Razgovarao: Željko Ivković, Katolički tjednik

Dr. Stjepandić rođen je 1961. u Modriči gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju. U Zagrebu je završio studij strojarstva, a na Tehničkom sveučilištu u Grazu u Austriji doktorirao je 1985. kao dotad najmlađi kandidat u povijesti tog sveučilišta. Od 1988. živi i radi u Njemačkoj. Oženjen je i otac trojice odraslih sinova.

Također, autor je 20-ak knjiga te više stotina stručnih i znanstvenih radova. Bio je urednik pet znanstvenih časopisa najviše kategorije te je djelovao za strana sveučilišta kao profesor savjetnik. Osim toga za Europsku komisiju radio je kao vještak za znanstvene projekte.

S pojmom totalitarizma, čiji je jedan od prvih plodova u mirnodopskom razdoblju 1945. bio pokolj na Bleiburgu i Križni put hrvatskoga naroda koji je slijedio, upoznao se za vrijeme studija u Grazu.

Neopterećen dnevnom politikom balkanskoga podneblja, jasno je odgovarao na pitanja o različitim licima totalitarizma…

Poštovani, svake godine 23. kolovoza obilježava se Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Zašto je ovaj nadnevak, koji simbolički podsjeća na Pakt Hitler-Staljin, ključan za razumijevanje moderne europske povijesti?

Dan 23. kolovoza ključan je za razumijevanje moderne europske povijesti jer simbolizira Pakt Hitler-Staljin iz 1939., sporazum nacističke Njemačke i Sovjetskog Saveza o nenapadanju i podjeli istočne Europe. Time je započela podjela kontinenta i otvoren put prema Drugom svjetskom ratu koji je ubrzo izbio zajedničkim napadom te komadanjem Poljske.

Ovaj nadnevak važan je i kao simbol suradnje dvaju totalitarnih režima koji su unatoč ideološkim razlikama zajednički sudjelovali u okupacijama i represiji. Posljedice pakta bile su teške: milijuni ljudi bili su izloženi progonima, deportacijama, logorima i genocidu.

Zato se 23. kolovoza danas obilježava kao Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima, kako bi se očuvalo povijesno pamćenje i naglasila važnost demokracije, slobode i poštivanja ljudskih prava u suvremenoj Europi. Nije nevažno pripomenuti da je današnja istočna granica Poljske onakva kako su je dogovorili Hitler i Staljin te ostaje kao trajni biljeg.

Rođeni ste u BiH, školovali se i živjeli u Hrvatskoj te Austriji, a sada ste u Njemačkoj. Neopterećeni ovdašnjom dnevnom politikom, možete li nam na temelju Vaših istraživanja reći što je to zapravo totalitarizam?

Po struci sam inženjer, pa bi bilo preuzetno tvrditi da sam istraživao totalitarizam. Međutim, po svome profesionalnom i ljudskom opredjeljenju ja sam prirodan protivnik ili žrtva totalitarizma jer naginjem razmišljanju svojom glavom, što je u suprotnosti s totalitarističkim nastojanjem da vlast svojim podanicima propisuje kako će misliti, jer ima gotovo neograničenu moć i kontrolu, a slobode građana vrlo su ograničene.

Svaka vlast nastoji upravljati svim aspektima života – politikom, gospodarstvom, medijima, obrazovanjem pa i privatnim razmišljanjem ljudi. Kad joj to do kraja uspije, onda u takvom sustavu nema opozicije ni slobode govora, koriste se cenzura, propaganda i nadzor, a protivnici se progone. Nije to davno prošla pojava, nego ju doživljavamo u manjim ili većim elementima svakodnevno u svim društvima. Covid kriza najbolji je primjer.

Kada govorimo o nacizmu, fašizmu i komunizmu, često se u javnosti, ovisno o političkim stremljenjima, zločini jednoga režima opravdavaju onima nekog drugog. Kako gledate na pokušaje gradacije zla i selektivna suosjećanja sa žrtvama?

