Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Potkraj prošloga tjedna prilično je nezamijećena – unatoč nastojanju inicijatora – prošla vijest kako je (navodno) Denis Bećirović mrtav-hladan, vozeći se u službenoj koloni, prošao pored smrskanog automobila koji mu je bio prethodnica, a u kojemu je stradao policijski kadet iz osiguranja.

„Grli nane po predizbornim šetnjama, a mladoga kadeta pušta da ostane u smrskanom automobilu“, piše Avaz – k'o u najboljim danima obračuna sa svojim pomno biranim metama. I tako, dakako, otkriva kako je kampanja toga bošnjačkoga dnevnika usmjerena ponajprije na toga aktualnoga bošnjačko člana Predsjedništva BiH.

Rumunjski scenarij?

U okolnostima kada je u toj tiskovini ranije bilo procijenjeno kako im Utemeljitelj ima ozbiljne šanse sjesti u Alijinu (mitsku) fotelju, sav bi se bijes – kao i inače prepoznatljiva novinarska manira sedme sile pod ravnanjem Fahrudina Radončića – sručio na Bakira Izetbegovića, koji mu je zapravo jedini stajao na putu.

Dvaput, 2010. i 2014., glasači nisu poslušali taj Radončićev avaz: Svaki je put, naime, Izetbegović II. pobjeđivao toga, istina uspješnoga, biznismena iz dijaspore. Jednom je, međutim, drugom prigodom glasoviti bošnjački graditelj (tornjeva) čak i prekrstio bračni par Izetbegović u njihovu rumunjsku (navodnu) inačicu. Uoči izbora 2018. na jednoj je lokalnoj televiziji kazao kako problem s Izetbegovićima nije ništa što u povijesti već nismo vidjeli. Lukavo (…) poručivši kako ih ne želi uspoređivati, podsjetio je da je nekoć bio i bračni par Elena i Nicolae Ceaușescu, pa je rumunjski predsjednik platio cijenu.

Spomenuo je, doduše, taj nekadašnji ugledni titogradski društveno-politički radnik tom zgodom i Miru i Slobodana Miloševića kao primjer kako ničija nije do zore, ali su se u medijima pod njegovim nadzorom kao sinonim za Izetbegoviće koristili isključivo rumunjski stradalnici. Uzalud! Predsjedništva se nije dokopao čak ni kada mu nije Nicolae, pardon Bakir bio remetilački čimbenik. Na izborima 2018. katastrofalno ga je porazio Šefik Džaferović, Bećirović je bio drugi, a Radončić tek treći s tri puta manje osvojenih glasova od ovoga dvojca koje je dijelilo samo oko 3%.

Babin (prvi) milijun

U to se doba, sjetimo se, spekuliralo kako odani (stranački) vojnik Temeljne u Bošnjaka, Džaferović zapravo samo čuva četiri godine Alijinu fotelju za sina mu, koji je, budući je već u sarajevskoj Titinoj 16 stolovao dva uzastopna mandata, morao malo odmoriti. Ali prije četiri godine Bećirović je do nogu potukao nesuđenog povratnika – 330 238 naspram 214 412 glasova. Otprilike kao što je, nakon što je demokracija došla i u našu (prokletu…) avliju, Fikret Abdić u studenome 1990. porazio Izetbegovića I. Babo je osvojio 1 045 539 (!), a (kasniji) „prvi predsjednik“ 879 266 glasova.

Alija se tada pravdao kako je pobjedniku pomogla reputacija koju je imao kao žrtva komunista u mjeničnoj aferi Agrokomerc, baš kao da njega nisu komunisti zatvarali. Dvaput! A, sin mu se, nakon što je izgubio od Bećirovića, žalio kako nije mogao sam protiv 11 stranaka.

U ovoj je pak kampanji iza esdepeovca Bećirovića stalo 14 stranaka pod sloganom Ujedinjeni za državu Bosnu i Hercegovinu, a Bakir je opet, više-manje, sam. Ne računa li se pritom kako ga ovoga puta neće – što nije malo! – makar napadati Fahrini revolveraši. Novinski, naime.

Dijeli Bakir komu (god) stigne

Štoviše, detant koji su proglasili vjerojatno negdje, kao što to obično čine kada se mire, uz baklavu i visoko pokroviteljstvo reis efendije (svejedno Cerića nekoć, ili Kavazovića sad…), uistinu funkcionira. Čak je, navodno, Izetbegović II., uopće ne dvojeći kako će u listopadu pobijediti, obećao Radončiću mjesto predsjedatelja Vijeća ministara BiH. Jer na Bošnjaka je red.

Taj je aranžman, međutim, kompromitirao četvrti pretendent na Alijinu fotelju, Semir Efendić, koji je nedavno svjedočio kako je i njemu Izetbegović isto ponudio još potkraj prošle godine samo da odustane od kandidature. No taj je esedaovski disident procijenio kako njegov bivši stranački šef ne može pobijediti Bećirovića – čak! – ni uz potporu njegove Stranke za BiH, pa je odlučio osobno ući u izbornu utakmicu.

Kako bilo, Radončićeve novine i on osobno fiksirali su kao glavnu metu – Bećirovića, vjerujući, dojam je, u ponudu navodnog budućeg predsjednika – Fahru za premijera! Ni retorika višekratno i – godinama! – oštrena i izoštrena na Izetbegoviću, da ne velim Izetbegovićima, nije bitnije drugačija.

