Razgovarao: Željko Ivković, Katolički tjednik

Fra Ante rođen je 1973. u Tomislavgradu gdje je završio osnovnu i srednju školu. Franjevačku klasičnu gimnaziju pohađao je u Sinju i Ljubuškom. Filozofsko-teološki studij pohađao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U novicijat je ušao 1995., a za svećenika zaređen 2002. u Zagrebu. Pastoralno je djelovao najprije na Humcu kao ispovjednik, a potom je bio župni vikar u New Yorku, Chicagu i St. Louisu.

Od 2012. zaposlen je kao asistent pri Katedri moralne teologije. Magistrirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2016. te doktorirao 2018. s temom Izvori moralne spoznaje u svjetlu nauka Drugoga vatikanskoga koncila.

Danas djeluje kao docent na KBF-u te izvodi nastavu iz  Kolegija moralne teologije…

Poštovani, u kontekstu današnjih globalnih sukoba, kako teološki i praktično definirate mir te koje su njegove ključne dimenzije prema kršćanskom nauku?

Prije svega htio bih Vam zahvaliti na ukazanu povjerenju za ovaj razgovor o miru budući da naše vrijeme, kulturu, odnose u bitnom obilježavaju sukobi, nasilje, mržnja, isključivost ili, jednostavno rečeno, dehumanizacija čovjeka. Tim više u nama raste svijest i potreba za stvaranjem kulture mira.

Prema teološkom razumijevanju, mir se razumijeva, prije svega, kao moralna vrjednota, ali je istodobno i univerzalna obveza. Ako pogledamo ustrojstvo čovjeka, primijetit ćemo da mir svoj izvor ima u racionalnoj strukturi čovjeka. Čovjek je po svojoj naravi racionalno biće. Sposoban je spoznavati svrhe i razloge stvari i djelovati u skladu s njima, što označava da djeluje racionalno i time pokazuje svoju racionalnost. Upravo ta racionalnost ne uključuje u sebi samo otkrivanje i analizu, pretpostavku, mogućnosti samo aktualnih fenomena, nego i onih koji su poželjni i koji se mogu planirati.

Naime, teološki gledano, korijen mira nalazi se u Bogu Stvoritelju i on je prije svega dar. To nadalje podrazumijeva ispravno shvaćanje kršćanske antropologije koja zahtijeva da se ljudsko djelovanje odvija upravo po onom što odgovara vrijednosti biti osoba stvorena na sliku Božju. Ako pogledamo u Sveto pismo, biblijsko-teološki pojam mira izražava se riječju šalom koja u sebi označava pojam dobrohotnosti, blagostanja i napretka. Ona također označava i puninu života na koju Bog poziva čovjeka, a ona se ostvaruje u zajedništvu s Bogom. Mir prije svega označava Božji naum s čovjekom jer se on bezuvjetno tiče njegova života – ljudske stvarnosti kao i odnosa koji su utkani u tu stvarnost. Kad govorimo o ključnim dimenzijama mira, mislimo, prije svega, na cjelovit razvoj ljudske osobe koja je pozvana na puninu života, poštivanje ljudskog bezuvjetna dostojanstva, slobode, ljudskih prava. Također, ključne dimenzije mira jesu pravednost i ljubav budući da ono što je vlastito miru jest specifični čin ljubavi. Prema tome, razumijevati mir kao moralnu i duhovnu vrijednost zahtijeva poosobljenje vrjednote mira kao i moralnih vrijednosti koje omogućuju stvaranje i življenje u ozračju mira. Tek kad steknemo osjećaj za pravednost, dostojanstvo osobe, ljudska prava, moguće je graditi kulturu mira kao univerzalnu moralno-teološku i antropološku vrijednost.

Što, prema Vama, predstavlja Međunarodni dan mira?

