Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Naša sugovornica Gorana rođena je 22. studenog 1979. u Mostaru gdje je završila Srednju medicinsku školu, a potom Pedagoški fakultet Sveučilišta u Mostaru, te stekla zvanje diplomiranog nastavnika predškolskog odgoja.

Tijekom više od 20 godina profesionalnog rada razvila je bogato iskustvo u pedagoškom radu, projektnom menadžmentu i koordinaciji programa za djecu, mlade i osobe s poteškoćama u razvoju.

Radila je u Caritasu Mostar i Caritasu BiH, a od 2015. zaposlena je u NCM-u gdje trenutno radi kao koordinatorica na projektima Because We Care (zaštita djece i maloljetnika) i SINOPS (inkluzija mladih s intelektualnim poteškoćama).

Supruga je i majka dvoje djece, čiji je život uvelike oblikovalo volontiranje na raznim stranama.

Poštovana Gorana, ove godine 5. prosinca navršava se 40 godina otkako je Opća skupština Ujedinjenih naroda ovaj nadnevak proglasila Međunarodnim danom volontera. U čemu se iz Vaše, možemo reći cjeloživotne, volonterske perspektive zrcali njegova važnost?
Za mene je Međunarodni dan volontera uvijek trenutak zaustavljanja, zahvalnosti i tihe radosti. Budući da sam odmalena uronjena u volonterski život – od izbjegličkih dana, preko župne zajednice, školovanja, fakulteta i danas, kao supruga i majka – taj nadnevak za mene nije samo službeni dan u kalendaru, nego podsjetnik na ono najljudskije u nama.

Volontiranje sam najprije naučila u svojoj kući promatrajući svoje roditelje koji su nas odgajali u duhu služenja i brige za druge, i upravo tu istu vrijednost danas s ljubavlju prenosim i na svoju djecu.

Važnost ovog dana vidim u tomu što nas podsjeća kako dobrota nikada ne zastarijeva i da se ljudsko srce uvijek može otvoriti drugome. To je dan koji daje glas svima koji u tišini, bez očekivanja i bez reflektora, pomažu ranjenima, usamljenima, starima, nemoćnima, djeci, ljudima na marginama… Svima onima kojima je često jedina snaga nečija ispružena ruka.

Taj nadnevak je i priznanje svima onima koji vjeruju da ljubav prema čovjeku ne treba granice – ni vjerske, ni nacionalne, ni rasne. Za mene je to i mali osobni blagdan: dan kada se prepozna da svako dobro djelo, pa i ono najskromnije, ima snagu mijenjati svijet.

Ukoliko bismo pokušali „definirati“ pojam volonterizma, kako biste Vi to učinili?
Za mene je volonterizam puno više od definicije, on je način življenja. Kad bih ga ipak pokušala obuhvatiti jednom rečenicom, rekla bih kako je volonterizam darivanje srca ondje gdje je najpotrebnije, bez očekivanja išta zauzvrat.

Volonterstvo je slobodan izbor dobra, odluka ne okrenuti glavu od tuđe boli, nego se spustiti u nju, dotaknuti i ublažiti koliko možemo. To je prostor u kome čovjek postaje čovjeku bližnji, bez obzira na vjeru, naciju, rasu, podrijetlo ili životnu priču.

Volonterizam je i tiho svjedočenje evanđelja: ono „idi pa i ti čini tako“ iz Isusove prispodobe o milosrdnom Samarijancu. U njemu vidim ljepotu nesebičnosti i nešto što me prati od djetinjstva – od izbjegličkih dana kada sam gledala koliko dobrota ljudi može preobraziti nečiji najteži trenutak, pa sve do danas, kada kao majka dvoje djece želim tu istu poruku prenijeti i njima. Ako bih trebala reći najjednostavnije: volonterizam je ljubav koja se pretvara u djelovanje.

Mislite li kako je volonterizam dovoljno zastupljen u bh. društvu, poglavito među mladima?
Iskreno, mislim kako volonterizam u našem društvu postoji, ali još uvijek nije dovoljno prepoznat, potaknut ni vrjednovan onoliko koliko bi mogao biti. Mladi u BiH imaju ogromnu snagu, kreativnost i suosjećanje – to vidim svaki put kada se otvori prilika za volontiranje u Nadbiskupijskom centru za pastoral mladih Ivan Pavao II. Kada im se pruži prostor, oni ga ispune dobrotom.

