Dr. Enes Dedić, viši znanstveni suradnik Instituta za historiju u Sarajevu, osvrnuo se na moj intervju objavljen u Katoličkom tjedniku. U svome tekstu na portalu Saznajem navodi kako moje tvrdnje nisu potkrijepljene povijesnim izvorima. Na stranu to što je nemoguće u jednome intervjuu donositi izvore iz kojih sam crpio podatke – jer nije riječ o znanstvenom radu, nego o intervjuu – začuđuju olake tvrdnje dr. Dedića, poglavito vezano za vjersku pripadnost bosanskih (banova i) kraljeva, a usuđujem se odmah reći i veliko nepoznavanje povijesnih izvora – na koje se upravo dr. Dedić poziva.

Bitno izostavljanje

No prije nego donesem povijesne izvore, želim uputiti samo na nedosljedno citiranje mojih stavova od strane dr. Dedića. On ističe moju rečenicu: „Ipak je Bobovac ponajprije baština katolika – jer su svi bosanski kraljevi bili katolici, o čemu nedvojbeno svjedoče izvorni povijesni dokumenti“, ali preskače rečenicu prije toga: „Bobovac je baština svih onih koji podržavaju državu Bosnu i Hercegovinu. Barem je to jasno.“ Bobovac je dakle baština i današnjih Bošnjaka (muslimana) jer su i njihovi predci živjeli u srednjovjekovnoj Bosni i Humu (Hercegovini), pa je posve proizvoljan naslov Dedićeva teksta Nijedan narod nema ekskluzivna prava na bosansko srednjovjekovlje i podnaslov: Obezbjeđivanje jednom konstitutivnom narodu ekskluzivna prava na bosansko srednjovjekovlje. Očito je naime iz moje naprijed navedene rečenice da ja u svome tekstu takvo nešto nisam tvrdio. Naprotiv, izrijekom sam rekao da je „Bobovac baština svih onih koji podržavaju državu Bosnu i Hercegovinu“. Pa o kakvom to onda može „ekskluzivnom pravu“ biti riječi?! No meni je drago da dr. Dedić zaključuje da je „Bosna i Hercegovina podjednako zemlja svih naroda koji u njoj žive, ma kako se oni izjašnjavali, te nijedan narod nema ekskluzivna prava na bosansko srednjovjekovlje“.

Tko zapravo svojata Bosnu (i Hercegovinu)?

Ako sam ja dobro upratio zbivanja u Bosni i Hercegovini u posljednjih 20-30 godina, onda upravo bošnjački političari, a nerijetko i znanstvenici, pogotovo novinari, itekako polažu pravo na srednjovjekovnu Bosnu (i Hercegovinu) ustrajno tvrdeći da su oni (na)sljednici „dobrih Bošnjana“, a da su Srbi i Hrvati kasniji došljaci, dotepenci u tu zemlju, da oni imaju rezervne domovine, da mogu odnijeti „zemlje“ Bosne i Hercegovine onoliko koliko zemlje mogu ponijeti na opancima… A da i ne govorim o preglasavanju drugoga konstitutivnog naroda (Hrvata) kada im se god prohtije. Kamo sreće kad bi i svi bošnjački političari i drugi Bošnjaci mislili i u praksu provodili ono što zastupa dr. Dedić kad kaže da nijedan konstitutivni narod u Bosni i Hercegovini „nema ekskluzivna prava (ne samo) na bosansko srednjovjekovlje“, nego ni na suvremenu Bosnu i Hercegovinu.

Povijest svjedoči o vladarima katolicima

No da ne bismo mi otišli u „politiku“ i suvremena pitanja, idemo se kao povjesničari baviti – poviješću. Dr. Dedić navodi da ja činjenicu da su bosanski kraljevi bili katolici „temelji(m) na vlastitom mišljenju, a ne na historijskom izvoru“ te tvrdi da je prvi bosanski kralj koji je prihvatio katoličku vjeru bio tek Stjepan Tomaš, i to 1445. No je li tomu uistinu tako?

Pođimo redom – od Kulina bana (i „dobrijeh bosanskih dana“).

Ban Kulin je vrlo vjerojatno bio katolik, što možemo zaključiti na temelju dopisa papinskog legata Teobalda, „subđakona svete rimske Crkve“, koji mu je 1180. pisao čestitajući mu na nekoj pobjedi u ratu te mu poželio „blagoslov i pobjedu sa zdravljem“ (Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, izd. T. Smičiklaas, II, Zagreb, 1905., str. 168). Teško da bi to papin legat poželio nekom nekatoličkom vladaru.