Kao što nam je poznato, Međunarodni dan mira obilježava se 21. rujna svake godine. Utemeljila ga je Opća skupština Ujedinjenih naroda 1981. upravo sa svrhom obilježavanja i jačanja ideala mira među svim narodima i državama, a Rezolucijom Ujedinjenih naroda iz 2001. određen je danom nenasilja i prekida neprijateljstava na svjetskoj razini. To je početna nulta točka koja nas poziva upravo mir otkriti kao univerzalnu antropološku vrijednost koja je utkana u svako ljudsko biće. To je ono čime su svi ljudi obdareni. Moć da žive u miru i nenasilju. Moć da žive u dobrohotnosti jedni prema drugima. Ako pogledamo ljudsku povijest i odnose, kako društvene, tako i osobne, političke, ekonomske, primijetit ćemo odsutnost mira kao temeljne i univerzalne vrjednote. Štoviše, naša je povijest pomiješana s nasiljem, mržnjom, ratovima, dehumaniziranjem svijeta i čovjeka. U tom smislu vidim ovaj dan kao poziv na odgovornost koji apelira na našu savjest, kako bi rekao blagopokojni papa Franjo, za naš zajednički dom. Izgradnja mira u takvu svijetu postaje univerzalna moralna obveza. To nije i ne smije biti nešto protokolarno ili tek vijest na našim zaslonima u vijestima. Paradoksalno je koliko prostora posvećujemo banalnostima od kojih ne postajemo bolje osobe, a naša predanost i posvećenost izgradnji mira postaje sporednom viješću. To je simptomatično za naše vrijeme i kulturu koju smo izgradili na moći i njezinim devijantnim oblicima od kojih svi postajemo žrtve. Mir kao moralna, antropološka, društvena kategorija odgovara Božjem naumu o stvaranju čovjeka za nas kršćane. Indikativno je stoga da Isus u evanđelju mirotvorce naziva sinovima Božjim (usp. Mt 5,9) čime ih podsjeća na temeljnu moralnu bezuvjetnu dužnost koja proizlazi iz vjere. Čovjek je obdaren elementarnom moći stvarati i živjeti odnose mira. Mir zahtijeva ispravno shvaćanje ljudske osobe i temelji se na moralnim vrijednostima shvaćanja ljudskih odnosa kao što smo već spomenuli. Prema tome, ideja mira ovog dana čini se da nosi važnu poruku za sve ljude u ovom našem zajedničkom domu da smo pozvani s povjerenjem i slobodno živjeti naše odnose kao kulturu mira.

Svjetski dan mira obično nas potakne na razmišljanje o velikim svjetskim sukobima. Kako čovjeku posvijestiti da njegova molitva i mala djela ljubavi doista imaju snagu mijenjati globalnu sliku svijeta?

