Piše: Josipa Miler, Katolički tjednik

Nova prometnica prema Buni i Mostaru, kakve ranije nije bilo, učinila je Rotimlju dostupnijom nego što je ikad bila. Nekoć je trebalo ići kroz Dubrave, Domanoviće, pa tek onda na Bunu, velikom obilaznicom, konjem ili pješice, a sada vijugava cesta uz kamene hercegovačke padine, vodi do ravnice kojom dominira crkva podignuta od klesana kamena s izraženim zvonikom – sjedište župe Rotimlja.

Na zemlji se ovdje vide tragovi nemilosrdnog hercegovačkog sunca, no ona je i dalje bogata. Na njoj se od 1924. nalazi crkva Svetih apostola Petra i Pavla, središte svega što je ovaj kraj očuvalo i što ga danas drži na okupu.

Župa je utemeljena dekretom biskupa Alojzija Mišića 6. travnja 1917., odcjepljenjem od župa Prenj-Dubrave i Stolac. Prve je godine djelovala bez crkve pa je tako prvu krizmu, 1. srpnja 1917., biskup podijelio na otvorenom prostoru na Trijebnju. Privremena bogomolja dovršena je 1919. te je ispunjavala svoju svrhu sve dok se nije razriješio spor o konačnom mjestu gradnje – u Trijebnju ili Rotimlji.

Početak gradnje župne kuće bio je 1921., a blagoslov kamena temeljca crkve upriličen je 1924.

Prema statistici iz 1937. župa je brojila oko dvije i pol tisuće katolika. No, teška stradanja u Drugom svjetskom ratu donijela su žrtve, ljudske i materijalne, te se ova zajednica tijekom desetljeća više puta obnavljala. Gorjela je župna kuća s cjelokupnim inventarom, a ukupan broj stradalih, među kojima su bile djeca i žene, iznosi 322 – od Trijebnja, Hodova i Ljuce do same Rotimlje. Obnova je bila spora i mukotrpna; župna kuća pokrivena je 1955., zvonik je popravljen 1956., a prve misije održali su 1963. isusovci o. Zvonimir Majić i o. Pero Bulat te je tom prigodom župa dala zavjet da će se svake godine, kao spomen na misije, slaviti blagdan Prečistog Srca Marijina 22. kolovoza.

Uslijedili su bolji dani za ovu hercegovačku vjerničku zajednicu te je 1969. u obnovljenoj crkvi slavljena prva mlada misa. Mladomisnik je bio danas umirovljeni biskup mons. Ratko Perić, a godine koje su uslijedile dale su brojna zvanja.

Međutim, 1990-e su donijele nova stradanja i žrtve. U travnju 1992. srpske su snage preko Stjepan Krsta krenule prema Stocu i Dubravama te je narod sa svojim svećenicima izbjegao u Čapljinu, Metković i dalje u Hrvatsku. Crkva nije bila mnogo oštećena, ali je župna kuća devastirana, a dokumentacija razbacana. Tijekom 1993. zbio se i sukob s muslimanima, a do kraja rata poginula su sedmorica hrvatskih branitelja, dok je 18 mladića odvedeno u srpski logor Bileća.

^{Don Pero je na službi u župi sedam godina}

Unatoč nepovoljnoj prošlosti, ova se zajednica uspješno obnovila. Za vrijeme župnika don Gordana Božića izgrađen je 2009. pastoralni centar, koji je gradio don Krešo Puljić u suradnji s mladim volonterima iz Borkena. Podignuta je zatim nova župna kuća, a ispred crkve postavljen je s jedne strane kip Bl. Alojzija Stepinca, a s druge kip Božanskog Milosrđa. S lijeve strane župne crkve 2016. izgrađena je kapelica s oltarom u čast Majke Božje, Kraljice Neba i Zemlje, prema projektu Marija Vlahića. Osim nje, u župi Rotimlja nalazi se još sedam kapela koje bi se,  zbog njihova vrlo lijepog izgleda, mogle nazvati i crkvicama. Uz župnu crkvu na mjesnom groblju, na lokalitetu Pobrđe, nalazi se kapela nepoznate godine izgradnje i bez naslovnika. Iako je župna crkva u neposrednoj blizini, ova je kapela moderno opremljena i ima klupe za vjernike. Druga kapela je Sv. Ante u Trijebnju, podignuta za vrijeme Prvog svjetskog rata, koja je također klimatizirana, ozvučena i opremljena klupama za vjernike. Uz nju je 1998. postavljen spomenik s popisom hrvatskih žrtava iz Prvog i Drugog svjetskog rata te ovog posljednjeg. U mjestu Ljuca nalazi se kapela Sv. Petra i Pavla, izgrađena 1936., ali je nova podignuta 1987.

U Hodovu je 1984. sagrađena kapela bez naslovnika, na čijem se pročelju nalazi spomen-ploča stradalim Hrvatima ovoga sela.

U Kapića Avliji nalazi se nešto skromnija kapela Sv. Ante podignuta 2004., dok su novijeg datuma kapele Sv. Joakima i Ane u Hodovu II. te Sv. Roka u selu Gizdave, obje izgrađene 2014.

Uz vanjske ljepote, vodilo se računa i o unutrašnjosti te je interijer župne crkve osvježen i uređen tako da ona zrači jednostavnošću, ali i bogatstvom suvremene sakralne umjetnosti. Na zidovima su jednoobrazne postaje križnoga puta, dok niše s obje strane oltara i danas krase starije postaje, rađene različitim tehnikama poput ulja na platnu, mozaika, gipsa i akvarela, koje su izradili hrvatski umjetnici Đurđa Gudlin Zanoški, Josip Marinović, Ljubo Lach, Stipe Ledić, Blaženka Salavarda i drugi.

