Razgovarao: Dražen Kustura, Katolički tjednik

Prof. Narbona rođen je u Sevilli 1976. Izvanredni je profesor na Papinskom sveučilištu Svetoga Križa u Rimu gdje na Fakultetu društvenih institucionalnih komunikacija predaje kolegije: digitalna komunikacija, komunikacijska industrija i tržišta, te pripovijedanje vrijednosti.

Područja njegova znanstvenog istraživanja su povjerenje i institucionalna komunikacija; komunikacija vjere i digitalne naracije, te pripovijedanje i institucionalna naracija. Autor je više knjiga i članaka iz toga područja. Član je Izvršnog odbora časopisa Church, Communication & Culture, kao i Interdisciplinarnog foruma o antropologiji (IFA) te mreže Trust & Society – The Global Network on Trust.

Doktorirao je institucionalnu komunikaciju 2013. te govori: španjolski, engleski, talijanski i francuski jezik. S njim smo razgovarali o aktualnim komunikacijskim temama, među ostalim o umjetnoj inteligenciji, društvenim mrežama, izazovima za novinare…

Poštovani profesore Narbona, prije 60 godina Crkva je počela obilježavati Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija. Kako ocjenjujete važnost toga dana i put koji su mediji i komunikacija općenito prošli tijekom ovih šest desetljeća?

Zanimljivo je znati da je Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija jedini koga je izrijekom želio jedan koncil. Na Drugom vatikanskom saboru biskupi iz cijeloga svijeta shvatili su da sredstva komunikacije uvelike utječu na oblikovanje savjesti vjernika te su stoga odlučili svake godine posvetiti jedan dan razmišljanju o tome. Mislim da je to bio iznimno pronicljiv potez jer je očito da je od tada, a osobito s digitalnom revolucijom, sadržaj medija postao sve uvjerljiviji. Riječ „presuasivo“ („uvjerljiv“) dolazi od praindoeurpskog korijena „swad“, što znači sladak. Društvene mreže, Netflix i brojni drugi mediji čine sadržaje sve neodoljivijima, poput slatkiša. Stoga ne treba čuditi što nas Crkva, kao Majka, upozorava na potrebu konzumiranja dobrih sadržaja i činjenja toga s mjerom.

Tijekom vremena sredstva komunikacije su se umnožila: od tiska, radija i televizije, pa sve do društvenih mreža, različitih platformi i umjetne inteligencije. Kako možemo poboljšati, ne samo količinu, nego i kvalitetu komunikacije?

Raznolikost je u ovom slučaju dobra stvar jer, budući da imamo više izvora informacija, možemo birati sredstva koja, prema našem mišljenju, više poštuju istinu. Osim toga, tako je teže da netko kontrolira javni diskurs i stoga ima više prostora za slobodu. Istodobno, treba biti oprezan jer neki novi kanali ne jamče dovoljnu kvalitetu informacija. Prepoznaju se odmah jer govore samo o senzacionalističkim temama, nastoje izazvati polarizaciju i sukob, nude morbidne sadržaje ili imaju tendenciju ismijavati one koji ne misle kao oni. Mislim da na konzumiranje informacija trebamo primijeniti istu disciplinu koju primjenjujemo na prehranu. Za stolom nastojimo imati uravnoteženu prehranu, premda si s vremena na vrijeme dopustimo neki hir, i to je u redu. Isto vrijedi i za sredstva komunikacije: trebamo čitati kvalitetne novine, knjige i slušati relevantne glasove, a samo povremeno pogledati što se govori na društvenim mrežama ili drugim lakšim kanalima koji ne omogućuju dublju analizu. Vrijedi dobro koristiti sredstva komunikacije jer je dobro informiran kršćanin spremniji osvjetljavati svijet vjerom.

Pojavom društvenih mreža svaka je osoba postala svojevrsni „medij“. Što je potrebno činiti kako bismo odgovorno komunicirali?

Prije svega, imati nešto zanimljivo za reći i imati talent to kazati. Često se osjećamo gotovo obveznima aktivno sudjelovati na društvenim mrežama, a nije tako: ako je ono što objavljujemo banalno, u najmanju ruku postaje gubitak vremena i pažnje za one koji su nam blizu. S druge strane, ako nam sudjelovanje na mrežama pomaže i obogaćuje internetski razgovor, dobro je to činiti. Ali potrebni su određeni talent i priprema kako bismo dobro komunicirali. Primjerice, na religijskom području neke osobe čine lošu uslugu vjeri jer se loše izražavaju i objavljuju nekvalitetne sadržaje. Ukratko, ako komuniciramo kako bismo služili drugima – a dobra komunikacija može biti jedan od oblika u kojima se krjepost ljubavi konkretizira – ne možemo to činiti improvizirano, nego profesionalno i predano.

