Razgovarao: Dražen Kustura, Katolički tjednik

Don Martino je na trenutnoj službi rektora svetišta Madonna della Corona od 2021. S njim smo razgovarali o važnosti svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije za suvremenog vjernika, o pobožnosti prema Gospi, ali i o načinu kako se ova svetkovina proslavlja u svetištu kojemu je on na čelu…

Poštovani don Martino, svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije jedna je od četiriju marijanskih dogmi koje je Crkva svečano proglasila. Koliko je ta vjerska istina važna za suvremenog čovjeka?

Dogma o Marijinu uznesenju kao da na izvanredan način upotpunjuje naše traženje smisla o Isusovu uskrsnuću. Uznesena Marija doista je prvo stvorenje koje u potpunosti prima dar uskrsnuća: ona je poput predvodnice, znak koji navješćuje sudbinu obećanu cijelome čovječanstvu.

Činjenica da je riječ o ženi ima duboko značenje. Jednostavno rečeno, možemo reći da na gozbi trojstvenoga zajedništva nije prisutan samo Krist, uskrsli Sin, nego je prisutna i Marija sa svim bogatstvom svoje ljudske povijesti: žena, majka i djevica, ona koju Crkva časti kao Majku Božju, i ona nam čuva mjesto. Dogma o uznesenju dovršava izvještaj o uskrsnuću: čini nam ga još bližim. Marija je gore kako bi nam čuvala mjesto, nama pozvanima da jednog dana sudjelujemo u istom zajedništvu života i ljubavi s Ocem, Sinom i Duhom Svetim.

Ova nas svetkovina zbog svog sadržaja poziva na promišljanje o posljednjim stvarnostima. Koliko je današnjem čovjeku teško razmišljati o vječnosti?

To je istina: toliko smo uronjeni u zemaljske stvarnosti i toliko naviknuti na brzo pronalaženje rješenja za svakodnevne probleme da na kraju počinjemo vjerovati kako možemo bez ikakva drugog horizonta. Štoviše, mnoge potrebe na koje nastojimo odgovoriti zapravo su nametnute, izgrađene i hranjene kulturom koja nas neprestano tjera da želimo nešto novo i tražimo zemaljske strategije kako bismo to ostvarili.

U takvom kontekstu može se roditi iluzija da nam spasenje više nije potrebno, a slijedom toga ni vječnost. Vrlo jednostavno rečeno: ako se čini da na zemlji možemo imati sve, zašto bismo još usmjeravali pogled prema nebu.

Pa ipak, vrijeme u kojem živimo kao da govori i o jednoj drugoj istini. U povijesnom razdoblju obilježenom dubokim geopolitičkim napetostima, ratovima, globalnim krizama i pojavom sve utjecajnijih i nadnacionalnih tehnokratskih moći, raste dojam da svjedočimo dinamikama većim od nas samih. To su stvarnosti koje se ne mogu razumjeti samo ekonomskim, političkim ili tehnološkim kategorijama, nego zahtijevaju širi pogled: Božji pogled, pogled vječnosti. Ukratko: nalazimo se u apokaliptičnom vremenu.

Razmišljati o vječnosti, dakle, ne znači bježati od povijesti niti gubiti zanimanje za zemlju. Naprotiv, to znači naučiti živjeti u ovom vremenu s novom perspektivom kako bismo obuhvatili smisao onoga što se događa i izbjegli da nas zarobi neposrednost sadašnjega trenutka.

Zbog toga danas više nije dovoljno pristupati velikim pitanjima našega doba tražeći samo praktična ili trenutna rješenja. Ona zahtijevaju i mudrost sposobnu gledati izvan hitnosti trenutka, obnavljajući onu duhovnu dimenziju bez koje riskiramo izgubiti sam smisao čovjeka i njegove povijesti.

Marija je u isto vrijeme bila i učenica i učiteljica. Kakvu poruku prenosi vjernicima svojim životom? Što od nje možemo naučiti?

