Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

O tome govori nešto i brutalan obračun s mladošću koja želi promjene i približavanje civiliziranom svijetu, u kojem religije imaju slobodu, ali ne i apsolutnu vlast. Čitam zadnjih dana jedan vrlo zanimljiv razgovor iranskog intelektualca iz Berlina s njemačkim novinarom, koji oslikava trenutno stanje u Iranu. Razmišljajući o tom intervju postaje mi jasno zašto Iran i pored svih problema izbjegava razgovore o prekidu rata. Nešto o tome govori i vijest u medijima kako je došlo do nesuglasica između iranskog predsjednika i zapovjednika islamske garde, koji umjesto dogovora protežiraju sukob.

Dolazak mesije

Ono što posebno zbunjuje jest činjenica da svaka daljnja eskalacija sukoba ide zasigurno na štetu iranskog naroda. Spomenuti Iranac pojašnjava njemačkom novinaru kako razlog za nezainteresiranost Irana za dogovor leži vjerojatno u uvjerenju radikalnijih pristalica islamske države da se približilo apokaliptično vrijeme, u kojem će se napokon pojaviti mesija Mahdi, čiju se pojavu u današnjem šijitskom islamu povezuje s pobjedom zla i uništenjem izraelske države. Kolikogod to zvučalo nevjerojatnim za normalnog čovjeka, takvo razmišljanje od strane muslimanskih radikala u Iranu, u koje spadaju na poseban način pristalice islamske garde, se ne može isključiti. Tvrdnju pojačava i sam sugovornik iz Irana pojašnjenjem da je i on pristalica takvog vjerskog uvjerenja, prema kojem će se na koncu vremena, kad dođe do potpunog kaosa u svijetu, pojaviti imam Mahdi, koji će pobijediti zlo i uništiti Izrael.

Navodno, prema njegovom mišljenju, zapovjednici islamske garde ne žele mir, nego kaotično stanje koje bi trebalo poslužiti dolasku Mahdija i konačnom trijumfu njihove vizije dobra nad zlom. Zanimljivo je da sve tri monoteističke religije, židovstvo, kršćanstvo i islam govore o eshatološkim vremenima u kojima će se pojaviti mesija i trijumfirajući nad zlom uspostaviti novi Božji svijet. Dok izraelski konzervativni vjerski krugovi u dolasku mesije vide trijumf židovstva, promatraju ga iranski radikali kao trijumf islama. Kršćanska teologija, barem ona liberalnija i znanosti sklonija, govori više o konačnom vremenu uspostavljanja Božjeg svijeta, pobjedu ljubavi nad mržnjom, dobra nad zlom, mira nad ratom, i to bez nekih posebni apokaliptičkih vremena. Slično razmišljaju i liberalniji židovski vjerski krugovi. Pojava Isusa prema kršćanskoj viziji biti znak tog vremena u kojem će svatko odgovarati za svoja djela.

Apokaliptična vremena

Nažalost, oni radikalniji vjernici u sve tri religije rado govore o apokaliptičkim vremenima sukoba dobra i zla. Poseban problem predstavlja vjerska isključivost koja zlo bezuvjetno prepoznaje u onome drugom i drugačijem. U kršćanstvu su tome skloni posebno radikalniji evangelički krugovi i različite sekte koji ne protežiraju, za razliku od katoličkih crkvenih poglavara, kao što je slučaj s papom Leonom XIV., uspostavljanje mira kroz dijalog i uvažavanje onoga drugoga. Radikalizam dolazi na poseban način i kod određenih židovskih vjerskih krugova, koji gaje određeni animozitet ne samo prema islamu, nego i kršćanstvu. Pa ipak ti krugovi ne igraju značajnu ulogu u izraelskoj politici. Glavnu riječ vode nacionalistički orijentirani političari koji žele sigurni Izrael, istina ponekad bez osjećaja za pravednost i dijalog, što se pokazuje u odnosu prema palestinskom narodu u Gazi.

Budući je sukob Izraela s Arapima, izuzevši Palestinca i šijitske grupe u Libanonu, u mirovanju, sve su snage okrenute prema Iranu. Razlog za to leži i u tome što iranska teokratska država sustavno potiče palestinski Hamas i libanonski, šijitski Hesbollah na sukob s Izraelom. Teško je povjerovati da se pri tome radi o ljubavi prema jednima i drugima. U pitanju je više želja da se uništi izraelska država, što se može povezati i s idejom o apokaliptičkim i eshatološkim vremenima i pojavi Mahdija. Zato  se i u tom kontekstu može shvatiti strah Izraela, ali i Arapa, od mogućeg iranskog atomskog oružja. Ako se doista radi o takvom radikalnom vjerskom stavu zapovjednika iranske garde, o čemu govori Iranac iz intervjua, onda se ne treba čuditi da bi s vremenom u sukob mogli biti uvučeni i sami Arapi, i to ne protiv Izraela nego Irana.

Naime, kolikogod sunitski islam Arapa bio nedovoljno liberalan i nepravedan prema ženama, pripadnicima drugih religija, neistomišljenicima, kao i socijalno neosjetljiv, nije radikalan kao onaj današnji šijitski u Iranu. Istina, kod sunita su radikalne pojedine islamističke grupe, što se može promatrati i kao posljedicu dugotrajne zapadne kolonijalističke politike, neprosvijećenog odnosa prema religiji, kao i ponašanja Amerike u tom svijetu. Što reći na kraju? Do apokaliptičkih vremena, o kakvim sanjaju Mahdijeve pristalice u Iranu, zasigurno neće doći. Nažalost, zbog sukoba u Iranu može doći do svjetskog ekonomskog kolapsa, što bi gurnulo svijet u opasna vremena.