Razgovarao: Josip Vričko, Katolički tjednik

Pater Stanko Perica rođen je u Rijeci 1983. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci te radio četiri godine u odvjetničkom uredu, položivši pritom pravosudni ispit. Godine 2010. ulazi u Družbu Isusovu. U okviru isusovačke formacije studira filozofiju na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu, potom teologiju na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, a licencijat i doktorat iz moralne teologije stječe na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.

Od 2020. zaposlen je u Isusovačkoj službi za izbjeglice na poziciji regionalnog ravnatelja za Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i Kosovo. Koordinira rad te organizacije koja zapošljava tridesetak osoba i provodi po desetak većih projekata godišnje. Član je Odbora za migrante HBK-a i Savjeta za ljudska prava pučke pravobraniteljice u RH, slijedom čega je i više negoli kredibilan sugovornik za Međunarodni dan migranata.  

Međunarodni dan migranata, koga je Opća skupština Ujedinjenih naroda proglasila 2000., na desetu godišnjicu usvajanja Međunarodne konvencije za zaštitu prava svih radnika migranata i članova njihovih obitelji, obilježava se 18. prosinca. Nadnevak je to, poštovani pateru Stanko, koji nas podsjeća kako je nužno poštivati ljudska prava. Međutim, možemo li kazati kako se ona, kada je riječ o ovoj iznimno ranjivoj populaciji, doista poštuju?

Živimo u doba kada kategorija ljudskih prava devalvira pod usponom kategorije zaštite osobnih i nacionalnih interesa. Počelo je s „America first“, a nastavilo s nizom sličnih parola na svim jezicima koje potiču samovolju, diskriminaciju stranaca i suspenziju ljudskih prava. Populistički političari su vješto iskoristili primordijalni osjećaj straha od neznanca, kako bi se predstavili zaštitnicima, a zapravo su svadljivci u sakoima, galamdžije, generatori tenzija i neprijateljstava.

Taj je nastup naišao na iznimno plodno tlo jer su s druge strane jednako neodgovorni političari starih elita fokus stavili isključivo na ekonomsku stranu migracija, zanemarujući socijalne, kulturne i psihološke reperkusije društvenih promjena koje su migranti donijeli. Premalo je ulagano u integraciju, što je u mnogim slučajevima dovelo do getoizacije stranaca, paralelnih društava i eskalacije nasilja. Sada je teško pozivati na odgovoran i razborit pristup fenomenu suvremenih migracija jer je to postala jedna od polarizirajućih ideoloških tema.

Već je određeno vrijeme činjenica kako su migracije pojava koja obilježava – i još će! – ovo stoljeće. Ali činjenica je i da izazivaju frustracije temeljene ponajviše na predrasudama. Nerijetko takve okolnosti uzrokuju kaos. Kako ga izbjeći?

Društva koja žele nadići frustracije i tenzije moraju generirati mjesta susreta između domaćih i stranaca. Moraju poticati razvoj kulture dijaloga, međusobna upoznavanja i obogaćivanja. Alternativa tomu jest getoizacija i radikalizacija. Države i gradovi bi trebali napraviti svoj dio time što će poticati programe integracije koja je uvijek dvostrana i uključuje i strance i domaće. Vjerske zajednice bi jednako tako morale biti vrlo aktivne u promicanju međureligijskog i interkulturnog dijaloga.

I civilno društvo bi moralo poticati susrete, razmjenu i suradnju. Ukoliko strani radnici ostanu oni koje vidimo samo iza ograde gradilišta, dok biciklom jure s torbom za dostavu, ili dok se pokušavamo gestikulacijom sporazumjeti na pultu za kojim rade, ostat će nam strani i daleki. Dok je tako, društvo će nam biti sklono predrasudama, manipulaciji i krivljenju stranaca za svako zlo.

