nisam želio odustati…

Imam još mnogo toga pred sobom. Ne znam što će mi život donijeti. Znam samo da želim učiti.

Ne sramim se što sam pravio ugljen. Ne sramim se svojih ruku koje su radile. Ne sramim se ni svoga siromaštva. Te vreće bile su moj način da se borim za svoj san. Ali danas znam kako postoji teret koji je pretežak da bi ga jedno dijete nosilo samo. Dugo sam mislio kako moram biti dovoljno jak za sve.

Kada je vreća bila teška – podigao bih je. Kada je put bio dug – hodao bih. Kada su me boljela leđa – nastavljao bih. Kada nije bilo novca – ponovno bih radio…

Između odustajanja i nade
Uvijek sam sebi govorio da moram izdržati još malo.

Ali jednoga dana morao sam priznati: Ja više ne mogu nositi sam ovaj teret. Možda upravo zato nikada neću zaboraviti svoj prvi put prema Nawanatau. Trideset kilometara može izgledati kao jako dug put. Za mene je to bio put između odustajanja i nade.

Krenuo sam kao dječak koji više nije znao kako će sam platiti svoje školovanje. A stigao sam s istim snom koga sam nosio od početka: da učim; završim školu; da jednoga dana mogu pomoći svojoj obitelji i da moj život ne bude određen samo siromaštvom u kome sam rođen.

Moja leđa možda više ne mogu nositi one teške vreće kao prije. Ali još uvijek nosim nešto mnogo važnije. Nosim svoj san. I nakon svega što sam prošao, još uvijek vjerujem kako taj san vrijedi nositi.