A za bana Ninoslava sa sigurnošću znamo da je bio katolik. Za njega naime papa Grgur IX. piše 1233. da već duže vremena vlada u Bosni, najprije kao pataren, a od nekoliko godina kao obraćeni katolik („Dilecto filio nobili viro Ninoschlavo duce de Bosna… nuper ab heresi ad fidem catholicam domino faciente converto…“; navod prema: A. Theiner, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia, I, Roma, 1859., str. 120). A to je 215 godina prije navedenoga papina pisma kralju Tomašu!

U istome se dopisu navodi da se na katoličku vjeru obratio i Prijezda, rođak bana Ninoslava, koji će ga naslijediti na banskoj stolici. Obratili su se na katoličku vjeru 1228. ili 1229. Štoviše je ban Ninoslav uzeo i kršćansko ime Matej, a ban Prijezda kršćansko ime Stjepan. I kasnije su redovito bosanski banovi i kraljevi uza svoje narodno ime dodavali kršćansko ime, kao znak svoje privrženosti Katoličkoj Crkvi. Ban Ninoslav je došao u Dubrovnik 23. ožujka 1240. s kojima je sklopio „vječni mir i ljubav“ te se pozvao na „gospoda Boga našega Isusa Krista i presvetu Bogorodicu Mariju i časni životvoreći križ“ (Corpus diplomaticus, IV, str. 107), iz čega se jasno vidi da je on bio katolik.

Početkom 14. stoljeća naslovom bana Bosne (između ostaloga) kitili su se i hrvatski banovi iz znamenite obitelji Šubića, Mladen i Pavao, o čijoj pripadnosti Katoličkoj Crkvi valjda ne treba trošiti riječi.

Ban Stjepan II. Kotromanić naslijedio je svoje rođake Šubiće na banskoj stolici, svakako prije 1319. Njemu je pisao papa Ivan XXII. 18. srpnja 1319. Naziva ga „dragim sinom“ („Dilecto filio nobili viro…“), kako papa naziva samo katoličke vladare te izražava zadovoljstvo što ban želi iskorijeniti odavno uvriježeno krivovjerstvo u toj zemlji („… quod tu fidei et devotionis accensus ad exterminium pravitatis heretice, que in Bosnensi patria a multo iam tempore dampnabiliter pululavit, aspiras…“; navod prema: A. Theiner, Vetera monumenta…, str. 135). Valjda ne treba ni trošiti riječi da je ban Stjepan bio katolik, štoviše da je herezu namjeravao iskorijeniti „potaknut žarom vjere i pobožnosti“, kako piše papa. Štoviše, papa Ivan XXII. piše banu Stjepanu 5. lipnja 1325. navodeći da je s vjerodostojne strane dobio obavijest „da si vjeran nama i Crkvi“ (L. Waddingus, Annales minorum, VII, Roma, 1731., str. 38). Stjepan je gradio franjevačke samostane po Bosni, ali i izvan nje, na primjer u Stonu i Đakovu. Sahranjen je, po vlastitoj želji, u franjevačkoj crkvi u Podvisokom, koju je sam i podigao franjevcima uskoro po osnutku franjevačke vikarije 1339. (Milko Brković, Srednjovjekovna Bosna i Hum. Identitet i kontinuitet, Mostar, ²2010., str. 212-213).

Bana (kasnije kralja) Tvrtka vjenčao je u katoličkoj crkvi Sv. Ilije u Jelševici 8. prosinca 1374. bosanski biskup Petar, s bugarskom kneginjom Dorotejom. Godine 1355. Tvrtko je izdao jednu povelju Dubrovčanima u kojem fra Peregrina Sakrsonca, sada bosanskog biskupa, naziva svojim duhovnim ocem („in presentia reverendi in Christo patris domini fratris Peregrini, ecclesie Bosnensis episcopi, spirituali patris nostri“). Tako naziva i biskupa Petra. U Trstivnici je sagradio katoličku crkvu Sv. Grgura. Dosta je vremena provodio s bosanskim biskupom i splitskim nadbiskupom, koje naziva svojim duhovnim ocima. Tvrtko sam sebe naziva „biljkom svete Crkve katoličke“ te da kraljuje po onome koji je utemeljitelj te Crkve („Attento igitur hoc et quo per eum regnamus, qui fidei catholicae, cuius plantula me recolo fundatur“; M. Brković, Srednjovjekovna Bosna i Hum, str. 214-215; usp. Marko Perojević, Tvrtko i katolička crkva, u: Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do 1463., Napredak, Sarajevo, ²1988., str. 345). Dakle, prvi bosanski kralj Tvrtko bio je katolik, i to revan, 100 godina prije kralja Stjepana Tomaša! On se naziva „biljkom svete Crkve katoličke“!