Kad smo evo spomenuli predrasude, ilustrativna je nedavna izjava Friedricha Merza kako (nelegalne) migracije čine njemačke gradove nesigurnima. A na izravno novinarsko pitanje da tu tezu malo pojasni, njemački je kancelar uzvratio: „Pitajte svoje kćeri što sam pod tim mogao misliti“…

Političar koji se suočava s problemom nastoji ga riješiti na što efikasniji način. Neodgovoran želi pokazati kako je taj problem zapravo nerješiv, a jedino se on može boriti s njim. Zato su za neodgovorne političare nužni neprijatelji jer ih oni zapravo održavaju na vlasti. Nažalost, čak i u Njemačkoj posljednjih godina politička klima snažno naginje populizmu, u sklopu čega treba iščitavati ovakve izjave. Kada se politika svede na komunikaciju sa strastima birača, tada uvijek nastradaju oni koji su najnezaštićeniji, i to je situacija koja nas treba posebno zabrinjavati.

Uz to, i nedavni, gotovo bizaran, slučaj na nogometnoj utakmici govori nam o prije kazanom: Igrač Evertona Senegalac Idrissa Gueye udario je suigrača Engleza Michaela Keanea. A komentar po britanskim, ali i nekim našim portalima bio je: Evo dokle smo došli, da crnac usred Londona šamara bijelca…

Rekao bih da su takve situacije apel svima nama da se ne prepuštamo niskim strastima, zajedljivosti i plemenskom mentalitetu, nego da budemo promišljeni i dosljedni. Ništa nije lakše čovjeku nego spustiti se na evolucijski nižu razinu i ponašati i glasati se animalno. Jednako tako takve situacije nam pokazuju kako nam nedostaje veći broj artikuliranih glasova kritičkih medija, intelektualaca i vjerskih autoriteta koji bi oplemenjivali svijest naroda.

Općenito, velika količina agresivnosti i zluradosti kojom obiluje digitalni prostor u nas, pokazuje koliko ima ljudi koji su ljuti poradi nečega, koji se smatraju oštećenima, koji su frustrirani nečim. Odgovorno društvo moralo bi raditi na tome, napraviti analizu, nešto poduzeti. Nedavni nesretni slučaj s časnom sestrom u Zagrebu to također jako jasno svjedoči.

Zapravo, sve je više dojam kako je blagopokojni papa Franjo bio u pravu kazavši kako smo prikriveni rasisti. Tako su na početku ruske agresije na Ukrajinu izbjeglice iz te napadnute zemlje primane objeručke, a istodobno se prema drugima ne odnosimo isto. Opet predrasude, ili?!

Patnju Ukrajinaca više osjećamo jer se i sami bojimo ruskog nuklearnog oružja i njihove nacionalističke ideologije. Sa strahom od islamističkih plemena koja maltretiraju ljude po Bliskom istoku i diljem Afrike i Azije teže se identificirati. Opasnost od Putina je lakše prispodobiti, nego onu od al-Assada ili diktatora koji još i danas muče ljude u Venezueli, na Kubi ili u Nikaragvi, ili pak od vojnih lidera u Sudanu koji su raselili više od 15 milijuna ljudi.

Sve nas to podsjeća kako je svaki čovjek obdaren jednakim dostojanstvom, kako kaže preambula Opće deklaracije o ljudskim pravima, ili pak, ako smo vjernici, da se prisjetimo kako je i to naš brat ili sestra. Kada zatvorimo oči pred ljudima u pokretu, mi ne branimo Europu, mi potkopavamo vlastito evanđelje. Tada djelujemo protiv mira, protiv bratoljublja, a i protiv vlastite kršćanske tradicije i identiteta.

Evo, i novi je papa – Amerikanac, Leon XIV. reagirao na nedavne mjere protiv migranata u SAD-u, pozivajući da se ljude tretira s humanošću i dostojanstvom. Suglasan je pritom s američkim biskupima koji su sredinom studenog objavili priopćenje u kome su, uz ino, istaknuli kako nacionalna sigurnost i zaštita ljudskih prava nisu proturječni. Treba li to tumačiti i europskim, napose balkanskim zemljama?

