Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Benediktinske koludrice koje su svojevrsni simbol grada Paga, ali i njegov „dobri duh“, čuvaju neprocjenjivu riznicu u zidinama svojeg drevnog samostana te, rekli bismo, među najvrjednijim – najvrjednije: autentični Sveti trn s Kristove krune.

Vrijedan projekt
Muzej samostana Sv. Margarite još uvijek poprima svoje završne obrise, ali svejedno i u toj fazi pruža nezaboravno iskustvo. Za nas ga je mimo svakog radnog vremena i „prihvatljive“ satnice, samo za putnike namjernike, već u mrak otvorio djelatnik u Muzeju Mislav Karavanić koji nam je otkrio kako djeluje već četvrtu godinu, ali izvan sezone radi uglavnom na najave, dok je u sezoni otvoren redovito.

Nas je pak s njegovim dragocjenostima upoznao i održao izvrsno povijesno predavanje djelatnik Turističke zajednice grada Paga i turistički vodič Bernard Maržić.

„Gdje smo, što smo, kako smo“, započeo je Bernard koji nam je kazao kako će prostor prizemlja, od koga smo počeli, izgledati nešto drugačije do ljeta. „Za sada ovdje imamo nešto od lapidarija, nešto od čipke, kao i mogućnost izrade digitalne čipke. Na prvom se katu uređuje prostor koji će biti jako reprezentativan, gdje će dominirati prvenstveno čipka kao takva, ali i još nekoliko zanimljivosti. A na drugom katu nalazi se izložba sakralne umjetnosti, odnosno sve ono što su časne vrijedno prikupljale tijekom stoljeća. I, naravno, osim nekoliko vrijednih umjetnina, kipova, središnji izložak je Sveti trn“, uputio nas je Bernard.

„Ekskluziva“
Utom nam se pridružila i sada već umirovljena direktorica Turističke zajednice grada Paga Vesna Karavanić koja nam je otkrila pojedinosti, odnosno „ekskluzivu“, kako samo se šalili, o prvom katu. „Ostaje još prvi kat da se uredi kako bi to bila kompletna zgrada. U tom smo prostoru planirali postav jednog klavira koji je star više od 200 godina – samo su četiri takva u Europi. On je trenutno na restauraciji i ušao je u program Archipelago tako da je to u sklopu projekta obnove Magazina soli u Pagu.
Glede ostalog dijela uređenja – prvih radova, financiranja, idejnog rješenja, projekta i svega ostalog, tu nam je naravno pomoglo Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU-a i zaista nam izlazi u susret, a glede uređenja izložaka i postava izložbe gornjeg kata, tu je pomoglo Ministarstvo kulture. Ono već godinama prati taj rad i daje veliku podršku.
Na prvom katu osim klavira bit će i postav Paške čipke na jedan drugačiji način – malo ekskluzivniji. Također, zanimljivo je što će tu biti predstavljen i život koludrica – onaj dio koji ljudi ne znaju, kako naše koludrice žive i što sve rade jer mnogi misle da one samo sjede i mole, međutim to nikako nije tako.
Uz to bit će i jedan gastro kutak – tamo će se vidjeti što one prave od svojih gastro proizvoda, a kao što sigurno znate tu su uglavnom proizvodi koji imaju oznaku Hrvatski otočni proizvod (HOP) – oni su zaštićeni. To su prvenstveno naši baškotini, koludraška štrika, kolacić i rafajoli. Oznaku HOP ima i Paška čipka. Tu će biti prikazano kako oni nastaju u jednom digitalnom formatu, ali će biti i izloženi ti eksponati na jedan poseban način. Bit će predstavljen taj povijesni dio čipkarstva, ne kao u galeriji čipke suvremeni dio novijeg nadnevka. Bit će tu puno detalja koji su vrlo zanimljivi za posjetitelje...
Financijski nam je pomogla i Turistička zajednica Zadarske županije kao i Turistička zajednica grada Paga“, podijelila je ljubazna Vesna s nama spomenuvši kako je projekt Muzeja uradila Nikolina Jelavić Mitrović koja je inače radila mnoge postavke muzeja u Hrvatskoj.

