Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

U onim zlatnim vremenima čitao je katolički vjernik i pratio uživajući, pogotovo onaj s većom izobrazbom, teološka razmišljanja fra Bone Zvonimira Šagija, fra Bonaventure Dude, Ivana Goluba i drugih vrsnih teologa. Bila su to ozbiljna intelektualna razmišljanja o Bogu, svijetu i čovjeku. Danas, nažalost, među vjernicima slabi utjecaj onih koji znaju nešto o teologiji, filozofiji i znanosti, onih koji temeljito i oprezno razmišljaju o Bogu i njegovu odnosu prema ljudskom stvorenju, pokušavajući približiti vjeru znanosti.

U medijima, pogotovo na internetu, sve su prisutniji teolozi (klerici i vjernici) s vro površnim teološkim znanjem, koji govore tako emotivno i samodopadno o Bogu kao da o njemu znaju sve. Nažalost, u tom govoru o Bogu i njegovu odnosu prema čovjeku nema niti trunke one skromnosti koju su posjedovali svjetski i hrvatski teološki velikani, svjesni razmišljanja velikog filozofa i teologa Svetog Augustina kako o Bogu tek tada znamo malo kad mislimo da o njemu znamo sve.

Logika facebook teologa i propovjednika

Mnogi od facebook teologa i propovjednika, među ostalim, zastupaju mišljenje kako je veliki grijeh primati pričest na ruku, jer je samo svećenička ruka sveta i dostojna. Nažalost, ti isti nemaju problema govoriti ružno o kleru, biskupima, pa čak i papi, ako se im stavovi ne podudaraju s njihovim. Puna su ima usta Boga koji na svakom koraku kažnjava, ali i sotone koji se čvrsto ugnijezdio u čovjeku. Prema njihovoj teologiji stječe se ponekad dojam da je sotona jači od Boga. Istina, svaki vjernik je pozvan razmišljati o svojoj vjeri, ali s poštovanjem uvažavati mišljenje onih koji se istinski teološki trude pojasniti zašto čovjek čini zlo iako je u njega kod stvaranja ugrađen, kako kaže filozof Kant, moralni kompas koji bi ga trebao usmjeravati k dobru. Nažalost, umjesto teoloških promišljanja, koja uvažavaju one bitne sociološke i psihološke elemente kod ljudskog stvorenja, nadobudni teolozi vide na svakom koraku djelo sotone. Toliko često govore o đavlu da se čovjek pita ima li u njihovu shvaćanju mjesta za onu ljudsku slobodu koja uključuje i odgovornost. Kad bi ti nadobudni facebook teolozi zavirili malo dublje u Bibliju, shvatili bi kako mitska priča o Adamu i Evi nosi u sebi veličanstvenu poruku o slobodi, ali i odgovornosti ljudskog stvorenja. Shvatili bi da nije problem u zmiji, koja simbolizira zlo i nudi ono negativno, nego u želji Adama i Eve da imaju više nego im je potrebno za sretan i ispunjen život.

Pitanje otkupljenja

Za mnoge od tih facebook teologa završen je proces ljudskog otkupljenja, jer se Isus žrtvovao za svijet. Nasuprot tom pojednostavljenom teološkom pogledu poznati njemački teolog Johannes Baptist Metz, s obzirom na stanje u svijetu, govori da se još uvijek s križa čuje Isusov krik koji poziva čovjeka da i sam dadne svoj udio u izmirenju s Bogom i čovjekom. Nažalost, čovjek je zahvaljujući slobodi još vijek sklon destrukciji, opsjednut pohlepom i željom za vlašću. Pa ipak ono što daje nadu jest slikoviti biblijski govor da sve ne završava izgonom Adama i Eve iz raja, nego nadom da će se čovjek ponovno vratiti u ono stanje mira i sreće. Razlog za to treba tražiti u tome da i Bog, kao otac i majka, roditelj, pati kad njegovo dijete skrene s puta. Ni On se ne može lako odreći onoga što je stvorio iz ljubavi. Što preostaje čovjeku koji je zloupotrijebio darovanu slobodu? Ostaje mu nada da će Duh Božji jednog dana uspjeti okrenuti čovjeka u smjeru dobra, da će svjestan slobode prihvatiti i svoju odgovornost. Iako stanje u svijetu čovjeka nije dobro, ima nade. I nadu je Bog usadio, tako Biblija, u ljudsko srce. Istina, nada ne smije biti pasivna, nego djelotvorna, ona koja budi kod čovjeka svijest da sloboda uključuje i odgovornost. Onog trenutka kad dođe do toga, dominirat će svijetom ljubav. A ona je, kako kaže Sveti Pavao, jača i od same vjere. Jer vjera koja nije prožeta ljubavlju je prazna.

A, ljubav?

Nadobudni teolozi, među kojima i povelik broja facebook klerika, rado govore o tome kako su u Hrvata pune crkve. Punije su istina nego kod nekih drugih europski naroda. No, jesu li pune vjernika koji stavljaju ljubav prema drugome čovjeku i Bogu ispred svega? Ili je često riječ samo o tradiciji u kojoj nema mjesta za drugoga. Poznati francuski filozof Sartre bio je mišljenja da je drugi pakao, jer čovjek i previše daje značenja onomu što drugi misle o njemu. Korigirao ga je, koje li slučajnosti, njegov daljnji rođak Albert Schweitzer tvrdnjom da je čovjek čovjeku raj, izvor sreće. Nažalost, iako Biblija sustavno govori o tome, facebook teolozi govore više o đavlu a manje o potrebi ljubavi među ljudima, koja je jedina sposobna potisnuti zlo. Dođe li do istinske realizacije ljubavi, one božanske koja se nesebično daje, prestat će prevelika priča o dominaciji đavla, jer će čovjek napokon shvatiti da je đavla često poistovjećivao sa svojom sklonošću želji da bude Bog drugima.