Svaki pothvat konstruktivne teologije mira u 21. stoljeću mora se suočiti s izazovom globalnog kršćanstva, s njegovim bezbrojnim razlikama u konkretnim problemima i perspektivama. Već nas je papa Franjo upozorio da trebamo nadići teologiju prosperiteta lišenu odgovornosti za braću i sestre, odnosno nadilaženje depersonaliziranih iskustava koja se svode na puko imanentističko duhovno traženje (usp. EG 90). To se posebno odnosi na teologiju izgradnje mira. Moglo bi se reći da je za izgradnju mira danas više nego ikad prije potrebna  „teologija“ koja povezuje duhovnost kršćanske prakse s Bogom i lokalnom zajednicom. Stoga je važno razumjeti da je sva teologija oduvijek proizišla iz specifičnih kršćanskih iskustava i zapravo nije ništa drugo do promišljanje o kršćanskom iskustvu. Iskustvo, duhovnost i teologija međusobno se informiraju i prožimaju te stvaraju specifičnu kulturu koja se odražava u kršćanskom nastojanu odjelotvorenja spomenuta triptiha. Draga mi je ona misao koja se pripisuje Sv. Augustinu kada kaže da moli Boga, ne da ga informira kako mu je, nego da svoj život Bogom oblikuje. Na tragu toga, mogli bismo reći da smo svi u mogućnosti iz susreta s Bogom po molitvi i blizini Božjoj u Isusu Kristu, obdareni darom  blizine, stvarati mir i dobre ljudske odnose koji upravo svoj korijen, nadahnuće imaju u našem odnosu prema Bogu. Iz našega odnosa prema Bogu oblikuju se sve svi naši životni odnosi, a osobito onaj u kome se prepoznaje neizmjerno ljudsko dostojanstvo. Sada nam postaje jasno zašto je Sv. Franjo Asiški molio da ga Gospodin učini sredstvom svoga mira. Slika svijeta mijenja se od našega pogleda, našeg načina kako gledamo na ljude oko sebe, kulturu, politiku, ekonomiju i sve ono što čini složenu mrežu naših odnosa i našega svijeta. U tom smislu promjena uvijek mora poći od nas samih. One moralne i duhovne vrijednosti kojima smo predani uvelike određuju i naša ponašanja. A za početak valjalo bi se obračunati za zloporabom religije i ohološću koja zasljepljuje da ne vidimo i ne prepoznajemo se međusobno kao braća i sestre, o čemu je tako lijepo i uzvišeno govorio papa Franjo, a nadahnuće mu je u samom Sinu Božjem, punini ljudskosti.

U Svetom pismu Isus u Govoru na gori naziva mirotvorce „sinovima Božjim“. Kako vjernik u današnjem društvu može svakodnevno živjeti to blaženstvo?

Mi kao vjernici ispovijedamo da se u Isusu Kristu ispunilo Božje obećanje, da je on Spasitelj i otkupitelj čovjeka od grijeha i smrti. Naime, nadalje vjerujemo da nam je u Kristu obnovljeno dostojanstvo djece Božje. Ta temeljna istina vjere omogućuje nam spoznaju da je upravo sedmo blaženstvo (usp. Mt 5,9), ta moć Božje dobrote u nama sposobna stvarati svijet bez nenasilja, isključivosti, mržnje, nacionalizma, zadrtosti, rigidnosti svega onoga što nas isključuje iz Isusove otvorene antropologije. Isus, Sin Božji, odbacuje politiku nasilja kao sredstva uspostave mira. Njegov poziv u ovom blaženstvu doziva nam u svijest da možemo usvojiti drugačije perspektive ponašanja i kao pojedinci i kao Crkva, da upravo po daru mira prekinemo labirint i lanac nasilja, da zlo nadvladavamo dobrotom i ljubavlju (usp. Mt 5, 39.43-48). Ovo blaženstvo ne traži od nas pasivan otpor, niti pasivan odnos prema zlu i nasilju. Upravo je nasilje poraz ljudskosti, a mir i mirotvorstvo ukazuju na našu narav u koju je utkana dimenzija božanske dobrote. Ova zapovijed da budemo mirotvorci i ovo blaženstvo koje smo pozvani iz ortodoksije pretakati u ortopraksiju pomaže nam stvarati alternativne obrasce ponašanja u našim ljudskim odnosima. Poziv na mirotvorstvo poziv je da se usprotivimo izopačenju slobode koja se nalazi u korijenu našeg moralnog i duhovnog života. Naša grijehom ranjena narav stalno je sklona zlu. Stalno smo i bezuvjetno potrebni Božje milosti kako bismo se oduprli nasrtajima i nagnućima zlu, nasilju, grijehu. Živjeti konkretno ovo blaženstvo, čini mi se, podrazumijeva i svijest o vlastitoj krhkosti i ranjivosti, da smo potrebni Božjeg Duha i da ovo blaženstvo može živjeti aktivno samo iz iskustva krhkosti i ranjivosti. Ono implicitno traži da uvijek djelujemo u korist mira i nenasilja sukladno onomu što jesmo kao ljubljena djeca Božja, obdarena elementarnom moći za dobro, ljubav, milosrđe.

