Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Tek danas, vrelog ljeta (Gospodnjeg) 2026., više od desetljeća otkako se začela ideja o komemoriranju ratnih i poratnih žrtava komunističkog zlosilja, jasno je zašto su rodonačelnici ove ideje izabrali baš ovo mjesto na spoju međa Mostara i Širokog Brijega. Ova je visoravan naoko na osami, gotovo izolirana – a, opet,  pravo hodočasničko mjesto gdje se, dakako, ne dolazi usput, nego kako bi se molilo u tišini, zapalila svijeća i, onima čije su kosti tko zna gdje, pokazalo kako nisu zaboravljeni. I neće biti. Kao što su to njihovi nesmiljeni egzekutori vjerovali da hoće…

Misište se ne može zaobići

Asfaltiranim putem, a i to je stečevina ideje da se baš na ovoj visoravni gradi Groblje mira, može se doći iz pravca Mostar – Goranci - Bogodol gdje se na Babaljci – kod kipa Sv. Ante – skrene lijevo za Bile. Drugi je smjer od Širokog Brijega prema Mostaru gdje se u mjestu Dobrić skrene desno za Grabovu Dragu i tim se putem učas popnete na Bile. Mi smo se, u režiji naših domaćina, odlučili za ovu drugu inačicu. No, bogohulno je pritom ne stati kod Misišta gdje su se za vrijeme osmanskih zabrana krišom održavale svete mise – i gdje se, na kamenu i drači, kalila vjera ovdašnjeg naroda. Tradicionalno se ovdje slavi sveta misa prve nedjelje nakon Petrovdana. Prema usmenoj i pisanoj predaji, još 1488. franjevci su na ovome prostoru služili mise za vjernike iz Mostara, Brotnja i šire okolice. Bilo je to u ta teška vremena, a i danas je, duhovno utočište. Više od pola tisućljeća…

Skreće nam na to pozornost i naš domaćin fra Miljenko Mića Stojić, slijedom čega nam je jasno kako je zapravo ovo prva hodočasnička postaja na put za naše odredište.

I, kako se približavamo Groblju mira, već je na prvi pogled jasno kako je slika – u odnosu na onu od prije pet-šest godina kada nas je ovaj hercegovački franjevac, uistinu impresivna životopisa, prvi put upoznao s ovim projektom, danas čvrsto ugniježđena u ovom prirodnom amfiteatru iznad koga se uzdižu: istočno Prenj, južno Velež, sjeverno Čabulja, a iza nje se vidi Čvrsnica… Ovdje je u veljači kobne 1945. bilo mjesto krvavih borbi i stradanja Hrvata. Što je, također, bila važna činjenica pri odabiru lokacije.

Budućnost se miri s prošlošću

A kad smo s fra Mićom kročili na samo groblje, gotovo zatečeni svime onim što je urađeno, sjetili smo se, usred te nekako svečane bjeline, riječi književnice Anite Martinac koja je, i sama impresionirana ovim mjestom, prvo s nama prije nekoliko godina podijelila svoje dojmove, a potom i napisala: „… U tom prirodnom amfiteatru smješten je Memorijalni centar Groblje mira… mjesto hodočašća, molitve, monumentalni spomenik kulture, sakralni objekt, mauzolej, oaza mira i spokoja, gdje se budućnost miri s prošlošću i čuva dostojanstvo istine.“

Ne treba, međutim, zaboraviti kako je put do ovoga što danas vidimo na Bilima bio sve samo ne lagan. U biti, moglo bi se, makar kolokvijalno, kazati kako je temelj za mogućnost komemoriranja žrtava na ovakav način i općenito udaren prije 20 godina, 2006., kada je 25. siječnja Skupština Europskog parlamenta donijela rezoluciju pod naslovom Potreba za međunarodnom osudom zločina totalitarističkih komunističkih režima. Slaže se fra Mića, pa nam tumači:

„Rezolucija u točci 13. 'poziva sve komunističke ili postkomunističke stranke da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovno procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi i da ih osude bez ikakvih nejasnoća'. A koliko se ova rezolucija primila na ex-jugoslavenskom ozemlju gdje žive Hrvati, tema je koju nismo htjeli započinjati. U protivnom, došli bismo do priče o tzv. mostarskom Partizanskom groblju podignutom na od Crkve otetu zemljištu, nad kojim svako malo sljedba masovnih ubojica iz ’45 – i kasnije! – povremeno roni suze… Ma, ionako, za razliku od režima koji su vladali na ovim prostorima, hrvatski je puk uvijek znao gdje je istina.“

Bog je tako htio

Ipak, spomenimo još i kako je Europski parlament u travnju 2009. napravio daljnji iskorak te Rezolucijom o europskoj savjesti i totalitarizmu pozvao na dostojanstveno i nepristrano komemoriranje svih žrtava totalitarnih i autoritarnih režima. Zapravo, bilo je to i zeleno svjetlo fra Mići i njegovim budućim suradnicima. „Bog je tako htio da je tih godina s radom počela i Vicepostulatura postupka mučeništva Fra Leo Petrović i 65 subraće, koja je imala zadaću sustavno istraživati što se dogodilo s 66 hercegovačkih franjevaca koje su do jednoga pobili jugokomunisti tijekom Drugog svjetskog rata i u poraću“, prisjeća se tih dana naš domaćin napominjući kako je Vicepostulatura službeno s radom počela 19. rujna 2007. kada je on imenovan vicepostulatorom. Sjedište je u to doba bilo u Mostaru, na Humcu, a evo danas je na Širokom Brijegu.

„Između ostaloga“, kaže nam vicepostulator, „do sada smo pronašli posmrtne ostatke, identificirali ih i pokopali još sedam ubijenih franjevaca. Tako sada znamo za posljednje počivalište njih 34“.

Gotovo bi se moglo kazati, a tako nam fra Mića i sugerira, kako je nakon što su se, vidjeli smo, stvorili „europski uvjeti“, sve počelo jednom kavom koju je u mostarskom Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače popio sa sveučilišnim profesorom Milom Lasićem, pravnikom od zanata. Tragajući, naime, za posmrtnim ostatcima pobijenih hercegovačkih franjevaca, naš sugovornik i njegovi suradnici nailazili su i na posmrtne ostatke pobijenih civila te su one koji su bili u masovnim grobnicama s franjevcima iskopali i nastojali identificirati pomoću DNK metode. No, kako je mnoštvo drugih ostalo razasuto kojekuda, fra Miću je kopkalo kako pronaći način tomu svemu doskočiti te je svoga prijatelja iz Kosače pitao postoji li zakon na temelju koga bi se moglo pokrenuti neko povjerenstvo ili nešto slično kako bi se počelo iskapati nebrojene civile. Gospodin Lasić uzeo je mali time out ne bi li proučio zakonske mogućnosti i pronašao rješenje. Pronašao ga je (!) u općinskoj odluci o obilježavanju i uređivanju grobišta, na što je još dodano „iz Drugog svjetskog rata i poraća“. I krenulo je…

„Rođendan“ 23. kolovoza 2013.

„Nakon određenih razgovora i priprema, Povjerenstvo je, na čelu s Perom Kožulom, utemeljeno 4. kolovoza 2009. Marljivo smo prionuli radu jer nam nije trebalo tumačiti što su sve komunisti učinili u veljači ’45. na području širokobriješke općine. Do danas smo tako, između ostalog, zabilježili 161, što veću, što manju, masovnu grobnicu partizanskog nedjela iz tih strašnih dana. Na svaku smo stavili križ te pribilježili sva svjedočanstva koja se na tu masovnu grobnicu odnose“, pripovijeda fra Mića.