Točno je tako: Marija je ujedno i učenica i učiteljica. Proslavljenim riječima Dantea Alighierija, ona je: „Djevica Majka, kći svojega Sina.“ U njoj ova dva vidika supostoje na jedinstven i nerazdvojan način.

Marija je učiteljica ponajprije zato što je majka. Kao i svaka prava majka, ona ne zadržava djecu za sebe, nego ih vodi Kristu. Mogli bismo reći da nam ona pokazuje najkraći put kako bismo stigli do njezina Sina i naučili slušati njegovu riječ. Cjelokupan njezin nauk sadržan je u jednoj jedinoj rečenici, izrečenoj na svadbi u Kani: „Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 2,5). Te riječi prolaze kroz stoljeća s iznenađujućom proročkom snagom: u svakome vremenu Marija nam nastavlja pokazivati isti put, pozivajući nas da Isusa stavimo u središte svoga života.

Ali Marija je i učenica. Sveti Ivan Pavao II. u enciklici Redemptoris Mater govori o peregrinatio fidei Mariae, o njezinu hodočašću u vjeri. I ona je morala hodati, rasti i iz dana u dan povjeravati se Božjem otajstvu. Vidimo ju kako slijedi Isusa sve do podnožja križa, gdje ostaje stajati u trenutku najteže kušnje. Možemo samo zamisliti koliko je morala naučiti iz te ljudski neshvatljive situacije, u kojoj je iskusila svu nemoć jedne majke pred patnjom vlastitoga Sina.

I za Mariju je evanđelje bilo mjesto u kojem se Božje obećanje postupno rasvjetljavalo. Njezin nam put doziva u pamet da vjera ne uklanja otajstvo i bol, nego nas uči prolaziti kroz njih u povjerenju. Upravo je zato Marija prva među učenicima i prva među blaženima u Kraljevstvu: jer je povjerovala i otvorila učenički put dolaska do Krista, svoga Sina, ona nam i danas nastavlja govoriti: „Što god vam rekne, učinite!“

Uz to Gospa je bila i majka i supruga. Na koji način primjer njezina života može pridonijeti vrjednovanju dostojanstva žene, koje se danas često dovodi u pitanje i ne poštuje se uvijek?

Brojni naslovi koje kršćanska predaja pripisuje Mariji – učiteljica, učenica, službenica, majka, supruga, djevica – ne opisuju različite osobe, nego mnogostruke vidove jedne te iste osobnosti. U svom dubokom unutarnjem jedinstvu Marija očituje bogatstvo ženskog genija u njegovu najsvjetlijem obliku.

Postoji ipak jedan vid koji bih želio posebno istaknuti, upravo u odnosu na njezinu ženstvenost i na ono što ona može sugerirati i današnjoj ženi. Volim to nazivati „bezgrješnom inteligencijom“. To je izraz koji namjerno stavljam u dijalog – a na neki način i u kontrast – s pojmom umjetne inteligencije.

Marijina bezgrješna inteligencija ne sastoji se u prikupljanju informacija ili u davanju trenutnih odgovora. To je radije sposobnost dopustiti da je stvarnost pita, da je prihvati bez posjedovanja te da prisluhne njezinu najdubljem značenju. To vidimo već od navještenja. Kada joj anđeo upućuje svoj pozdrav, Marija ne reagira impulzivno ni pasivno. Evanđelist Luka bilježi da se „pitala kakav bi to bio pozdrav“ (Lk 1,29). Ona ne odbacuje otajstvo, ali ga niti ne prihvaća površno: ona ga preispituje.

