Piše: Dubravko Turalija, Katolički tjednik

Bazilika piše dugu i burnu povijest. U rimsko vrijeme njezin sadašnji prostor pokrivalo je domaćinstvo bogate obitelji Laterani. Oni su nekoć bili plebejci ili obični rimski pučani koji su se bavili proizvodnjom opeke pa su po tome i dobili ime Laterani. Međutim, Lucius Sextius Lateranus svojom snalažljivošću od običnoga pučanina probio se do visokog rimskog staleža pa postao konzulom Rima i jednim od najutjecajnijih ljudi u imperiju. Poslije njega, njegovi potomci, kao visokopozicionirani časnici, redom su usko surađivali s rimskim imperatorima. Ali, dogodi se da car Neron lažno optuži obitelj Laterani za izdaju pa kao primjer drugima pogubi njezine članove, a njihovu palaču i imovinu povjeri jednoj od svojih vojnih konjaničkih pukovnija.

Dva stoljeća poslije, prvi rimski car kršćanin Konstantin podari palaču i perivoj Lateran rimskome biskupu i papi. Tako je papa Silvestar, godine 324., preuredio palaču Lateran u baziliku i naslovio je Domus Dei – „Dom Božji“, unoseći u nju papinsku stolicu kao znak svoga sjedišta u Rimu. Car Konstantin se također pobrinuo za dodatno uređenje bazilike pa ju je ukrasio sedmorim srebrnim oltarima, stotinama pozlaćenih svijećnjaka i zlatom obloženim svodom prezbiterija. Tijekom svoje povijesti, uz naslove Domus Dei i Archibasilica Sanctissimi Salvatoris – „Nadbazilika Presvetoga Spasitelja“, Lateranska bazilika dobila je i dvojicu suzaštitnika.

U 10. st., kada je u nju unesena antička fontana koja je poslužila kao krstionica, bazilika je posvećena supatronu Sv. Ivanu Krstitelju. Dva stoljeća poslije, kao suzaštitnik pridodan je i Sv. Ivan Evanđelist. Od toga datuma, 9. studenoga, bazilika nosi naslov Sveti Ivan Lateranski, a samu crkvu kiti epitet „Crkva svega kršćanstva“ pa otuda joj i ekskluzivni naslov „Ekumenska bazilika“. Za vrijeme Avignonskoga sužanjstva u 14. st., kada je papa napustio Rim i sklonio se u Avignon u Francuskoj, Lateran je dva puta bio pljačkan i paljen. I premda su pape iz Avignona godišnje slali novac za obnovu i održavanje bazilike i palače, lateranske ruševine bivale su sve zapuštenije. Po završetku Avignonskoga sužanjstva papa se vraća u Rim, ali ne više u porušeni i okamenjeni Lateran, nego u Vatikan koji je bio proširen i prilagođen novome domaćinu papi Nikoli V. Ipak, bazilika u Lateranu nije prepuštena vandalskom razaranju i zubu vremena, nego je pod vodstvom pape hrvatskih korijena, Siksta V., posvema obnovljena, a prema naputcima pape Inocenta X. preuređena i kao takva blista i resi Rim i dandanas.

I premda je bazilika Sv. Petra najpoznatija današnjem svijetu, Lateranska bazilika je službeno i dalje sjedište rimskoga biskupa i pape sveopće Crkve. Tako, svake godine, 9. studenoga, katolici po svem svijetu mole da na temeljima apostola i primatu svetoga Petra, Crkva bude u jedinstvu sa svojom glavom Kristom koji hoće da njegovi učenici budu svjetlo svijeta i sol ove zemlje.          

Ezekijelov Hram

Najstariji naslov bazilike, Domus Dei, papa Silvestar preuzeo je iz hebrejskoga Bet-El, što je u starozavjetnome poimanju naziv za vrata raja iz Jakovljeva sna. Isti pojam je kasnije preuzet za Bet-Adonai ili Hram u Jeruzalemu u kojemu je počivala slava Božja. A Bet-Adonai ili Hram Božji prorok Ezekiel danas gleda kao mjesto ispod kojega izvire neobična voda, voda koja iz lakta u lakat, iz metra u metar buja pa se sunovraćuje niz istočne strmine i brzacima ulijeva u Mrtvo more. Mrtvo more zbog svoje slanoće ne trpi u sebi život pa je zato u njemu sve mrtvo i nepomično. Prema legendama, u njemu nikada nije ni bilo života, a sve što se u njega ulije to i umre. A mrtvilo je za starozavjetnoga čovjeka Šeol ili carstvo smrti u kojem je sve uginulo i nepokretno. U viđenju koje gleda prorok Ezekiel živa voda što izvire ispod Hrama ulijeva se u Mrtvo more pa oživljuje mrtvu vodu u kojoj se najednom rađa i razvija život.

