Piše: dr. fra Luka Marković

Dubrovnik, cilj mnogobrojnih svjetskih ljubitelja starine, kulture i ljepote, pripada zasigurno najpoznatijim gradovima svijeta. Jugoistočno od tog grada slavne povijesti, središta Dubrovačke Republike, nalazi se još stariji gradić: Cavtat (Epidaurus), kroz koji su promarširale mnoge kulture, među ostalim, i ona starih Rimljana. Rimljani su za sobom ostavili duboke tragove svoje civilizacije. O rimskoj sposobnosti gradnje i kulture svjedoče i konavalski vodovodi i vile sagrađeni nekoliko stoljeća prije Krista.

Dvojica fratara

Onoga tko je upoznao Cavtat i malo šire kazano općinu Konavle, ne čudi stoljetna borba različitih vladara za to područje, koje prkosno gleda prema BiH, Crnoj Gori i Italiji, upozoravajući da im je ipak srcu najbliži Dubrovnik, koji se godinama borio i izborio za taj prostor. Utjecajni ljudi Dubrovačke Republike, u želji da zauvijek uz sebe vežu kulturološki i religijski Konavle, dali su već sredinom 15. stoljeća sagraditi dva franjevačka samostana: jedan u Pridvorju, a drugi u Cavtatu. Ta prelijepa zdanja s čarobnim klaustrima u kojima su fratri nekoć šetali moleći brevijar, prkose još uvijek vremenu sekularizacije. Istina, u njima više nema puno redovnika. Pa ipak dvojica, koji tu borave, slave svetu misu s pukom i turistima, svjedočeći da još uvijek nije sve propalo. Onim u Pridvorju caruje fra Vito, samozatajni 85-godišnji starac, koji je – iako puno vremena provede na motoru – uspio prvi od svih hrvatskih teologa prevesti komentare Sv. Augustina o psalmima i drugim biblijskim spisima. Drugi je fra Ilija Stipić, kojega je provincija Bosna Srebrena „posudila“ na neko vrijeme zadarskim franjevcima kako se ne bi ugasio život u slavnom samostanu još slavnijeg grada Cavtata. Obojicu povezuje dobra suradnja s načelnikom Božom Lasićem, koji budno pazi da se istom brzinom razvijaju svi dijelovi Konavla, pa i oni na nadmorskoj visini od kojih 500-tinjak metara. U to se uvjerio i sam autor ovog teksta, koji je obišao svaki kutak Konavala, diveći se prometnicama, dalekovodima i vodovodima koji prolaze i kroz one najnepristupačnije prostore.

Aerodrom Ruđer Bošković i Pasjača

Konavle imaju i svoj aerodrom, kojega se redovito veže uz grad Dubrovnik, iako leži svega nekoliko kilometara udaljen od prijestolnice Konavala, prelijepog Cavtata, grada koji posjećuju bezbrojni turisti iz čitavog svijeta. Na obali, pored samog samostana, goste dočekuje slikar, slavni sin Konavala, Vlaho Bukovac, koji sjedi na klupi i pokušava na papir prenijeti ljepote koje mu pruža pogleda na drugu stranu uvale, gdje se nalazi veliki hotel Croatia sa svojih tisuću gostiju, uglavnom iz SAD-a i Britanije. Nedaleko od samostana i Vlahe na klupi – kod kojeg od vremena do vremena sjedaju turisti i slikaju se – s brežuljka na grad pozorno pazi slavni hrvatski kipar Ivan Meštrović iz svojeg mauzoleja, kojega je projektirao za poznatu obitelj Račić, najpoznatije hrvatske brodovlasnike, koji su udarili temelje današnjoj Atlantskoj plovidbi. Ono što zbunjuje neupućenog posjetitelja, jest grad pun stranih turista bez automobila sa stranim registracijama. Gotovo svi gosti Cavtata, Konavala i Dubrovnika dolaze zrakoplovima, koji slijeću na spomenuti aerodrom, nazvan po slavnom, svjetski poznatom matematičaru, astronomu i fizičaru, dubrovačkom sinu Ruđeru Boškoviću, kojega niti danas nisu prestali svojatati srpski nacionalisti. Konavle su ponosne na svoj aerodrom, na koji ljeti slijeće i uzlijeće gotovo 200-tinjak zrakoplova, ali i na grad Cavtat kojega su svjetski stručnjaci za turizam proglasili 2024. najpoželjnijom europskom turističkom destinacijom.

