Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Župa je to Uznesenja Blažene Djevice Marije na Nebo – Osova – sa sjedištem u selu Lupoglav kod Žepča. Najstarija je u ovome kraju odnosno u Žepačkome dekanatu, od koje su se poslije odvajale ostale vjerničke zajednice. Sjedište joj je najprije bilo u obližnjem Maglaju – krajem 17. st. kad je utemeljena, pa u samom Žepču, i tek se „treća sreća“ osmjehnula pa joj je danas mjesto ovdje – na proplanku omeđenom borovinom…

Željni rodne grude i Gospojinskih zornica
Po dolasku, ispred župnog stana dočekuju nas vedra lica župljana: vjeroučiteljice i dugogodišnje članice Župnog pastoralnog vijeća Jelke Jukić te mladog framaša Marina Ćurića. Po njima se odmah vidjelo kako je riječ o živoj, radosnoj i uistinu pobožnoj župnoj zajednici. Ušavši u spontani razgovor, saznali smo i neke zanimljive pojedinosti i posebnosti ove župe, a tada nam je ususret došao i domaćin, župnik fra Željko Brkić, s kojim smo malo poslije razgovarali.

Jelka, inače supruga i majka tri odrasla sina, već više od četvrt stoljeća radi u Srednjoj mješovitoj školi Žepče. „Osobno mislim kako bi se svaki vjeroučitelj trebao nekako više angažirati i biti aktivan u životu svoje župne zajednice. Zato sam evo tu i kako mogu pomažem te sam i u službi čitača, u župnom zboru“, veli nam gđa Jelka čiji se osmijeh možda i najbolje očitava zapravo na njezinim plavim očima. Rodom je iz župe Zavidovići, ali se udala u Osovu.

„Glede života ovdje, znate kako je, kao i u svim drugim župama – takva je situacija i kod nas, ta okolnost da mladi nekako poslije srednje škole odlaze… Tako da je pred nama izazov kako te mlade zadržati da ostanu i ovdje osnivaju obitelji. Ipak, u posljednje vrijeme ljudi se pomalo i vraćaju te se pojedine obitelji nastanjuju u župi. Istina, prije je bilo dosta življe, bilo je aktivnije i više je bilo vjernika. To se pak sada najviše osjeti uz patron. Jer ipak, vrijeme je godišnjih odmora, življe je u župi. Ali kada prođu ljetni raspusti, godišnji, opet se onako osjeti tišina i pasivnost. Stoga se župa i potrudi napraviti neki sadržaj, aktivnosti, da kada dođu i ljudi sa strane, bude prilike susresti se, podružiti i da se ponovno osjeti to zajedništvo koje je bilo prije. Možemo reći kako je dijaspora još uvijek jako povezana s rodnim krajem“, kazuje nam vjeroučiteljica Jelka.

Rado ističe posebnu duhovnu pripravu za patron – Veliku Gospu. „Kroz zornice od Porcijunkule do patrona duhovno se uz svetu ispovijed okrepljujemo i pripravljamo. Budu prisutni svećenici s našeg područja koji dođu na godišnje odmore pa su na raspolaganju za ispovijed. A onda imamo trodnevnicu kada se slave svete mise s propovijedi i budu jako lijepe. Bude i procesija s Gospinom slikom oko crkve. Dirljivo je vidjeti te ljude koji dolaze i iz inozemstva na zornice. Njih slavimo u 6 sati, ali narod dođe i ranije. Neki čak i pješice. Prije je bila praksa da se ide pješice na zavjet. Obilazi se oko crkve, moli se krunica i slavi sveta misa.
Tada se posebno primijeti kako ljudi požele i kažu: '…samo da mi je doći na te zornice'. I još uvijek se odazivaju, a pogotovo kad je sama proslava Velike Gospe, to doista bude nešto posebno“, rado je s nama podijelila Jelka.

Župa koja nikoga ne zaboravlja
„Mogu reći kako je naša župa posebna zbog naše Osovske Gospe, Sv. Franje, ali tu je i naš misionar fra Vjeko (Ćurić). Mislim, pored toga što je naša župa najstarija i nekako što je očuvala tu duhovnu vjersku baštinu kroz stoljeća, i danas se osjeti“, govori nam župljanka dodajući kako je fra Vjeko uistinu poseban za njihovu vjerničku zajednicu te kako mole i vjeruju da će ubrzo biti proglašen slugom Božjim.

