Mandalena Trgovčević, pomoćnica direktora Osnovne škole KŠC-a Sv. Josip
ned, 06. rujna 2026. 08:56
S rujnom školarci se vraćaju u svoje klupe, a pred prosvjetne djelatnike iznova se postavljaju brojni izazovi kako uspješno voditi mlade ljude kroz ovaj životno bitan proces. Tom prigodom razgovarali smo s mag. theol. Mandalenom Trgovčević, pomoćnicom direktora Osnovne škole Katoličkog školskog centra Sv. Josip u Sarajevu.
Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik
Naša sugovornica, teologinja po struci i praktična vjernica, rođena je 1987. u Sarajevu. Osnovnu školu završila je u Kraljevoj Sutjesci i u KŠC-u u Sarajevu, gdje je pohađala i Srednju medicinsku školu. Nakon toga upisala je Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu gdje je 2011. stekla zvanje magistra (mastera) teologije.
Po završetku studija počela je raditi kao vjeroučiteljica u sarajevskom KŠC-u gdje i danas djeluje, a trenutno kao pomoćnica direktora Osnovne škole.
Aktivno sudjeluje u životu Vrhbosanske nadbiskupije, osobito kroz različite aktivnosti usmjerene na rad s mladima. Članica je Vijeća mladih Vrhbosanske nadbiskupije te Pastoralnog vijeća župe Sv. Luke Evanđelista u Sarajevu gdje sudjeluje i u pripravi djece za sakrament prve svete pričesti. U profesionalnom i pastoralnom djelovanju posebno je usmjerena na odgoj i obrazovanje mladih. Nastoji svoje znanje, iskustvo i vjeru staviti u službu njihova cjelovita razvoja te kroz svoj rad svjedočiti vrijednosti odgoja, zajedništva i služenja drugima.
Ipak, uz sve profesionalne i pastoralne uloge, kako naglašava, prije svega je supruga i majka jednog dječaka, a upravo tu ulogu smatra i najvažnijom u svojem životu.
Poštovana gđo Trgovčević, početak nove školske godine uvijek iznova za prosvjetne djelatnike predstavlja izazov kako mlada čovjeka „obogatiti“ novim znanjima, vještinama, ali i empatijom. Kako se, u svijetu današnjice, Vi i Vaši kolege nosite s tim?
Da, svaki početak nove školske godine ponovno pred nas stavlja izazov kako mlada čovjeka obogatiti, ne samo znanjem i vještinama, nego i empatijom i vrijednostima. Ne postoji jedan recept za suočavanje s tim izazovima jer svatko od nas odgovara u skladu sa svojim iskustvom, mogućnostima i osobnošću.
Osobno se s tim nastojim nositi tako da svoje planove, želje i djelovanje predajem Gospodinu. Nije to uvijek lako jer se često oslanjamo na vlastite snage, ali vjerujem kako trebamo tražiti mudrost i snagu za ono što je pred nama. Svoj posao doživljavam kao poziv i kao prostor u kome nastojim odgovoriti na ono na što me Isus poziva.
Vjerujem kako mlada čovjeka empatiji, ljubavi, odgovornosti i drugim vrijednostima može naučiti samo onaj tko ih i sam nastoji živjeti. Zato i mi, odgajajući učenike, neprestano učimo i odgajamo sami sebe. U vremenu kada su mladima informacije lako dostupne, naš je zadatak pomoći im razvijati kritičko mišljenje, razlikovati dobro od lošega te svoje znanje i sposobnosti koristiti odgovorno i na dobro drugoga. U tome nam je, vjerujem, najbolji primjer upravo naš vlastiti život.
U dokumentu Drugog vatikanskog sabora Gravissimum educationis navodi se kako „između svih odgojnih sredstava posebnu važnost ima škola“. „Ona snagom svoje misije neumorno ide za tim da izgrađuje intelektualne sposobnosti, razvija pravilno rasuđivanje, uvodi u kulturnu baštinu koja je primljena od prošlih generacija, razvija smisao za vrjednote i sprema za profesionalni život (…) Osim toga škola predstavlja na neki način centar u čijem naporu i uspjehu trebaju sudjelovati: obitelji, učitelji, svakovrsne ustanove koje promiču kulturni, građanski i vjerski život te država i cijelo ljudsko društvo“ (br. 5). Gdje se danas nalazimo kada vidimo ovu „definiciju“?
