Razgovarao: Josip Vričko, Katolički tjednik

Sestra Benedikta Halilović rođena je 19. ožujka 1955. u Rijeci, u tradicionalnoj katoličkoj obitelji, kao jedinica svojih roditelja. Od najranijeg djetinjstva odgajana je u duhu vjere, molitve i odgovornosti prema ljudima i životu. Ti su temelji kasnije oblikovali njezin unutarnji put i otvorili prostor za dublje traženje Božjega poziva. Djetinjstvo i mladost provela je u Sydneyju gdje je završila školovanje i zaposlila se u banci kao koordinatorica direktora. Iako je živjela siguran i uređen život, u njoj su sve snažnije sazrijevali osjećaji da je Bog poziva na drugačiji put: Na život molitve, tišine i potpunijega predanja.

Nakon dugog razlučivanja, odlučila se pridružiti zajednici benediktinki na Pagu. Dana 20. srpnja 1985. stupila je u samostan i započela život prema benediktinskom pravilu Moli i radi – Ora et labora. Sedam godina kasnije, 11. veljače 1992., položila je doživotne zavjete, odnosno monašku posvetu, potpuno predajući svoj život Bogu u benediktinskoj zajednici.

Tijekom godina obavljala je različite službe unutar zajednice, među kojima i službu predsjednice Federacije benediktinskih koludrica u Hrvatskoj. Već sedmu godinu je opatica samostana Sv. Margarite na Pagu, vodeći kontemplativan život koji, premda skriven od očiju svijeta, ostaje način služenja Crkvi i čovječanstvu kroz molitvu, šutnju i vjernost svakodnevici.

Sekularni mediji, gotovo svake godine, običavaju uoči jednog od najsvetijih dana katoličke vjere – Tijelova, propitivati vjernike znaju li što zapravo toga dana slavimo. I nerijetko su rezultati porazni. Možete li zato, poštovana s. Benedikta, pojasniti što slavimo na svetkovinu Presvetoga Tijela i Krvi Kristove?

Tijelovo (svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove) spada u tzv. idejne blagdane duboko ukorijenjene u život Katoličke Crkve. Njegovi početci sežu u 8. stoljeće, a službeno je oblikovan u 13. stoljeću kada su sastavljeni liturgijski obrasci koji se u bitnim dijelovima koriste i danas. U 14. stoljeću blagdan se postupno proširio na cijelu Rimsku Crkvu.

Veliku ulogu u njegovu razvoju imala je Sv. Julijana iz Liègea, augustinska redovnica koja je imala viđenje punog mjeseca s tamnom mrljom. Ona je mjesec protumačila kao Crkvu, a mrlju kao nedostatak blagdana posvećena euharistiji. Na njezinu molbu, mjesni biskup uveo je blagdan euharistije u svojoj biskupiji. Kasnije je ideja o blagdanu dobila šire prihvaćanje. Papa Urban IV. godine 1264. bulom nastoji uvesti blagdan za cijelu Crkvu, no njegovo širenje u potpunosti je zaživjelo tek u 14. stoljeću, osobito pod papom Ivanom XXII.

Temelj euharistijske vjere nalazi se u Isusovim riječima iz Evanđelja po Ivanu (Iv 6), gdje govori o sebi kao „kruhu života“ te poziva vjernike na vjeru u njega i blagovanje njegova Tijela i Krvi za život vječni. Na Posljednjoj večeri Krist ustanovljuje euharistiju riječima: „Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje… Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza.“

Središte blagdana Tijelova jest vjera u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji te poziv na život koji je u skladu s tom vjerom. Puko vanjsko slavljenje nema puni smisao ako nije praćeno živom vjerom i kršćanskim životom koji omogućuje dostojno sudjelovanje u sakramentima.

Blagopočivajući papa Benedikt XVI. jednom je prigodom kazao: „Euharistija je srce Crkve. Gdje nestaje euharistije, nestaje i Crkve.“ Što bi to, prema Vašem mišljenju, konkretno značilo?

Značenje i uloga euharistije nalaze se već kod prvih pustinjskih otaca (3.-5. st.), kojima je ona bila središte duhovnog života i izvor milosti te sjedinjenja s Kristom. Sveti oci vjerovali su u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji, a njihova su predanja i mistična iskustva jačala vjeru monaha i vjernika. Iako su neki pustinjaci zbog izolacije rijetko primali euharistiju, većina monaha u zajednicama u Nitriji i Sketisu redovito se okupljala na nedjeljnim liturgijama.

