Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Iza nas je rujan, mjeseca kada se brojni školarci vraćaju u svoju svakodnevicu i, vjerujemo, barem malo poželjene školske klupe – ako ništa zbog prijatelja i druženja jer svi znamo, ruku na srce, da nam nije uvijek do učenja…

No, prije rujna ljeto nas je šarmantno pozivalo istražiti i dio grčke obale… Ovog puta odluka je pala na „trozubi“ poluotok Halkidiki na čijem smo zapadnom „zupcu“ Kassandri posjetili malo mjesto Afitos, a druga dva „zupca“ su Sithonia i Gora Athos. Također, put nas je poveo i do drugog po veličini grada u Heladi – Soluna, odnosno Thessalonikija…

Mirisni Afitos
Već je bila prošla ponoć kada nas je po dolasku u Afitos omamio miris borovine i slatkaste mirte, koga na trenutke i sada osjećamo. More je tu noć bilo zrcalo punom Mjesecu i umirivalo, a možda bolje reći uspavljivalo svojim šumom.

Odličnom prvom dojmu doprinio je i naš ljubazni vozač Pavlos koji je na simpatičnom engleskom nama znatiželjnicima dao korisne savjete i bio iznimno strpljiv i uslužan. Posebno nam je naglasio kako Afitos ima jako lijepe plaže te da smo dobro „uboli“ s tim.

A po buđenju… nestvaran prizor: sunce koje se tek rađalo ponad Sithonije dok smo ga promatrali kroz lišće smokve i masline omamljeni toplim zrakom Egejskog mora u Toronejskom zaljevu.

Kako je Afitos – s jedva nešto više od 1 000 stalnih stanovnika – tradicionalno selo izgrađeno od kamena i smješteno na litici poluotoka, poznato je po panoramskom pogledu na zaljev. No, uz to je i brdovito, tako da imate nemalih uspona za svladati dok se krećete njegovim uličicama istražujući duh mjesta i ljudi koji ondje borave.

Lokalna trgovina nudi pregršt slasnog domaćeg voća i povrća i ukus je uistinu drugačiji, a čini se i kako su jaja – okusom i zlatnožutom bojom – kod njih iz domaćeg uzgoja. U trgovini su svi ljubazni – i mještani i turisti, a uslužni trgovci uvijek rado progovore i radoznalo ćaskaju s kupcima.

Dobro očuvana tradicija
Nadmorska visina mjesta svega je 50 m, a okružuju ga uglavnom poljoprivredna zemljišta u niskim brdima te se tako gospodarstvo temelji na poljoprivredi i turizmu.

Privlači turiste zbog svojih plaža i lokalnih tržnica rukotvorina te brojnih concept storea.

Posebno je poznat po dobro očuvanoj tradicionalnoj arhitekturi, s kamenim kućama, uskim ulicama i slikovitim vidikovcima. Nas, kao turiste, raduje da je selo zadržalo svoj povijesni karakter, s tek nekoliko obnovljenih zgrada koje se sada koriste kao pansioni, hoteli, kafići i kulturni prostori.

Ako govorimo o njegovoj povijesti, drevni Afitid (današnji Afitos) bio je važan grad koji je pripadao Palleni – Kassandri. Njegova je flota sudjelovala u Perzijskim ratovima, a grad je propao i nije se ponovno spominjao sve do 14. stoljeća. Tijekom Grčkog rata za neovisnost 1820-ih mnogi revolucionari došli su iz ovog sela...

Spominjemo li pak noviju povijest, tek nakon Drugog svjetskog rata ondje se turizam povećao.

Morski mir
I Pavlos je zaista imao pravo jer kad smo se vođeni miomirisima približavali plaži, shvatili smo o čemu govori: gotovo bijeli pijesak i more tirkiznih nijansi prizori su koji plijene ljepotom.

Mi smo na ovim plažama uživali u miru jer nisu bile napučene poput onih na Makarskoj rivijeri i diljem hrvatske obale. Uglavnom su ih posjećivali Srbi, Rumunji, Grci, Makedonci i Amerikanci…

Iako smo ovdje bili krajem srpnja, temperature su bile znatno podnošljivije nego li, primjerice, na vreloj Sardiniji koju smo netom prije toga posjetili. Ugađao nam je tako i fini povjetarac koji je sa sobom nosio miris raznog bilja i morske soli, a tišinu je skladno prekidao jedino šum mora. Jer ondje nema glisera, jet skija i drugih protivnika smiraja, tek poneka barka, brodica ili u daljini jahta…

Crkva Sv. Dimitrija
A kada padne noć, obilazili bismo kaldrmljene afitoske uličice, razgledali izloge i teško dvojili u kojem restoranu ćemo kušati brojne grčke specijalitete…

Dok smo se šetali, nekoliko puta smo znali proći kraj kamene crkve Sv. Dimitrija, izgrađene 1858. – 1859. na ruševinama starije ranokršćanske bogomolje koja je uništena 1821. tijekom Holokausta Kassandre zajedno s cijelim selom.

