Razgovarala: Josipa Miler, Katolički tjednik

Borjan je rođen 21. prosinca 1985. u Sarajevu. Po struci je magistar prometa i komunikacija – diplomirani inženjer prometa i komunikacija, a zaposlen je u Ministarstvu komunikacija i prometa Bosne i Hercegovine.

Od djetinjstva aktivno je uključen u život svoje župe te je prve korake u Crkvi učinio kao ministrant, čak i tijekom ratnih godina.

U službi čitača redovito je sudjelovao 20 godina, a pruža potporu svećenicima tijekom blagoslova obitelji. Također član je Župnog pastoralnog vijeća. Na prijedlog župnika vlč. Dražena Kusture, prošao je formaciju za akolite koju je organizirala Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine te je među prvim vjernicima laicima u BiH postavljen u trajnu službu akolite.

Kada danas pogledam unatrag, mogu reći da je moj put prema službi akolita zapravo sazrijevao godinama kroz život u Crkvi. Nastavak je to mojega vjerničkog rasta i služenja u Katoličkoj Crkvi. Od djetinjstva sam uključen u liturgijski život svoje župe: najprije kao ministrant, zatim gotovo 20 godina kao čitač, kao član Župnog pastoralnog vijeća te kao pratnja svećeniku tijekom božićnoga blagoslova obitelji. Kroz sve te službe postupno sam otkrivao da Crkva nije samo mjesto u kome sudjelujem, nego zajednica u kojoj sam pozvan služiti. Upravo zato prijedlog svoga župnika, vlč. Dražena Kusture, da pristupim formaciji za akolite i čitače doživio sam kao nastavak toga puta, a ne kao iznenadni zaokret.

Kada mi je župnik predložio da se uključim u formaciju za akolita, osjetio sam veliko povjerenje, ali još više poniznost. Nisam to doživio kao priznanje za svoj dotadašnji angažman, nego kao poziv da još dublje živim svoje krsno poslanje. Svjestan sam da biti akolit prije svega znači služiti Bogu, Crkvi i ljudima, a ne tražiti isticanje ili priznanje.

Prva misao koja me pratila bila je svijest o velikoj odgovornosti jer akolit u svojoj službi vjernicima donosi živoga Krista dijeleći Tijelo Kristovo. Istodobno, ta me služba ispunja radošću jer euharistija okuplja zajednicu, povezuje svakoga vjernika s Kristom i međusobno nas sjedinjuje. U njoj se na osobit način očituje neizmjerna Božja ljubav koja se daruje svakome od nas i na koju smo pozvani odgovoriti svojim životom i služenjem.

Nakon što su biskupi u Bosni i Hercegovini, na poticaj pape Franje i njegova motuproprija Spiritus Domini iz 2021., donijeli potrebne smjernice i program formacije, župnici su predložili kandidate koji svojim kršćanskim životom, aktivnim sudjelovanjem u životu župe i spremnošću na služenje svjedoče svoju vjeru. U formaciji sudjeluju i muškarci i žene, pozvani služiti Bogu i Crkvi prema darovima koje su primili.

Formacija, koja se odvijala kroz šest dvodnevnih susreta, petkom i subotom, u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu i na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, pomogla mi je još jasnije shvatiti kako služba akolite nije samo liturgijska zadaća, nego način života. Ona nas uči živjeti od dvaju stolova: stola Božje riječi i stola euharistije te ono što slavimo u liturgiji prenositi u svakodnevni život.

Drugi vatikanski sabor podsjeća da svi krštenici sudjeluju u Kristovu poslanju te da svaki član Crkve, prema svome pozivu, pridonosi izgradnji Kristova Tijela. Upravo zato ovu službu doživljavam kao odgovor na Božji poziv koji se ostvaruje u zajednici Crkve. Ona nije moje osobno postignuće, nego dar koji me svakodnevno obvezuje na još veću odgovornost, poniznost i predano služenje.