Velika razlika nas i Amerike je u tome što mi nemamo snažnu tradiciju obrane ljudskih prava. Zato sam zabrinutiji za nas nego za SAD. Vidjeli smo kako su ondje reagirali biskupi, a uz njih i brojne vjerske i svjetovne institucije. Mnogi svećenici ovih dana skrivaju migrante od agresivnih racija Imigracijske i carinske službe (ICE). Ranije su pokret za ljudska prava i prosvjede protiv rata u Vijetnamu sa snažnim zahtjevima iznijele vjerske i civilne organizacije. Mi tu tradiciju nemamo. Nemamo ni tradiciju filantropije, ni volontiranja, a institucije koje se bave ljudskim pravima redovito su ispolitizirane ili marginalizirane.

U Hrvatskoj npr. postoji prilično velik ured ombudsmana, ali o njegovim preporukama za zaštitu ljudskih prava Parlament raspravlja s nekoliko godina zakašnjenja i tako ih čini nebitnima. Jednako tako, za razliku od Amerike, naše vjerske zajednice nemaju tradiciju zauzimanja za socijalna prava građana, pa rijetko od njih čujemo poruke o socijalnim nepravdama, o pogubnosti korupcije, o zaštiti prava migranata i sl.

U kontekstu prije rečenoga, valja podsjetiti i na Vaš doktorski rad naslovljen Migranti kao izazov kršćanstvu i Crkvi u oblikovanju kulture dijaloga. Vaš je, naime, stav kako doprinos kršćanstva i Crkve u skrbi za migrante ne treba biti samo humanitarnog karaktera, nego je nužan i širi dijaloški pristup. Možete li nam još malo pojasniti?

Humanitarizam, premda nužan, nije dovoljan. Ako na migrante gledamo samo kroz humanitarnu prizmu, kao na ljude kojima treba dati deku, sendvič i privremeni smještaj, tada ih nehotice smještamo na marginu, u ulogu objekata naše dobrote. Takav pristup ublažava posljedice, ali ne mijenja uzroke, ne propituje sustave, ne otvara prostor za susret, odgovornost i zajedničku izgradnju društva. Humanitarni čin kaže: „Evo ti, pomoći ću ti.“ Kršćanski i društveno odgovoran stav ide dublje: „Tko si ti? Što donosiš? Kako možemo zajedno živjeti i raditi?“

Humanitarizam je početak, ali ako ostane jedini okvir, zapravo prikriva nejednakosti i olakšava nam da se ne suočimo s vlastitim strahovima, strukturama i predrasudama. Stvarni angažman traži više: pravednost, političku odgovornost, otvorenost za promjenu vlastitih navika i spremnost da migranta vidimo, ne kao problem, nego kao subjekt s dostojanstvom, glasom i mjestom u zajedničkom domu.

Procjenjuje se kako će 2050. na Zemlji živjeti 10 milijardi ljudi od kojih će 10% ili jedna milijarda biti migranti. Možemo li se nadati da će – makar! – do toga vremena biti moguć – suživot. Ružna je riječ, ali usred aktualna ozračja možda je nerealno govoriti o zajedničkom životu. Možemo li se, dakle, obilježavajući Dan migranata, nadati da makar donekle utihne (pre)glasna manjina koja iskazuje antagonizam prema migrantima – štoviše, strancima općenito?

Migracije su neminovne, a pred nama su dvije mogućnosti kako se spram njih postaviti. Prva je banaliziranje ili ignoriranje problema, a druga suočavanje s njim. Prva donosi jačanje radikalnih glasova koji teže za destrukcijom, druga ojačava glasove koji teže konstruktivnim rješenjima. Ukoliko onemogućimo susrete, zapravo smo onemogućili vlastito sazrijevanje. Ostat ćemo infantilni. A ako smo vjernici, pretvorit ćemo se u ateiste. Jer samo posredovanjem drugoga možemo otkriti Boga u neizmjernoj raznolikosti stvorena svijeta. Bez susreta nema ni Boga.