(1 Kr 3,5.7-12; Rim 8,28-30; Mt 13,44-52 ili 13,44-46)

SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU A

Mudrost opredjeljenja za kraljevstvo nebesko


Premda je svaki čovjek obdaren pameću, mudrošću i umnošću, ipak je samo Salomon ušao u povijest, kao kralj-mudrac.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Anto Dominković

Uvod u pokajnički čin

Predragi! Kako nam samo godi kad nas netko pohvali i koju prijaznu riječ kaže o nama. Kao da na očigled drugih rastemo. Nekako nas obuzme neopisiv ponos i blistamo od sreće. Pa ako još netko spomene i naše roditelje, e onda, nema kraja našoj sreći. Njihov odgoj se isplatio. Sva mudrost koju smo kroz život pokupili kao što pčela kupi dragocjeni polen zrcali se u našem ponašanju, mudrosti, odgojenosti, pruženom srcu na dlanu! Biti prijatelj kada je to potrebno i znati izabrati pravi trenutak je neprocjenjivo. Upravo o tom ćemo danas slušati! Salomon traži od Boga samo pronicljivo srce, mudrost da može pravedno upravljati Božjim narodom. A što mi tražimo u svom životu i za čim se povodimo? Možda više novca u lisnici ili na računu, bolje auto, veću kuću, više odmora? Koji je to biser za kojim mi tragamo i možemo li ga prepoznati? Bog je uvijek neprocjenjivo blago i poziva nas na druženje da nas obraduje i obogati! Hoćemo li s njim neophodno je odreći se grijeha! Učinimo to!

U 10. st. prije Krista, točnije, nakon smrti svoga oca Davida 970. pr. Kr. sjeo je na kraljevsko prijestolje i kraljevao sve do 931. pr. Kr. On je općenito poznat kao oličenje vladarske mudrosti. I evo, prva je mudrost u tom što je znao, dakako s Božjim darom, odabrati među Božjim darovima baš mudrost. Preuzevši vlast, krenuo je na hodočašće u Gibeon, prinijeti žrtvu (usp. 1Kr 3,4). Tu mu se u snu javio Jahve, Bog, s bajoslovnom ponudom: „Traži, što da ti dadnem.“ A Salomon traži „pronicavo srce“ ili točnije, po izvorniku, „srce poučljivo“. Srce u Sv. pismu označuje mjesto inteligencije, središte čovjekove osobnosti. I to traži, baš kao vladar, kako bi mogao pravo upravljati narodom Božjim. Ta se mudrost očituje posebice u tom da pravilno lučimo što je dobro a što zlo, da imamo jasnu i bistru savjest. I to onu praktičnu, ne samo da znamo što je dobro, a što zlo, nego da to umijemo u životu ostvarivati i to s velikim zalaganjem.

Na putu pravednosti

Mi, u kršćanskom naučavanju imamo tri bogoslovne kreposti: vjera, ufanje (nada) i ljubav, te četiri stožerne kreposti: razboritost, pravednost, umjerenost i jakost (hrabrost)! Vjerovati znači prihvatiti Boga kao dar i Njemu se vratiti. Ufati se znači poduzeti, u svjetlu vjere, svoje puno samoostvarenje, što vrlo često znači pridonijeti i samoostvarenju drugih – i na tom djelu trajno ustrajati na temelju nade u Božju milost i njegova vječna obećanja. Ljubiti, bar pod jednim vidom, znači „ne živjeti samo sebi nego i drugima na korist“. Kršćanska je ljubav uvijek dvokrilna – prema Bogu i prema ljudima!

Pravednost je nutarnji stav, vrlina, da svakomu podajemo što mu pripada. U svemu tome potrebna je umjerenost ili prava mjera, a nadasve hrabrost da se pod svaku cijenu založimo za prave vrijednosti, uza sve moguće protivštine, kaže B. Duda. Sjetimo se samo govora blagopokojnog kard. Franje Kuharića u vrijeme rata, kada su dolazile razne vijesti o spaljivanju i porobljavanju hrvatskih sela i strašnim zločinima! Parafrazirat ću samo njegov apel: „Ako su neki ljudi spalili moju kuću, ja njihovu neću spaliti, ako me netko mrzi, ja njega neću mrziti, naprotiv, činit ću mu dobro…“ – to je istinsko zauzimanje za pravdu i pravednost!

