(Sir 27,30-28,7; Rim 14,7; Mt 18,21-35)

DVADESET I ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU A

Sedamdeset puta sedam


Današnja liturgija riječi poziva nas na opraštanje. Ukoliko računamo na Božje milosrđe i sami trebamo biti milosrdni, a time ujedno ispovijedamo veličinu Božjeg milosrđa.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Ivica Božinović

Uvod u pokajnički čin

Ponovno smo zajedno i želimo slaviti Boga. Želimo ga također moliti da nam oprosti. Računamo s neizmjernom Božjom dobrotom jer inače ne bismo mogli opstati. Dobit ćemo Božje oproštenje ako smo spremni oprostiti svim bližnjima, onima koji se o nas ogriješiše. Molimo li Božju snagu da možemo oprostiti? Nismo li možda odavno ukopani u „rov“ svoje pravednosti i ne želimo u njega pustiti ni samoga dragog Boga? Dajemo li mu mogućnost da nam oprosti? Vjerujemo li u Božje oproštenje? Opraštamo li samima sebi ili se vrtimo u začaranom krugu vlastitih grijeha kojima nam je prošlost opterećena?

U ovoj svetoj misi izložimo svoja srca milosnim zrakama Božje ljubavi i milosrđa!

Starozavjetni čovjek znao je da mu Bog ne može oprostiti ako sam ne oprosti nepravde koje su njemu nanesene. Knjiga Sirahova u ulomku današnje nedjelje (Sir 27,30 – 28,7) izričito osuđuje i mržnju i srdžbu i osvetu, a preporuča opraštanje. Čovjek koji mrzi drugog čovjeka već je postao nečovjekom, a time i Božjim protivnikom. Jer, Bog svakog čovjeka voli.

Sirah ističe da srdžba ne priliči čovjeku: s jedne strane zbog toga što samo Bog smije suditi o dobru i zlu svakoga čovjeka, a s druge strane što čovjek u srdžbi redovito nije u stanju biti trijezno pravedan, nego podliježe nabujalim osjećajima i djeluje više strastveno nego razumno. Očekujući od Boga da mu milosrdno oprosti grijehe, čovjek je dužan drugima opraštati njihove grijehe.

Moji i tuđi grijesi

Priča iz života drevnih pustinjaka lijepo tumači ovakav stav.

Naime, jedan je od pustinjačke braće skrivio dragome Bogu. Zbog toga se sastalo vijeće pustinjaka da bi se zauzeo stav i poduzeo postupak protiv krivca. Na vijećanje su pozvali i staroga monaha Mojsija. On je najprije odbio poziv. Ponovno ga je pozvao jedan svećenik i on je poslušao. Uzeo je sa sobom izbušeni vrč, napunio ga je vodom i na leđima ponio sa sobom. Pustinjaci su, poštujući njegovu dob i mudrost, izašli mu u susret i upitali ga: „Oče što to nosiš?“ On im je odgovorio: „Moji se grijesi razlijevaju iza mojih leđa poput vode iz ovoga vrča. Ja to ne vidim, a sada dolazim suditi pogrješke drugoga.“ Kada su pustinjaci to čuli, ništa nisu rekli. Oprostili su subratu i svatko se u šutnji povukao u svoju ćeliju.

Mržnja

Očito je da Sirah ne misli na onaj spontani osjećaj koji se u svima nama budi kad nas netko povrijedi, ponizi, obraz nam ocrni. Taj osjećaj je ljudski, ali ga ne smijemo u sebi gajiti, njegovati. Ne smijemo mu se prepustiti i dopustiti da se on pretvori u konkretno djelo osvete. Lijepo to tumači naš bibličar Mato Zovkić: „U hebrejskom načinu razmišljanja 'mržnja' ili 'ljubav' nisu teoretski stavovi u nečijem srcu i mislima, nego konkretne akcije kojim ljudi jedni drugima škode ili pomažu. Zato ovdje prestati s mržnjom ili oprostiti znači obustaviti zlobne akcije protiv bližnjega, okončati s radnjama kojima drugima nanosimo zlo.“

Nauk o praštanju

U današnjem evanđeoskom ulomku (Mt 18,21-35) Isus potaknut Petrovom „velikodušnošću“ da bratu oprosti do sedam puta, iznosi nauk o praštanju. U izravnom odgovoru Petru kaže mu da svoj prijedlog o sedam puta pomnoži sa sedamdeset. Očito nije riječ o matematičkom (pro)računu, nego mu objavljuje da u opraštanju nema mjere, da treba opraštati svaki put, uvijek iznova.

Prispodobom o čovjeku kojemu je oprošten golem dug i koji uostalom nije imao nikakve šanse vratiti, a koji nakon toga nije mogao oprostiti mali dug svome drugu, Isus potkrepljuje svoj nauk. Očito je da osuđuje stav čovjeka koji trajno računa na Božje milosrđe, a prema drugom čovjeku ne postupa milosrdno, nego primjenjuje strogu i suhu pravednost. Ovakvim stavom sebe smatra pravednijim i dostojnijim od Boga, a Boga u najmanju ruku naivnim. Takav stav je za osudu i Isus to izričito kaže.