Lekcija povijesti
Razgovor smo ponovno nastavili s Bernardom koji je kazao kako ćemo početi „od kulminacije“. „A kulminacija je 15. st., odnosno kada se izgradio ovaj grad u čijem se sastavu nalazi i ovaj samostan. Grad Pag preseljen je s lokacije starog grada tijekom 15. stoljeća na ovu lokaciju. Iz banalnog razloga, pošto je to bilo vrijeme otomanskih provala na područje Balkana, svi su se dalmatinski gradovi utvrđivali, pa je tako bilo potrebno utvrditi i Pag.
Lokacija blizu obližnjih solana, koja je nastala kao prirodno naselje sa svim svojim građanima, bila je prezahtjevna za utvrditi. Odnosno, bilo bi potrebno graditi 30 kilometara raznih bedema. A Pag je tada bio u sklopu Mletačke Republike. Mlečani su bili nešto praktičnije naravi, tako da su dali prijedlog iseliti kompletno stanovništvo i napraviti zapravo novi grad. Taj novi grad zanimljiv je po tomu što ima svoj sat i dan utemeljenja: devet sati ujutro, 18. svibnja 1443.
Samostan kao takav, gdje se sada nalazimo, zadnji je dovršen. To je već oko 1483., kraj 15. st. – ono što ga je 'krasilo' je zabrana zadarskog nadbiskupa, moćnog Vallaresse da se časne benediktinke – koje su naravno došle iz Zadra u stari Pag – sada presele zajedno s većinom građana i raznim institucijama iz staroga grada u ovaj novi izgrađeni samostan. Tu nisu bili samo vjerski interesi, nego i oni 'dnevno-politički' jer je Pag kroz stoljeća stremio postati središtem biskupije“, ispričao je Bernard.

U to vrijeme biti biskupsko središte značilo je, dakako, osamostaljivanje, izdvajanje iz sfere utjecaja Zadrana i na kraju krajeva veće prihode od solana. Osamostaljivanje Paga, odnosno jačanje njegove komunalne infrastrukture – a komunalna infrastruktura nije značila samo palače ili crkve – predstavljalo je, između ostalog, i samostan jer je Pag imao i franjevački i dominikanski samostan, sve u svojim zidinama.

Ta divna Paška čipka…
Dalje nam je napomenuo kako je komunalna infrastruktura u to vrijeme podrazumijevala i relikvije. Tu važnu ulogu imaju tri velike paške relikvije: Čudotvorni kip Djevice Marije s Isusom u naručju – Vela Gospa, Sv. trn i Sveti križ koji je prokrvario početkom 15. stoljeća, te se sada čuva u Zbornoj crkvi.

„Vallaresso nije samo zabranio benediktinkama preseliti se ovdje, nego ih je čak i ekskomunicirao. Međutim, nekako se prešlo preko toga i na kraju 1485. časne su se ipak ovdje preselile. Naravno da su vrijedno prikupljale sve ono što su njihovi roditelji stavljali u miraz, a to je znalo biti podosta vrijedno jer je bila riječ o isključivo ženskom plemićkom samostanu. Tako da je miraz koji se pripremao za te djevojke bio nešto izdašniji. Stoga, sve ono što nije išlo mirazom, preneseno je na čuvanje u samostan te je tako kroz godine rasla njihova zbirka“, objasnio je Bernard zanimljive pojedinosti.

Budući da smo se još uvijek nalazili u prizemlju gdje dominira čipka, saznali smo i kako najstarija dostupna ima između 160 i 180 godina. „O njezinoj dobi može se spekulirati. Na temelju čega? Čipka je nastala isključivo kao ukras na plemićkoj odjeći. Poglavito kao unutarnji obrub ženskih svečanih košulja. Tradicija da se čipka samostalno radi, pogotovo u ovakvu obliku kružnica, ovako na ovakvom jastuku krenula je ne tako davno – vrlo vjerojatno sredinom 19. stoljeća. E, sad, ali je li to 1860., 1870., ili 1880., teško je procijeniti, ali mislim da možemo sa sigurnošću reći kako ova čipka ima barem 160 godina – što se vidi po boji, odnosno diskoloraciji, po utjecaju i na načinu na koji je ukrašena. Danas raditi ovako velike čipke više nije slučaj“, istaknuo je naš sugovornik.

Ako ste se pitali koliko je potrebno za izradu čipke i kako se kreću cijene – i to smo saznali. Prije svega, danas se naravno rade puno manje čipke zbog njezine vrijednosti… A vrijednost ovisi o bodu, radu... „Ova mala čipkica – za nju je potrebno oko recimo 3 000 uboda. Paška čipka je specifična po tomu što zahtijeva veći broj uboda zato što je čvrstina ono što ju krasi.
I, recimo, za jednu ovakvu čipku sigurno je potrebno dva-tri dana. I kad govorimo tri dana, ne mislimo onako u slobodno vrijeme, nego oko osam sati dnevno.
Cijena jako varira, ali 'ajmo reći do stotinjak eura, što ovisi o radu, ruci, procjeni, bodu“, kazao je Maržić.
Poetična verzija kaže kako je čipka nastala tako što je jedna djevojčica gledala paučinu kako ju pauk plete i prema tome dobila ideju. Istina je da ima takav oblik, ali čini se kako su se žene, odnosno ljudi bavili rukotvorinama od pamtivijeka.
U Muzeju je moguće izraditi vlastitu digitalnu čipku. Tako na nemalom zaslonu odaberete oblik, elemente koji vam najviše odgovaraju i na e-mail vam stigne personalizirana čipka u PNG formatu. „Kao i u pravoj čipki, nema ispravljanja“, dodaje u šali Bernard.

