Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

Nije nikakva tajna da čovjek promatra stvarnost kroz naočale vlastitog djetinjstva, odgoja i odnosa prema povijesti. Taj problem pogađa i čitavo društvo, što često rezultira nesporazumima, pa i samim sukobima unutar njega. Korektan odnos prema drugome moguć je tek tada kad se suočimo s njegovom prošlošću, poteškoćama i ranama. Najgore što se može dogoditi jednom društvu jest uvjerenje pojedinaca i grupa da su u posjedu potpune istine, te kako onaj drugi nema što reći o prošlosti i sadašnjosti. Društvima u kojima svatko ima svoju istinu koju ne želi propitkivati, prijeti diktatura nametnute istine. To opasno stanje ne mora bezuvjetno voditi u nasilnu diktaturu, ali može do te mjere zatrovati društvo da u njemu nastane opasano ozračje u kojem se umjesto dijaloga protežira monolog. Malo je društava i naroda u svijetu koji su opterećeni tim opasnim stanjem nesposobnosti razumijevanja drugoga kao što je današnje hrvatsko.

Kriva pretpostavka

Nažalost, hrvatska država je stvarana na temeljima krive pretpostavke da je moguće stabilno društvo bez korigiranja ideoloških podjela, na čemu je posebno inzistirao prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, uvjeren da će samostalnošću Hrvatske izmiriti ekstremne ideološke protivnike. Uostalom, njegovo držanje Titove biste u predsjedničkom uredu nije doprinosilo izmirenju djece komunizma i onih koji su bili njihove žrtve, kako ekonomski tako i politički. Priča o izmirenju djece partizana i ustaša je u samom temelju bila kriva. Partizanske, to jest komunističke djece je u hrvatskom narodu bilo podosta, dok je one ustaške bilo jako malo. Istina, bilo je naivnih zanesenjaka koji iz mržnje prema komunizmu nisu shvaćali da ustaštvo nije nikada bilo rješenje za hrvatski slobodu. Umjesto priče o izmirenju ljevice i desnice, trebalo je poraditi na toliko važnoj lustraciji, da se razdvoji kukolj od žita, jer niti sva djeca komunizma nisu bila protivnici hrvatske samostalnosti, kao niti svi navodni emigranti nisu služili hrvatskim interesima. Uostalom, nije nikakva tajna da je jedan dio radio za UDBA-u, a to znači očuvanje Jugoslavije.

Zarobljenici ideološki podjela

Umjesto priče o izmirenju trebalo je stvarati pozitivno ozračje za dijalog. Nažalost, nije vođeno računa o tome da je stvaranje pozitivnog ozračja u društvu ideoloških podjela moguće samo tada ukoliko su svi spremni čuti onu drugu stranu. A tako nešto je moguće samo pod pretpostavkom da je stvorena društvena klima u kojoj dominiraju etičke norme. Naime samo onaj koji uvažava moralne vrijednosti, sposoban je čuti i uvažiti onu drugu ideološku stranu. Uostalom, jedini put za shvaćanje što je istina, pa i ona povijesna, jest sustavno istraživanje i dijalog. U takvom ozračju izlaže svaka strane svoje viđenje povijesti i budućnosti, sposobna čuti i istinu onoga drugoga. Tek u tom iskrenom dijalogu, u kojem se uvažava bol drugoga, ali i spoznaje vlastitih pogrešaka, moguće je doći do istine. Malo je naroda u svijetu kojima je kao Hrvatima potreban takav razgovor.

Nažalost, razgovor koji bi vodio u smjeru traganja za istinom, pa i onom povijesnom, opterećen je kod hrvatskog naroda slijepim, gotovo nepremostivim ideološkim podjelama, u kojima svaka strana ima svoju istinu. Samo je u takvom društvenom ozračju moguće da djeca komunizma u svakom ubijenom Hrvatu u poraću vide ustašu, a rigidna desnica ne shvaća da je bilo i partizana koji nisu bili komunisti, čiji je cilj bio oslobađanje od talijanskog fašizma.

Stvoriti pretpostavke za dijalog

Žele li se izbjeći daljnje podjele u hrvatskom društvu, nužno je stvoriti pretpostavke za dijalog o prošlosti i sadašnjosti. Upravo je taj dijalog, koji uključuje i osjećaj za ono moralno, preduvjet zdravog odnosa prema prošlim događanjima. Takav dijalog uključuje skromnost i spremnost slušanja i uvažavanja mišljenja drugoga. Nažalost, priča o izmirenju onih s različitim ideološkim pogledima na hrvatsku prošlost prepuštena je onima koji malo znaju o povijesti, ili ne posjeduju moralne kvalitete da bi zauzeli iskren stav. Također, u takvom razgovoru, ili bolje rečeno polemici, teško je bilo doći do istine. Vrijeme je da se povijesnim događanjima, koji očito opterećuju hrvatsko društvo, posvete oni unutar intelektualnih krugova koji su sposobni čuti onu drugu stranu. Ti bi morali napokon pojasniti hrvatskom čovjeku da ni komunisti, kojih je bilo puno među partizanima, ni ustaše nisu bili hrvatsko cvijeće. Cvijeće je današnja mladost koja želi budućnost, neopterećenu ideološkim podjelama. Što u ovim turbulentnim vremenima može učiniti hrvatska politika? Može i trebala bi napokon shvatiti da „politička moć“ uključuje prije svega sposobnost i spremnost učiniti nešto dobro za vlastiti narod. To dobro se ne postiže prepucavanjima i ideološkim podjelama nego ljubavlju prema vlastitom narodu. Nešto od toga mogli bi naučiti iz spremnosti branitelja da dadnu život za slobodu hrvatskog naroda, kao i iz velike požrtvovnosti dijaspore da pomogne svojem narodu u nevolji. Ideološka prepucavanja zamračuju pogled na jedno i drugo.