Ali često imam dojam kako ih društvo nedovoljno ohrabruje uključiti se. Mladi trebaju poticaj, povjerenje i osjećaj kako njihov doprinos doista mijenja stvari. A oni to mogu, i to nevjerojatno snažno.

U Crkvi i župnim zajednicama vidim svijetle primjere angažmana mladih, osobito kada je riječ o karitativnim akcijama, pomoći starijima, bolesnima, siromašnima ili u vrijeme kriznih situacija. Ali mislim kako nam svima zajedno trebaju jasnije strukture, kontinuirani programi i sustavna podrška kako bi volontiranje postalo dio kulture, a ne samo povremena aktivnost.

Mladi nisu nezainteresirani: samo čekaju da ih netko pozove, usmjeri i podrži. I kada to dobiju, oni pokažu svoje najveće bogatstvo: srce koje zna suosjećati i ruke koje žele pomoći.

Na koji se način zapravo može podići svijest o važnosti volontiranja općenito u društvu?

Vjerujem kako se svijest o važnosti volontiranja najviše podiže osobnim svjedočenjem. Ljudi ne uče iz teorije, nego iz dodira s dobrotom. Kad netko vidi što znači pružiti ruku starijoj osobi, zagrliti dijete s poteškoćama, poslušati ovisnika koji se bori za novi početak ili dočekati izbjeglicu koja je ostavila sve iza sebe, tada se nešto u čovjeku pokrene.

Ako želimo društvo svjesno važnosti volontiranja, trebamo pokazati kako dobrota ima lice i da nije rezervirana za posebne ljude, nego za svakoga tko se ohrabri otvoriti srce. Ja sam to naučila još u djetinjstvu, u izbjegličkim danima: jedna mala gesta može postati nečija nada.
Važno je i da o volonterstvu govorimo glasnije – u školama, obiteljima, župama, medijima. Da djeca odrastaju gledajući kako njihovi roditelji pomažu, kako se zajednica brine jedna za druge. Tako volontiranje prestaje biti nešto „posebno“ i postaje normalan, svakodnevni izraz ljubavi.
I, možda najvažnije: svijest o volontiranju raste kada društvu pokažemo kako dobro nije slabost, nego snaga; kako je davanje bogatstvo; da se čovjek ne osiromaši kada daruje sebe – nego se obogaćuje, iznutra, ondje gdje je duša najosjetljivija.

Kroz Vaše dosadašnje iskustvo, koliko Crkva pridaje važnosti volonterizmu, potiče na isti te ga na određeni način „provlači“ kroz svoj nauk?
Iz svojega iskustva mogu reći kako je volonterizam duboko utkan u srce Crkve. Crkva nas od najranijih dana uči da vjera nije samo riječ, nego djelo – jer kako to lijepo kaže Sv. Jakov u svojoj poslanici: vjera bez djela je mrtva. Upravo kroz taj poziv shvaćamo kako ljubav nije samo osjećaj, nego konkretan pokret prema drugome, prema onomu komu smo potrebni.
Kroz župnu zajednicu i brojne karitativne aktivnosti prvi put sam naučila što znači biti bližnji – ne samo onomu tko mi je blizak, nego svakome koga mi Bog stavi na put.
Isus nas stalno poziva na služenje, osobito onima koji su na rubu, koji nose križeve vidljive i nevidljive. U tom pozivu prepoznajem i vlastiti put. Bilo da sam volontirala s ovisnicima, starijima i nemoćnima, izbjeglicama, migrantima ili djecom s poteškoćama – uvijek sam osjećala da upravo tako živim ono što nas Crkva uči: biti Isusove ruke u svijetu koji često zaboravlja na suosjećanje.
Crkva u svijetu i danas snažno potiče volonterizam, osobito kroz župne zajednice, skupine mladih i različite pastoralne inicijative. Tu se rađa i ono najljepše: mladi koji otkrivaju da se vjera najdublje osjeti onda kada se daruje.
Za mene je to i najčišća slika Crkve – zajednica ljudi koji se međusobno nose, koji dijele terete i radosti, i koji vjeruju kako je svako dobro djelo mala zraka Božje ljubavi. Volontiranjem tu zraku prenosimo dalje, onima koji ju najviše trebaju.

