Piše: Dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

Poneki srpski mediji pišu kako se eto Hrvatska nalazi pred mogućim građanskim sukobima. S obzirom na retoriku pojedinih krugova, tako nešto se ne može, nažalost, niti isključiti. Dok pojedini desničarski krugovi ne shvaćaju da svojim naivnim nostalgičarskim snovima nanose štetu hrvatskom narodu, oni na ljevici se ponašaju poput ljudi iz Platonove spilje, ne shvaćajući, ili ne želeći shvatiti, da je moderna Europa osudila istom mjerom fašistička i komunistička nedjela.

Tko je pobijen na Bleiburgu?

Ono što povezuje malobrojne desničarske sanjare i ljevičare u Hrvatskoj, jest nesposobnost promatranja prošlosti i sadašnjosti na jedan objektivan način. Pametan i istinski domoljuban Hrvat će se uvijek distancirati od ustaških pjesama i simbola, svjestan toga da su, bez obzira na državotvorne želje, ustaše nanijele podosta zla i samom hrvatskom čovjeku. Uostalom o kakvim se velikim hrvatskim domoljubima radi, vidi se u tome što nakon razlaza pljuju nemilosrdno jedni po drugima. Istovremeno se pokazuje da je među ljevičarima, pa i u samoj politici, sve više onih   kojima nedostaje ljudskost i ljubav prema povijesnoj istini.

Nostalgični za onim opasnim vremenima u kojima su u posjedu istine bili samo članovi komunističke ideologije, koja se često prodavala za antifašističku, nisu sposobni promatrati povijest objektivno, humano. Kako drugačije shvatiti izjave pojedinaca, poput nekadašnje gradonačelnice Siska, da su partizani na Bleiburgu pobili hrvatsko smeće. Koliko čovjek mora biti opterećen opasnom lažnom antifašističkom ideologijom da izjavi tako nešto. Nažalost, gospođa je prošla bez ikakve kritike iz vlastitih redova. Danas sjedi u Hrvatskom saboru, i to bez ikakve isprike onima koje je duboko povrijedila.

Nešto slično se dogodilo zadnjih dana u BiH. Neki tamošnji parlamentarac, ponesen ideologijom ili nacionalnom pripadnošću, je izjavio kako su partizani na Bleiburgu pobili malo Hrvata. Čovjek ne podnosi ostavku, iako bi trebao biti u pritvoru, očekujući suđenje, jer je njegova izjava odraz bezgranične mržnje i poziva na linč jednog konstitutivnog naroda. I sve se to događa u trenutku kad dvojica slovenskih autora izdaju knjigu Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji u kojoj se govori o strahotama stradanja Hrvata na području te države pri kraju Drugog svjetskog rata, među kojima su bili mnogobrojni civili i domobrani. Ustaški čelnici su se na vrijeme sklonili.

Dugogodišnje ocrnjivanje Hrvata

Ono što na poseban način treba zabrinuti hrvatski narod jest nevjerojatan nedostatak empatije prema žrtvama, bilo da se radi o onima za koje su krivi ustaše ili partizani. Pa ipak jedno mora biti rečeno: Malen je među Hrvatima broj onih koji brane ustaške zločine. To su uglavnom oni koji pokušavaju od svoje ideologije profitirati financijski, ili su intelektualni slijepci koji govore o onome o čemu nemaju pojma. Govor o povijesnim događanjima zahtjeva znanje, istinoljubivost i čestitost. Nažalost, za razliku od desno nepismenih, mnogi ljevičari posjeduju puno znanja, samo ono, nažalost, ne dolazi do izražaja. Desetljetno ocrnjivanje hrvatskog naroda je za njih postalo rutinom, koje se teško oslobađaju. Ponekim danas smeta i to što sportaši kod pjevanja Hrvatske himne drže ruku na srcu. Za njih je i to znak nacionalizma, pa čak, možda, i odraz sklonosti fašizmu. Što je slijedeće? Zabrana hrvatskom  čovjeku da naglas kaže kako se osjeća Hrvatom.

Kako shvatiti drugačiju svu tu dreku protiv hrvatskog ponosa i priču o nekom fašističkom ludilu koji je obuzeo hrvatski narod? Vrijeme je za otriježnjenje, kako za one malobrojne na krajnjoj desnici tako i za one na rigidnoj ljevici, koji rado žive u Hrvatskoj a još uvijek sanjaju Jugoslaviju. Nje nema i neće je nikada više biti. Treba tražiti nove putove zajedništva, koji neće biti opterećeni rigidnim desničarskim ili ljevičarskim snovima, onim koji štete hrvatskom čovjeku.

Da bi došlo do toga, potrebno je izaći iz „Platonove špilje“ u kojoj ljudi svezani ideologijom vide samo sjenu onog istinskog života u Hrvatskoj. Da je u Hrvatskoj na djelu fašizam, ne bi Srbi i Bošnjaci trčali u nju kako bi zaradili koji Euro za život. Čitava rigidna desnica u Hrvatskoj nema niti tri posto pristalica, dok je u Njemačkoj, Francuskoj i Nizozemskoj na putu da preuzme vlast. I nikome od ljudi u medijima ili politici u tim državama ne pada na um reći kako je tamo na djelu fašizam. Zašto je u Hrvatskoj drugačije?

Bilo bi dobro kad bi na to pitanje rigidni ljevičari potražili odgovor, shvaćajući da nije istina sve ono što su čuli u djetinjstvu. A djetinjstvo im je proteklo u vremenu u kojem oni drugi, malo desniji, nisu imali pravo govoriti. Oni obožavatelji Tita i Jugoslavije imaju slobodu riječi danas. I dobro je tako. Samo kad bi ti isti mogli priznati, barem sami sebi, da je u vrijeme vladavine njihovih idola bilo drugačije, promijenilo bi se u Hrvatskoj puno toga  na bolje.