Odgovor na ovo pitanje temeljim na iskustvu škole u kojoj djelujem. Katoličke su škole prije svega odgojno-obrazovne ustanove, pri čemu odgoj nije dodatak obrazovanju, nego njegov temelj i sastavni dio. Svaki profesor, prenoseći znanje, istodobno ima priliku i odgovornost odgajati čovjeka.
Cilj škole nije samo obrazovati učenika i pripremiti ga za život i rad, nego ga odgajati da postane sretan, slobodan, odgovoran i svjestan vlastite vrijednosti, ali i dostojanstva svakoga čovjeka kojeg susreće. Želimo da učenici sebe vide barem približno onako kako ih vidi naš Gospodin – kao posebne i jedinstvene osobe, vrijedne ljubavi, poštovanja i dostojanstva. Upravo zato nastojimo povezati obrazovanje i odgoj, kako bi znanje koje učenik stekne imalo svoj pravi smisao.
Ovaj cilj ostvarujemo i kroz različite aktivnosti koje učenicima omogućuju primjenu stečenih znanja i vrijednosti u konkretnim situacijama. U njih nastojimo uključiti roditelje i širu društvenu i crkvenu zajednicu, što se posebno vidi kroz Božićni bazar, Dan otvorenih vrata, Dane kruha, Prijam prvašića te suradnju s Nadbiskupijskim centrom za pastoral mladih Ivan Pavao II. Kroz takva iskustva učenici uče surađivati, preuzimati odgovornost, pomagati drugima i biti aktivni članovi zajednice.
Na taj način škola nastoji učenika cjelovito odgajati i pripremiti za njegovu buduću ulogu u društvu. Ne priprema ga samo za profesionalni život, nego i za odgovorno sudjelovanje u zajednici, razvijajući svijest da svojim znanjem, sposobnostima i djelovanjem može pridonijeti drugima.
U svemu tome uvijek ima prostora za napredak, jer odgojno-obrazovni rad zahtijeva stalno promišljanje, suradnju i spremnost na poboljšanje. Ipak, vjerujem kako škola i danas jest svojevrsni centar u čijem naporu i uspjehu sudjeluju učenici, njihovi roditelji, učitelji te šira društvena i crkvena zajednica. Upravo kroz tu suradnju nastojimo ostvariti svoje temeljno poslanje – obrazovati i odgajati cjelovita čovjeka.
Živimo u digitalnom svijetu, a uskoro bi ga se moglo nazvati i AI-svijetom. U kontekstu obrazovanja, koja je – uz sve korisne opcije – glavna opasnost pretjerana korištenja alata umjetne inteligencije?
Najveća opasnost pretjerana korištenja umjetne inteligencije, posebno kod mladih, jest opasnost da se čovjek počne udaljavati od stvarnog svijeta i stvarnih odnosa. Ako se naviknemo da nam tehnologija daje odgovore na gotovo sva pitanja, postoji opasnost da prestanemo tražiti razgovor, podršku i razumijevanje u drugom čovjeku. To je posebno osjetljivo kod mladih koji tek oblikuju svoj identitet i svoje stavove.
Umjetna inteligencija već danas utječe i na obrazovanje. Učenik do gotovo svake informacije može doći vrlo brzo, ali upravo zato nije dovoljno samo znati pronaći informaciju. Potrebno je naučiti kritički promišljati, provjeriti ono što nam se nudi i znati kako i zašto određenu informaciju koristiti. Opasnost je da gotovi odgovori učeniku oduzmu potrebu da sam razmišlja, traži rješenja, pogriješi i kroz vlastiti trud nešto nauči. Zato se mijenja i uloga nastavnika – on nije više samo prenositelj znanja, nego učenika treba učiti kako razmišljati i odgovorno koristiti ono što mu tehnologija nudi.