Isus od svojih traži da znaju neprekidno opraštati. Potrebni su Božjeg oproštenja i na njega smiju računati u svojoj ljudskoj slabosti. Ali, isto tako nedostojno je da budu sitničavi prema svojoj ljudskoj braći koja se o njih ogriješe. Ukoliko tako čine ponašaju se drsko prema Bogu.

No, ne protivi li se ovakav stav našoj ljudskoj naravi? Je li moguće tako postupati? Kako oprostiti konkretnom čovjeku koji nam je nanio zlo, odnosno ogriješio se o nas?

Dva ogledala

Priča o „Dva ogledala“ može nam pomoći da razbistrimo svoje poglede. „Sotona, koji je upravo uživao u mnogim pakostima i zlodjelima, sačinio je ogledalo kojemu se vraški radovao. To ogledalo umanjivalo je i usitnjavalo sve što je dobro i lijepo, a sve ružno i loše mnogostruko je uvećavalo. To je ogledalo svuda nosio sa sobom i nije bilo zemlje ili čovjeka koji se u njem nije vidio.

Jednoga dana Sotona se toliko nasmijao zlu u ogledalu te mu je ono ispalo iz ruku i razbilo se – u tisuće i tisuće, u milijune krhotina. Hudobni vjetar, poput oluje, rasuo je te krhotine diljem svega svijeta. Neke krhotine bile su sitne poput pijeska; uvukle su se u oči mnogih ljudi. Ti su ljudi u drugima vidjeli sve izokrenuto; vidjeli su samo što je bilo zlo. Druge su krhotine služile kao stakla u naočalama. Ljudima koji su ih nosili bilo je osobito teško ispravno gledati i prosuđivati.

Neke krhotine bile su tako velike te ih se moglo upotrijebiti kao prozorska stakla.

Ali kroz njih se ne vidi ništa! Otkrivamo samo što je zločesto kod naših susjeda.

Vidjevši ljude kako vide sve izokrenuto, Bog se ražalostio. Stoga odluči priskočiti im u pomoć. Reče: 'Poslat ću svoga Sina na svijet. On je moj pralik, moje ogledalo. On odražava moju dobrotu, moju pravednost. U njemu se ljudi vide onakvima kakve sam ih zamislio!'

I Isus je postao ogledalo ljudima. Pokazivao je dobro u ljudima, pa makar oni bili i nasilnici, razbojnici, žene na zlu glasu. Bolesnicima je ulijevao volju za životom. Tješio je žalosne i pomagao im nadvladati strah pred smrću.

Mnogi su ljudi voljeli to Božje ogledalo i hrlili k Isusu. Bili su njime oduševljeni. Drugi su se pak žestili na nj, uhvatili ga i razbili. Ubili su Isusa! Na to se podigao dobar vjetar: Duh Sveti, koji je čitavim svijetom prosuo tisuće, milijune krhotina i zrnaca tog ogledala. Dospije li u koje oko i najmanji prah toga ogledala, njime se svijet i ljudi vide onakvima kakve ih je Isus gledao: u oko najprije uđe dobro i lijepo, a zločesto i prijetvorno može se nadvladati i popraviti!“

Praštati je moguće

Dakle, i praštati je moguće tek ako se u našem oku nađe makar i najmanji prah „Isusova ogledala“ o kojem nam govori ova priča.

To lijepo izriče i Katekizam Katoličke Crkve u br. 2843: „Nije u našoj moći ne osjetiti i zaboraviti uvredu, ali srce koje se predaje Duhu Svetom pretvara ranu u samilost i pročišćava sjećanje okrećući uvredu u zagovor.“

Pouka je jasna. Ukoliko nismo u stanju oprostiti onda je očito da nam je u oko upao neki drugi prah ili krhotina nekog drugog ogledala koje svakako nije Isusovo. Očito je da svojom snagom ne možemo opraštati jer to nadilazi ljudske snage. Potrebno je moliti od Boga snagu za takav stav. Moliti i dobit ćemo je.

Praštajući postajemo pobjednici, a ne gubitnici. Sudjelujemo u božanskom djelu. Bog odnosi pobjedu u našem životu, a s njim pobjeđujemo i mi. Onomu komu smo oprostili pružamo mogućnost kajanja, pa ako to kajanje i izostane u naše srce se vraća mir koji nema cijenu. To je nagrada za praštanje.

Uostalom, sjetimo se da u molitvi Očenaša svakodnevno izgovaramo: „Oprosti nam duge naše kako i mi opraštamo dužnicima našim...“

Važno je također da znamo oprostiti i sami sebi. Ne smijemo sebi dopustiti da budemo zarobljeni vlastitim pogrješkama. Bog oprašta i trebamo biti sposobni i sami sebi oprostiti. Tek tada ćemo u punini osjetiti radost zajedništva s milosrdnim Ocem. Ne reče li Isus da se nebo više raduje zbog jednog obraćena grješnika, nego zbog 99 pravednika.

Dajmo Nebu mogućnost da se raduje: oprostimo sebi, oprostimo drugima i radujmo se oproštenju Božjem i onih o koje smo se i sami ogriješili!