Prema suhoparnim podatcima (npr. Rudolpha Rummela, židovsko-američkog povjesničara), komunistički vlastodršci skrivili su tijekom 20. stoljeća oko 90 milijuna, nacistički oko 21 milijun, a fašistički blizu 20 milijuna žrtava. Zanimljivo je da se na tome popisu na 9. mjestu megaubojica nalazi Josip Broz Tito komu se na dušu stavlja 1,142 milijuna žrtava, dok Ante Pavelića tu nema ni u tragovima. Za tako malu zemlju to je ogroman broj, pogotovo što su većina Titovih žrtava Hrvati.

Pobjednici Drugog svjetskog rata nametnuli su svoj crno-bijeli pogled koji se bez većih izmjena održao do danas. U Hrvatskoj je to poprimilo tako groteskne razmjere da se istog dana slave tobožnji ustanici protiv fašizma te obilježava jedan od najtežih zločina tih ustanika nad ranjenicima i civilima.

S druge strane, to je divna prilika za svakog pojedinca da se opredijeli ili za žrtvu ili za njegova ubojicu.

Katolička je Crkva kroz enciklike poput Mit brennender Sorge (protiv nacizma) i Divini Redemptoris (protiv komunizma) rano i jasno osudila ove ideologije. Kolika je bila cijena koju je ona, napose u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, platila zbog svojeg otpora totalitarnim sustavima?

Katolička je Crkva za svoj otpor totalitarnim ideologijama platila vrlo visoku cijenu, osobito u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Pobijene su 663 crkvene osobe (ili 55 puta više nego u jednako velikoj Slovačkoj koja se nalazila u sličnoj situaciji), od biskupa u miru do sjemeništarca, imovina oteta, crkve porušene, škole zatvarane itd.

Izjave nekih krvnika poput Stjepana Hrška koji je pobio 21 crkvenu osobu u Maclju, pokazuju da je mržnja prema vjeri bila glavni motiv za te zločine. Krajnje je licemjerno da državne institucije taj genocid pokušavaju prikazati kao „zločin poraća“.

U Svetom je pismu zabilježeno kako je Isus rekao: „Istina će vas osloboditi…“ Objektivnost je pak donji prag istine, koga bi se barem novinari morali pridržavati. No, u javnom diskursu vidimo kako se to ne događa. Što učiniti na tom polju?

Isusova poruka da „istina oslobađa“ naglašava važnost istine i objektivnosti u društvu. Rješenje „industrijski proizvedene“ laži i manipulacije je u razvoju kritičkog razmišljanja kako bi ljudi mogli provjeravati informacije. Važna je i osobna odgovornost – ne širiti neistine i tražiti pouzdane izvore – te svakako: osobna akcija. Danas svatko može biti generator informacije, recenzent, autor, bloger itd. Knjiga se dade napisati bez trunke papira, video ili slikovni zapis jednostavnim sredstvima, te podijeliti preko interneta. Iz osobnog iskustva mogu potvrditi da je to za drugu stranu neobranjivo.

Poučan primjer je Marije Krolo iz Grabovice kod Tomislavgrada, koja je u svojoj borbi protiv zatiranja hrvatskog jezika u Federaciji BiH, ne samo pokrenula usnule hrvatske političare u BiH, nego i eurozastupnike. Umjesto kukanja treba se prihvatiti posla.

Kako komentirate činjenicu da u nekim dijelovima bivše SFRJ, posebice u BiH, još uvijek postoji snažan sentiment prema jugoslavenskom komunističkom režimu, koji se mogao vidjeti u vrijeme održavanja mise za žrtve Bleiburške tragedije u Sarajevu 2020., unatoč jasnim rezolucijama Europskog parlamenta koje osuđuju sve totalitarne sustave?