Ipak, ono što najviše brine jest mogućnost da tehnologija počne zamjenjivati čovjeka i međuljudski odnos. Razgovor, empatija, blizina, zajedništvo i osjećaj prihvaćenosti ne mogu se naučiti od umjetne inteligencije na isti način kao kroz stvaran odnos s drugim čovjekom. Zato mislim kako je naš zadatak kao prosvjetnih djelatnika pomoći mladima koristiti AI kao alat koji im može pomoći, ali da pritom ne izgube potrebu za čovjekom, za razgovorom i za stvarnim životom.
U suvremenu shvaćanju obrazovanja naglasak je i na cjelovitu razvoju djeteta, što uključuje socijalne i emocionalne vještine. Koliko se njima uistinu posvećuje pozornosti tijekom školovanja?
Danas se u školama velika pozornost posvećuje upravo razvoju socijalnih i emocionalnih vještina, što je vidljivo i u sadržajima i aktivnostima koje škola provodi. Škola treba odgovarati suvremenim izazovima, a čovjekova socijalna dimenzija danas je posebno naglašena, iako se ona često ostvaruje na drugačiji način, primjerice kroz kontakte na društvenim mrežama.
Važno je zato učenike učiti kako uspostavljati i njegovati stvarne odnose, ali i kako razumjeti i kontrolirati vlastite emocije. Kontrola emocija nešto je što se uči, kao i sposobnost da ono što osjećamo izrazimo na pravi način. To ne znači potiskivati osjećaje ili ih skrivati, nego ih prepoznati, razumjeti i izraziti tako da pritom ne povrijedimo sebe ili drugoga.
Budući da je škola prije svega odgojna ustanova, razvoj socijalnih i emocionalnih vještina njezin je važan dio. Kroz različite sadržaje, radionice i svakodnevni rad s učenicima nastoji se razvijati njihova sposobnost komunikacije, empatije, suradnje i odgovorna odnosa prema drugima. Mislim kako su djelatnici škola danas itekako svjesni te svoje uloge i da se njihov rad, uz obrazovanje, u velikoj mjeri usmjerava i na cjelovit razvoj učenika.
Što bi na tom tragu bila ključna razlika između obrazovanja i prenošenja znanja?
Obrazovanje je puno više od samog prenošenja znanja. Prenošenje znanja podrazumijeva usvajanje činjenica i informacija, dok obrazovanje oblikuje čovjeka – njegove stavove, način razmišljanja, vrijednosti i sposobnost kritičkog promišljanja.
Čovjek može usvojiti veliku količinu znanja, a da pritom ne nauči kako ga razumjeti, povezati i koristiti. Upravo zato obrazovanje treba učeniku pomoći da ne bude samo onaj koji zna, nego i onaj koji razmišlja, propituje, zaključuje i odgovorno koristi ono što zna.
Čvrsto vjerujem kako su prosvjetni djelatnici toga svjesni i kako je njihova uloga upravo u tome da obrazuju, a ne samo prenose usvojena znanja.
U školama se sve češće govori o mentalnom zdravlju, pritisku, usamljenosti i manjku samopouzdanja kod mladih. Koliko je škola danas pozvana biti mjestom u kome će učenik, osim znanja, dobiti i osjećaj sigurnosti, prihvaćenosti i podrške?
Ne samo da je škola pozvana biti takvo mjesto, nego je za neke učenike možda i jedino mjesto na kome se osjećaju sigurno, prihvaćeno i podržano. Zato mislim kako je njezina uloga danas veća no ikada.
Mnogi roditelji žive u svojevrsnoj utrci s vremenom, nastojeći svojoj djeci osigurati materijalnu sigurnost i što bolje uvjete za život. Ne bih to željela promatrati kao kritiku roditeljima, jer sam i sama roditelj, ali ponekad se u toj svakodnevnoj užurbanosti može izgubiti ono najvažnije – vrijeme za dijete, razgovor i osjećaj da je prihvaćeno i voljeno.
Upravo zato škola treba biti svjesna svoje odgojne i ljudske uloge. Ona nije samo mjesto u kome se prenose znanja, nego mjesto u kome se učenik treba osjećati viđenim i prihvaćenim. U određenim situacijama škola mora biti spremna preuzeti i ono što bismo mogli nazvati očinskom i majčinskom ulogom – pružiti učeniku sigurnost, razumijevanje, podršku i osjećaj da nije sam.