Spomenula nam je kako pri župi djeluje i ogranak Udruge Sv. Vinka čije je sjedište u Livnu, a  koju su pokrenule sestre milosrdnice koje djeluju ovdje u župi.

„Dok je ovdje bila s. Blanka, ona nas je malo angažirala pa je tu zaživjela karizma Sv. Vinka, te smo počeli pastoralno djelovati s njom i tako se osnovala konferencija Presvetog Srca Isusova ovdje u Osovi. Pastoralno pomažemo, organiziramo posjete bolesnima, starima, nemoćnima. Nas je 10-ak članova i sami sebe financiramo. Pravimo ukrasne marinske svijeće za Svijećnicu i tako dobivamo priloge i od toga pomažemo. Osluškujemo potrebe župe i u suradnji sa župnikom djelujemo, imamo njegovu potporu. Nije to sad nešto veliko da se radi, ali evo, tu smo, prisutni. Ne može se reći da ima puno siromašnih, ali je više prisutna duhovna osamljenost, ljudi su stari i nemoćni i onda treba im netko doći i otvoriti vrata, a to je ono najbitnije na kraju. I to su sve bili nekad naši aktivni župljani koji sada ne mogu možda doći u crkvu, ali im to puno znači kad im mi dođemo, porazgovaramo s njima i donesemo neku sitnicu.
Želja nam je i mlade nekako još više motivirati da im se vjera probudi, da budu više angažirani u župnoj zajednici, jer se osjeti ta njihova distanciranost. Istina, postoji Frama, ali ima još mladih koji bi se mogli pridružiti. Dakako, to nije samo ovdje problem, svjesni smo. Ali moglo bi ih više biti i u čitačima, i u zboru“, veli nam ljubazna Jelka te se u tomu spontano nadovezujemo na razgovor s fra Vjekinim prezimenjakom Marinom, koji je s pokojnim fra Vjekom vezan i rodbinski.

Svestrana Frama - velikog srca i djela
„Naša Frama je zajednica gdje svi živimo u vjeri, ljubavi i prijateljstvu. Ali bih prije rekao kao da smo mi jedna omanja obitelj. Nas je trenutno 20 framaša i susrećemo se kroz godinu najčešće subotom, predvečer. A sada kako je ljeto, okupljamo se tri puta tjedno. Planiramo dječji kamp koji se održava pred Gospojinu i traje tri dana. Završava se nedjeljom kada djeca dobivaju zahvalnice. I to je jedan od najvećih projekata koji imamo u našoj Frami. Ovo nam je četvrti. Svake godine bude nešto posebno i uvijek se trudimo da bude nešto novo. Mislim kako će ovaj čak biti i najbolji. Kamp bude u župnom dvorištu: dan počinjemo s molitvom u crkvi, a onda djeca imaju razne radionice, kreativne, duhovne, imaju osiguranu hranu, pleše se i pjeva. Sudjeluju djeca od prvog do petog razreda. Trenutno je prijavljenih 80. Svi smo uzbuđeni, svi smo se uključili i djeci bude jako zabavno, taj 'vodeni dan' pogotovo“, oduševljeno nam pripovijeda Marin.

Otkrio nam je kako je fra Vjeko bio blizak rođak njegovu djedu. „Ja njega nisam poznavao, ali uvijek sam volio slušati priče o njemu. Ima baš jedna posebna koja mi je ostala u sjećanju. Uglavnom, on je oduvijek volio Crkvu, volio je pomagat. I kad bi njegova obitelj išla objedovati on bi uvijek blagoslovio taj stol i rekao nekoliko riječi i sjeo s njima da zajedno jedu. Ta priča mi je najviše ostala u srcu“, podijelio je ovaj vrijedni framaš.

Također, spomenuo nam je i kako tijekom godine imaju više karitativnih akcija. „Za advent imamo običaj izrađivati adventske vijence koje prodajemo i taj novac ide u humanitarne svrhe, a isto tako evo kako je sad bilo 'prelo' to je isto bilo humanitarnog karaktera da se pomogne nekim župljanima kojima je potrebno. Uz to i za Veliku Gospu sav prilog od prodaje pića ide u karitativne svrhe“, rado je istaknuo naš mladi sugovornik.

„Idejni začetnik“
U župnoj kući smo uz župnog vikara fra Josipa Kapetanovića susreli i domaćega sina, koji godišnje odmore provodi u rodnoj župi, salezijanca don Božidara Šimićića (koji trenutno djeluje u Krapinskim Toplicama). S njim smo se posebno dotaknuli Gospojinskih zornica, koje su karakteristične za ovu župu i predstavljaju vrijednu tradiciju.