Često se kaže da mir počinje pod vlastitim krovom. Kakvu ulogu ima kršćanska obitelj u odgoju novih generacija koje će znati graditi mostove, a ne podizati zidove?

Papa Sv. Ivan Pavao II. govorio je u svojoj pobudnici Familiaris consortio – Obiteljska zajednica da je obitelj ona koja je zasnovana i oživotvorena ljubavlju zajednica osoba i da je njezina prvotna zadaća vjerno živjeti stvarnost zajedništva u kome se promiče istinita zajednica osoba. Nadalje, istaknuo je da bez ljubavi obitelj ne može živjeti, rasti, niti se usavršavati (usp. FC 18). U naše dane osobito smo postali dramatično svjesni važnosti obitelji i vrjednota koje u njoj primamo i koje nas oblikuju za cijeli život. Na tragu toga važno je imati zdrave obitelji, odnosno obitelji u kojima se žive zdravi antropološki, moralni, duhovni, emocionalni odnosi. To je pak projekt koji traži puno truda i zalaganja i zadaća je Crkve pomoći obitelji u stvaranju takva antropološkog, moralnog i duhovnog ozračja u kome ljudska osoba može dozrijeti do svoje punine. Papa Franjo podsjetio nas je također na ulogu i smisao obitelji u procesu postajanja, rasta i razvoja ljudske osobe. Potrebno je da obitelj bude mjesto rasta, gdje se učimo živjeti temeljne vrjednote, gdje odgajamo savjest, ali i da odgovorimo na poziv Božje milosti koja prolazi kroz naše odnose. U tom smislu, ključan je odgoj za zrelost, odgovornost, savjest, slobodu, mir, ljubav, poštovanje, nenasilje i samokritičnost. U tom smislu, nužno je upravo u odnosima onim temeljnim koji se stječu u obitelji nadilaziti logiku egoizma, samodostatnosti, individualizma i bezdušnosti za osobe pored nas ili s kojima živimo. Naša odluka mora biti svjestan izbor vrjednota koje će nas pokretati i davati obzor našem djelovanju i našim odnosima, nadilazeći logiku sebičnosti. Tamo gdje ostajemo vjerni temeljnim vrjednotama, čvrsti u blizini koja je svjesna i odgovorna, mogu se graditi zdrave ljudske osobe koje će ovaj naš svijet činiti boljim i naše odnose ljudskijim.

Mnoge svjetske vođe su, uvjetno rečeno, kršćani. Zašto onda vidimo kako mira nema, nego je rat još postao toliko čest da ljudi više i ne prate sukobe kojih trenutno, prema određenim računanjima, ima 65 u kojima sudjeluju države, dok je 130 ukupan zbroj svih različitih vrsta sukoba na svijetu?

Pravo je blago da nam je Providnost po papi Franji podarila dublje razumijevanje svijeta koga smo pozvani graditi. Ovdje mislim na encikliku Fratelli tutti koja nam daje motivaciju izgrađivati svijet po mjeri ljudskog dostojanstva. Ali pitam se koliko je nas kršćana i onih koji se brinu za opće dobro, u čijim se rukama nalazi moć donošenja odluka, upoznata s tim na što nas poziva ova enciklika ili još ključnije pitanje - što za nas znači da smo Kristovi učenici i učenice i kakva ponašanja i odnosi iz toga proizlaze u sferama i razinama našeg djelovanja i odgovornosti koju imamo? Kakav to svijet imamo, kakav svijet želimo graditi i kakav svijet ostaviti nakon nas generacijama koje dolaze nakon nas? Ako mi kršćani vjerujemo istinu vjere da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, onda je to ontološki temelj jednakosti svih ljudi pred Bogom. Upravo ta ontološko-etička oznaka čovjeka sačinjava i daje nam spoznaju onoga što čini jezgru ljudske osobe.