Vratimo se ponovo Salomonu. On je zatražio „pronicljivo srce“ – životnu mudrost! Bogu se toliko svidio njegov izbor, da mu je dao „srce mudro i razumno, kakvo nije imao nitko prije njega, niti će ga imati itko poslije njega“. Dodao mu je još bogatstvo, slavu i dug život (usp. 2 Ljet 1,3-12). Svakom je čovjeku potrebna mudrost. Stoga se čovjek na sve moguće načine upire i dovija kako skupiti što više mudrosti u životu i njome se oplemeniti i obogatiti. Pred svakim čovjekom stoji svjetlucavo pitanje: „Kako dosegnuti tu mudrost?“ – o kojoj se veli: „Bolje je steći Mudrost no biserje!“ (Job 28,18) kad – „čovjek njezina ne poznaje puta… sakrivena je očima svih živih“ (Job 28,13.21). T. Šagi-Bunić piše: „Mi kršćani znamo, da je Bog čovječanstvu Mudrost dao i učinio dostupnom u Isusu Kristu, koji je 'Božja sila i Božja mudrost' (1 Kor 1,24). Tako je Isus naznačio da je on Mudrost, koju ljudi trebaju i traže. U Kristovoj Crkvi je i danas mudrost ponuđena na osobit način na euharistijskom sastanku, to jest na svetoj misi, odnosno Kristovoj večeri, u kojoj se ispunjava starozavjetno proroštvo: 'Mudrost je sazidala sebi kuću, i otesala sedam stupova. Poklala svoje klanice, pomiješala svoje vino i postavila svoj stol' (usp. Izr 9,1-2). Isus Krist, Uskrsli, jest ta Božanska Mudrost, koja tako čovjekoljubivo prostire u svojoj Crkvi svoj stol i upravlja poziv svima, koji trebaju mudrost: 'Hodite, jedite od mojega kruha i pijte vina, koje sam pomiješala. Ostavite ludost, da biste živjeli, i hodite putem razboritosti' (Izr 9,4-6). Eto odgovora na Jobovo pitanje odakle mudrost dolazi! Isus Krist, Božja Riječ i Božja Mudrost, saziva nas na taj sastanak kao svoje učenike, da svake nedjelje s nama razgovara, da nas prosvjetljivanjem svoga Duha upućuje u svu božansku istinu unutar našeg vremena i njegovih problema, i da nas u svetoj pričesti samim sobom obdari, sa sobom duboko sjedini, kako bi onda sobom prožeo naše biće te našim predanjem Njemu unio u ovaj svijet božansku mudrost.“

Bog daje da možemo iznova početi

Pavao se u drugom čitanju nadovezuje na Mudrost. Postoji osobita kršćanska mudrost – ona je nadasve Božji dar, ali zahtjeva i naš rad – da umijemo i od zla načiniti dobro. Apostol ovdje dotiče pitanje predestinacije – predodređenosti! Protestanti to često prenaglašavaju i ističu da čovjek svojim silama malo što ili gotovo ništa ne može promijeniti u Božjem naumu! Time ograničavaju Božju ljubav i milosrđe, sprječavaju da Bog prašta i pruža novu šansu! Bog sve unaprijed zna, nije li onda čovjek posve određen da učini zlo ili dobro? Nipošto! Bog je stvorio čovjeka toliko slobodna da sam odlučuje o svojoj „sudbini“. Čovjek nije ničim posve određen, pa niti svojim grijehom. S Bogom se može uvijek iznova početi i to je bit Pavlova navještaja. Svaki čovjek treba u svom životu težiti tomu da postane što vjernija slika Sina Božjega. To je najviši mogući cilj, ali nismo ostavljeni na milost i nemilost ovom svijetu nego se Bog zauzima za nas i u svemu surađuje na dobro s onima koji ga ljube! Isus je prvorođenac među mnogom braćom (usp. Rim 8,29).

Blago skriveno na njivi

Odlomak evanđelja koji danas čitamo je završnica Isusova govora u prispodobama kako ih donosi Sv. Matej. Ove prispodobe očituju posebnu Isusovu mudrost i umijeće svojim povijesnim slušateljima sve jasno protumačiti i opet ostaviti na razmišljanje dublje značenje. One su ujedno i priča i zagonetka. Uvijek imaju dublje značenje, a svrha svih je kraljevstvo nebesko koje je središnja njihova misao.

Parabola o blagu skrivenu na njivi donosi povijesno ozračje Palestine Isusova vremena. Naime, to je poljoprivredni kraj koji je često bio metom raznih osvajanja i ratova, raznih porobljivača i tlačitelja, a svima je zajedničko to da od seljaka pokupe što više poreza i lagodno žive. Nije li i naša situaciju u BiH slična onoj u kojoj je živio čovjek Isusova vremena?! Najsigurnije mjesto za ratara je zemlja, pa i za sakriti svoje blago! Prije nego se pođe bježati pred tuđom vojskom, najsigurnije je sakriti svoje bogatstvo negdje u zemlju, pa se po povratku može nečemu i nadati kad bude trebalo obnavljati porušeno. Ako bi svoje blago ponijeli sa sobom, uz put bi ih mogao netko opljačkati i tako bi ostali bez svega. Stoga su mnogi prilazili tom mudrom rješenju i svoj trud i muku ukapali na njima poznato mjesto, negdje uz kuću ili u vrtu, kako bi bilo sigurno. I danas mnogi arheolozi pronalaze razne artefakte i novčiće zakopane u zemlji kao dokaz da je tu bilo života ali i nesigurnosti i progona.