Danas se sve više govori o mogućim opasnostima koje umjetna inteligencija može donijeti, primjerice u svezi s manipulacijom pri stvaranju tekstova, fotografija i videa. Može li umjetna inteligencija predstavljati priliku za širenje evanđelja i na koji način?

Svakako postoje i prilike i opasnosti povezane sa stvaranjem slika i videa koji izgledaju stvarno, ali to nisu. Mislim da svi razvijamo zdravu sumnju prema sadržajima koji su previše stvarni ili previše originalni. Po mom mišljenju, pravi je izazov inteligentno koristiti umjetnu inteligenciju. Iznenađujuće je kako nam UI pomaže oblikovati poruke na jednostavan, jasan i istodobno dubok način. Primjerice, svećenik može od umjetne inteligencije zatražiti neki prijedlog kako povezati određeni odlomak iz evanđelja sa zanimanjima skupine adolescenata kojoj će se obratiti. Ali pogriješio bi kada bi se ograničio na ponavljanje onoga što kaže umjetna inteligencija jer ne smijemo zaboraviti da je prenošenje vjere performativno: vjera ne mijenja samo onoga koji ju sluša, nego, prije svega, onoga koji ju prenosi.

U tome postoji paralela s romanom Cyrana de Bergeraca. Dvojica mačevalaca bili su zaljubljeni u jednu ženu koja je voljela poeziju. Christian je bio lijep, ali slab pjesnik; Cyrano je bio ružan, ali izvrstan pjesnik. Tako su se dogovorili: lijepi će ispod djevojčina balkona ponavljati pjesme koje će mu drugi šaptati iz skrovišta. Zahvaljujući tome, Christian je osvojio djevojčinu ruku, a Cyrano utjehu što joj je uputio svoje pjesme. Na kraju romana ona otkriva njihovu igru i shvaća da ju je doista volio Cyrano.

Ovom pričicom želim pokazati da ne možemo evangelizirati jednostavno ponavljajući ono što kaže umjetna inteligencija. Trud da sami promislimo i priopćimo poruku – a ne ju samo prenijeti – preobrazit će nas, i to još više ako je ono što priopćujemo Božja riječ.

Nadovezujući se na prethodno pitanje, i papa Leon XIV. u svojoj je ovogodišnjoj Poruci za Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija istaknuo važnost jedinstvena identiteta ljudske osobe u doba umjetne inteligencije. Kako možemo naučiti, putem različitih sredstava društvene komunikacije, poštovati dostojanstvo osobe?

Papa izričito govori o licima i glasovima. U eri krajnje digitalizacije Crkva, zanimljivo, podsjeća na važnost materije, tjelesnosti, tijela. Za Crkvu osoba nije jednostavno korisnik ili „user“, odnosno netko koga prepoznajemo zato što koristi internet i samo dok ga koristi. Osoba je duša i tijelo, biće koje može služiti i kojemu se može služiti, koje se umara, koje treba da ga se gleda i cijeni… Značajno je da svi sakramenti zahtijevaju fizičku prisutnost. Kao da Crkva kaže: „Bog ti dolazi ususret u tvojoj cjelovitosti, duši i tijelu, jer sve u tebi vapi za spasenjem.“

S praktična gledišta, mislim da bi svatko trebao razmisliti o utjecaju koji konzumiranje medija ima na njegov tjelesni dio: na vlastito raspoloženje, dušu, razgovore u obitelji, pogled prema drugima, sate sna itd.

Sve se više govori i o ideji „posta od društvenih mreža“. Je li došlo vrijeme da ponovno naučimo slušati i komunicirati osobno?

Svakako. Prije svega kako bismo bili sposobni slušati sami sebe. Volim podsjetiti da je Isaac Newton otkrio teoriju gravitacije dok je sjedio pod stablom jabuke i kada mu je jabuka pala na glavu. Do toga je došao jer se odmarao! Često će najbolje ideje, istine o nama samima, rješenja obiteljskog ili poslovnog problema doći kada svojemu umu damo vremena da se u tišini posloži. I Bogu je potrebna naša tišina kako bi nam mogao govoriti.

Međutim, znamo da društvene mreže, osobito, funkcioniraju po logici ovisnosti. Zato se svatko doista mora truditi stvarati vlastite pustinje: ići spavati bez telefona; isključiti ga u određenim trenutcima molitve ili dok sjedimo za stolom; razvijati neku ručnu vještinu ili baviti se sportom, itd. Da, dobro je postiti od društvenih mreža, ali moramo imati spremne privlačne alternative. Ako na noćnom ormariću nemamo zanimljivu knjigu ili se na vrijeme ne organiziramo kako bismo napravili neki plan s prijateljima, lako rješenje uvijek će biti pametni telefon.

Na koji način novinari, a osobito katolički, mogu biti graditelji mostova među ljudima?