Prema tome, već nam je Koncil skrenuo pozornost da se zapravo sukobi i rastrganosti nalaze unutar samoga čovjeka (usp. GS, 13). Današnju dramu duboke krize na svim razinama možemo i trebamo početi razumijevati iz samoga čovjeka, iz njegove lažne divinizacije, iz samodopadne i samodostatne želje sebe staviti na mjesto Boga. Takva paradigma strmoglavila je naš svijet u poremećaj iz koga se teškom mukom vadimo i uzrok je tolikih zala koja nanosimo jedni drugima. Zanimljivo je primijetiti da je današnja kriza iznikla na humusu kršćanskog tla! Postoji čitav katalog simptoma koje prepoznajemo u oholosti kao korijenskom grijehu pa sve do častohleplja, taštine, bahatosti. Čini se da vrline i moralne vrijednosti nisu baš na cijeni, niti na visokoj ljestvici osobnih vrjednota. Razumijemo onda poziv pape Franje da moramo razvijati novu sintezu koja nadvladava lažne dijalektike i da samo vjerni pologu istine koju smo primili od Krista možemo odgovoriti na nove izazove (usp. LS 121) u svjetlu evanđelja i prepoznavanja znakova vremena (usp. GS 4).

Crkva kroz svoj socijalni nauk uvijek naglašava da nema mira bez pravednosti i praštanja. Zašto je oprost ključan, a često i najteži korak ka doista trajnu miru?

Papa Sv. Ivan Pavao II. poučio je cijelu Crkvu da nam je potrebno tražiti oproštenje od zala i nevjernosti, grijeha i izopačenosti koje su učinili članovi Crkve (usp. TMA 33). To je bio dubok i iskren čin priznanja vlastitih grijeha pred licem osoba čije je dostojanstvo na grub način povrijeđeno. Također, u naše dane papa Leon XIV., u svojoj enciklici Magnifica humanitas, predlaže nam da usvajamo pogled žrtava. Naša povijest prepuna patnje i nasilja traži od nas da usvajamo drugačije poglede, a prije svega pogled sjećanja i suočavanja sa zlom (usp. MH 216). Ključno pitanje našega vremena u svjetlu ne tako davnih događaja rata jest na koji se način možemo suočiti za zlom i nasiljem. Paradoksalno rečeno, samo oni koji su voljni potpuno oprostiti, mogu se ispravno sjećati (M. Volf). Oproštenje nam omogućuje otrgnuti se od ropstva zla, nasilja i nepravde koje smo pretrpjeli. Oproštenje nam daje mogućnost vratiti slobodu nad vlastitim životom. Ona nam daje mogućnost da unatoč ranama koje smo pretrpjeli, bol tih rana ne osjećamo, nego su iscijeljene oprostom. Znamo da nas duboke rane iz prošlosti mogu toliko boljeti u sadašnjosti da u nama paraliziraju život i naše ljudske odnose.

Oproštenje na putu mira ne znači zaborav, nego povratak izgubljena dostojanstva. Zato je važno strpljivo se odnositi s vlastitim ranama i bolima koje smo pretrpjeli, ali i ranama i povrjedama ljudi pored nas koji tragaju za smirajem duše. Oproštenje traži vrijeme i ono predstavlja oslobođenje od navezanosti na prošlo. Oprost nije samo moralna obveza, nego moć ozdravljenja u vlastitoj ranjenoj slobodi. Na tom putu važna je Božja blizina, sućut i milosrđe koju nam Bog u Kristu pokazuje da je solidaran s našim trpljenjem i našim bolima. Oproštenje nas vodi iskonskoj čovječnosti, a ona je uvjet mira među ljudima. Nemojmo zaboraviti, kako nas je podsjetio papa Leon XIV., da je Bog uvijek na strani posljednjih, onih koji trpe (usp. MH 243).

Kako u tom kontekstu gledate na aktualno stanje u društvima nastalima raspadom Jugoslavije?