Riječ je o jedinstvenoj trobrodnoj bazilici s kupolom i zvonikom, narteksom i vrtom, od lokalnog žutog vapnenca, a gradili su ju majstori iz Sjevernog Epira uz pomoć mještana. Veliku pomoć pružio je i monah Filip iz manastira Simonopetra.

Rezbareni drveni ikonostas crkve urešen je cvjetnim oslikanim motivima i ikonama iz 19. stoljeća, čiji je autor Georgios Athanasiou iz Galatistе.

U središnjoj lađi nalazi se ikona Bogorodice iz Afitosa, izrađena u Carigradu u 14. stoljeću. Ovo je ujedno i najveća crkva s kupolom u regiji Halkidikija, a smještena je uz seoski trg, neposredno preko puta lokalnog Etnografskog muzeja.

Slasna kuhinja
Ulice su – za razliku od plaža koje smo posjetili – prepune ljudi, vreve, pjesme i smijeha. Tipični grčki restorani imaju odličnu atmosferu gdje se slavi, jedu delicije, pije slasno vino i ouzo.

Mjesto je to koje živi i duhom i materijom – svaki kamen kao da je urešen, izlog, saksije po ulicama oslikane su poznatim likovima, razne rukotvorine i umjetnička djela nastaju baš u toj graji.

Dakako i mirisi tih ulica se isprepliću – od slasnih jela grčke kuhinje, preko mirisa maslina kroz ulja, sapune i druge predmete načinjene od ovog drveta, do lavande, smilja i mirne…

Glede gastronomske ponude, nas je posebno oduševila hobotnica sa žara – po kojoj je grčka kuhinja posebno poznata, kao i prema načinu kako ih priprema za pečenje, moussaka (složenac od patlidžana, mljevenog mesa, krumpira i bešamela), razne vrste ribe, grčka salata, feta saganaki (feta sir pečen u tankoj kori tijesta sa sezamom i medom), orzo (tjestenina) s morskim plodovima…

Apostolski grad bogate povijesti
Kada smo dovoljno istražili Afitos, bili smo spremni za nešto malo urbanije. Tako smo sjeverozapadno produžili nekih 70-ak km do Soluna: drugog najvećeg grada u Grčkoj s populacijom oko 1,1 milijun stanovnika u širem gradskom/metropolitanskom području. On je ujedno i jedna od najvažnijih grčkih luka te ima status druge grčke prijestolnice zbog svoje velike povijesne i strateške važnosti.

Povijesno gledano, imao je burnu prošlost. Oko 315. prije Krista osnovao gdje je makedonski kralj Kasander nazvavši ga po svojoj supruzi Tesaloniki, sestri Aleksandra Velikog. Grad se brzo razvijao i u 2. stoljeću pr. Kr. dobio gradske zidine.

Nakon pada Makedonskog Kraljevstva 168. pr. Kr., postao je važnim rimskim gradom i trgovačkim središtem na Via Egnatiji, prometnici koja je povezivala Jadran s Bizantom.

U 1. stoljeću u gradu se razvila velika židovska zajednica, a apostol Pavao ondje je propovijedao (Dj 17,1-9) i utemeljio kršćansku zajednicu kojoj je uputio i dvije poslanice – 1. i 2. Solunjanima.

Dalje kroz povijest, nakon podjele Rimskog Carstva, Solun je pripao Bizantu i postao drugi najvažniji grad, odmah nakon Konstantinopola. Doživio je snažan kulturni, gospodarski i vjerski razvoj. Iz Soluna su potekli Ćiril i Metod – koji su poznati kao Solunska braća i Slavenski apostoli, odigravši ključnu ulogu u širenju kršćanstva među Slavenima...

Grad je više puta napadan, među ostalim 904. kada su ga opljačkali Saraceni. Zatim su ga 1430. osvojili Osmanlije, nakon čega je gotovo pet stoljeća bio dio njihova carstva. Postao je jedno od najvažnijih trgovačkih središta Balkana i izrazito multikulturna sredina s velikim grčkim, turskim, slavenskim i osobito sefardskim židovskim stanovništvom. U njemu je 1881. rođen i Mustafa Kemal Atatürk…

S početkom 20. stoljeća, odnosno 1912. tijekom Prvog balkanskog rata, Solun je bio prva meta i tada je grčka vojska ušla u njega, čime je postao dio moderne Grčke.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je pod nacističkom okupacijom te je gotovo cijela židovska zajednica deportirana i ubijena u Holokaustu.