Kameni Hram i Živa voda

Prorok Ezekiel svjesno ističe kako živa voda ne izvire iz Hrama, nego ispod praga Hrama ili ispod Hrama. Sve ono što je u Hramu i što je izišlo iz Hrama poznato je proroku, ali ono što izvire ispod Hrama ostalo je nepoznato sve do onoga časa dok nije došlo u dodir s mrtvilom koje iznenada oživljuje. Čim se živa voda utopila u Mrtvo more i njegov obamrli svijet, sve ono što je bilo beživotno i uspavano najednom se budi, preporađa i miče, kaže prorok. Ezekiel, na sličan način gleda i mrtve kosti koje se na zapovijed pokreću i ustaju iz doline smrti pa se oblažu mesom i žilama koje se pune besmrtnom krvlju. U svemu ovomu prorok je usredotočen na Hram, ali u isto vrijeme osjeća da nije Hram taj koji oživotvoruje sve ono što je smrtno, apatično i ustajalo, nego Živa voda čijoj se silini prorok divi, čijoj moći kliče, a čija se snaga krije ispod Hrama kao Novi život koji oživljuje, Nova voda koja ozdravlja, ali koja je starozavjetnome proroku još uvijek tajanstvena jer se skriva u pragovima, u temeljima, u bitku Hrama.

Isusov Hram

A u današnjem evanđelju Isus Krist se uspoređuje s Hramom, ali, slično Ezekijelovu viđenju, ne kaže da je on onaj vidljivi kameni hram, nego onaj nevidljivi, skriveni koji se još od kraljeva Davida i Solomona te proroka Izaije, Jeremije i Ezekijela krije u njegovim pragovima, temeljima i koji se u punini vremena rađa u njegovoj dubini i skrovitosti. Isus, kao duhovni hram i Živa voda što oživljuje smrtno i pročišćuje pogano, ne može biti onečišćen, međutim, žali što je kameni Hram, iz čijih pragova izlazi Životna voda, onečišćen ljudskom zloćom. Nisu životinje te koje ga onečišćuju, nego ljudi pa tjerajući stoku iz Hrama upozorava ljude kako su Dom Božji pretvorili u pećinu razbojničku. Dom je, dakle, postao pećina, a ono što pripada Bogu oteli su razbojnici. I Matej i Marko i Luka i Ivan koriste istu riječ za razbojnika: lestres, što ne znači lopov koji provaljuje u kuću i krade, nego bandit, huligan koji napada po cestama, koji čeka u zasjedi. Takvi nisu kradljivci ili kleptoi koji pljačkaju kuće, nego huligani koji napadaju, tuku, ranjavaju, orobljuju i na kraju ubijaju. Stoga je vrlo znakovito to što Isus uspoređuje Hram s pećinom u kojoj huligani i ubojice kriju sebe i kuju svoje krvave namisli. Takvi otimaju tuđe haljine i nose ih; pljačkaju tuđi novac i trguju s njim; usmrćuju nedužne i bahate se svojim zločinima. Prema nekim bibličarima, Isusovo čišćenje Hrama bila je prijelomna odluka za hramske službenike da konačno „raskrste“ s njime. I baš kako ih je opisao tako su se i ponijeli prema njemu: uhvatili su ga u zasjedi, nemilice isprebijali, oteli mu njegovu odjeću i na kraju brutalno ubili.

Novi Hram

Kada Židovi kažu Isusu da je Hram građen 46 godina onda time misle na cijeli vladalački vijek kralja Heroda Velikoga koji je trajao 36, a ne 46 godina. Ovom hiperbolom Židovi su željeli poručiti: „Prije negoli je Herod i započeo s obnovom, Hram se gradio“, jer proces stoljećima obilježene gradnje i rušenja, posvećivanja i oskvrnjivanja naveo je Židove da ljubomorno čuvaju i štite svoj hram koji je u Isusovo vrijeme konačno zablistao u punome sjaju. Ne čudi stoga što Isus svoje tijelo poistovjećuje s Hramom koji se više puta podizao iz pepela da tako predoznači vrijeme Novoga Hrama, Novoga Tijela kojega više nitko neće moći srušiti pa ni pragovi pakla. Isto tako, Isus se uspoređuje s Herodom, zemaljskim vladarom, koji je gradio prolazni hram sav svoj životni vijek, dok Isus, božanski vladalac, dovršava i usavršuje Vječni Hram u samo tri dana. Stoga, Isus Krist ili Novi Hram predstavlja nepobjedivu vječnu Božju utvrdu, sveopći narod otkupljenih, Kristovu univerzalnu crkvu spasenja koju današnja proslava Lateranske bazilike tako zorno predočava.