Kako piše prof. M. Zovkić, u poljoprivrednom društvu onog vremena, zbog poreznih obveza vladaru, domaćin nije mogao prodati samo jedan dio obradive njive, nego cijelu njivu. Drugi je zakon bio: bez obzira tko nađe blago na nečijoj njivi, ono pripada vlasniku njive. Dakle, Isus pokušava objasniti da se treba cijeli zauzeti za kraljevstvo nebesko, a ne samo djelomično, ne samo trenutno oduševljenje nego potpuno opredjeljenje za blago, koje je Isus.

Biser – brza zarada

U starini su se jako cijenili biseri, pa su vladari i bogataši često slali trgovce da im pošto-poto pribave takve male, ali dragocjene ukrase. Ove prispodobe donosi samo Matejevo evanđelje. U njima je uvijek element iznenađenja i to jako vrijedan i bogat. Kako bi privukao pozornost svojih slušatelja, Isus dira tamo gdje je čovjek najosjetljiviji. Svi se žele obogatiti što je moguće brže i lakše, i ako je ikako moguće da to bude neočekivano. Zašto nam ovo zvuči tako poznato… Mnogi naši mladi odlaze u druge zemlje diljem svijeta, skoro isključivo s jednom mišlju: obogatiti se! Zar je moguće da nikom više nije draga svoja njiva, svoja zemlja, svoj dom… zar je moguće da se sve ostavlja, jer eto, tamo negdje sunce žarče grije, kiša umilnije pada i sve je po mojoj želji… Ne ostavljamo li, možda, vrjednije bisere kući, da čame u žalosti i strahu za naš život i čekaju kad će im netko otvoriti vrata jer su ostavljeni i napušteni, a tako su se nadali da ćemo ih u starosti prepoznati kao svoje blago. Isus svoje učenike potiče da otkriju vrijednost skrivenoga blaga koje je pred njima i da sve radi njega ostave i postignu svrhu svoga življenja – kraljevstvo nebesko. Kad je Matej ovo pisao, učenici su bili ocrnjivani od židovskih sunarodnjaka da izdaju vjeru otaca i interese nacije, a rimska ih je država progonila što ne štuju državne bogove. Nikada nije bilo lako slijediti Isusa i otkriti pravi biser. Možda nas jedna lijepa priča potakne na razmišljanje o istinskoj vrijednosti onoga što nam je darovano u glinenim posudama – vjeri i našoj opredijeljenosti za dragocjeni biser.

Dar za sestru

Draguljar je sjedio za stolom i kroz izlog svoje raskošne trgovine promatrao prolaznike. Neka se djevojčica odjednom približila trgovini i prislonila svoj nosić uz staklo izloga. Kao nebo plave oči radosno zasjaše kad ugleda jedan od izloženih predmeta. Ušla je odlučno i prstom pokazala na tirkiznu ogrlicu.

 „To je za moju sestru. Možete li mi ju zapakirati kao dar!“, upitala je.

Trgovac s nevjericom pogleda djevojčicu i upita: „A koliko novca imaš?“

Ona se podiže na prste, stavi na pult limenu kutiju, otvori je i isprazni. Bilo je tu nekoliko manjih novčanica, šaka sitniša, nekoliko školjki i figurica.

„Hoće li biti dovoljno?“, upitala je ponosno.

„Željela bih starijoj sestri kupiti dar. Otkako nemamo mame, ona obavlja sve poslove i nema ni trenutka vremena za sebe. Znate, danas joj je rođendan. Mislim da će je dar veoma obradovati. Njene su oči iste boje kao taj dragi kamen.“

Trgovac je ušao u prostoriju iza pulta i u zlatno-crveni papir zapakirao kutijicu. „Uzmi je i pazi na nju“, reče djevojčici. Ona uze paketić kao pobjednički pehar i ponosno izađe iz trgovine. Sat vremena kasnije u trgovinu ulazi prekrasna djevojka s kosom boje meda i divnim tirkiznim očima. Stavi na stol kutijicu koju je trgovac nedavno zapakirao i upita: „Je li ova ogrlica kupljena u vašoj trgovini?“

„Da, gospođice.“

„Koliko je koštala?“

„U mojoj trgovini cijene su stvar povjerenja, i tiču se samo mene i mojih kupaca.“

„Moja je sestra imala samo nešto sitniša, sigurno nije mogla platiti ovako vrijednu ogrlicu!“, reče djevojka gurajući kutijicu natrag trgovcu.

Trgovac zatvori kutijicu, složi omot i vrati je djevojci.

„Vaša je sestra platila najvišu cijenu: dala je sve što je imala.“

Dajmo i mi sve što imamo za svoj biser – Isusa – i bit ćemo mudri i sretni s Njime u vječnosti. Amen.