„Kao dijete, vidio sam, idući u školu, kako su se ljudi već vraćali od crkve pred Gospojinu iz obilazaka oko crkve, a crkva je bila zatvorena, naravski. Dakle, oni su vrlo rano dolazili praktički iz cijele župe kao i okolnih mjesta, obilazili su oko crkve, svoje zavjete davali i molili su Majku Božju, što bosi, što na koljenima… bilo je i krvavih koljena…  A onda kao bogoslov, jednom prigodom – župnik je ovdje bio moj rođak fra Ivo Mrkonjić – ja njemu kažem: 'Župniče, rođo, pa kada ljudi obilaze ovdje – a dolazili su toliko da bi se napravi' obruč oko crkve skroz, dođu, poljube vrata i dirnu ih rukom – ustani malo ranije, imaj misu. Ti svakako moraš imati misu, oni odoše poslije svatko za svojim poslom'… Tako da je negdje 1971./1972. on mene valjda poslušao i tada je slavio misu. Koliko znam ovo su jedine zornice u nekoj marijanskoj župi. I evo, kao svećenik s 46 godina svećeništva, svaki svoj godišnji odmor, dolazim ovdje, stojim na raspolaganju za ispovijed, tako da se masu ljudi ispovijeda. Crkva je dupkom puna, i ispred crkve ih još bude. Svako jutro nas četiri-pet svećenika ispovijeda. Svih ovih dana“, s posebnim ponosom istaknuo je don Božidar jer mu mnogo znači što domaći puk toliko i tako pobožno slavi sakrament pokore.

Sjećanje na nestašluke
Od njega smo također saznali i kako je bio gotovo vršnjak s pokojnim misionarom Vjekom Ćurićem, franjevcem Bosne Srebrene, koji je život položio u Ruandi 1998.

„Fra Vjeko je od mene bio mlađi dvije godine. Ne znam je li on služio vojsku, mene je tako malo vojska omela. On je godinu dana iza mene slavio mladu misu. Vršnjaci smo praktički. Bio je tako veseo, otvoren. Čovjek koji je otvoren Bogu i duhu – brda valja. Ako imate vjere, premještat ćete brda. Fra Vjeko je stvarno bio jedan čovjek otvorena srca, radosna srca, široke ruke, a ruka koja je stisnuta ne može ni davati ni primati. Ona koja je otvorena i daje i prima. On nije samo ruke imao otvorene, srce je imao otvoreno. Njegov osmijeh, njegova vedrina, mogu reći čistoća srca i duše vidjela se. Žarila je iz njega. On je znao jednostavno – kao i Sv. Franjo sa sultanom – i s najvećim neprijateljima razgovarati i pridobiti ih… On nije znao ne voljeti. Stvarno. Nije znao ni mrziti. Samo se nasmije. Napravi te manjim nego što jesi sa svojim smijehom, sa svojom šalom… Stvarno je bio nešto predivno. Uspomena na njega živi, živi su ljudi koji su ga poznavali, koji su ga pratili kroz sjemenište, koji su ga pratili kroz svećeništvo, mladu misu, koji su ponosni na njega“, s osobitom emocijom kazivao je don Božidar.

A onda se sa širokim osmijehom sjetio i njihovih zajedničkih nestašluka. „Znao je te mladalačke, dječje nestašluke. Župnik je tada ovdje bio spomenuti fra Ivo Mrkonjić, a mi smo bili bogoslovi. Kaže Vjeko: 'Ajde, ideš sa mnom.' – 'Ku'ćeš?' – 'Imaš ti vozačku?' Kažem: 'Nemam.' Veli: 'Imam ja vozačku, ali nemamo auta.' I onda uzme auto od svoga strica. Onda valjda nije bilo ni goriva. Tko će znat sve to… Kaže: 'Idemo u Bugojno.' – 'Pa jesi lud, bolan', velim mu. Bugojno pa Sarajevo. Mi gurali neki Tristać bez akumulatora, guramo ga – ne možeš upalit ako nemaš akumulatora. Nekako smo upalili i otišli bez akumulatora do Bugojna. Onda kupi tamo akumulator. Vratili se. Kroz prozor od WC-a smo ušli ovdje da spavamo. Super je bio“, zaneseno i veselo nam je pripovjedio don Božidar.