Euharistija je shvaćana kao duhovna hrana asketskog života, a predaja o monasima i svetcima, poput egipatskog monaha Marka i Sv. Marije Egipatske, pokazuje njezinu važnost i u iznimnim okolnostima. U tim opisima naglašava se da je Bogom vođena mogućnost primanja pričesti, ali i njezina neizostavna vrijednost u životu vjernika.

U novijoj teologiji 20. i 21. stoljeća autori poput de Lubaca, Rahnera, von Balthasara, Jungmanna, Bouyera i Schmemanna promišljaju euharistiju u kontekstu Crkve, liturgije i kristologije. Ona se sve jasnije shvaća kao temelj crkvenog zajedništva i sakramentalnog života. Papa Ivan Pavao II. naglašavao je euharistiju kao „izvor i vrhunac kršćanskog života“ i „srce Crkve“, dok je u dokumentima isticao njezinu žrtvenu narav i povezanost sa svećeništvom. Proglasio je i Godinu euharistije kako bi potaknuo duhovnu obnovu.

Papa Benedikt XVI. pak u pobudnici Sacramentum Caritatis naglašava euharistijski oblik kršćanskog života: vjerovanje u otajstvo, njegovo slavljenje i življenje. Time euharistija postaje poziv na moralnu preobrazbu, zajedništvo Crkve i svakodnevno življenje vjere.

Temelj važnosti euharistije zrcali se u činjenici da je živi Bog pod prilikama kruha i vina putem pretvorbe (transsupastancijacije) prisutan u njoj. Je li ta vjera „zamrla“ među zapadnim kršćanima?

Svjedoci smo brojnih znakova vremena: sveopće izopačenosti i posljedične apostazije, umnažanja hereza, sukoba i skandala u svijetu, gubitka identiteta u digitalnom okruženju te sve izraženijih globalnih napetosti u kojima se istina sve češće zamjenjuje lažima. U takvom kontekstu teško je govoriti o rastu teoloških krjeposti vjere, nade i ljubavi, temelja kršćanskog života bez kojih nema duhovnog sazrijevanja. Mnogi se danas nedostojno pričešćuju, bez sakramentalnog i molitvenog života, bez ispovijedi i svijesti o značenju euharistije, često i rastreseno tijekom same pričesti.

Vjera u stvarnu prisutnost Krista u euharistiji ponekad nedostaje kod vjernika. Euharistija nije puki simbol, nego sakrament u kome je Krist stvarno prisutan i daruje se za spasenje.

Čemu blagovanje euharistije ako Krist nije Bog i čovjek koji je umro i uskrsnuo? Čemu njegova zapovijed o blagovanju Tijela i Krvi (Mt 26,26-27) ako se njezin smisao izgubi? Ovo nije samo pitanje pojedinačne vjere, nego šireg duhovnog stanja društva, što se može povezati s Isusovim pitanjem iz Lk 18,8: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“

Statistike pokazuju pad broja vjernika u Hrvatskoj i opći trend sekularizacije, osobito među mladima. Jača usmjerenost prema digitalnom prostoru, dok se duhovni život često zanemaruje. Mnogi ovaj proces tumače kao znak duboke civilizacijske i duhovne krize nalik onima iz prošlosti. Ipak, i u krizama ostaje poziv na obraćenje i nadu jer Kristove riječi o nemiru ne označuju kraj, nego poziv na budnost i vjeru.

A Zapad, može li se kazati kako je vjera „zamrla“ među zapadnim kršćanima? Problem Njemačke je, dojam je, najočitiji primjer. Loš, dakako.

Problem Katoličke Crkve u Njemačkoj nije drugačiji od problema Crkve u Europi i svijetu. Ondje je on možda u određenoj mjeri izraženiji zbog veličine i utjecaja Njemačke kao europske države. Na europskoj „santi duhovnog leda“ Njemačka tek strši iznad površine te je vidljivija od drugih, davno uronjenih ispod vode.

Sinodalni hod (ili sinodski proces) u Katoličkoj Crkvi sveobuhvatan je proces savjetovanja i zajedništva koji je papa Franjo započeo u listopadu 2021. On naglašava zajedničko koračanje, slušanje i sudjelovanje svih vjernika – laika, redovnika i klera – u svrhu obnove Crkve i njezina poslanja u svijetu. Kao što možemo primijetiti, tijekom proteklih više od četiri godine nije se zaustavila duhovna erozija.