A tu je nedaleko od grada i poznata plaža Pasjača, koja je 2020. ponijela titulu nabolje u Europi, prema procjeni turističkog portala European Best Destination. Od plaže vodi put prema vrhu Prevlake s koje je pred naletom hrvatske vojske pobjegao i zadnji četnik, razočaran što mu nije uspjelo zauvijek zadržati tu svjetsku ljepotu.

Pogled sa Stravče i Duba Konavoska

Vraćajući se s Prevlake prema Cavtatu radoznalog putnika put vodi pored nekoliko naselja i župskih crkava u pravcu Stravče, mjesta u kojem se nalazi prelijepa crkva s početka 17. stoljeća. I ona poput mnogih drugih znamenitosti svjedoči o prošlosti Konavala. U njoj, koja leži na nadmorskoj visini od kojih 450 metara, slavi se liturgija svake nedjelje, iako do nje, za nenavikla putnika, vodi opasna krivudava cesta, s povremenim velikim usponima. Život na toj visini, s koje se vidi grad Cavtat i aerodrom Ruđera Boškovića, odvija se normalno kao i u slavonskoj ili posavskoj ravnici. Crkva puna vjernika i mladih koji sviraju za vrijeme mise.

Upravo kad se plašljivi putnik poželi vratiti dole u Cavtat, vode ga u naselje Dubu Konavosku, u kojoj mu žele pokazati poznato jezero. Za turista ništa posebno – malo veći slavonski ili posavski starinski bunar, ali za ljude tog kraja ogromno jezero, jer iz malog izvora u njega teče bistra pitka voda, koja može utažiti žeđ umornog mještanina, koji se u davnim vremenima morao naporno penjati od livade do livade, vodeći stoku na ispašu. Prva misao koja pada na um na toj visini, dok čovjek pije vodu s malog izvora, jest priča lokalnih ljudi o tome kako su se u tom jezercetu neki utopili te kako su u nedavnoj srpskoj agresiji morali bježati. Slijedeća misao jest ona koja traži odgovor na pitanje: Kako li je tek bilo četnicima koji su bježali iz konavoske ravnice pred hrvatskom vojskom preko tih brda u BiH i Crnu Goru?

Uz samostansku crkvu

Još uvijek zaokupljen mislima kako su okupatori morali imati dobru kondiciju i ne primijeti zamišljeni putnik da su se već spustili do Cavtata. Vozač ga upozorava kako bi trebao baciti pogled na veliku građevinu pri završetku pored puta. Nakon kratke tišine pojašnjava mu da je to buduća nova osnovna škola, jedna od nekolicine u Konavlima. U tišini se spuštaju polagano u grad i parkiraju automobil pored samostanske crkve, nekoliko metara od Vlahe Bukovca kojeg u tom trenutku grli neka turistkinja, oduševljena da još uvijek ima onih koji nešto crtaju ili čitaju i ne bulje po čitav dan Božji na obližnjoj plaži u smartphone tražeći beznačajne informacije, one koje više zaglupljuju nego što prosvjećuju.

Putnik, koji je nakon naporna dana prespavao u samostanu, kreće se ujutro polaganim korakom prema sakristiji. Na njega čeka još jedno iznenađenje. Fra Ilija naređuje zvonima da zvone točno u osam sati, upravo kad počinje misa te pojašnjava kako na taj način želi u obližnjoj crkvi pozdraviti župnika Matu, koji ispred svoje župne kuće, koja se nalazi u središtu grada, upravo u nekoj kavani ispija kavicu.