Piše: Pavo Jurišić, Katolički tjednik

Dok smo nad tim počivalištima zemnih ostataka naših pokojnika uronjeni u molitvu sjećajući se proživljenih dana s njima i ljubavi kojom su nas ljubili te na neki način i utjecali na naš život, nije nam teško uočiti da se na tim grobnim mjestima nalazi neka kamena ploča ili križ s imenom i prezimenom, možda koji cvjetić ili svijeća, i to bi bilo to. Glavom nam svakako prolaze misli kako će nakon određenog vremena ta ispisana slova na spomeniku izbijeliti, i svakako pitanje hoće li se tada, kada i naša tjelesa budu prekrivena zemljom, naći još netko da im donese cvijet na grob i pomoli se kako za njihovu tako i za našu dušu.

Putnici na zemlji

Skrušeno i sa sklopljenim rukama stojimo tu, baveći se mislima i o sebi, svome životu i o prolaznosti života. Mi smo samo putnici na zemlji. A život je počeo s velikim nadama. Rođeni smo, rasli više ili manje okruženi ljubavlju i pažnjom u obitelji, odgajali se, školovali i spremali za život. Stjecali smo ovozemaljska dobra, osjećali se sigurno udomljeni u svom domu i u svojoj domovini. Imali smo velike planove i sanjali svoje snove, željeli postići mnogo a nešto od toga i ostvarili. Željeli smo izgraditi vlastiti život, biti zdravi, biti ljubljeni i ljubav darivati, sreću postići. Tražili smo u svoje vrijeme i neki smisao života sa željom da živimo u miru, da spokojno jedemo kruh svoj svagdanji i bez velikih poremećaja provodimo svoje dane. Željeli smo ovdje na ovoj zemlji imati komad zemaljskog raja koji bismo smjeli nazivati svojim zavičajem. Tako su i naši pokojnici započeli svoj život. Sada nam žele poslati poruku da smo samo putnici na zemlji, putnici na putu u domovinu koja je, kako kaže apostol Pavao, „na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista“ (Fil 3,20). Zaista, svi smo mi samo gosti na ovoj zemlji. Bez obzira koliko se čestica zemlje vodilo na našem imenu, svjesni smo ipak da tu zemlju ne posjedujemo, nego nam je ona samo iznajmljena na neko vrijeme da bismo je na kraju prepustili generacijama koje dolaze. Ona nam je, zapravo, povjerena da njome gospodarimo kao mudri i razboriti gospodari, a ne da je uništavamo. Ta je zemlja dobra i Božji je dar. Ona ima dovoljno blaga za sve, zato smo za nju i odgovorni pred Bogom.

U Nebeskoj domovini

Apostol govori o jednoj drugoj domovini koja nije ograničena samo na zemlju i koja se ne može kupiti novcem. Ona se ne gubi ni onda kad nam smrt uzme sve drugo. Tamo je punina života koji je Isus donio kao dar Božje milosti.

Još je i Stari zavjet govorio o čovjekovoj besmrtnosti i o uskrsnuću na novi život. Zapravo, kroz cijelo se Sveto pismo proteže vjera u Božju pravednost, uvjerenje da je Božje prijateljstvo s ljudima jače i od same smrti. To je čovjek zapamtio i zadržao u svojoj svijesti u ono vrijeme kada je posramljen morao napustiti „dom“ u kojem ga je Bog bio udomio, zato što se dao zavesti i nagovoriti od starog napasnika da mu Bog nije prijatelj. Čovjek je, svjestan Božje veličine i njegove moći, noseći u sjećanju Božje obećanje kako će mu poslati spasitelja, krenuo je na svoj prognanički put po bespućima povijesti, istina posramljen ali s nadom u srcu. Stalno uvjeren da smrt ipak ne može biti kraj čovjekova života, podržavao je nadu vjerujući Božjim obećanjima. Zato starozavjetnom Jobu, koji je sve izgubio i koji stalno gleda smrt u oči, nije problem osjećati sigurnost da Bog živi. On je uvjeren da je Bog samo u jednom trenutku sakrio svoje lice pred njim, ali će mu se jednom opet očitovati, ne kao stranac nego kao prijatelj i stari poznanik. Taj susret s Bogom bit će ispunjenje njegova života i životnih radosti.

Odgovori na „vječna pitanja“

U jednom povijesnom trenutku Bog ispunja svoje obećanje i šalje svoga Sina, rođenog od Djevice, koji je istobitan s Ocem, pravi Bog i pravi Čovjek. Isus prolazi zemljom, naviješta ljudima Radosnu vijest i govori im o Bogu kojeg naziva svojim Ocem. On je Sin Božji, pa tako Duh Božji koji izlazi od Oca, ispunja i njega, vodi ga i proslavlja. Toga istoga Duha prima i svaki vjernik na krštenju, i po krštenju biva uključen u životnu snagu (ljubav) koja struji između Oca i Sina, pa tako i on sam postaje sin, dijete Božje, a kao sin i baštinik Božji.

Učenici su imali muke shvatiti Isusa, pogotovo kada on progovara o svom odlasku: „Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?“ (Iv 14,5). To Tomino pitanje zvuči tako kao da mu kaže: „Tko si ti?“ Uz to se odmah postavlja i pitanje: „Tko sam ja? Tko smo mi? Što smo mi i što ćemo na koncu biti?“ Isus na sva ova pitanja odgovara svojom božanskom iskaznicom: „Ja sam!“ Tu je jezgra Isusove riječi: „Ja sam Put, Istina i Život“. Put nije odijeljen od cilja. Tko na tom putu traži istinu, on ju je već našao; a zato što ima Isusa, on nalazi i život u izobilju.

I tijelo i duh

U Crkvi su se već u samim počecima počele pojavljivati neke oprečne tendencije, o čemu svjedoči i sveti Pavao kada ih upozorava na pravu nauku. Tako su, primjerice, u Filipima neki članovi Crkve prezirali tijelo, a drugi su ga opet precjenjivali. Zato im je Apostol morao jasno dati do znanja, kako je ovo naše tijelo u stvari jadno, ali uskrsli Krist ima moć da ovo bijedno tijelo uzdigne u svoju vlastitu slavu. Kod njega je tamo na nebesima i naša domovina. Isus koji je naš Put, Istina i Život, on je naša budućnost. On ovaj naš zemni život i materijalne vrijednosti kojima mi dajemo neko značenje ovdje na zemlji dovodi u pitanje, te nam ukazuje na ono u Bogu, što je stalno i što ima trajnu vrijednost.

Vrijeme Crkve

Između Kristova uskrsnuća i njegova ponovnoga dolaska vrijeme je Crkve, a također i vrijeme našega vlastitoga života. U onaj će dan svi koji po vjeri i krštenju pripadaju Kristu, poći njemu ususret da bi stalno boravili s njim, a i sa svojima pokojnima koji se već nalaze u toj nebeskoj domovini uživajući blaženstvo vječnog života. To je ona nada koja omogućuje kršćanima da se ne žaloste kao oni koji žive bez nade.

Današnji spomen na duše u čistilištu želi naš bespomoćni pogled kojim promatramo grobove svojih mrtvih usmjeriti prema Isusu Kristu, Spasitelju i Otkupitelju. On je jedini Gospodar ne samo nad životom, nego i nad smrću. Samo nam on može ponuditi trajno prebivalište u kući Oca svojega. Amen.