Problem je mnogo širi i dublji; on je zapravo civilizacijski, odnosno „ovog naraštaja“ (Lk 11,29-32). Njega precizno locira sam Spasitelj u izvještaju o opsjednutom dječaku (Mt 17,14-21) čiji otac moli za milost Gospodina i priznaje da ga „njegovi učenici ne mogoše izliječiti“ (Mt 17,16). Isus tada zaprijeti zloduhu te on iziđe iz njega, i dječak ozdravi toga časa (Mt 17,18). Kada ga učenici upitaše za razlog svoje nemoći, Isus im otkriva da je uzrok njihova neuspjeha „malovjernost“ (Mt 17,20). Dakle: “Kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?” (Lk 18,8).

Svjedočimo kako sinodalni hod ne ulijeva potrebnu vjeru u ljudske duše; za to je potrebna božanska, a ne samo ljudska intervencija. A Bog neće intervenirati bez dužnog pokajanja grješnog naroda, koga, ne samo da nema, nego na njega nitko ni ne poziva. Okruženi suvremenim „Baalima“ i „Aštartama“, mi danas nemamo svetog proroka Iliju koji bi pozvao izabrani narod na pokajanje i povratak pravome Bogu – onoga koji svojim zazivom okuplja poganske svećenike te ruši njihove hramove i idole.

Stoga s pravom možemo postaviti pitanje: je li Europa još uvijek kršćanski kontinent, s obzirom na svoje dvomilenijsko religijsko nasljeđe, ali i ubrzanu dvostoljetnu sekularizaciju i otpadništvo od vjere u Krista?

Neosporno je da je kršćanstvo postavilo temelj europske kulture, njezine povijesti i društvenih vrijednosti. Međutim, proces duhovne erozije započet Francuskom revolucijom 1789. sve više naglašava ubrzani pad utjecaja kršćanskih vrijednosti, sekularnu prirodu suvremene Europe i njezinu multikulturalnost koju nije predvidio, nego mapirao i trasirao austrijski grof i mason Richard von Coudenhove-Kalergi.

Slijedom „slučaja Njemačka“, dolazimo do Sv. Ivana Pavla II. koji je primijetio kako „postoje mjesta gdje se zamjećuje gotovo potpuno zapuštanje pobožnosti euharistijskog klanjanja“ (Ecclesia de Eucharistia, br. 10). Na koji način posvijestiti važnost i ljepotu ovoga otajstva te ga približiti današnjem čovjeku?

Sv. Ivan Pavao II. ukazao je na dugogodišnji negativni trend koji potvrđuju i statistike te sociološka istraživanja. Ali, o ovom „gotovo potpunom zapuštanju pobožnosti euharistijskog klanjanja“ treba pridodati: sve veći broj abortusa, nesrazmjer između smrtnosti i broja novorođenih, manji broj krštenja, značajan pad broja registriranih katolika, povlačenje vjernika iz života Crkve, sve rjeđe pohađanje svetih liturgija te pad broja svećenika, redovnika i redovnica, kao i opću društveno-ekonomsku klimu u Europi 21. stoljeća. Jednom riječju, kultura tjelesne i duhovne smrti sve je izraženija te će s ovim trendom uskoro dominirati nad kulturom života.

Važnost pobožnosti adoracije ili euharistijskog klanjanja moguće je posvijestiti samo nekome tko već ima izgrađenu religijsku svijest, a ako je upitna ili klimava sama vjera, tada nema ni težnje za religijskim obredima i otajstvima, a kamo li čežnje za osobnim susretom s Kristom. Da, nažalost, do toga su mnogi stigli.

Važnost i ljepotu ovoga otajstva moguće je približiti samo suvremenom, zrelom vjerniku koji ima svjesnost i spoznaju vrijednosti ovog otajstva. Vjerna duša klanja se Kristu kao Tijelu, Krvi, Duši i Božanstvu, što je znak odanosti i zahvalnosti u osobnom susretu s Bogom koji liječi njezine rane nastale u ovom opoganjenom i užurbanom svijetu te ga preobražava u osobnoj meditaciji i tišini. To je veliki dar, ali samo za one koji ga prepoznaju i primaju.