Isti stav kod nje nalazimo i nakon Isusova rođenja. Dok pastiri pripovijedaju ono što su vidjeli i čuli, evanđelje primjećuje: „Marija je u sebi pohranjivala sve te događaje i prebirala ih u svome srcu“ (Lk 2,19). Još jednom, Marija se ne ograničava samo na bilježenje događaja: ona ih pohranjuje (čuva) i prebire (meditira). Ova su dva glagola izvanredno bogata. „Pohranjivati“ (čuvati), u biblijskoj osjetljivosti, ne znači jednostavno sačuvati uspomenu, nego održati živim, budnim i opreznim ono što je povjereno srcu. „Prebirati“ (meditirati), pak, znači spajati događaje, tražiti njihove poveznice, prepoznati nit koja ih povezuje i dopustiti da nas vodi njihovo značenje.

I Magnificat (Veliča) nastaje iz ove kontemplativne inteligencije: iz uma i srca koji su sposobni čitati povijest u svjetlu Božjega djela a da ne dopuste da ih zarobe prividnosti.

Možda je upravo to Marijina bezgrešna inteligencija: inteligencija koja ne gospodari stvarnošću, nego je prihvaća; koja ne pretpostavlja da kontrolira sve, nego zna čekati; koja ne sudi površno, nego razlučuje; koja ne razdvaja, nego spaja; koja se ne zatvara u učinkovitost, nego ostaje otvorena za čuđenje i za Božje djelovanje.

To je inteligencija koja je našemu vremenu duboko potrebna. Žene često u sebi čuvaju posebnu osjetljivost za nju, no, ona zapravo pripada pozivu svakoga ljudskog bića. Marija je razotkriva u njezinoj punini i nudi je svima: pa tako i nama muškarcima, pozvanima da iznova otkrijemo onu dimenziju srca koja inteligenciju čini uistinu mudrom.

Na koji način marijanska pobožnost može predstavljati odgovor na izazove suvremenog društva?

Na prvi pogled, marijanska pobožnost mogla bi se činiti čim udaljenijom od velikih izazova suvremenog društva. Njezin jezik – satkan od molitve, krunice, hodočašća, predanja i kontemplacije – doima se dalekim od leksika politike, gospodarstva, tehnologije i geopolitike.

Pa ipak, okrenemo li perspektivu, otkrit ćemo nešto iznenađujuće. Upravo nam autentična pobožnost prema Mariji pomaže da ostanemo čvrsto nogama na zemlji u povijesti, a da nas događaji ne preplave. Štoviše, usudio bih se reći i nešto više: marijanska pobožnost odgaja nas i za određeni pogled na geopolitiku. Ne u smislu da nudi strateške analize ili politička rješenja, nego u smislu da nas uči promatrati povijest očima Majke Božje.

Promatramo li velika marijanska ukazanja koja je Crkva priznala – od Lourdesa do Fatime i drugih kasnijih – imajući uvijek na umu da je riječ o privatnim objavama kojima vjernik nije dužan dati pristanak vjere kao što je to slučaj s Vjerovanjem – ipak izranja jedna konstanta. U njima nalazimo nauk koji je duboko usklađen s evanđeljem te iznenađujuću pozornost posvećenu konkretnim dramama povijesti.

Fatima je značajan primjer toga. Godine 1917., dok je Europa bila poharana Prvim svjetskim ratom, Marija snažno poziva na obraćenje, pokoru i molitvu. U krunici nam je ostavila i jednostavan te dubok zaziv: „O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, sačuvaj nas od paklenoga ognja i dovedi u raj sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe.“ U tome povijesnom kontekstu, obilježenom odgovornošću narodâ i njihovih vladara, ova je molitva poprimila i očitu vrijednost za sve one koji su u svojim rukama imali sudbinu mira i rata: sestri Luciji Marija je rekla da je pod izrazom „onima kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe“ mislila upravo na vladare.

Nije slučajno što Crkva Mariju zaziva kao Kraljicu Mira. Danas, u svijetu prožetom sukobima, rastućom međunarodnom nestabilnošću i onime što je papa Franjo definirao kao „treći svjetski rat u dijelovima“, ovaj zaziv dobiva posebnu aktualnost.

