Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Ova Katalonija u malom nalazi se zapravo u gradu i biskupskom središtu Alghero (Biskupija Alghero-Bosa) na sjeverozapadnom dijelu otoka. Grad je 1102. osnovala obitelj Doria iz Genove – ista koja je osnivala ostale gradove na sjevernom i sjeverozapadnom dijelu Sardinije, a imala je presudan utjecaj i na Castelsardo ili Bosu.

Katalonskom kolonijom postao je pod vladavinom Petra IV. Aragonskog 1354., a car Karlo V. nastanio se ovdje 1541.

Algehero (katalonski: L'Alguer) jedini je talijanski grad u kome se još uvijek govori katalonski jezik te se ovdje mogu vidjeti tragovi aragonskog arhitektonskog stila što mu daje posebnu draž.

Čiji je Alghero?
Kada govorimo o njegovoj bogatoj povijesti, vrijedi spomenuti kako je – kao važna luka – često bio napadan te su ga pokušavali osvojiti – što je nakratko i uspjelo Pisi 1283., ali je svega nakon godinu vraćen na upravljanje Genovi.

Ključna godina za ovaj biser Mediterana jest 1353. kada se u vodama pred gradom pojavila moćna flota aragonskoga kralja Petra IV. Višemjesečna opsada urodila je plodom i Alghero je osvojen. Svo je domicilno stanovništvo protjerano, te su ondje naseljeni Pirinejci.

Vrijedni Katalonci brzo su se prihvatili gradnje jake utvrde i obrambenih bedema te je unutar istih bio zabranjen boravak svima koji nisu Katalonci. Točnije, kako donose predaje, u gradu su se smjeli zadržavati samo tijekom dana, a s oglašavanjem prvih večernjih zvona morali su ga napuštati.

Tako su sljedeća tri i pol stoljeća ovaj dio Sardinije obilježili upravo Katalonci čime su izvršili ključan utjecaj na razvoj grada, koji je i danas znatno vidljiv jer s ponosom pokazuje svoje povijesne poveznice s Pirinejima.

Stoga je razumljivo kako iz tog razdoblja potječe i većina današnjih znamenitosti, uključujući same gradske zidine.

Tek je 1720. Alghero došao pod vlast plemićke kuće Savoy, koja ga je, zajedno s ostatkom Sardinije, i uvela u Kraljevinu Italiju, te je dijelom Italije ostao sve do danas.

Blizina Afrike
Kada govorimo o današnjem Algheru, on je svojevrsna perjanica sardskog turizma i grad koji se smatra idealnom kombinacijom morskog, gradskog i prirodnog turizma. Nešto je drugačiji od ostatka otoka i samim tim specifičniji.

Također, i jedna od triju sardinijskih zračnih luka nalazi se u Algheru te je i to bio jedan od razloga odabira upravo ovog mjesta za posjet, naravno uz prošlogodišnju oduševljenost pirinejskom Katalonijom, pa nas je zanimala i ova talijanska.

Po slijetanju na Sardiniju tog jutra dočekao nas je ugodni topli povjetarac koji je nagoviještao da je more tu, blizu. Poglavito jer nas je iz Njemačke ispratila značajno svježa temperatura, iako je bila polovica srpnja.

Vožnja do apartmana bila je kraća i ugodna s našom vozačicom koja je bila iznimno ljubazna.

Uslijedila je istinska oduševljenost apartmanom, njegovom opremljenošću i čistoćom čime su domaćini pokazali koliko pozornosti posvećuju detaljima, što gostima znatno olakša ostanak.

Sam Alghero, smješten na svega 7 mnv i 200 km udaljen od obala Afrike, ima svoju gradsku plažu koja – kako to obično biva s gradskim plažama – nije ono najljepše što ima za ponuditi. No, to mu praštamo jer je sam grad kao grad s više od 40 000 stanovnika iznimno šarmantan i lijep.

Smješten na obalama Sredozemnog, odnosno Tirenskog/Sardinskog mora, ima dugu i lijepu te pomno arhitektonski uređenu šetnicu sa zanimljivim lampama s po dvije svjetiljke koje se nalaze na krajevima dijagonalnog dijela stupa. Tako jedna kvalitetno osvjetljava samu prometnicu s veće visine, dok je ova „niža“ tu da osvijetli korake prolaznika.

Iako su ulice pune ljudi i vreve, sve nekako plovi u nekom laganom mediteranskom ritmu, bez prevelike buke, „partijanja“ i galame.

Spoj okusa Katalonije i Italije
Tako laganom šetnjom i prolaskom kraj marine Alghera dolazite do središta starog grada, kroz drevna vrata još ste bliže središnjem trgu Piazza Civica gdje je pregršt restorana u kojima ljudi kušaju brojne delicije ovog podneblja.