Neslavni lav
Među ostalim, u prizemlju se nalazi i zvono iz polovice 18. st. s tornja bivše Gradske vijećnice, koje je pozivalo na sazive gradskih vijeća. „U zadnjem potresu došlo je do nekih ruptura u samim držačima i na ležajevima, pa je u akciji zvono premješteno i sada ovdje čeka sanaciju. A ovaj je lav također zanimljiv. Ovo je, naravno, mletački lav Sv. Marka. Bilo ih je podosta u gradskoj jezgri jer je grad podignut u vrijeme Venecije, tako da su svugdje postavljani.
Njihova sudbina nije najslavnija, ali je u duhu vremena kroz koje je Pag prošao. Naime, većina lavova je srušena – ciljano i namjerno skinuta, i to u roku nekoliko dana. To je bilo između Prvog i Drugog svjetskog rata kada su talijanske pretenzije na hrvatsku obalu bile izrazito jake. I onda, u jednom poznatom Mussolinijevu govoru bilo je rečeno 'gdje je bio Rim, tamo je bila Venecija, gdje je bila Venecija, tamo je danas Italija', a Venecija je bila tamo gdje je bio lav Sv. Marka. Pa u trenutku bunta i domoljublja, oni su poskidani, a ovaj je jedan od rijetkih koji je sačuvan, a datira, za pretpostaviti, u 16. st.“, dodao je Bernard.

Vidjeli smo i izložene grbove koji su dosta česti jer predstavljaju obitelji Zorzi. A Toma Zorzi bio je paški knez u doba izgradnje grada te je on samo postavljao svoje obiteljske grbove gdje je god stigao...

Nekoć studentski darovi, danas remek-djela
Dok na prizemlju vladaju plavkasti tonovi i čipka, na drugom katu osvoje vas mistična crvena boja i zagasita svjetla koja zapravo pokazuju pravi sjaj iznimno vrijednih izložaka. Tu su razne slike, predmeti, pokaznice, crkveno ruho, nakit… i lutka. „Da. Lutka. Izgleda ovako obično... Prije su vam radili takve lutke da se u poleđini, tamo gdje bi kosa sakrivala, nalazio mehanizam koji se mogao otvarati i u kome su se obično skrivale dragocjenosti. Tako su izgledale obično igračke dobrostojećih djevojčica u obitelji“, simpatično nam je dočarao Bernard te se usredotočio na dva, rekli bismo, najvažnija izloška.

„Ovo je slika s početka 16. st. Za autora se pretpostavljalo da je Mantegna, no u zadnje vrijeme su sve uvjereniji, mislim da su ga časne dale i na analizu, da je zapravo Bellini.
Vidi se ovaj pejzaž u komu dominira ova tamna figura, čeznutljiv pogled malog Isusa s ovom lijepom kolorifikacijom i osjećajem dubina.
No, ja ovdje vidim i nešto drugo. Situacija je sljedeća. Vi imate jednu malu sredinu kao što je Paška komuna u 15. stoljeću, koja se probija, koja se trudi rasti, ponajviše zahvaljujući prihodima od soli, i koja se trudi afirmirati. Zahvaljujući samostanima, pa i benediktinskom samostanu i izradi čipke, dolazi se do toga da, barem one bogatije, obitelji uspijevaju poslati svoju djecu na studije. U 15./16. st. slati nekoga na studije primarno je značilo Bologna, Padova ili Upsala koja je taman bila u nastajanju.
Ovo drugo je sve bilo u povojima. Iako Zadar naravno ima svoju jaku tradiciju sveučilišta, ali sve je to jako zamrlo u odnosu na ova dva talijanska grada.
Ta djeca, iz jednog malog Paga išla su na studij teologije, prava, medicine... I tamo su se uspijevala družiti sa svojim kolegama koji su bili budući veliki majstori talijanske likovne i kiparske umjetnosti 15. i 16. stoljeća. I tamo, u razgovoru s njima imali su sredstva možda ili kupiti ili dobiti ili kao neku vrstu razmjene darova steći ovakve slike vrijednih majstora. Tada su to bili mladi neafirmirani umjetnici, ali jednog dana to su postali Mantegne, Tintoretiji, Belliniji.
I to je po meni značaj ovoga kako se mali Pag u to doba uspijevao pozicionirati u Europi“, istaknuo je Bernard.