To je bilo jedno od prvih pitanja o kojima smo razgovarali tijekom formacije. U svakodnevnom govoru mnogi pomisle da je postavljanje akolita svojevrstan korak prema sakramentu svetoga reda. Međutim, Crkva vrlo jasno razlikuje sakrament svetoga reda od trajnih laičkih službi. Službe čitača i akolita usko su povezane sa službom Božje riječi i službom oltara, ali se ne smiju promatrati kao korak prema sakramentu svetoga reda. Sakrament svetoga reda daje posebno sudioništvo u Kristovu ministerijalnom svećeništvu i prima se po sakramentu ređenja, dok služba akolita proizlazi iz dostojanstva krštenja. Krštenjem svi postajemo dionici Kristova poslanja i pozvani smo služiti Crkvi različitim darovima i karizmama.

Stoga postavljanje u službu akolita ne znači da netko postaje „mali svećenik“, nego da Crkva prepoznaje njegovu spremnost i prikladnost za određenu službu u liturgijskom i pastoralnom životu zajednice, ondje gdje je to potrebno. Motuproprij Spiritus Domini pape Franje upravo je želio još snažnije istaknuti ovu dimenziju zajedničkoga krsnog dostojanstva svih vjernika. Time Crkva pokazuje da njezino poslanje nije pridržano samo zaređenim službenicima, nego da svaki krštenik ima svoje mjesto i odgovornost u njezinu poslanju.

Mislim da će upravo iskustvo naših župnih zajednica najbolje pokazati ljepotu ove odluke. Kada vjernici prepoznaju da akolit ne zauzima ničije mjesto, nego svojim služenjem pridonosi dostojanstvenijem slavlju liturgije i bogatijem pastoralnom životu župe, tada će i sama služba biti ispravno shvaćena.

Vjerujem da ovaj korak predstavlja važan iskorak u životu Crkve u Bosni i Hercegovini. On potvrđuje da laici, u zajedništvu sa svojim svećenicima, mogu još aktivnije sudjelovati u poslanju Crkve, svatko prema darovima i službi koju je primio. Zato je važno da župne zajednice upoznaju smisao ovih službi kako bi ih prihvatile s radošću i razumijevanjem. Vjernici trebaju biti svjesni da će muškarci i žene, postavljeni u službu akolite, u svojim župama pomagati pri dijeljenju svete pričesti dostojanstveno i pobožno, u skladu s liturgijskim odredbama Crkve te vršiti i druge službe koje su vlastite akolitama.

Tijekom obreda postavljanja u službu akolite prije svega sam osjetio duboku zahvalnost Bogu. Svjestan da nisam izabran zato što sam bolji od drugih, nego zato što je Crkva u meni prepoznala osobu koja može služiti zajednici. Ujedno sam osjećao da sudjelujem u važnom trenutku za našu mjesnu Crkvu, koja je time otvorila novo poglavlje u snažnijem uključivanju i vrjednovanju vjernika laika u svom životu i poslanju.

Reakcije moje župne zajednice bile su vrlo lijepe i ohrabrujuće. Mnogi su mi iskreno čestitali, ali su istodobno željeli saznati što zapravo znači služba akolite. Upravo su ti razgovori bili dragocjena prilika govoriti o ljepoti služenja te o tome da Crkva nije zajednica promatrača, nego zajednica onih koji aktivno sudjeluju u Kristovu poslanju.

Sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima uspoređuje Crkvu s jednim tijelom u kome svaki ud ima svoju nezamjenjivu službu. Upravo tom slikom najbolje mogu opisati svoje iskustvo. Ne osjećam se izdvojenim od zajednice, niti uzdignutim iznad nje, nego još snažnije povezanim s njom i pozvanim svojim služenjem pridonijeti njezinu zajedništvu i izgradnji.

^{Simić: „Ovu službu doživljavam kao odgovor na Božji poziv koji se ostvaruje u zajednici Crkve“}

Svi smo trajno u školi Isusa Krista. Vjera nije nešto što jednom naučimo, nego put na kome neprestano rastemo i sazrijevamo. Zato je vjernička formacija cjeloživotni proces u kome nas Gospodin iz dana u dan odgaja svojom riječju i sakramentima.