„Šuti oko koksare, šuti oko rudara, šuti oko Željezare, šuti oko Željeznice, šuti oko Jablanice, šuti oko tramvajske nesreće, šuti o nevjerojatnim pljačkama, šuti o ministrima Trojke koji su bili po pritvorima ili su dobili optužnice… Bećirović o svemu šuti. Zašto šuti? Jer mu je tako lakše? Ne bih rekao. Šuti jer je on mentor, moralni mentor najveće korupcije u ovoj zemlji. I kao takav mora otići“, galami po predizbornim skupovima Radončić.

Principijelno – pa tko koga prevari

Ranije je pak višekratno tvrdio kako je Izetbegović I. šef bošnjačke (državne) mafije, a 2024. nakon što je pravosnažno osuđen federalni premijer Fadil Novalić, sav je sretan obznanio kako konačno državna mafija SDA ide u zatvor. Toliko o principijelnosti aktualnoga pakta o nenapadanju dvojice starih – i bivših? – najboljih neprijatelja, koji bi – ostvare li im se želje – stolovali jedan u Predsjedništvu, a drugi u Vijeću ministara…

E, tek bi tada na svoje došao, po svemu sudeći, doživotni predsjednik Republike Srpske u sjeni Milorad Dodik, koji bi u tome – nesretnom! – slučaju imao potpuni legitimitet ponoviti svoju omiljenu definiciju Tisućljetne i Nedjeljive: BiH je nemoguća država.

Vratimo li se pak na prošle izbore na kojima su od aktualnih aspiranata na bošnjačku fotelju sudjelovali Bećirović i Izetbegović II., jasno je kako Bošnjaci raspolažu respektabilnim brojem glasova; Zbrojimo li, naime, 330 238 koliko je dobio pobjednik i 214 412 koliko je osvoji poraženi, nikako ne smijemo zaboraviti pribrojiti i 227 540 glasova za bošnjačkoga gaziju. Više, dakle, negoli za Bakira!

Bošnjački digitron

Usprkos, međutim, tomu što je Ljiljan Zlatni prema bošnjačkim kriterijima pošteni Hrvat, pa mu, eto, treba (svaki) dobri Bošnjo i dalje vjerovati, njegov pulen, „mali Komšić“ nema realnih izgleda dobaciti do njegova rezultata. Ne pomaže ni to što je od svoga šefa preuzeo prijeteću retoriku pa po Bosni, točnije po teritoriju što je nekoć bio pod kontrolom Armije BiH, promiče tezu: ako on ne uđe u Predsjedništvo otvaraju se vrata pakla. Što je parafraza Komšićeva fatalizma da je ulazak njegova kandidata u Predsjedništvo pitanja života ili smrti.

Na prošlim je izborima, naime, bila riječ o bošnjačkom dvoboju – treći Mirsad Hadžikadić dobio je samo oko 30 000 glasova. Sada su pak u utrci četvorica pretendenata, pa Bošnjaci nemaju baš glasova na bacanje. Podsjetimo, Borjana Krišto osvojila je 2022. za Hrvate rekordnih 180 255 glasova. Primjerice, kada je Dragan Čović drugi put izabran u troglavi državni vrh dobio je 128 053 glasa. No tada se Bošnjaci nisu miješali u hrvatska posla.

A, koliko je to od presudne važnosti uče nas izbori prije osam godina. Hadezeovski je lider tada postigao osobni rekord osvojivši 154 819 glasova, ali bilo je to malo. Glasačkih listića – podvučenim zelenim – s imenom „poštenog Hrvata“ bilo je 225 500.

Simptomatično je evo kako je broj glasova koje su Bošnjaci dali Ljiljanu Zlatnom i 2018. i 2022. gotovo identični, oko 220 000 Radio je, nema dvojbe nikakve, bošnjački digitron.

Dan poslije – za kajanje?

Ovoga puta – gotovo sigurno! – ne mogu dati „malom Komšiću“ toliko glasova. Ni blizu! Ne zato što su se sjetili Harisa Silajdžića, koji je još 2006. kazao kako miješanje Bošnjaka u tuđa posla može samo Hrvatima zgaditi Bosnu, nego naprosto što ovoga puta nemaju glasova dovoljno za petu prijevaru.

Dva su, naime, vrlo ozbiljna kandidata iza kojih stoji respektabilna stranačka infrastruktura. Pritom nikako ne treba podcijeniti ni Efendića, načelnika Novog Grada, najmnogoljudnije sarajevske općine, pa ni Radončića. Ako ništa zbog upornosti: ni nakon što je triput zaredom od 2010. do 2018. gubio izbore, još mu se nije ogadilo.

Usprkos ovim za Hrvate hipotetski povoljnim okolnostima, šteta je što nije bilo dogovora o zajedničkom kandidatu hrvatskih stranaka. Jer ovako je, ipak, epilog izbora u tuđim rukama. Nadam se da se neće(mo) dan poslije, dakle 5. listopada gorko kajati zbog toga. Kovačević umjesto Komšića?! E, tek tada bi se otvorila vrata pakla…

Nije, dakako, (ne)ulazak Darijane Filipović u državni vrh pitanje života ili smrti. No – kakva se poruka šalje peti put prevarenom narodu?! Možda – jedino! – da je Baja Laktaški u pravu...