Ovogodišnji je seminar za katoličke vjeroučitelje/ice u osnovnim i srednjim školama okupio 100-ak sudionika i sastojao se iz dva dijela: središnji dio bila je sveta mise u sarajevskoj katedrali Srca Isusova koju je predvodio generalni vikar VN-a dr. mons. Slađan Ćosić u koncelebraciji  s predstojnikom Katehetskog ureda Vrhbosanske nadbiskupije preč. Markom Zubakom i petoricom svećenika, uglavnom angažiranih u školskom vjeronauku, te iz radnog dijela koji je upriličen u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu.

Prepustiti se Isusovu vodstvu

Uvodno, mons. Ćosić pozdravio je vjeroučitelje te im prenio pozdrave i zahvalnost za sve ono što rade koju im je uputio vrhbosanski nadbiskup metropolit dr. mons. Tomo Vukšić, koji je zbog drugih pastoralnih obveza bio spriječen sudjelovati u ovogodišnjme jubilarnom Katehetskom danu.

Na početku homilije, koju je naslovio, Mučeništvo Sv. Ivana Krstitelja, mons. Ćosić podsjetio je kako se ovogodišnji Katehetski dan Vrhbosanske nadbiskupije događa na dan kada Crkva slavi obvezni spomendan mučeništva Sv. Ivana Krstitelja o čemu nas, posvjestio je, Liturgijska čitanja današnjeg spomendana, a napose evanđelje, pozivaju na razmišljanje o dvije osobe, o dva karaktera, o dva načina života – i o dvije 'sudbine'.

„Svoj izvještaj o umorstvu Ivana Krstitelja, evanđelist Marko donosi nakon slanja apostolâ [usp. Mk 6,7-13]. Činjenica je to koja jasno ukazuje da život svakog Isusova učenikâ uključuje patnju, bol, proturječnost – ponekad i smrt. Istodobno, ukazuje i na ono što Isus od svakog svog učenikâ očekuje – a to je svjedočanstvo ljubavi, vjere i nade. Dovoljno je, dakle, malo pameti za shvatiti da biti učenik Isusa Krista, ni pod jednim od navedenih uvjeta, nije baš privlačan poziv.

Ali, nasreću, to je isključivo milosni poziv koji, u svojoj bîti, od pozvanih traži da se prepuste Isusovu vodstvu, te uvijek i u svemu čine dobro. Čak i pod cijenu gubitka vlastitog života, što je, u konačnici, zapravo najveći dobitak“, tumačio je propovjednik, dodavši kako svaki čovjek ipak mora umrijeti, s tim da, umrijeti dajući svjedočanstvo za Krista, ili kao mučenik, pomaže gledati dalje, onkraj ovog zemaljskog života – i tamo vidjeti onoga koji za sebe reče da je Put i Istina i Život [Iv 14,6], i da se u njemu život uvijek iznova rađa, obnavlja – i traje zauvijek [usp. Iv 11,25-26].

Nadalje, mons. Ćosić referirao se na dio izvješća u kome se spominje Heredova gozba u palači, koja dolazi neposredno prije negoli će Isus čudesno u pustom kraju nahraniti 5 000 duša te je napomenuo kako su se na rečenoj gozbi koristili „sastojci“ kao što su: bogatstvo, moć, ponos, častoljublje, požuda, spletke, ogorčenost, nepravda i nasilno oduzimanje života. Dok s druge strane, naglasio je, Isus za hranu daje jednostavan kruh, koji širi najljepši miris, jer njegov glavni sastojak je ljubav koja se daje drugima i umnaža se dijeljenjem – i stoga spašava živote mnogih!

Svi imamo slabosti

Uvjeren kako nitko od sudionika današnje mise nije, a još manje želi biti, nalik Herodu, propovjednik je upozorio kako to ne znači da, razmišljajući o njemu, ne trebamo barem kratko preispitati svoj život i karakter. Jer, svatko od nas, naglasio je, ima svoje slabosti: jednu, nekoliko ili puno – ali ima ih. „Najopasnije su one slabosti koje nas tjeraju da se zatvorimo u sebe i ne dopuštamo drugima – pa ni Božjoj riječi! – da dopru do nas“, posvjestio je.

Potom je propovjednik s vjeroučiteljima podijelio svoje čvrsto uvjerenje da svatko od  vjeroučitelja u vršenju poslanja koje im je u Crkvi povjereno, želi biti poput Ivana Krstitelja. „To znači biti: ponizan, umjeren, hrabar, dosljedan, slobodan, moralan, istinoljubiv. Samo takav vjeroučitelj može ispuniti svoje poslanje koje se, kao i poslanje Preteče, sastoji u tome da druge vodi Kristu. Vaše je poslanje, toga ste svjesni, vrlo zahtjevno jer traži svakodnevnu usmjerenost na poučavanje, ljubav prema učenicima i život u skladu s Božjom riječi. Ako toga nema, u školi ćete samo izgovarati riječi koje učenici sami mogu pročitati. Želite li biti dobri i uspješni vjeroučitelji, nema vam druge doli, baš poput Ivana Krstitelja, pretvoriti se u Riječ koju izgovarate, od Nje i za Nju živjeti. U školi, ali i izvan škole!“, poručio je mons. Ćosić.