Crkva selica
A u tome nam se i župnik fra Željko pridružio koji je imao pregršt obveza i poslova budući da smo došli u vrijeme priprave za patron, no spremno je, kao i uvijek, našao vremena i lijepu riječ za nas. Progovorio nam je najprije o povijesti ove župe, najstarije u dekanatu. „Tek je 1742. sjedište bilo premješteno ovdje u Žepče, otprilike gdje je i sada crkva u gradu, a prije je bilo u Maglaju. Župa je tada pokrivala sve koje pripadaju Žepačkom dekanatu, i one su zapravo nastale od ove župe. Da bi se tek kasnije središte prebacilo ovdje gdje je sada otprilike, s tim da je, što se tiče same crkve, mijenjala lokalitete. Prvi lokalitet 1930. bio je ovdje na brijegu, 100 m udaljeno, gdje je sada kuća jednog susjeda. Onda se, kad je sagrađena, vrlo brzo ustanovilo da je nekakav nedostatak bio u samoj gradnji. I za nekih šest godina, 1936., ona se u biti morala rušiti zbog tog nedostataka. A projekt je radio čuveni Karlo Paržik. Crkva je 1968. premještena na ovaj sadašnji lokalitet, a podignuta je do 1971., i to je treća župna crkva. Ovaj sadašnji oblik koji imamo potječe, dakle, iz 1971. Ona je u biti građena u stilu razapetog šatora. Tako je zamišljena. Neki kažu da to ima veze i s biblijskom pozadinom vezanom za Stari zavjet, ali neki vele da su ju jednostavno arhitekti tako zamislili kako bi se uklopila u sam ambijent, zbog ove borove šume. Zadnji ovi zahvati na crkvi rađeni su posljednjih desetak godina, 2016. Rađeno je unutarnje uređenje, a 2021. je posvećena“, ispričao nam je fra Željko koji je na župi od ljeta 2022.

Lijepa i svijetla budućnost
Na naše pitanje: „Kakav je narod ovdje?“, spremno i na prvu odgovara kako su ljudi jako pobožni. „I to možemo vidjeti prije svega, evo, po pohođenju nedjeljnih misa. Moglo bi to svakako biti i bolje, ali od 755 stalnih obitelji koje imamo sada trenutno na području župe, na ovih pet misa nedjeljom, bude negdje oko 800 do 1 000 ljudi. Ovisi naravno i kako u kojem razdoblju, i od vremenskih prilika, ali ako je vreme pogodno, bude ta brojka. Tako da, prema mojim procjenama, nekih 40% ljudi dolazi na nedjeljne mise, možda čak i 50%“, ističe župnik Brkić.

Ukupno župa broji 1982 stalna vjernika, od toga su 134 obitelji koje povremeno dolaze ovdje te se uistinu može reći kako je ova zajednica itekako živa.

„Nažalost, sve je veći broj samaca, kao i u drugim župama imamo i ovdje 152 kuće gdje žive samci. To je možda malo zabrinjavajući podatak. Ali, evo, uz taj prosjek koji se kreće negdje od, ja bih rekao, od 50 do 60 godina, imamo i dosta mladih obitelji ovdje s djecom. Ukupno imamo u osnovnoj školi 172, u srednjoj školi 82, studenata 66... Ima naravno i ove predškolske djece solidan broj. Problem su, kao i u drugim sredinama, mladi koji se odlučuju sklopiti brak – oni odlaze u grad, većinom tamo kupuju stanove ili prave kuće. No u posljednje vrijeme – što me raduje – ima mladih obitelji koji sklope brak ovdje ili čak negdje drugo, u drugim župama Žepačkog dekanata, a nastanjuju se na području naše župe. To je ono što svakako čovjeka ohrabruje i mislim da u tome i budućnost možemo gledati: da će biti, ako Bog da, lijepa i svijetla“, optimističan je fra Željko. S razlogom, rekli bismo.

Također, župa ima i tri filijale – Vinište, Goliješnica i Vrbica, te se i ondje svake nedjelje slavi misa, kao i dvije u župnoj crkvi. Ukupno je osam grobalja na župnom teritoriju, a najstarije je Gornja Goliješnica.

„Postoje podaci kako su se od davnina vjernici okupljali na Miliševačkom groblju jer su tamo nalazili ostatke svijeća. Dolaskom Turaka onda su se prebacili gore u šumu – jesu li imali kapelicu, ne zna se“, dodao je don Božo.