Sveta misa zauzima posebno mjesto na tom putu. Naizgled je jednostavna, ali od svakoga od nas traži potpunu prisutnost: umom, srcem i vjerom. Ona je srce i izvor kršćanskoga života, mjesto na kome se na najdublji način susrećemo sa živim Kristom. Prema euharistiji osjećam duboku ljubav i poštovanje, a često sebi posvijestim da se u svakom euharistijskom slavlju nebo spušta na zemlju, a zemlja sjedinjuje s nebom. Upravo zato svaka sveta misa za mene predstavlja novi susret s Božjom ljubavlju i novi poticaj da ono što slavimo za oltarom živimo u svakodnevnom životu.

Vjerujem da svaki vjernik tijekom života postupno raste u razumijevanju otajstva euharistije, a služba akolite taj je proces kod mene dodatno produbila. I prije sam redovito sudjelovao na svetoj misi i nastojao živjeti sakramentalnim životom, ali sada još snažnije osjećam odgovornost i milost što mi je povjereno da, u mjeri u kojoj mi to dopušta ova služba, služim najvećem otajstvu naše vjere, stvarnoj Kristovoj prisutnosti u euharistiji.

Ta me služba svakodnevno podsjeća da euharistija nije samo središte liturgijskog života Crkve, nego i izvor iz koga treba crpiti snagu za svjedočenje vjere u svakodnevnom životu. Što sam bliže oltaru, to sam svjesniji da me Gospodin poziva na veću poniznost, vjernost i predanost u služenju njemu i ljudima.

Vjerujem da se ljude najviše potiče osobnim primjerom. Liturgija je zajedničko slavlje cijele Crkve u kome svaki vjernik sudjeluje prema svojoj službi i pozivu.

Kao akolit mogu pridonijeti tomu da liturgijska slavlja budu dostojanstvena. Kada vjernici vide da netko pristupa oltaru s poštovanjem, poniznošću i vjerom, i sami će se lakše otvoriti otajstvu koje slavimo. Jednako je važno i ono što se događa izvan liturgije, razgovarati s ljudima, osobito s mladima, poticati ih na ministrantsku službu, službu čitača ili uključivanje u pastoralne aktivnosti župe. Crkva raste kada svaki njezin član otkriva i stavlja u službu darove koje mu je Bog povjerio.

Drugi vatikanski sabor u konstituciji Sacrosanctum Concilium posebno naglašava da svi vjernici trebaju sudjelovati u liturgiji „svjesno, djelatno i plodonosno“. To sudjelovanje ne znači da svi moraju obavljati neku liturgijsku službu. Prije svega znači otvoriti srce Bogu, moliti zajedno s Crkvom i dopustiti da nas liturgija mijenja i oblikuje.

Ako svojim služenjem uspijem pomoći barem jednoj osobi da svetu misu doživi dublje nego prije, smatrat ću da moja služba donosi plod. U konačnici, cilj nije da ljudi primijete akolita, nego da kroz liturgiju još snažnije susretnu Krista.

Budući da je služba akolite novost u našim župama, prirodno je da dio vjernika može pomisliti kako je riječ o svojevrsnom stupnju prema sakramentu svetoga reda. Međutim, Crkva je po tom pitanju vrlo jasna. Služba akolite nije priprava za svećeništvo, niti zamjena za službu đakona ili svećenika. Ona proizlazi iz krsnoga dostojanstva vjernika laika i povjerava se onima koji su pozvani služiti Crkvi.

To je lijepo sažeo i vrhbosanski nadbiskup mons. Tomo Vukšić kada nam je prilikom postavljanja u službu rekao da je to „važan milosni događaj za Vrhbosansku nadbiskupiju“ te izrazio radost što smo spremni još više pridonositi naviještanju evanđelja i liturgijskom životu Crkve.

Očito je da Crkva može povjeriti ovu službu i onima koji nisu ni svećenici ni đakoni, kao što je to slučaj kod akolita u vršenju njihove službe. Istodobno, važno je izbjeći pogrješno shvaćanje ove službe. Ona nije neko „pravo“ koje pripada laicima, niti nagrada za dugogodišnji angažman ili zasluge u župi. Naprotiv, riječ je o pozivu na veću odgovornost i još predanije služenje.

Ako se služba akolita živi u skladu s naukom i liturgijskim propisima Crkve, tada ona ostvaruje svoj pravi smisao: biti ponizna pomoć Crkvi ondje gdje za to postoji stvarna pastoralna potreba.