Marijanska pobožnost nas, dakle, ne udaljava od povijesti: ona nas uči prolaziti kroz nju pročišćenim pogledom. Marija nas odgaja da događaje ne čitamo samo kategorijama moći, interesa ili sile, nego kategorijama Evanđelja: obraćenjem, milosrđem, mirom, dostojanstvom svake osobe i nadom. To je pogled koji je našemu vremenu najpotrebniji.

Vi ste upravitelj svetišta Madonna della Corona. Na temelju Vašeg iskustva, što ljudi najviše traže kada hodočaste u svetište?

Prva stvar koju hodočasnici očekuju jest dobrodošlica. Potrebno im je znati da ih netko čeka i osjetiti da je ovo mjesto, iako cilj mnogih, ujedno i njihov dom. Svetište uistinu postaje takvim kada se onaj tko u njega stigne osjeća prihvaćenim ne kao bilo koji posjetitelj, nego kao hodočasnik.

Zatim, svatko u svom srcu nosi nešto dragocjeno. Tu je molitva koju treba povjeriti, molba, želja, odluka koju treba donijeti, patnja, rana ili nada. Često se te nakane ne tiču samo vlastitog života, nego i života članova obitelji, prijatelja ili dragih osoba. Zbog toga hodočašće u svetište Madonna della Corona postaje konkretna gesta kojom se sve ono što pritišće srce povjerava i predaje Marijinoj molitvi.

Naposljetku, vjerujem da svaki hodočasnik ponajprije traži susret: susret s Bogom, po majčinskom zagovoru Gospe. Ne dolazi se samo kako bi se vidjelo živopisno mjesto ili divilo izvanrednom krajoliku nego kako bi se, pa makar i na nekoliko trenutaka, doživjela prisutnost koja daruje mir, nadu i utjehu.

Uostalom, ono što mnogi priželjkuju upravo je to: udahnuti, makar i na jedan trenutak, malo rajskoga zraka.

Kako posjeti svetištima mogu mladima približiti vrijednost hodočašća i zajedničke molitve?

Osjećamo da mlade privlače autentična i zahtjevna iskustva, ona koja od njih traže ulaganje tijela, srca i vremena. Zato je lijepo vidjeti toliko mladih skauta koji odlučuju služiti u svetištu, često dolazeći izdaleka i svladavajući duge pješačke rute. Također, mnogi mladi hodočasnici stižu u svetište propješačivši kilometre staza; njima šaljemo čak i hodočasničku putovnicu (credenziale), koja prati njihov put i čuva njegov smisao.

Osim toga, već nekoliko godina provodimo iskustvo koje smatram uistinu izvanrednim. Zahvaljujući sporazumu s pojedinim školskim ustanovama, učenici mogu odlučiti provesti tjedan dana u svetištu posvećujući se službi i radu (ovdje u Italiji to se zove PCTO: Percorsi per le Competenze Trasversali e per l'Orientamento, u prošlosti poznato kao stručna praksa / školska alternacija rada). Mi im nudimo smještaj i pratnju, a oni nam daruju svoje vrijeme, energiju i raspoloživost.

No, najveći dar rađa se iz susreta. Tijekom lipnja i srpnja navečer se okupljamo na večeri oko istog stola, i taj trenutak postaje dragocjena prilika za dijalog, slušanje i dijeljenje. U tome sudjeluju i učenici koji su vrlo daleko od crkvenog iskustva i koji možda nikada ne bi pomislili provesti tjedan dana u svetištu.

Pa ipak, ovdje se događa nešto jednostavno, a ujedno i duboko. Osjećaju se prihvaćenima, otkrivaju se korisnima, doživljavaju zajednicu koja ih cijeni zbog onoga što jesu. I u nekima od njih kao da se iznova pali jedno pitanje, jedna čežnja, jedno trganje koje ima veze s vjerom. To se ne pretvara uvijek u trenutni put, ali je poput male iskre koja iznova počinje svijetliti. I upravo je ta nada ono što nas hrabri da nastavimo dalje.