Poseban vizualni identitet crkvi daju vitraji, dovršeni 2021., koji su djelo Ivana Batarila i Vlade Jukića. Na njima prevladavaju motivi žita, grožđa, hostije i kaleža, prizori Isusova rođenja, kalvarije i uskrsnuća te likovi Sv. Josipa, Sv. Ivana Krstitelja, Sv. Petra i Pavla, Sv. Ivana Pavla II., Bl. Alojzija Stepinca te Srca Isusova i Marijina.

Novi su i lusteri koje je pribavio sadašnji župnik don Pero Pavlović, naš domaćin u ovoj duhovnoj oazi.

„Fin je ovaj narod, do kraja”, veli don Pero, pastir za oko 580 vjernika, među kojima se bilježi tihi povratak. Priča nam kako ima nekoliko mlađih obitelji koje su ranije otišle u inozemstvo ili drugdje u Hercegovinu, a danas se vraćaju u Rotimlju i grade kuće. „Nema ljepšeg položaja od ovoga ovdje”, kaže ističući kako se posebno veseli većem broju prvašića. Upisano ih je osam, što je najveći broj u posljednjih sedam godina, otkako je na službi u župi. Oni će pohađati mjesnu školu u koju idu i bošnjačka djeca, ali obje skupine imaju nastavu na svom jeziku.

Dvije su vjeroučiteljice koje predaju školski i župni vjeronauk, a župnik ističe i značaj domaćice Ane Pažin koja godinama radi u župnoj kući. Brojni su i ministranti, a nekoliko njih nas je došlo pozdraviti: Gabrijel Puljić, Ante Perić, Ante Pavlović, Klara Goluža, Ana Perić, Lucijana Perić. Ističu kako vole svoj život u Rotimlji; blizu je Mostar, ali u svom rodnom mjestu imaju mir i slobodu odrastanja. „Puljić, Pavlović, Perić, prezimena koja dominiraju u Rotimlji”, kaže don Pero, što će nam i samima ubrzo postati očigledno.

Gotovo 100 % njih dolazi na svete mise nedjeljom, jednu u župnoj crkvi, a drugu u nekoj od kapela, jer, kako veli župnik „nedjelja vjernicima nema nikakva značenja ako ne odu na sv. misu”. Također, s obzirom na to da su u župi brojne obitelji iz kojih potječu svećenici, one su na poseban način povezane s Crkvom.

^{Ministranti Gabrijel Puljić, Ante Perić, Ante Pavlović, Klara Goluža, Ana Perić, Lucijana Perić}

Glazben narod

S osobitim žarom potom govori o župnom zboru Paulus. „Sigurni budite da nema boljeg zbora na ovom prostoru… u biskupiji. Broji dvadesetak članova, a uz njega djeluju i tamburaši koji nastupaju zajednički ili zasebno, ovisno o prigodi. Vodi ga Matej Perić, mladić koji je završio Glazbenu akademiju u Sarajevu, a čiji brat upravo završava istu akademiju. Također, u zboru je još pet-šest momaka koji su završili akademiju u Sarajevu – glazben narod, glazbeni smo”, ponavlja don Pero s osmijehom, dodajući kako župljanima daje slobodu da se sastaju i organiziraju, dok je on njihov duhovni pastir.

U Rotimlji djeluje i istoimeno kulturno-umjetničko društvo, no trenutno je na snazi stanka jer ih nema tko voditi. Uz to, zahvaljujući igralištu, u župi se organiziraju i sportski turniri, dok potpuno opremljen pastoralni centar kapaciteta do 120 osoba služi mještanima za sva njihova slavlja.

Iako je hercegovačko sunce nemilosrdno, ovaj kraj nije pust nii gospodarski pasivan. Život se danas ovdje oslanja na domaće resurse, ali i moderno poduzetništvo. U blizini župne crkve nalazi se poslovna zona u kojoj je tvornica plastike. Kako kaže župnik, tamo je zaposleno 60−70 ljudi, većinom domaćih radnika, a proizvod se dalje plasira na njemačko tržište. Tu je i vinarija, kao i pogon za preradu kamena u kineskom vlasništvu, koji također zapošljava lokalno stanovništvo. Uz veće pogone, opstaju i obrtnici poput automehaničara, dok je poljoprivreda danas uglavnom svedena na vlastite potrebe i pokoji obiteljski plastenik.

Značajan dio starijih mještana prima inozemne mirovine, pa u župi nema izražene socijalne potrebe. Ipak, za desetak obitelji kojima je pomoć potrebna, svakog se mjeseca brinu volonteri organizacije Marijine ruke iz Međugorja koji donose prehrambene i higijenske pakete.

„Ovdje se fino živi”, zaključuje don Pero, „nisi gladan, nisi žedan, imaš gdje leći i Bogu hvala. Što nam više treba?”

Ljeto je u punom jeku, a s njim će u Rotimlju doći živost raseljenih župljana. Ipak, kako kazuju statistike, moguće da će se ona znatnim dijelom i održati. Kroz povratak mladih obitelji, glazbu koja je u krvi ovom narodu te dječicu koja ponovno ispunjavaju školske klupe, ova starica pokazuje da se i iz kamena, kad je natopljen vjerom, može roditi novi život.