Ubrzo su se vidjeli prvi plodovi. Širokobriješkoj općini pridružili su se, formiranjem povjerenstava: Ljubuški, Čitluk, Neum, Kupres, Grude, Posušje, Busovača i Tomislavgrad, čiji je rad, kako se to danas voli kazati – transparentan te ga se može pratiti na portalu pobijeni.info, fra Mićinih ruku djelu. Riječju, postala je to vrlo ozbiljna priča koja je zahtijevala koordinaciju svih tih povjerenstava. Slijedom čega su se 14. siječnja 2013. u obiteljskoj kući Ilije Vrljića u Bogodulu sastali: fra Miljenko, Pero Kožul, Velimir Mabić, Vice Nižić, Niko Marušić i, dakako, domaćin. Tema je bila izgradnja groblja za Hrvate i pobijene njemačke vojnike. Fra Mića je predložio Groblje mira i tako je groblje – kršteno. A dogovoreno je da se gradi na Bilama.

„Odlučujući je korak bio polaganje kamena temeljca 23. kolovoza 2013. Nikakve infrastrukture nije bilo. Dan prije probijen je put do mjesta gdje smo namjeravali početi. Svetu je misu predvodio vojni dušobrižnik don Ivan Turudić, postavljen je križ i ploča na kojoj je, uz autorstvo Nike Marušića, pisalo: 'Bogu na slavu, a svijetu na istinu Hrvati polažu kamen temeljac za izgradnju Groblja mira na Bilima 23. kolovoza ljeta Gospodnjega 2013.' Nazočno je bilo stotinjak osoba“, sjeća se fra Mića toga dana koga bismo zapravo mogli nazvati rođendanom „projekta Bile“.

Put je – otvoren

Iduće je godine bilo nešto malo više ljudi, ali su se ipak pitali: Zbog čega smo danas ovdje?! Čak se i fra Mići, kojega optimizam nikad nije napuštao, činilo kao da ideja tapka u mjestu. Prevario se…

Ubrzo je dobiveno mjesto i nakon svih potrebitih dopuštenja da se na njemu izgradi Groblje mira, bilo je jasno kako je put od ideje do realizacije – otvoren. Ustrojio se i pravni nositelj svega posla: 13. studenoga 2013. utemeljena je Udruga Mir international, a kao članovi u nju su ušli pročelnici povjerenstava te Ilija Vrljić i Niko Marušić. Nastavljeno je, također, i zaokruživanje namisli o koordinaciji povjerenstva, slijedom čega je 21. ožujka 2014. pri Hrvatskom narodnom saboru osnovan Odjel za Drugi svjetski i Domovinski rat, za čijega je pročelnika izabran Ilija Vrljić. Tako su evo stvoreni pravni uvjeti za realizaciju željena projekta.

Fra Mića pak vjeruje kako je treća godina bila – prekretnica. Omeđeno je i poravnato buduće mjesto groblja, do njega je asfaltiran pristojan put… I, već te treće godine na svetoj misi koju je predvodio tadašnji generalni vikar Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije don Željko Majić molilo je oko 5 000 vjernika. A onda 20. kolovoza 2016. bilo je jasno kako se krupnim koracima ide k cilju: već je bila izgrađena kapelica, kosturnica i zdenac za budući pomoćni objekt, podignute su glavna i sporedna kapija, dovedena je struja… Pred nekoliko tisuća vjernika svetu misu predvodio je biskup Ratko Perić koji je i blagoslovio kapelicu posvetivši ju Sv. Josipu.