Ovo je doista kompleksno pitanje i nadilazi granice ovog intervjua. Tim više što se dijametralno suprotno razilazimo u načinu kako razumijemo, interpretiramo nasilje i zlo koje se dogodilo na ovim prostorima kao i uzroke zla. No, ipak valja reći da je pred nama još dugačak i mukotrpan put koji nas vodi pomirenju i oproštenju. Leon XIV. posvijestio nam je da nitko od nas nije bez odgovornosti i da je naš izbor kojom ćemo se logikom voditi i hraniti (ravnodušnost, cinizam, laž, mržnja) ili ćemo izabrati logiku mira (istine, umjerenosti, blizine, brige) – (usp. MH 212). Potrebno je uložiti puno truda i napora koji će nas povesti miru i pomirenju, ali i suočavanju s počinjenim zlom bez obzira gdje i kako se ono dogodilo. Na tom putu čini mi se da bi se Crkva trebala posvetiti izgradnji mira, oproštenja, ozdravljenja. Jer pomirenje i mir, oproštenje i istina zahtijevaju suočavanje s krivnjom i zlom. Ono traži i zahtijeva proces čišćenja pamćenja od zlopamćenja kako bismo zlo osudili i odbacili. Ono traži priznanje vlastitih grijeha i krivica, zabluda i predrasuda, ponizno se sagnuti nad patnjom koja je nanesena ljudskom dostojanstvu.

Ako pođemo od onoga što nas uči Koncil, da se Bog na neki način sjedinio sa svakim čovjekom (usp. GS 22), ostaje pitanje na koji način naći put do prepoznavanja božanskog u čovjeku i osude zla i grijeha. Kao kršćani znamo da nas put pomirenja vodi ususret Božjoj ljubavi i milosrđu, a samo nas pomirenje i oproštenje, odnosno izgradnja mira vodi do toga da posvješćujemo i prepoznajemo intrinzičnu istinu o čovjeku i njegovu dostojanstvu.

Izgradnja mira u BiH neizvediva je bez iskrena ekumenskog i međureligijskog dijaloga. Gdje vidite najveće snage, a gdje eventualne prepreke u tom zahtjevnu procesu?

Naime, na ovo pitanje teško mi je dati odgovor jer veliki dio svog života proveo sam izvan svoje Bosne i Hercegovine. Ne posjedujem cjelovitu sliku, osim u fragmentima. Ne znam jesam li dobar sugovornik na ovo pitanje. Pokušat ću kao kršćanin obrazložiti svoj odgovor na Vaše pitanje. Pratio sam događanja na putu ozdravljenja i pomirenja ranjenih ljudskih odnosa. Vidim i primjećujem male korake koji nas vode miru i pomirenju. Ne ide to baš lako, niti preko noći. Ali kao što sam gore spomenuo, svi smo odgovorni jedni za druge u onom prostoru i mjestu gdje živimo i radimo, gdje se susrećemo. Čini mi se važnim ustrajati i ne dati se obeshrabriti govorima mržnje i nasilja, isključivosti ili omalovažavanja, nacionalizmom, predrasudama, bahatostima i moralnom tupošću za bližnje, ma tko oni bili u smislu vjere, nacije, kulture. Ključnim mi se čini i priznavanje temeljnih prava i sloboda naroda koji žive na tom prostoru. Ne možemo zanijekati temeljnu datost da ipak ostajemo upućeni jedni na druge, da međusobno opraštamo jedni drugima, radimo na pomirenju i liječenju rana prošlosti, da se oslobađamo zlopamćenja. Znamo da su vremena iza nas bila ispunjena teškim danima i godinama rata i nasilja. Trebat će nam vremena i strpljenja sa samima sobom i drugima. Znamo da nas rat, nasilje, zlo i grijeh raščovječuju, umanjuju naše dostojanstvo. Papa Franjo podsjetio nas je da svaki rat ostavlja svijet gorim nego što je bio. Jer on označava neuspjeh politike i čovječanstva (usp. FT 261). Kao kršćanin, duboko vjerujem da je moguć otvoreni svijet u kome se prepoznaje univerzalna moralna i duhovna vrijednost, a to je ljudsko dostojanstvo iz koga izviru naša prava i slobode. Vjerujem da smo pozvani odvažno shvatiti i prihvatiti poziv na stvaranje kulture mira i pomirenja. To jedino ima smisla i budućnosti. Čini mi se da smo kao kršćani sa svoje strane pozvani živjeti s drugima i drugačijima mudro i razborito. To znači usvajati logiku dijaloga i razumijevanja. Moramo imati hrabrosti za suočavanje sa svim nesrećama i onim što se događalo, što smo učinili svojim bližnjima, ali i vidjeti gdje smo to mi ranjeni i povrijeđeni. Nije mudro, niti razborito zatvarati oči pred prošlošću. Zar nam put u takav način ponašanja nije samo evanđelje na koje se pozivamo? Onaj tko zatvara oči pred prošlošću, postaje slijep za sadašnjost.