Sveti trn u malom Pagu
„A sada središnja figura ove izložbe, a to je Sveti trn s Kristove krune, s potvrdom autentičnosti od Vatikana. Otkud on na malom Pagu? Trn dolazi s fra Ivanom Tutnićem. On odlazi na hodočašće u Svetu zemlju 1433. Ne zapisuje pod kojim okolnostima je došao do Trna. Međutim, negdje je zapisao kako ga je čak zabo sam sebi u bedro prilikom duga putovanja kroz Osmansko Carstvo, kako ne bi došlo do carinjenja ili nepredviđenih troškova.
Dolaskom u Pag, on zapisuje detaljno na koji se način Trn valja častiti, slaviti i čuvati. Valjao se čuvati pod četiri ključa – više manje simbolična četiri ključa. Jedan je pripadao paškom kaptolu, jedan poglavarici samostana, jedan paškoj uglednoj plemićkoj obitelji te jedan načelniku paške Općine ili kako se već tada ta funkcija zvala. On je na taj način htio dati do znanja kako ovo nije nešto što pripada jednoj instituciji, nego je nešto što valjamo svi mi čuvati, paziti i častiti. A čašćenje je bilo, koliko se sjećam, samo navedeno za prvu nedjelju u svibnju. U formi svečane procesije u kojoj vjernici na taj način ukazuju čast Trnu. Danas je to malo drugačije, u zadnjih nekoliko godina je fiksirana procesija na 4. svibnja svake godine, bez obzira koji dan u tjednu to bio“, dodao je Maržić.

Fra Ivan je Trn darovao svojoj sestri Stani koja je položila zavjete za benediktinku i kao takva 1443. dobila na čuvanje Sv. trn. Nakon smrti s. Stane koja je postala s. Marija, Trn dolazi na čuvanje u ovaj samostan.

„Ovaj je Trn u ovom sadašnjem obliku zato što se čuva pod vakuumom. Za njegovu autentičnost provedene su tri vatikanske vizitacije koje su nastupile u jednom dužem vremenskom razdoblju. Između njih je prošlo od 25 do 30 godina. Svaki put bila je riječ o drugoj vizitaciji. Do finalnog dokumenta iz 1778., u komu je doneseno 'evo uistinu pravog Božjeg trna s Božje krune'. To je zapisano i dokumentirano. Trnova po Južnoj Francuskoj i Sjevernoj Italiji ima puno, ali konkretno prema onomu što mi znamo, jedini koji su u posjedu takve vrste dokumenta autentičnosti od Vatikana su dva trna u Notre Dameu, jedan – odnedavno – u Rimu, s tim da se on ne izlaže javnosti, i naš, paški.

Još jedan vrlo važan kuriozitet. On je pod vakuumom, inače ne bi izdržao toliko dugo. Cilj procesije je da se Trn pokaže vjernicima, a taj Trn je – u govorima starijih – uvijek nekako mijenjao svoj položaj. Je li to do odsjaja svjetla, je li to do zamagljenosti stakla, do čega god… Ali uistinu, neke je godine taj Trn malo ukošeniji, a neke godine je malo ravniji. Ovdje ćete primijetiti da stoji ukoso. Nije uvijek bilo tako, zajamčeno. Vidio sam ga ravna prije dvije, tri godine“, napomenuo je naš sugovornik.

Dobri duh grada
„S vjerske strane Trn je sigurno najznačajnije od onoga što imamo u Pagu. Ali s ove druge strane, 'ajmo reći tako, sa životne strane, najvrijednije što imamo među ovim zidinama su u biti časne. Časne su te koje su – grubo mi je reći – simbol grada Paga, jer su one u klauzuri na kraju krajeva. Ali nema građanina Paga kojeg one ne znaju... Ja vam to ne mogu niti opisati. Kad vi pođete kupiti te baškotine, pa vidite tu časnu – ima 85 godina – i mislite, Bože dragi, kako ova žena uopće zna za sebe. A ona mene pita, 'e, kako ti je teta?' A vidi me triput godišnje. Njihov duh, njihova prisebnost, njihova ustrajnost… Ako ću najlaičkije reći, ako ću se potpuno odijeliti od vjere i svega, one su dobri duh grada“, poručio je Bernard o paškim koludricama čije molitve uistinu bdiju nad ovim muzejom na otvorenom i zatvorenom.

Jer… unatoč materijalnom, duh je ipak najveća dragocjenost ovog „mjesečeva“ otoka…