Nerijetko i nažalost susrećemo se i s onima koji na volonterizam mladih gledaju kao na njihovo „iskorištavanje“ za besplatan rad. Kako to komentirate?
Razumijem da postoje ljudi koji volontiranje mladih pogrješno doživljavaju kao iskorištavanje. No, iz svog iskustva mogu reći kako je istina potpuno drugačija. Volonterizam nije oduzimanje, nego darivanje – i onomu tko pomaže i onomu kome se pomaže.
Mladi koji volontiraju ne gube ništa; oni rastu. Uče o životu, o sebi, o drugima. Uče kako biti čovjek, kako suosjećati, kako prepoznati tuđu bol i stati uz nekoga kad mu je najteže. To nisu lekcije koje se mogu naučiti iz knjige, to su lekcije koje se uče srcem.
Volontiranje nikada ne bi smjelo biti iskorištavanje. Kad je pravilno usmjereno i transparentno organizirano, ono postaje prostor osobna sazrijevanja, izgradnje karaktera i susreta s onim najljepšim u ljudskoj prirodi.

Ono što je meni važno naglasiti jest da mladi kroz volontiranje otkrivaju svoju vrijednost. Vide kako njihov glas, njihovo vrijeme i njihova dobra volja mogu nekome doslovno promijeniti dan, tjedan, pa i život. Taj osjećaj pripadnosti i smisla nešto je što im nitko ne može oduzeti.
Zato ne treba gledati na volontiranje kao na izrabljenost, nego kao na ulaganje u dobro: u zajednicu, ali i u same mlade, u njihovu zrelost, širinu i ljudskost. Kada to shvatimo, postaje jasno kako je volontiranje jedan od najplemenitijih izbora koje mlada osoba može donijeti.

Za koje volontersko iskustvo možete reći kako je Vas posebno oblikovalo kao osobu?
Iako su me sva volonterska iskustva kroz život duboko dotaknula i oblikovala, posebno mjesto u mom srcu zauzima rad s djecom i mladima s poteškoćama u razvoju. Od 2004. volontiram na jednom doista posebnom i važnom projektu u Mostaru – projekt općih anestezija za sanaciju zuba djeci i mladima s poteškoćama u razvoju. Naše male i velike pacijente primamo iz cijele Bosne i Hercegovine, ali i iz susjednih zemalja, jer potreba je velika, pristupačna skrb ovakvog tipa rijetka, a mi im nudimo besplatnu uslugu. Na tom projektu zajedno volontira tim iz Mostara – nekoliko liječnika koji nesebično ulažu svoje znanje i vrijeme – te skupina iznimno predanih talijanskih stomatologa koji iznova dolaze, putujući stotinama kilometara samo kako bi ovoj djeci donijeli olakšanje i osmijeh.

To iskustvo nije samo ostavilo trag na meni – ono me preobrazilo. Djeca i mladi s poteškoćama naučili su me najčišćoj ljubavi, onoj koja ne traži ništa, ne glumi i ne skriva se. U njihovim osmijesima vidjela sam iskrenost kakvu odrasli često izgube. U njihovoj radosti zbog malih stvari otkrila sam što znači zahvalnost. U njihovoj borbi za svaki napredak prepoznala sam pravu hrabrost – hrabrost življenja, svakodnevnog, tihog i neprimjetnog.
Kad radiš s takvom djecom, shvatiš kako je svaka gesta ljubavi velika. Jedan moj dragi dječak, koji je imao poteškoća u govoru, jednoga me dana zagrlio i tek tihim glasom rekao: „Ti si moja radost.“ Taj trenutak nosim kao blago. Naučio me kako ponekad riječ nije potrebna da bi se izrekla najdublja istina – dovoljno je srce koje je osjetilo da je voljeno i prihvaćeno.
Ta djeca i mladi naučili su me strpljenju, blagosti, poniznosti, ali najviše – gledanju srcem. Zbog njih sam postala bolji čovjek, suosjećajnija, senzibilnija, zahvalnija. Oni su mi pokazali kako se ljubav živi: jednostavno, tiho, a najdublje.
Zato s punom sigurnošću mogu reći: upravo su me oni najviše oblikovali kao osobu i kao ženu koja i danas želi širiti dobrotu, ne gledajući na razlike, nego na dušu svakog čovjeka.