Borba i opstanak
Kao i u drugim krajevima ovdje stradalo dosta ljudi, poglavito za vrijeme Drugoga svjetskog rata. „Ono što mogu reći – nekako su mi tu najfriškije informacije vezane za ovaj nesretni, zadnji rat 1990-ih godina – mislim da su se ovdje ljudi, ta Žepačka enklava, uspjeli obraniti, ostali su živjeti na svojim ognjištima i to je ono što je spas.  Možemo to vidjeti i po broju stanovnika – naravno da taj broj opada iz godine u godinu – ali u odnosu na neke druge sredine u Bosni, ovdje je ipak dobro, zahvaljujući tome što su se ti ljudi borili, nisu htjeli napustiti svoja ognjišta. Bilo je tu, nažalost, i puno stradanja. Ne možemo reći kako je bilo nekih velikih razaranja zgrada i drugih objekata – bilo je nešto u ovim okolnim selima. Ali je bilo mladih ljudi koji su dali svoje živote, negdje oko 55 iz naše župe, mislim“, dodaje župnik.

Fra Vjekin značaj
Dakako, dotaknuli smo se i s njim uspomene na fra Vjeku i što on predstavlja za svoju rodnu župu. „Mojim dolaskom ovdje vidio sam kako je fra Vjeko ostavio dubok trag, pogotovo među tim afričkim stanovništvom. Ono što mene raduje ovdje zadnjih godina: dogodi se da ljudi – koji su poznavali fra Vjeku – dođu izvana jer žele vidjeti odakle je potekao. Prije nekoliko mjeseci dolazio je bračni par iz Francuske, koji je u to vrijeme dok je on djelovao u Ruandi bio također u nekoj stranoj vojnoj misiji, te ih je on čak i vjenčao, tako su mi rekli. I želja im je bila doći ovdje, vidjeti gdje je rođen. Rekao bih, kada je riječ o fra Vjeki, da se njegova žrtva i ono što je on činio za taj afrički narod, više, naravno, cijeni tamo, da mi još uvijek ovdje kao domaći, nismo svjesni što se tiče toga. Dakle, mi obilježavamo te obljetnice njegove smrti, dođu ljudi, okupe se, ali mislim da bi to moglo biti i puno bolje“, iskreno je kazao naš sugovornik.

Dok smo s fra Željkom i don Božom prebirali i neke druge teme, zanimalo nas je i otkud toponim Osova, pa smo tako čuli kako je navodno dobila ime jer se nalazi na osojnoj strani, te kako u blizini teče i potok Osovac koji utječe u Bosnu.

A glede prezimena don Božo nam veli kako su znatnim dijelom iz Hercegovine: Šimići, Tadići, Jukići, Filipovići, Antunovići, Antolovići, Sliškovići, Babići, Kajići, Maričići. „Jedino moje prezime – Šimićić, istraživao sam i pretpostavljamo da dolazi s Raba“, dodao je.

Što to šator skriva?
Na kraju smo sa župnikom otišli i u crkvu. Kontrast bijele i smeđe boje drveta jasno i u unutrašnjosti ističe „šatorske konture“, a u taj sklad decentno i nenapadno uklopila su se vrijedna umjetnička djela. Tu svakako treba spomenuti Križni put Josipa Bifela koji je rađen 1983. Poslije toga, kako je rađeno unutarnje uređenje crkve, urađen je i vitraj Uznesenje Blažene Djevice Marije na Nebo Đure Sedera. I zadnja se, otkako je fra Željko tu, radila oltarna freska koja je naslovljena Nebeski Jeruzalem, a radio ju je Stipo Ivanišević, akademski slikar iz Splita. Dakako, tu je i svakog spomena vrijedna slika ulje na platnu Gospa od Osove Gabrijela Jurkića iz 1928. Oltarni križ izradio je kipar Dejan Pranjković, a Slaven Miličević iz Samobora kip s likom fra Vjeke.

Veli nam fra Željko kako kažu da je kip fra Vjeke dobro urađen. „Pogotovo ovi Afrikanci kad dođu. Dolazio je i njihov provincijal iz Ruande. Imao je želju doći ovdje da vidi, jer je baš s fra Vjekom djelovao u Ruandi. Želja mu je bila vidjeti gdje je rođen, upoznati njegovu braću Dragu i Antuna koji žive ovdje, sestra mu ne živi ovdje te ima još dvojicu braće u Hercegovini i Hrvatskoj, čini mi se“, govori nam fra Željko dok mi u polasku „bacamo“ posljednji pogled i osvrćemo se prema kipu fra Vjeke te mislimo koju milost ima ova župa – da ju čuva sama Majka Božja, a s neba joj se osmjehuje vjerni sin fra Vjeko.