Po uzoru na Sv. Josipa

Voditeljica Ureda Memorijalnog centra Groblje mira Marijana Tomašević, s kojom smo ušli u rečenu kapelicu, tumači kako se svake godine na blagdan toga zaštitnika Groblja mira ovdje slavi sveta misa. „Kazala bih kako ta sveta misa daje duhovni temelj ovom Memorijalnom centru. Gledamo li simbolično, onda bismo upravo kroz ovu svetu misu mogli gledati tu povezanost rada i molitve. Po uzoru na Sv. Josipa Radnika trudimo se predano raditi svaki trenutak i s molitvom u srcu dostojno čuvati uspomenu na naše žrtve. Svaki je novi križ zalog budućnosti i ove svete mise kruna su našeg rada i očitovanje našeg osjećaja poštovanja prema povijesti hrvatskog naroda. Oni koji to dublje gledaju, razumjeli su davno tu poruku“, poručuje gospođa Tomašević naglašavajući kako se projekt podizanja križeva razvija sad već standardnim ritmom. Tako je već postavljeno više od 20 000 križeva kao izravni pokazatelj kako ljudi razumiju što se na Bilama događa i što oni predstavljaju. Ima na Bilima mjesta za 50 000 križeva!

Primjerice, početkom kolovoza ove godine postavljeno je nešto manje od 700 novih križeva.  A, sve je više diljem Bosne i Hercegovine pojedinaca, obitelji, povjerenstava i mjesnih zajednica koji se uključuju u inicijativu kako bi njihove žrtve dobile svoj križ. Tako su još otprije Posavljaci te mjesne zajednice iz Tomislavgrada pokrenuli postupak za podizanje križeva svojim stradalnicima. A, evo, nedavno su se, kaže nam sugovornica, vrijednim primjerima istaknule ljubuška Mjesna zajednica Crnopod te čapljinske mjesne zajednice Zvirovići i Prćavci čiji su mještani zajedničkim nastojanjem osigurali postavljanje križeva za sve svoje žrtve koje do sada nisu bile obilježene.

Strpljivo i pouzdano

U pripremi su slične inicijative i u još nekim mjesnim zajednicama Širokog Brijega i Čitluka. Iza svega, dakako, stoji neumorni rad Povjerenstava čija predanost u očuvanju povijesne istine i poštovanja prema žrtvama, od samih početaka, u biti gradi ovo iznimno mjesto.

Oba sugovornika Tjednika napominju kako ljudi ovdje dolaze i s nadom da će dobiti informacije o njihovim najmilijima. I, uistinu, kažu, raspolažu s određenim podatcima o žrtvama i obiteljima, a sve je otvoreno na uvid. No, baš obitelji kroz svoja svjedočanstva daju onaj posebni doprinos koji se slaže u arhiv za žrtve.

„Imena žrtava prikupljaju se kroz suradnju s općinama, županijama i župama na razini cijele države. Dio popisa već je dostavljen našem uredu, dok na neke popise čekamo jer su u nekim područjima osnovana povjerenstva, a u nekima su još u procesu formiranja. Kako bilo, svake godine uključuje se sve više općina“, kazuje gospođa Tomašević ističući kako je riječ o vrlo zahtjevnu procesu koji traži vrijeme – pa mu tako i pristupaju. Strpljivo, ali pouzdano i temeljito. Uz to, fra Mića dodaje kako su se od početka glede popisa pobijenih isključivo držali onoga što radi Hrvatska biskupska konferencija i Biskupska konferencija BiH za hrvatski martirologij, a konzultiran je i popis koji je u Hercegovini napravljen krajem 1980-ih na izričito traženje biskupa Pavla Žunića od župnika. Slijedom čega, svjedoči fra Mića, Hercegovina do sada ima najbolji popis pobijenih.

Simboličan pokop

Također, naš sugovornik ističe kako smisao ovoga groblja nije traganje za zločincima i njihovo privođenje pravdi, nego traganje za žrtvama i omogućavanje im dostojna pokopa i sjećanja. Temeljna je ideja da svaka obitelj koja ne zna gdje je poginuo njezin član, na križu napiše njegovo ime i prezime te još neke sržne podatke, i taj križ postavi na Groblju mira. Na taj će način simbolično pokopati svoga člana i tako imati mjesto gdje će moći zapaliti svijeću i pomoliti se. Cijena jednoga križa doista je simbolična – 100 eura.

 Zato na Bilima i jest Groblje mira – Bogu na slavu, a svijetu na istinu!