Postojanje takvog sentimenta pokazuje da je proces suočavanja s prošlošću daleko od  dovršetka. Znatan broj ljudi ne može prihvatiti da je Jugoslavija po svemu bila propala tvorevina za koju je bilo bolje da nikad nije bila stvorena.

Pojednostavljeno: onima koji su tijekom raspada Jugoslavije podnijeli velike žrtve te možda izgubili rat, za sve su krivi Hrvati, a napose Tuđman. Takvih je puno među Bošnjacima. Ako njima pridodamo one koji su izgubili privilegije na temelju nacionalnog ili partijskog kriterija, potencijal jugonostalgičara je znatan, pogotovo u BiH. Nažalost, takvi ljudi dadu se lako izmanipulirati pa sudjeluju u nečasnim radnjama poput ometanja komemoracije žrtvama Bleiburga i Križnog puta u Sarajevu 2020.

Zbog različitih razloga, čak i katolici na ovdašnjem podneblju još uvijek nekritički pozitivno govore o komunizmu i vođi toga režima Josipu Brozu. Kako na to gledate?

Vjerujem da je podloga u razmišljanju da nam rat prilikom raspada Jugoslavije nije trebao. U tome se slažem te sam uvjeren da su Srbi puno više mogli dobiti za pregovaračkim stolom, nego nakon četiri rata. Međutim, oni su pokrenuli ratove s poznatim posljedicama. Dayton je donio mirovni sporazum koji je kasnije promijenjen na štetu Hrvata, a zapravo svih stanovnika BiH. Razdor i politička nestabilnost nikome ne koriste.

Za pojedince koji ne poznaju ništa drugo osim bivše Jugoslavije i današnje BiH, komunizam i „Ljubičica bela“ možda izgledaju kao bolje okruženje, ali time samo iskazuju svoju ograničenost.

Totalitarni režimi u svojoj su srži imali potrebu zamijeniti Boga državom ili partijom, stvarajući svojevrsne „političke religije“. Koje su antropološke i duhovne posljedice takvih sustava na čovjeka i njegovo moralno biće?

Političke religije totalitarizma nasilno mijenjaju ljudsku bit. Kada država ili partija zauzmu mjesto Boga, čovjek gubi dostojanstvo osobe stvorene na sliku Božju i postaje zupčanik režima. Unutarnju savjest zamjenjuje dekret partije, pa zločin i laž postaju poželjni ako služe sustavu. Razaranjem obitelji kroz prokazivanja uništava se povjerenje. Rezultat je društvo prožeto strahom, sumnjom i idolopoklonstvom prema vođi. Ti sustavi ne oslobađaju čovjeka, nego ostavljaju duboke duhovne rane i traume.

Kultura sjećanja nasuprot kulturi zaborava ili zloporabe prošlosti – kako mlađim naraštajima, koji nemaju izravno iskustvo života u neslobodnim sustavima, prenijeti istinu o opasnostima ideološkog jednoumlja?

Teoretski, kultura sjećanja ključna je za razumijevanje opasnosti totalitarnih sustava jer bez nje dolazi do zaborava ili iskrivljavanja prošlosti te bi se trebala prenositi kroz obrazovanje. Međutim, obrazovni sustav u Hrvatskoj i BiH duboko je zatrovan tako da imamo sličnu situaciju kao u komunizmu. To je izazov ponajprije za roditelje, Crkvu, branitelje, udruge… Ako je suditi po Thompsonovim koncertima, oni su taj izazov uzeli skroz ozbiljno te ispravno informirali djecu. Općenito, najbolje sredstvo protiv totalitarizma je širenje činjenica o njemu, kako sam prije naveo. Tu se nikad ne smijemo umoriti.

Često se ističe kako bez istine nema ni istinskog pomirenja. Može li se na prostorima Bosne i Hercegovine izgraditi trajni mir ako još uvijek ne postoji konsenzus oko elementarnih povijesnih događanja iz 20. stoljeća?