Nakon svete mise uslijedio je radni dio u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu gdje je vjeroučitelje pozdravio i zahvalio im na dosadašnjem radu preč. Marko Zubak, koji je tom prigodom prezentirao i malu inventuru; Naglasio je kako je Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije u proteklom razdoblju nastavio pratiti i podupirati izvođenje nastave katoličkog vjeronauka na području Nadbiskupije, uz redovito suočavanje s kadrovskim i demografskim izazovima. Objavivši pritom kako je nastava katoličkog vjeronauka u protekloj školskoj godini izvođena u 138 škola na području Vrhbosanske nadbiskupije, od čega je 80 osnovnih škola (s pripadajućim područnim školama) i 58 srednjih škola.

Strmoglav pad broja i vjeroučenika i vjeroučitelja

„U osnovnim školama vjeronauk je pohađalo 7 734 učenika, u srednjim školama 3 757 učenika – što čini 11 530 učenika“, kazao je preč. Zubak te naglasio poznatu činjenica kako je tijekom protekla tri desetljeća na području Nadbiskupije prisutan strmoglav pad broja i vjeroučenika i vjeroučitelja. „Tako, primjerice, broj učenika u osnovnim školama smanjen je s 9 176 u školskoj 2020./21., na 7 734 u školskoj 2024./25., što predstavlja pad od 1 442 učenika, ili 15,7%. U srednjim školama, broj je pao s 4 341 na 3 757 učenika, što čini pad od 584 učenika, ili 13,5%.

Ukupno je na razini Vrhbosanske nadbiskupije u zadnjih per godina broj vjeroučenika smanjen s 13 517 na 11 530 učenika“, upozorio je preč. Zubak, dometnuvši kako u nastavi katoličkog vjeronauka na području Vrhbosanske nadbiskupije sudjeluje: 75 vjeroučitelja, 12 redovnica i 15 svećenika te konstatirajući kako ukupan broj djelatnika sugerira vidljiv pad udjela redovnica u odnosu na ranija razdoblja, što dodatno opterećuje laike i svećenike povećanim brojem sati i obveza.

Nakon ovih uvodnih riječi, mr. vlč. Vedran Ćosić, voditelj internata u KŠC Sv. Josip u Sarajevu i doktorant u Rimu održao je predavanje na temu: Katehetska misija kao diskretno prepoznavanje simptoma anksioznosti kod učenika i djelatnika. Na početku svoga predavanja posvjestio je kako čovjek današnjice živi u vremenu koje odlikuje neprestana žurba, brza izmjena podražaja i gotovo neprekidna izloženost informacijama te kako je tehnologija, koja je trebala olakšati svakodnevni život, istovremeno stvorila okruženje u kojem se od uma i tijela očekuje trajna dostupnost, brzo reagiranje i neprestano usmjeravanje pažnje na nove sadržaje. U biti, kazao je, život se odvija u ritmu koji je čovjeku, po naravi svojih psihofizičkih kapaciteta, teško dugoročno održiv. Slijedom čega je predavač osobitu pozornost posvetio najmlađim.

Razgovor bez osude

„Djeca danas odrastaju u okruženju koje im, često i prije nego što su za to zrela, nameće brzinu, površnost i preopterećenost sadržajima – umjesto mirnog, postupnog i smislenog usvajanja iskustva. Prepoznavanje ove pozadine anksioznosti nije samo teorijsko pitanje, nego temelj za strpljiv, human i pastoralno osjetljiv pristup osobi koja pred nama pokazuje znakove nemira, straha ili iscrpljenosti bez jasnog i imenovanog uzroka“, upozorio je vlč. Vedran, dodavši kako je za razumijevanje anksioznosti potrebno krenuti od razumijevanja što je anksioznost i koji su mogući uzroci anksioznosti te je potom izložio neke  teorije i podjelu anksioznosti te prepoznavanje suptilnih znakova kod djece i odraslih.

Odgovarajući na pitanje: Što kateheta ili katehistica trebaju učiniti kako bi pomogli djeci, vlč. Vedran kazao je kako pristup odraslih (učitelja, odgojitelja, roditelja, kateheta, katehistica) treba biti razumijevajući, dosljedan i usmjeren na postupno osnaživanje djeteta, a ne na izbjegavanje ili kažnjavanje. „Važno je pritom, uz ino, prepoznati i imenovati – primijetiti obrazac, a ne samo pojedinačni incident, razgovarati s djetetom smireno, bez osude, potvrđujući da je strah stvaran, i ne umanjivati ga te ne poticati izbjegavanje – svako izbjegavanje kratkoročno smiruje, ali dugoročno pojačava anksioznost; potrebno je postupno i uz podršku vraćati dijete u situaciju koja izaziva strah“, pojasnio je predavač, naglašavajući kako je važno osigurati predvidivost – jasna struktura dana, najava promjena unaprijed i dosljedna pravila smanjuju neizvjesnost koja hrani anksioznost.

Nakon završnoga dijela Katehetskog dana, mons. Ćosić je, u ime nadbiskupa Vukšića, podijelio kanonska poslanja pojedinim vjeroučiteljima, nakon čega je druženje nastavljeno uz zajednički objed u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu.

J.Vr.,KT