To nije uvijek lako i od prosvjetnih djelatnika zahtijeva puno više od stručnog znanja. Ali vjerujem kako je upravo to izraz ljubavi prema učeniku. Jer sva znanja koja mu možemo pružiti gube dio svog smisla ako izostane ono temeljno – da se dijete osjeća sigurno, prihvaćeno i voljeno.
Često se govori kako djeca današnjice imaju manje strpljenja, koncentracije i interesa za klasične načine učenja. Je li problem u djeci ili se i način na koji ih se poučava mora mijenjati?
Ne samo da se o tome govori, nego možemo posvjedočiti kako se to u svakodnevnom radu s učenicima doista primjećuje. Ipak, ne bih rekla da je problem u djeci. Djeca su u velikoj mjeri odraz vremena, okruženja i načina odgoja koji ih oblikuju. Današnja djeca odrastaju u svijetu u kome su im mnoge stvari dostupne odmah i sada, a velik dio slobodna vremena provode pred zaslonima. To neminovno utječe i na njihovu strpljivost, koncentraciju i sposobnost zadržavanja pažnje.
Istodobno, ne možemo očekivati da se način na koji prenosimo znanje ne mijenja. Ako djeca danas informacije dobivaju brzo, vizualno i na njima zanimljiv način, onda i klasične načine poučavanja trebamo prilagođavati novim generacijama, ne odričući se pritom sadržaja i vrijednosti koje im želimo prenijeti. Većina prosvjetnih djelatnika toga je svjesna i nastoji svoje nastavne sadržaje učiniti zanimljivijima, dinamičnijima i bližima učenicima.
Naravno, uvijek ima prostora za napredak. Važno je, međutim, pronaći mjeru – prilagoditi način poučavanja djeci današnjice, a istodobno ih učiti strpljenju, koncentraciji i sposobnosti posvetiti se nečemu što ne donosi rezultat odmah. Upravo je i to dio odgoja.
Koliko je za odgoj mlada čovjeka važna suradnja škole i roditelja? Može li škola nadoknaditi ono što dijete možda ne dobiva u obiteljskom okruženju?
Suradnja škole i roditelja iznimno je važna jer je obitelj ipak prvo i najvažnije mjesto odgoja. Već sam spomenula kako škola u pojedinim situacijama može preuzeti i svojevrsnu majčinsku ili očinsku ulogu, ali to ne bi trebala biti njezina primarna uloga. Dijete bi prije svega u obitelji trebalo dobiti ono što mu pripada – osjećaj sigurnosti, ljubavi, prihvaćenosti i pripadnosti.
Škola nema namjeru preuzimati ulogu roditelja, osim kada se to u određenim okolnostima spontano nametne. Njezina je zadaća s roditeljima graditi odnos i suradnju koji će uvijek biti u najboljem interesu učenika. Ponekad do takvog odnosa nije lako doći, osobito kada se određeni stilovi odgoja u obitelji ne podudaraju s onim što škola smatra dobrim odgojnim pristupom. Ipak, upravo kroz otvoren razgovor i suradnju škola može pomoći roditeljima prepoznati što je u određenom trenutku njihovu djetetu potrebno.
Zato ne bih rekla da škola može u potpunosti nadoknaditi ono što dijete ne dobiva u obitelji. Može pružiti podršku, sigurnost i ono što djetetu u određenom trenutku nedostaje, ali ne može i ne treba zamijeniti obitelj. Najbolje rezultate postižu upravo onda kada škola i roditelji djeluju zajedno, svatko iz svoje uloge, s istim ciljem – dobrobiti i cjelovitu razvoju djeteta.
Kako smo već spomenuli, nastavnici se suočavaju s brojnim novim izazovima – od digitalizacije i promjena u ponašanju učenika do administrativnog opterećenja. Tko, zapravo, danas brine o nastavnicima i njihovoj motivaciji?
Mislim da je prva i najvažnija motivacija ipak ona unutarnja, ona koja dolazi iz čovjekove želje raditi svoj posao dobro i da u njemu vidi smisao. Bez toga je teško dugoročno odgovoriti na sve ono što današnje vrijeme stavlja pred nastavnika.