Naša prva večera ovdje bila je osrednja i naplaćeno nam je i jelo koje je konobar pogreškom donio (i vratio, pa donio ono koje smo zapravo naručili) tako da smo nakon toga bili znatno oprezniji, no svaki sljedeći obrok bio je izvrstan jer smo i u blizini smještaja otkrili savršen obiteljski, riblji restoran koji je s razlogom nagrađivan izvrsnim ocjenama na popularnim platformama za recenzije.

Dakako, uživali smo u morskim specijalitetima, pastama, definitivno najboljim dagnjama – prema receptu kuće – koje smo ikad kušali i dakako posljednjeg dana jeli smo izvrsnu pizzu po preporuci lokalaca. I tu smo imali sreće jer smo pizzu htjeli brzo za ponijeti, a u restoranu se tražilo mjesto više… No, ljubazni ugostitelji izišli su nam s osmijehom u susret.

Za zasladiti tu je bio tradicionalni talijanski gelato čija nas je cijena ugodno iznenadila budući da su dva okusa (što je znatno više od kuglice sladoleda) u srednjem kornetu s čokoladom i lješnjacima bila svega 3,5 EUR.

Nakon raznih europskih destinacija, ali i po Hrvatskoj i u BiH, zanimljivo je da tamo u ugostiteljstvu (i ne samo u ugostiteljstvu) rade Talijani te nas tako nigdje „stranci“ nisu uslužili.

Umjetnost izloga
Mještani su ovdje jako domišljati te dobro znaju kako privući kupce. Mislimo poglavito na trgovine suvenirima. Doslovno smo pred svakim izlogom morali zastati jer ono kako su uređeni svojevrsna je umjetnost.

Kako je Alghero poznat i po prikupljanju koralja, oni su jako zastupljeni – i dakako cijenjeni – te nema što se ne izrađuje od njih, a izlozi radnji u kojima se prodaju priča su za sebe.

No, crveni koralj ovdje nije samo suvenir – on je dio gradske pomorske povijesti, lokalnog identiteta i tradicije obrtništva.

Za one koji se odluče kupiti ovu malu dragocjenost, potrebno je znati što zapravo gledate. Za to vam je najsigurniji pristup najprije posjetiti Muzej koralja, te naučiti razlikovati Corallium rubrum (znanstveni naziv za sredozemni crveni koralj) od obrađenih ili imitacijskih materijala, također i prije kupnje zatražiti pisane podatke o proizvodu te provjeriti oznaku kvaliteteCorallium rubrum.

Grad je poznat kao dio Rivijere koralja jer je Corallium rubrum imao važnu ulogu u njegovu pomorskom gospodarstvu, trgovačkom ugledu i urbanom identitetu. Ta se tradicija i danas odražava u gradskim simbolima, radionicama, muzejima i lokalnim pričama.

Rapsodija crkava
Budući da je Alghero i sjedište biskupije, povijesna jezgra grada čuva katedralu Santa Mariu te još nekoliko crkava. Sama prvostolnica dominira starim gradom svojim veličanstvenim i velebnim gotičko-katalonskim pročeljem. Izgrađena je u 14. stoljeću na mjestu ranije kapelice, a objedinjuje različite arhitektonske stilove koji svjedoče o razvoju grada. U unutrašnjosti se nalaze freske iz 15. stoljeća, barokni kipovi i drveni retabl Sv. Mihovila, koji stvaraju svečano ozračje. Katedrala stoga nije samo mjesto bogoslužja, nego i važna kulturna i umjetnička znamenitost, te je zato duhovno i arhitektonsko središte grada.

Na svega tri minute od nje nalazi se i crkva Sv. Franje u kojoj smo sudjelovali na nedjeljnoj sv. misi. Ona je dio monumentalnog kompleksa iz 14. stoljeća te predstavlja spoj katalonsko-gotičkog stila (iz razdoblja oko 1380. - 15. stoljeća), renesanse (1598.) i baroka (1700-te) nakon obnove uslijed djelomična urušavanja krajem 16. stoljeća.

Do vrha njezina zvonika, visoka 25 metara, vode 64 stepenice, a odozgor se pruža panoramski pogled od 360 stupnjeva na Alghero i more. Samostanski klaustar čini mirno dvorište na dvije etaže iz 15. stoljeća, izgrađeno od pješčenjaka, u kome se tijekom ljeta održavaju kulturni događaji i koncerti. Ovaj kompleks čuva razne umjetničke dragocjenosti, a među najznačajnijim elementima su polikromni mramorni glavni oltar u rokoko stilu iz 1773. i drvena skulptura iz 17. stoljeća poznata kao Krist na stupu.