Kraljica Jelena Gruba bila je rodom iz obitelji hrvatskih knezova Nelipića (Mavro Orbini, Il regno de gli Slavi oggi corrotamente detti Schiavoni, Pesaro, 1601., str. 361), pa držim da uopće nema potrebe raspravljati o njezinoj pripadnosti Katoličkoj Crkvi.

Kralj Ostoja je također bio katolik. O tome najbolje svjedoči njegova molba papi za razrješenje prethodnoga braka, jer se bio oženio po bosanskom narodnom običaju, a sada želi sklopiti novi brak u Katoličkoj Crkvi. On je uistinu dobio od pape poništenje braka, koje je ionako po zakonima Katoličke Crkve bilo nevaljano (usp. Dominik Mandić, Državna i vjerska pripadnost sredovječna Bosne i Hercegovine, Chicago – Rim, ²1978., str. 298-299). Da kralj Ostoja nije bio katolik, zacijelo ne bi poništenje braka tražio od pape; poništio bi ga sam od sebe. „Njega se doduše smatra patarenskim vladarom, ali diplomatičke formule ili sastavni dijelovi njegovih isprava govore drukčije“ (M. Brković, Srednjovjekovna Bosna i Hum, str. 216).

Kralj Tvrtko II. bio je odgojen katolički i ostao je katolikom cijeli život. O tome izvrsno svjedočanstvo pružaju njegova pisma papi Martinu V. od 9. travnja 1428. i fra Jakovu Markijskom od 1. travnja 1433. (L. Thalloczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, München, 1914., str. 142s). U dopisu papi Martinu navodi da je on poslušan sin svete Rimske Crkve koji izvršava i izvršavat će katoličke propise. Štoviše, kralj Tvrtko II. obdržavao je propise o postu Katoličke Crkve te imao svoga ispovjednika, vjerojatno franjevca (M. Brković, Srednjovjekovna Bosna i Hum, str. 217).

Kralj Stjepan Tomaš je – kako je naveo i dr. Dedić – također bio katolik, kao i njegov sin Stjepan Tomašević. Za kralja Stjepana Tomaša pisao je papa Eugen IV. 17. travnja 1444. da se „kralj Bosne na dobar put kršćanstva“ obratio („regem Bosnae ad bonam frugem christiane fidei“; navod prema: G. Assemani, Kalendaria ecclesiae universalis, tom V, str. 81).

Teza dokazana

I od svega navedenoga dr. Dedić je uspio pronaći jedan jedini povijesni izvor, i to iz 1447. godine te na temelju njega ustvrditi da je prvi bosanski kralj katolik bio tek Stjepan Tomaš! Ovako Dedić: „Najdirektniji historijski izvor o ovom pitanju jeste svakako pismo pape Nikole V sačinjeno 19. juna 1447. godine upućeno kralju Stjepanu Tomašu u kojem je naveo: 'ti si prvi između bosanskih kraljeva primio svetu katoličku vjeru'. Pod ovom tvrdnjom papa Nikola V podrazumijevao je Tomaševu konverziju do koje je došlo dvije godine ranije, u ljeto 1445. godine.“ Ne znam gdje je dr. Dedić pronašao navedeno pismo i citira li ga ispravno (jer on ne navodi odakle ga je uzeo), ali je svakako potpuno pogrešna papina tvrdnja da bi kralj Tomaš „prvi između bosanskih kraljeva primio svetu katoličku vjeru“ (ako je donesen točan prijevod njegova pisma). Vidjeli smo naprijed da su svi bosanski banovi i kraljevi, od prvoga bana Kulina do posljednjega kralja Stjepana Tomaševića bili katolici. Moguće je da neki i nije, ali to je samo iznimka koja potvrđuje pravilo. Stoga je potpuno točno ono što sam napisao u intervjuu Katoličkom tjedniku: „Kao što rekoh, nepobitna je istina da su svi bosanski kraljevi bili katolici.“ Evo sad sam to i dokazao. Vjerujem da će i dr. Dediću biti barem malo neugodno što se zaletio i pokazao sve svoje neznanje o temi kojom se želi baviti.