Naravno, nastavnicima je potrebna i konkretna podrška. Kroz različite seminare, edukacije i stručna usavršavanja pruža im se mogućnost upoznati nove izazove i pronaći načine kako se s njima nositi. Međutim, jednako je važna i potpora unutar samog kolektiva – ona među kolegama, ali i ona koju nastavnik dobiva od uprave.
Mislim da nastavniku puno znači znati kako u izazovu nije sam, da ima s kim razgovarati, podijeliti iskustvo ili zatražiti pomoć. Zato vjerujem kako se i motivacija nastavnika u velikoj mjeri čuva kroz zajedništvo, razumijevanje i međusobnu potporu. Kada postoji takvo okruženje, lakše je nositi se i s izazovima koji su sastavni dio našega posla.
Dijete ponajprije uči iz primjera drugih. Koliko god se kroz obrazovni sustav i nastavne sadržaje govorilo o različitim vrijednostima, autentično svjedočenje tih vrijednosti uvijek je sigurniji put da će ih dijete doista usvojiti.
To, naravno, ne znači da se empatija, poštovanje i odgovornost ne mogu učiti kroz obrazovni program. Tamo ih dijete upoznaje, o njima razgovara i uči ih prepoznavati. Ali njihova stvarna primjena i usvajanje puno su snažniji kroz nasljedovanje autentičnih primjera. Ako dijete vidi odrasloga koji pokazuje poštovanje, preuzima odgovornost, ima razumijevanja za drugoga i spreman je pomoći, puno je veća vjerojatnost kako će i samo takvo ponašanje prepoznati kao vrijednost i početi ga živjeti.
Uostalom, to ne vrijedi samo za djecu. I odrasli mogu kroz susret s autentičnim primjerom upoznati vrijednosti koje možda prije nisu dovoljno živjeli. Zato mislim da je za odgoj puno važnije vrijednosti živjeti, nego o njima samo govoriti. Nastavni program može otvoriti put, ali primjer čovjeka koji te vrijednosti doista živi najčešće je ono što ostavlja najdublji trag.
Također, govoreći o Sustavu, koje su vrijednosti posebno naglašene kroz obrazovanje u njegovim školama?
Govoriti o vrijednostima Sustava katoličkih škola u BiH, a ne spomenuti dr. mons. Peru Sudara, prvog promicatelja naših škola, bilo bi teško moguće. U svojoj knjizi Ono malo više ostavio je, ne samo svjedočanstvo o katoličkim školama, nego i smjernice onome što bi one trebale biti. Stoga su i moja promišljanja o vrijednostima Sustava nadahnuta njegovim govorima i promišljanjima.
Prije svega, to su katoličke vrijednosti, a kada su doista katoličke, one istodobno postaju i općeljudske – vrijednosti važne za svakog čovjeka i za svako vrijeme. U njihovu temelju nalaze se sloboda i ljubav, sloboda koja zna svoje granice i prestaje tamo gdje počinje sloboda drugoga te ljubav koja je spremna dati „ono malo više“, pomoći drugome i prihvatiti žrtvu kada je na nju pozvana. Iz tih temeljnih vrijednosti proizlaze poštovanje ljudskog dostojanstva, odgovornost, istinoljubivost, pravednost, solidarnost, suosjećanje, spremnost na služenje i brigu za drugoga. Cilj nije samo prenijeti znanje, nego oblikovati učenika kao cjelovitu osobu koja zna tko je, koliko vrijedi i koliko vrijedi svaki čovjek.
Posebnost naših škola proizlazi iz njihova katoličkog identiteta, koji ne znači zatvorenost prema drugima, nego upravo suprotno – otvorenost za susret, dijalog i zajedništvo. Učenike nastojimo odgajati tako da budu sigurni u vlastiti identitet, ali istodobno spremni poštovati i prihvatiti drugog i drugačijeg. Upravo kroz obrazovanje i svakodnevni život škole nastojimo te vrijednosti, ne samo poučavati, nego ih i živjeti kako bi učenici ono što su naučili mogli prenijeti u svoje odnose, obitelj i društvo.