No, možda svima najprivlačnija zbog svoje specifične, šarene kupole je crkva Sv. Mihovila iz 16. st. Ona je jedna od arhitektonskih dragocjenosti Alghera. Njezina unutrašnjost, bogata freskama, baroknim oltarima i sakralnim skulpturama, odiše tajanstvenošću i pobožnošću.Svjetlost koja prolazi kroz šarene vitraje, miris tamjana i gotički križni svodovi stvaraju dojmljiv duhovni doživljaj. Ipak, najprepoznatljivija je po svojemu, rekli bismo tipično katalonskom, krovu. Njegovu veličanstvenu, šarenu kupolu čini mozaik od majolika pločica. Naime, kupola je urešena živopisnim, višebojnim sjajnim pločicama koje stvaraju snažan vizualni kontrast i dominiraju vizurom starog grada. Ova karakteristična kupola smatra se jednim od glavnih prepoznatljivih simbola cijelog Alghera. Iako je sama crkva značajan primjer barokne arhitekture iz 16. i 17. stoljeća, ova prelijepa pločasta kupola dodana je naknadno, tijekom 1950-ih.

Lovci na zmajeve…
A kada se umorite od obilazaka uskih i živopisnih ulica starog grada i kroz park Tarragona pođete prema drugom dijelu grada, nakon nekih desetak minuta vožnje stižete do lijepe i duge plaže Maria Pia. Na mjestima skoro potpuno bijeli pijesak i tirkizna boja mora pružaju čovjeku osjećaj kao da je negdje drugdje, usred oceana... Plaža je uređena, nije dopušteno pušenje cigareta na istoj te je na svako nekoliko metara raspoređen spasilac.

Budući da je dno pjeskovito, plićak je iznimno dug te je stoga pogodan i za obitelji s malom djecom.

Ovu plažu omeđuje borovina i nisko zimzeleno raslinje koji daju poseban miris i ugođaj, poglavito uz lagani povjetarac koji je ujedno dobar i za puštanje zmajeva, što je na ovoj plaži često, pa mnogi znatiželjnici sa zanimanjem gledaju ovu pomalo zaboravljenu igru i vještinu, jer se u mnogima još uvijek kriju lovci na zmajeve…

„Božanska“ spilja
Kako smo istražili da je ni na satak vožnje od nas i spektakularna morska špilja – Neptunova (Grotta di Nettuno), odlučili smo i nju posjetiti. Smještena pod liticama rta Capo Caccia, nalazi se 24 km od Alghera. Otkrio ju je lokalni ribar u 18. stoljeću kada je slučajno naišao na njezin ulaz. Duga je 2,5 do 3 kilometra, a za posjetitelje je uređen i otvoren dio od nekoliko stotina metara prepun impresivnih stalaktita i stalagmita te podzemnog slanog jezera. Do nje je moguće doći na dva načina koja smo mi kombinirali. U dolasku smo se spustili Kozjim stepenicama (Escala del Cabirol) – koje sasvim opravdavaju svoj naziv jer predstavljaju spust niz liticu sa 654 isklesane stube dok se među liticama rta otvara prekrasan pogled na Sredozemno more. Za povratak smo odabrali vožnju izletničkim brodom koji se sidri na njezinu ulazu, a polazi iz luke u Algheru ili s mola kod Capo Caccije.

Ovo čudo prirode godišnje posjeti više od 150 000 turista iz cijeloga svijeta, a do 1959. moglo joj se prići samo morem.

Njezin labirint podzemnih prostorija proteže se i do 3 km, ali samo prvi dio, koji iznosi nekoliko stotina metara, otvoren je za javnost, dok je ostatak dostupan samo iskusnim speleolozima. Sve do trenutka pretvaranja u turističku atrakciju, ondje su sklonište nalazile sredozemne medvjedice.

Unutar špilje je jezero Lamarmora koje se prostire njezinim većim dijelom i koje je s morem povezano malim podzemnim kanalom pa je voda u jezeru slana. Iako uvjeti nisu idealni za život, u njemu su stanište pronašli rakovi i različite biljke.

Budući da je riječ o stalaktitnoj spilji, ona je ispunjena prekrasnim oblicima, a neki su dobili i nazive – Božićno drvce, Velike orgulje ili Soba čipke. Prilikom posjeta važno je pomno slušati vodiča i biti pozoran pri kretanju u odgovarajućoj obući, također na nekim mjestima potrebno je znatno se sagnuti i provući kako bi se prošlo do svih dostupnih dijelova spilje.

Njezina temperatura tijekom cijele godine je od 16 do 20°C, te je uistinu vrijedna posjeta jer je još jedan dokaz Božje ljepote darovane čovjeku…

Tijekom povratka iz spilje uživali smo u prizorima koji su se otvarali pred nema: modro-plave vode Mediterana uzburkane bijelom pjenom katamarana, dok iza sebe ostavljamo velebni rt Capo Caccia na komu je tajanstveni svjetionik koga smo rado poželjeli posjetiti jer smo na svjetionike posebno slabi… No, ostavit ćemo nešto i za drugi put jer Sardinija je otok koga vrijedi obići „uzduž i poprijeko“. Viva la Sardegna!