Kako volonterizam mijenja ljude?
Iz svog osobnog iskustva mogu reći da volonterizam čovjeka mijenja na način koji je tih, ali dubok – poput Božje milosti koja djeluje nenametljivo, a preobražava cijelo srce. Kada darujemo svoje vrijeme i sebe, bez ikakva interesa, tada se u nama počinju otvarati prostori koji bi inače ostali zatvoreni.

Volontiranje nas uči vidjeti drugoga. Ne samo površno, nego srcem. Uči nas primijetiti tuđu bol, ali i radost; tuđu ranjivost, ali i snagu. Uči nas zahvalnosti, poniznosti i povjerenju u dobro koje još uvijek postoji u svijetu. Često kažem da volonterizam nije samo pomoć drugomu: on je i put vlastite nutrine. Kroz volontiranje sam otkrila da me svaka osoba koju sretnem pomalo oblikuje: ovisnik koji se bori za novi početak, dijete koje se smije i kada je teško, starica koja me blagoslovi samo zato što sam je poslušala. Sve te susrete nosim kao male svete trenutke.
Vjerujem kako volonterizam mijenja ljude zato što nas približava onome što je najbitnije: ljubavi koja se daruje, onoj ljubavi na koju nas Isus neprestano poziva. A kada čovjek dopusti da ljubav postane djelotvorna, tada se mijenja iznutra, postaje mekši, suosjećajniji, hrabriji… Postaje više onakav kakvim ga je Bog zamislio.

Koje biste pozitivne primjere volonterskog aktivizma izdvojili u BiH, te u kakvom je odnosu ova zemlja po tom pitanju promatrajući druge države?
Bosna i Hercegovina, unatoč svim svojim ranama i izazovima, obiluje ljudima velika srca. Pozitivnih volonterskih primjera je mnogo i često su najljepši oni koji se ne vide, koji se događaju u tišini, bez kamera, bez aplauza.
Vidim ih u župnim zajednicama gdje mladi obilaze starije i bolesne; u NCM-u Ivan Pavao II. gdje se mladi radosno odazivaju na svaku volontersku akciju; u udrugama koje pomažu ovisnicima, izbjeglicama i migrantima; u onima koji organiziraju akcije prikupljanja hrane, odjeće ili lijekova; u mladima koji provode sate s djecom s poteškoćama; u ljudima koji čiste rijeke, planine i okoliš… Sve te geste govore kako duh zajedništva u BiH nikada nije nestao.

U usporedbi s nekim državama koje imaju razvijenije sustave podrške, BiH možda još uvijek kaska u formalnim strukturama i institucionalnoj podršci volonterima. Ali ono što ne nedostaje jest toplina srca, spontanost i spremnost reagirati. Mi možda nemamo najbolje uređen volonterski sustav, ali imamo ono što je najdragocjenije: ljude koji neće okrenuti glavu. To je, vjerujem, nešto što nas u ovoj zemlji posebno obilježava.

Iz Vašeg dosadašnjeg iskustva: može li se Bosna i Hercegovina osloniti na svoje volontere?
Da, vjerujem da se Bosna i Hercegovina uvijek može osloniti na svoje volontere. I to ne samo zato što sam to više puta vidjela, nego zato što sam to i sama živjela. U trenutcima krize, kada se netko razboli, kada obitelj ostane bez osnovnoga, kada izbije poplava, kada se pojavi potreba koju nitko ne očekuje – volonteri su uvijek prvi. Prvi stignu, posljednji odu. To nije slučajno; to je snaga koja dolazi iz srca, a srce ovoga naroda zna suosjećati, zna biti blizu.
Naravno, volonterima treba više podrške, bolja organizacija i priznanje njihova doprinosa. Ali ono što je najvažnije: volonteri su tu. Oni nose ovu zemlju tiho, ali ustrajno. I često baš oni učine ono što institucije ne mogu ili ne stignu.
Uvijek me dirne kada vidim kako mladi, unatoč tolikim izazovima, nose dobrotu kao da je najdragocjeniji dar koji mogu dati. To mi daje nadu da se BiH ne samo može osloniti na svoje volontere, nego kako upravo oni predstavljaju njezinu najljepšu stranu, stranu koja vjeruje da ljubav, kada je konkretna, može mijenjati svijet.