Mislim da je papa Franjo s pravom često upozoravao kako klerikalizam nije problem samo zaređenih službenika, nego može zahvatiti i laike ako službu počnu doživljavati kao izvor vlastite važnosti. Tada se lako izgubi ono najbitnije: služenje.

Upravo zato službe čitača i akolita imaju posebno mjesto u životu Crkve. Čitač naviješta Božju riječ kako bi doprla do srca vjernika, a akolit svojim služenjem pomaže da se liturgijsko slavlje odvija dostojanstveno te kada je to potrebno, pomaže u podjeljivanju svete pričesti. No, njihova služba ne završava završnim blagoslovom, nego se nastavlja u svakodnevnom životu, gdje su pozvani svjedočiti ono što su navijestili i slavili.

Služba akolita ne čini me važnijim od drugih članova župne zajednice. Naprotiv, ona me obvezuje da budem još pristupačniji, otvoreniji i spremniji pomoći svakome kome je potrebno. Nakon svete mise vraćam se svojoj obitelji, svom poslu i svakodnevnim obvezama kao i svaki drugi vjernik. Upravo u toj svakodnevici provjerava se autentičnost službe koju vršim u liturgiji.

Redovita molitva, sakramenti i iskreno preispitivanje vlastita života najbolja su zaštita od svake želje za isticanjem. Ako Krist ostane u središtu, neće biti mjesta za osobnu taštinu. Uostalom, ljudi neće pamtiti koliko smo puta stajali uz oltar, nego jesmo li ih svojim životom približili Kristu.

Prema smjernicama Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, službe čitača i akolita povjeravaju se trajno, dok se njihovo vršenje kanonskoga poslanja ograničava na pet godina. Nakon tog razdoblja biskup, zajedno s imenovanim timom, provodi provjeru mandata, vodeći računa o životnim okolnostima službenika te pastoralnim potrebama Crkve koje se s vremenom mogu mijenjati. Osobe postavljene u službu čitača i akolita imaju pravo vršiti tu službu i izvan vlastite biskupije ili, u slučaju trajnog preseljenja u drugu biskupiju, uz preporuku da se zatraži odobrenje mjesnog biskupa.

Smatram da je takvo uređenje vrlo mudro. Iako se služba čitača i akolita podjeljuje trajno, njezino vršenje povjerava se na određeno vrijeme kako bi se moglo redovito vrjednovati. Time Crkva pokazuje da služba nije privatno vlasništvo, niti trajno pravo, nego poslanje koje se uvijek iznova potvrđuje životom i svjedočanstvom.

Takav pristup potiče i mene osobno na trajni duhovni rast. Svakoga dana iznova pozvan sam odgovarati na Božji poziv, rasti u molitvi, sakramentalnom životu i služenju zajednici. Ako nakon pet godina Crkva procijeni da mogu nastaviti vršiti ovu službu, primit ću to sa zahvalnošću. Ako procijeni drugačije, i to ću prihvatiti u duhu poslušnosti.

Što biste savjetovali mladima, ali i svima koji osjećaju poziv na dublji crkveni angažman, koji ne znaju da takva služba postoji?

Mladima bih prije svega poručio da se ne boje otvoriti svoje srce Bogu. Gospodin i danas poziva, ali se njegov glas najčešće prepoznaje u tišini molitve, u euharistiji i u životu župne zajednice. Ne treba čekati velike znakove. Često poziv započinje sasvim jednostavno – ministriranjem, čitanjem na svetoj misi, sudjelovanjem u župnom zboru, karitativnom radu ili nekoj drugoj službi.

Kada danas pogledam svoj život, vidim kako me Bog vodio korak po korak: od ministranta u ratnim godinama, preko službe čitača i rada u Župnom pastoralnom vijeću, pa sve do službe akolita. Nijedan od tih koraka nisam mogao unaprijed isplanirati. Bog je otvarao vrata onda kada je smatrao da je pravo vrijeme.

Zato bih svakome rekao: nemojte se bojati uključiti u život svoje župe. Crkva nije mjesto gdje dolazimo samo nedjeljom ispuniti obvezu. Ona je obitelj u kojoj svatko može pronaći svoje mjesto i svojim darovima služiti drugima. Mi smo svjedoci toga u župi Presvetoga Trojstva u Novom Sarajevu.