Bosna je bez sumnje bila katolička

A da su srednjovjekovna Bosna i Hum (Hercegovina) uistinu bile primarno katoličke zemlje pokazuju i brojke. Tako je dr. fra Andrija Zirdum na tome prostoru prije osmanske okupacije zemlje pronašao podatke za čak 463 katoličke crkve, s tim da je popis nepotpun! (A. Zirdum, Povijest kršćanstva u Bosni i Hercegovini, Plehan, 2007., str. 136-143). Dr. Zirdum zaključuje: „Položaj seoskih općina, raspored naselja i crkava pokazuju da su glavnina crkava bile župe i da BiH u srednjem vijeku, glede pokrivenosti crkvama, nije zaostajala za drugim susjednim europskim zemljama“ (Isto, str. 143). Krajem 14. stoljeća Bosanska franjevačka vikarija obuhvaćala je sedam kustodija i približno 35-36 samostana, dok je u prvoj polovini 15. stoljeća broj samostana, prema pojedinim historiografskim procjenama, porastao na oko 60, s približno 700 članova. Od toga je do dolaska Turaka na području današnje BiH bilo barem 30 franjevačkih samostana (usp. Anđelko Barun, Svjedoci i učitelji. Povijest franjevaca Bosne Srebrene, Sarajevo, 2003.; Mile Vidović, Povijest Crkve u Hrvata, Split, 1996., str. 316).

Istodobno, „na osnovi iznesene izvorne građe, ozbiljni srpski povjesničari [Jovanka Kalić, Smilja Marjanović-Dušanić] prihvaćaju da u BiH prije Osmanlija nije bilo pravoslavnih eparhija, manastira i parohija jer se srpsko pučanstvo u znatnijem broju nije premještalo prema Zapadu“ (A. Zirdum, Povijest kršćanstva u Bosni i Hercegovini, str. 182). O rasprostranjenosti bosanskih krstjana u vrijeme osmanskog osvajanja Bosne i Hercegovine pisao sam u intervjuu za Katolički tjednik; njih je u to vrijeme na tome prostoru ostao samo neznatan broj. Pa zašto ja onda ne bih smio reći, kao što sam rekao: „Bobovac je ponajprije baština katolika“? Uz dakako dodatak: „On je zapravo baština svih onih koji vole ovu zemlju i koji njezine temelje ne žele zamišljati na paradoksalnim i logički nemogućim temeljima“. To što je Bosna i Hercegovina u srednjem vijeku bila dominantno katolička zemlja ni u kom slučaju ne znači da ta ista zemlja (dakako, granice nisu u potpunosti iste, ali to za nas u ovome kontekstu nije toliko važno) danas nije zemlja svojih konstitutivnih naroda: Hrvata, Bošnjaka i Srba i da – kako reče dr. Dedić – „nijedan narod nema ekskluzivna prava (ne samo) na bosansko srednjovjekovlje“, nego ni na suvremenu Bosnu i Hercegovinu.

I još nešto…

A sada još pokoja riječ o Dedićevim primjedbama na moj tekst.

Papa nije slao bosanskim kraljevima krunu sve do posljednjega, Stjepana Tomaševića, zbog obzira prema Ugarsko-hrvatskom Kraljevstvu. A posljednjemu je krunu poslao kao potporu u borbi protiv Turaka. O tome odnosu Bosne prema Ugarsko-hrvatskom Kraljevstvu detaljno u: Mladen Ančić, Putanja klatna. Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u XIV. stoljeću, Zadar – Mostar, 1997.

Bilo je križarskih bojni protiv bosanskih krstjana (patarena), ali to nipošto ne znači da su bosanski kraljevi bili patareni, nego brojni velikaši u kraljevstvu koji su ih štitili, štoviše i sami pripadali Crkvi bosanskoj.

Nejasno mi je što je dr. Dedić želio reći rečenicom: „Ostalo bi nejasno i zašto je Bosna regio nullius dioecesis za rimske pape.“ Koje pape? Odakle ta informacija? Bosna je uvijek imala katoličku biskupiju, ali su nažalost bosanski biskupi redovito, još od sredine 13. stoljeća, boravili izvan Bosne – u Đakovu.

Kraljica Katarina je uistinu bila posljednja bosanska kraljica – ali kraljica majka. Ipak, svejedno kraljica. Tako ništa nije netočno u izričaju da je Katarina bila posljednja bosanska kraljica.

Vezano za „ostavljanje u amanet (baštinu)“ Bosne i Hercegovine – kao da je dr. Dedić pogrešno shvatio što sam htio reći. Rekao sam da je to nemoguće i vezano za kraljicu Katarinu i papu, kao i za Aliju Izetbegovića i Tayyipa Erdogana. Samo je to možda u 15. stoljeću bilo razumljivo i uobičajeno, a u 20. ili 21. stoljeću takav „amanet“ je smiješan.

Nadam se da je dr. Dedić sada dobio ono što je tražio: povijesne izvore da su bosanski banovi i kraljevi bili odreda katolici (možda je bila i koja iznimka). A nisu to postali sredinom 15. stoljeća, kako nas je on želio podučiti, nego još od Kulina bana krajem 12. stoljeća.

Na kraju – puno je važnih rečenica ili tvrdnji u mome prvom tekstu ostalo neodgovoreno u tekstu dr. Dedića. Zapravo, većina najvažnijih mojih tvrdnji.