Osim kršćana, i muslimani gaje posebno poštovanje prema Djevici Mariji. U svjetlu događaja koji obilježavaju svijet, na koji način Marija može postati most koji spaja ljude?

Posljednjih sam godina primijetio vrlo zanimljiv fenomen: u svetište dolaze i brojni muslimani. Za njih Marija zauzima iznimno važno mjesto: ona je majka proroka Isusa i jedina je žena koja se u Kur'anu spominje po imenu. To čini svetište mjestom koje i u njima budi poštovanje, znatiželju te, nerijetko, iskren stav molitve.

Tijekom protekle godine dojmila me se i prisutnost nekoliko budističkih redovnika. Neki od njih povjerili su mi da ovdje nalaze mir, tišinu i prostor pogodan za unutarnje promišljanje. Oni, u skladu sa svojom religijskom osjetljivošću, govore o posebnoj „energiji“ koju osjećaju na ovome mjestu. To je njihov način izražavanja iskustva spokoja i sabranosti.

Uostalom, svetište ima i snažan turistički poziv. Ovamo pristižu ljudi koji pripadaju najrazličitijim kulturama, religijama i osjetljivostima. Svatko dolazi sa svojim pitanjima, vlastitim jezikom i osobnim putem.

Ono što nastojimo ponuditi svima jest ponajprije autentična dobrodošlica. Svetište mora biti otvoreni dom, mjesto u kojem svaka osoba može zastati i dopustiti da je dotaknu velika životna pitanja. Vjerujem da se duhovna snaga ovakvoga mjesta sastoji upravo u njegovoj sposobnosti da otvori srce onoga tko u njega uđe, budeći potragu za smislom koju zatim svatko tumači i prolazi u skladu s vlastitom savješću i osobnim putem.

Kako se svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije slavi u svetištu Madonna della Corona? I koju poruku želite uputiti vjernicima, osobito onima koji zbog bolesti ne mogu sudjelovati u slavljima?

Najomiljenija tradicija koju živimo u svetištu Madonna della Corona prigodom svetkovine Uznesenja jest velika procesija u večernjim satima 14. kolovoza, kojoj predsjeda veronski biskup, mons. Domenico Pompili, a koja završava slavljem svete mise u bazilici.

Procesija polazi od procesijskoga križa (Croce Astile) Sv. Ivana Pavla II. te, prolazeći cijelim monumentalnim Križnim putom, silazi do svetišta. To je trenutak snažnog sudjelovanja: svake godine u njemu sudjeluje od 700 do 1200 ljudi. Hodočasnici hode sa zapaljenim svijećama u rukama, u ozračju sabranosti i molitve koje ovo slavlje čini iznimno dojmljivim.

Zatim 15. kolovoza svetište proživljava svoj najsvečaniji trenutak, uz liturgijska slavlja posvećena Uznesenoj Djevici. Svake godine nudimo i neke posebne inicijative, poput stručnih vodstava po svetištu i okolnom području, izvanrednog otvaranja pojedinih prostorija koje inače nisu dostupne javnosti te mogućnosti proživljavanja jubilarnog hodočašća uz dar potpunog oprosta, putem sakramentalne ispovijedi, sudjelovanja u euharistiji i molitve na nakanu Svetoga Oca.

Osim toga, već pet godina svetište je opremljeno sustavom kamera kojima se upravlja na daljinu. Zahvaljujući suradnji s katoličkom televizijskom postajom Telepace, misa kojoj 14. kolovoza predsjeda biskup prenosi se uživo, kao što se tijekom tjedna prenosi i euharistijsko slavlje u 10:30. Znamo da ta slavlja prate uglavnom stariji, bolesni i osobe koje nisu u mogućnosti izići iz svojih domova. Za nas je velika radost što možemo doprijeti i do njih. Tehnologija u ovom slučaju postaje sredstvo zajedništva: omogućuje onima koji ne mogu biti fizički prisutni da se svejedno osjete dijelom molitve svetišta i da nastave živjeti svoje hodočašće, pa bilo to i na daljinu.