Svjedočimo kako se u crkvama na Zapadu događa da „svi idu na pričest“ i to smatraju izrazom zajedništva. No, Sv. Pavao upozorava: „Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije“ (1 Kor 11,28). Za pristupanje blagovanju Tijela Kristova postoje i danas “uvjeti“. Što je važno istaknuti?

Katolički propisi za svetu pričest usmjereni su na dostojno primanje Tijela i Krvi Kristove. Pričest ne smije primiti osoba koja nije krštena ili ne vjeruje u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji. Za valjano primanje potrebna je posvetna milost, odnosno stanje bez teškog grijeha. Ako je osoba svjesna teškog grijeha, prije pričesti je potrebna sveta ispovijed. Laki grijesi ne sprječavaju primanje pričesti, ali se preporučuje pokajanje i skrušenost.

Vjernici su dužni euharistijski postiti najmanje jedan sat prije pričesti (ne jesti i ne piti, osim vode i lijekova), te pristupiti dostojanstveno. Pričest se može primiti u usta ili na ruku. Nakon pričesti preporučuje se sabranost, klanjanje i zahvaljivanje. Katolička Crkva preporučuje pričest na svakoj misi, a obvezna je barem jednom godišnje, osobito u uskrsno vrijeme.

Sveti Pavao upozorava da nedostojno primanje pričesti donosi duhovnu odgovornost (1 Kor 11,27), jer osoba ne razlikuje Tijelo Gospodnje i time se izlaže sudu. Nedostojno pristupanje uključuje stanje teškog grijeha bez ispovijedi, nepoštovanje sakramenta i zanemarivanje zajedništva. Duhovni život kršćana temelji se na poniznosti, predanju Bogu i radosti koja proizlazi iz povjerenja u Njega. Radost i zahvalnost pomažu odbacivanju zlih misli i otvaranju djelovanju Duha Svetoga, dok trajna zabrinutost i unutarnji nemir otežavaju duhovni mir i povjerenje u Boga.

U svetoj misi prilikom „podizanja“ u starini, na osobit način kod katolika u Bosni, postojao je običaj tihoga izgovaranja molitava. Što bi vjernik u vizualnom susretu s hostijom zapravo trebao činiti?

Ovo tiho izgovaranje molitvi kod katolika u Bosni ne može se smatrati posebnom baštinom Crkve u Hrvata, nego je riječ o širem razvoju zapadne liturgijske prakse kroz stoljeća. Tvrdnja da je to nastalo spontano u Bosni nakon „pada Bosne“ nema čvrste historiografske osnove. U kršćanskoj tradiciji riječima se pridaje velika važnost, pa se naglašava potreba čuvanja jezika (Ps 141,3). U tom duhu liturgija se shvaća kao usmjerenost na Boga, a ne na vlastite misli i osjećaje.

U rimskom obredu, osobito u starijim oblicima mise, svećenik je mnoge dijelove molio tiho (submissa voce), pa tišina nije lokalna posebnost, nego opća zapadna praksa. Podizanje hostije i kaleža nakon posvećenja (elevatio) ima svrhu pokazati stvarnu Kristovu prisutnost i potaknuti štovanje, a popraćeno je različitim liturgijskim znakovima poput zvonca.

Usporedbe s bizantskim obredom i Psalmom 141 naglašavaju različite naglaske u tradicijama, ali obje imaju isti cilj – usmjeriti molitvu prema Bogu. Slika o prvim kršćanima koji su „zračili ljubavlju“ više je teološko-pobožna interpretacija, nego strogo povijesno potvrđena činjenica.

Može li se kazati kako je euharistija događaj našeg obraćenja, i u čemu bi se to zrcalilo?

Definitivno da. Euharistija se u katoličkoj teologiji promatra kao središnji događaj obraćenja, a ne samo kao običan ritual ili jedna vrsta pobožnosti. Ona je pozivnica na gozbu Jaganjčevu, koja od vjernika traži odgovor — ne samo dolaskom na pričest, nego i svojim životom koji treba postati euharistija: pomirenje, praštanje, dijeljenje i slavljenje.

Euharistija je susret sa živim Kristom koji poziva na promjenu srca i duhovno zajedništvo; Ona ispunjava izvorne čežnje duše i tijela, a obraćenje se događa upravo tada i sada, u zajedništvu s Bogom i drugima.