Situaciju ne treba uljepšavati. Kada ne postoji minimalna zajednička podloga o osnovnim činjenicama, društvo ostaje fragmentirano. Ovo što imamo u BiH je zamrznuti rat, tj. najmanje dva međunacionalna konflikta bez fizičkog nasilja, koje potiču i podgrijavaju strane sile. Konsenzus oko elementarnih povijesnih događanja iz 20. stoljeća je važan, ali puno važniji bi bio konsenzus da se uopće mora aktivno tražiti konsenzus između triju naroda. Kod predstavnika dvaju većih naroda takvu spremnost ne vidim niti u tragovima, a hrvatske političare nitko ništa i ne pita. Stalno huškanje od političara, ali i vjerskih poglavara to bjelodano pokazuje.

Izgleda kao da čekaju neki izvanjski povod nastaviti gdje su stali 1995. Hrvatski političari u BiH trebali bi se konačno okrenuti obrani nacionalnih interesa umjesto ovog odvratnog strančarenja, a oni iz Zagreba jače angažirati, pogotovo na gospodarskom i kulturnom planu.

Uloga totalitarnih režima u zatiranju slobode savjesti i vjerskih sloboda bila je brutalna. Koje lekcije iz tog razdoblja moramo primijeniti danas, u vremenu kada se pojavljuju neki novi, suptilniji oblici ideoloških pritisaka i cenzure?

Danas se totalitarizam zavodljivo promiče putem dirigiranih medija u naizgled potpunoj slobodi raznolikosti. Onaj tko se tome usprotivi, npr. nametanju da postoji više od dva spola, biva žigosan, a u mnogim državama prijeti mu sudski proces. Kako ta podmukla medijska kuhinja djeluje u Hrvatskoj, pokazat ću na dvama primjerima.

Tvrdi se da su austrijske vlasti zabranile hrvatsku komemoraciju žrtvama pokolja 1945. na Bleiburškom polju. Zanimljivo je da nijedan novinar, čak ni iz vjerskog medija, nije zatražio odgovarajući dokument austrijskih vlasti. Sloboda okupljanja, a pogotovo u vjerskim prilikama, neotuđivo je pravo zajamčeno austrijskim Državnim ugovorom te međunarodnim konvencijama, te se javno okupljanje unaprijed ne može zabraniti.

Drugi se primjer tiče izbornih prava Hrvata izvan Hrvatske, koja su 2010. drastično smanjena promjenom Ustava. Povremeno se tema podgrije, pri čemu SDP iznese svoj negativni stav, dok HDZ pere ruke, jer da nema dvotrećinsku većinu u Saboru, kojom bi promijenio Ustav. Međutim, stvar je vrlo jednostavna. Vladajuća većina u svakom trenutku po Čl. 87 Ustava RH može raspisati referendum te u slučaju njegova uspjeha promijeniti ustavnu odredbu. O toj mogućnosti u očiglednu suglasju šute vlast, cjelokupna oporba kao i mediji.

Što se mene tiče, velike medije, pogotovo TV, moglo bi se ugasiti. Neprovjerenim informacijama ne treba vjerovati, nego ih prikupljati sukladno osobnim potrebama.

Kako u kontekstu kršćanske vjere i teologije pomiriti opravdanu težnju za pravdom i istinom s evanđeoskim pozivom na praštanje i milosrđe prema onima koji su činili zlo u ime ideologija?

Nažalost, živimo u svijetu u kome nasilje izgleda opet postaje glavno sredstvo u međunarodnim odnosima, što ohrabruje potencijalne počinitelje. Kršćani, a pogotovo katolici, najviše su progonjena vjerska skupina. Neke zemlje poput Poljske shvatile su ozbiljnost situacije te se temeljito pripremile za obranu. To ne rješava pitanje ugroze unutarnje sigurnosti, kojoj su izložene zapadnoeuropske zemlje. Situacija ne sluti na dobro, a očigledno je da bi islamistički element mogao igrati važnu ulogu.