Svaka osoba koja dobro radi govori o Bogu i s Bogom kroz svoj posao; ali, logično, to je osobito očito u slučaju novinara. Da bi gradili mostove, moraju poštovati istinu, čak i kada je neugodna, a da je pritom ne iskrivljuju kako bi potvrdili vlastite ideje. Istodobno je važno dobro birati riječi jer se istina može priopćiti, a da se pritom ne povrijedi ljude; također je važno znati komunicirati dostojanstvo svake osobe: suditi činjenicama, a spašavati ljude. To bi bio velik doprinos društvenoj raspravi.

Koje bi odlike trebali imati djelatnici u svijetu komunikacije, osobito katolici, kako bi njihov rad bio u službi čovjeka, istine i pravde?

Možda zvuči čudno, ali mislim da jedna nimalo nevažna odlika jest da bi trebali biti dobro plaćeni profesionalci s humanim radnim vremenom. Ako njihov poslodavac cijeni njihov rad i to pokazuje konkretnim postupcima, bit će više potaknuti raditi u službi društva, bez tjeskobe da povećaju broj slušatelja ili klikova senzacionalističkim vijestima samo kako bi zadržali posao.

Ako im se omogući normalan obiteljski život i odgovarajući odmor, neće osjećati svoju tjeskobu ili nezadovoljstvo prelijevati u sadržaje koje stvaraju. Novinare se često kritizira, ali mislim da je potrebno razumjeti da često rade u teškim uvjetima. Podržimo ih, cijenimo njihov rad, tražimo za njih dobre radne uvjete…

Bi li se vjerski vođe danas trebali aktivnije koristiti dostupnim sredstvima društvene komunikacije kako bi širili poruke mira, ali i govorili o važnim društvenim pitanjima?

Ako se u tome osjećaju ugodno, da; ali, kao što sam rekao na početku, to nije obveza. A ako to čine, trebaju činiti dobro, posvetiti tome potrebno vrijeme i pitati se: „Da sam ja vjernik, bi li me zanimala poruka koju namjeravam objaviti?“

Ipak, mislim da vjerski vođe imaju veliku priliku upravo sa sredstvima društvene komunikacije, a to je slušati. Često su okruženi ljudima koji su im vrlo bliski ili bliski Crkvi, ali to je vrlo malen dio njihova stada; zato imaju manje prilika čuti što zanima i kako razmišlja onaj tko je udaljen.

Kako bi biskup trebao govoriti nekomu tko nikada nije kročio u crkvu? Kako pobuditi zanimanje za Isusa kod nekoga koga brine samo kako preživjeti mjesec? Kako o ljubavi govore pjesme koje mladi najviše slušaju? Sudjelujući na društvenim mrežama ili pitajući umjetnu inteligenciju, mogu bolje upoznati svoje udaljenije sugovornike, pa čak i učiti od njih.

Prema Vašem mišljenju, koji će biti glavni izazovi za komunikaciju Crkve u nadolazećim godinama?

Teško je dati odgovor na globalnoj razini. U Europi je veliki izazov relevantnost, odnosno učiniti da glas Crkve ponovno bude važan i uziman u obzir. Drugi je izazov ponuditi rješenja za polarizaciju i nasilne sukobe, koji se čine neizbježnima, a zapravo to nisu.

Na kraju bih želio spomenuti „komunikaciju vjernika“. Istina je da bi Crkva kao institucija mogla mnogo toga poboljšati, ali ne smijemo zaboraviti da je komunikacija Crkve ponajprije ona koju ostvaruje svaki vjernik: smiren komentar na društvenoj mreži, WhatsApp poruka koja ne vrijeđa drugoga, zahvala novinaru koji je dobro obavio svoj posao… sve su to primjeri doprinosa koga vjernici mogu dati komunikacijom.

I za kraj našega razgovora, kakva bi danas trebala biti kršćanska komunikacija?

Sumnjam da postoji „kršćanska komunikacija“ različita od „komunikacije“ bez pridjeva. Ono što postoji jest komunikacija koju ostvaruju dobri kršćani. U tom smislu njihov bi rad prije svega trebale obilježavati tri značajke: poštenje, profesionalnost i nada.

Poštenje, jer mora biti vođeno iskrenim traženjem istine, kao i svaki novinarski rad; profesionalnost, jer posao treba biti dobro obavljen, treba govoriti o stvarima koje zanimaju javnost, imati vrlo kvalitetan pripovjedački stil, biti privlačan i estetski ugodan; i, na kraju, nada, jer kršćanin zna da Bog nikada ne napušta čovjeka. Stoga, bez naivnosti, kada kršćanin komunicira, čini to polazeći od pozitivna pogleda na svijet i povijest te nastoji to prenijeti svojim radom.