Grad se nakon toga brzo širio i modernizirao te je danas važno gospodarsko, kulturno, sveučilišno i lučko središte.

Solunskim ulicama
Riječ je, dakle, o naseobini slojevite arhitekture u kojoj se bizantsko i osmansko nasljeđe isprepliću s neoklasicizmom, secesijom, art decoom i modernom arhitekturom, stvarajući osebujan spoj Balkana, Mediterana i Orijenta.

Nije nikako grad koji pripada samo jednom stilu te je upravo mješavina ovih različitih povijesnih razdoblja ono što mu daje karakter. Posebno je zanimljivo što se bizantska baština nalazi usred suvremenog urbanog središta. Ima velik broj ranokršćanskih i bizantskih crkava, ostatke rimskih građevina i stare gradske zidine, a 15 ranokršćanskih i bizantskih spomenika nalazi se na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine.

Mi smo obilazak započeli s glavnog gradskog trga – koji nosi ime po Aristotelu, a vodi na rivu i smješten je na Aveniji Nikis. Projektirao ga je francuski arhitekt Ernest Hébrard 1918., no većina trga izgrađena je tijekom 1950-ih. Mnoge zgrade koje okružuju središnji dio trga u međuvremenu su obnovljene, a njegovi sjeverni dijelovi uglavnom su restaurirani tijekom 2000-ih. Dvanaest zgrada koje okružuju ovaj trg od 1950. nalazi se na popisu zaštićenih građevina Grčke. Njegova povijest počinje nakon Velikog požara 1917., koji je uništio dvije trećine naselja.

Prije 1917. gradu je nedostajalo mnogo toga što se u to vrijeme smatralo „nužnim“ elementima europske arhitekture, s obzirom da je do 1912. bio dio Osmanskog Carstva. Pod tuđinskom vlašću širio se bez jedinstvena urbanističkog plana, a njegove su ulice bile uske...

No, šetnjom od trga rivom divili smo se činjenici da je današnji Solun iznenađujuće zelen grad. Iako je gusto izgrađen, drveće prati njegove ulice, a balkoni prepuni biljaka unose mediteransku živost među gradske fasade.

Put nas je solunskom rivom doveo do mjesta gdje ponosno stoji Bijela kula, stoljetni simbol grada i nijemi svjedok njegove burne povijesti.

Izgrađena u 15. stoljeću, nakon osmanskog osvajanja, vjerojatno na mjestu ranije bizantske fortifikacije, služila je kao dio gradskih obrambenih zidina, a tijekom povijesti imala je različite uloge – bila je tvrđava, zatvor i vojna postaja.

Visoka je približno 34 metra, a s vrha se pruža vrlo lijep pogled na grad, rivu i zaljev Termajkos.

Prošli smo pokraj brojnih crkava i bazilika – Rotonde Sv. Georgija, kipova i trgova, poznatih lebdećih „kišobrana“, a potom smo zašli u uličice i zamijetili brojne, ali uistinu brojne zlatarnice s raznovrsnim nakitom, pa smo stoga uz zeleni, Solun proglasili i zlatnim gradom.

Šetali smo se tržnicama s raznim delicijama, slasticama, miomirisnim začinima i raznovrsnim vinima, u hladovima restorana ljudi su sporo jeli i uživali u okusima i mirisima Grčke i Mediterana…

Osjećaj…
Govoreći općenito o Solunu – moramo biti iskreni i priznati kako smo imali određene predrasude, ali nas isto tako raduje što su te predrasude „k'o rukom odnesene“ čim smo stupili na njegovo tlo. Slobodno možemo reći kako nas je grad oduševio i dao jednu posve novu perspektivu ovog sjecišta Balkana, Mediterana i Orijenta. Ljudi su ljubazni i nasmijani, na nekoliko mjesta u gradu su ulični svirači koji zabavljaju prolaznike, hrana je slasna, ima dovoljno i prirodnog hlada za odmoriti se, a sve to uz šum mora… Neobično je lijep prizor kroz solunske zelene ulice promatrati more, u tim trenutcima znali smo odlutati i u druge krajeve, na druge kontinente, jer ima u Solunu i nečeg daleka i neistražena…

Ako pokušamo malo zbrojiti dojmove – za što će nam trebati još vremena – Grčka nas nije razočarala i zahvalni smo jer je elegantno i samouvjereno porušila neke predrasude. Daleko od toga da je sve bilo savršeno – nije – ali ostavila je za nas svoja vrata otvorenima i zasigurno ćemo joj se vratiti…