Prema tome, dijalog nam je zajednička vrijednost i početna točka u kojoj možemo čuti, slušati i razumjeti jedni druge. On također traži da se umjesto kulture zaborava, iskrivljivanja prošlosti suočimo s kulturom oproštenja i istine koja nas može ozdraviti. Riječ je o tome da usvajamo drugačije obzore, mjerila i umijeća življenja jednih s drugima kako ne bismo ponovili zla još gora i teža od onih koja smo prošli. Opasne su fragmentirane predodžbe. Stoga je važno mijenjati pristup načinu kako razumijemo jedni druge i kako možemo naći put do naše čovječnosti koja nikoga ne isključuje. Papa Franjo podsjetio nas je na važnu moć koja je dana našoj čovječnosti, a to je da postižemo puninu kada rušimo zidove koje smo izgradili u odnosu prema drugima i kad prepoznajemo lica svojih bližnjih (usp. EG 274).

U vremenu kada su društvene mreže i javni prostor preplavljeni govorom mržnje, na koji način katolički novinari i medijski djelatnici mogu promovirati mir?

Nesumnjivo je da danas živimo u kulturi čije je bitno obilježje virtualnost. Kulturi koja je slijepo zaljubljena u mnoštvo slika i podataka. Rezultat toga jest da nas mogu navesti na nepredvidive postupke ili ponašanja koja duboko vrijeđaju ljudsko dostojanstvo. Uronjeni smo dakle u kulturu koja ima duboke i nesagledive posljedice na poimanje svijeta, osoba, vremena, na način na koji sebe razumijemo i sebe definiramo budući da je taj digitalni svijet na neki način postao naša druga narav. No, to nije bezazleno. O tome su govorili papa Franjo koji kaže da digitalni odnosi mogu biti nečovječni i da nas čine slijepima na ranjivost ljudi pored nas (usp. CV 90). Također, papa Leon XIV., obraćajući se nakon izbora za Petrova nasljednika medijskim djelatnicima 12. svibnja 2025., istaknuo je važnost da se odupremo ratu riječima. On kaže da mir započinje u načinu na koji slušamo, govorimo o drugima. U tom kontekstu jasno i odlučno pozvao je medijske djelatnike da kažu ne ratu riječima i slikama jer to je u pozadini logika rata. On nam je posvijestio da komunikacija nije samo prijenos informacija, nego označava i stvaranje kulture susreta, ali istodobno zahtijeva odgovornost i razlučivanje. Nadalje, dragocjeni su i nadahnjujući poticaji u kojima  govori o razoružanju komunikacije, oslobođenju od predrasuda, ogorčenosti, mržnje i fanatizma. Evo, potaknuo bih sve medijske djelatnike da uzmu ovaj tekst i da ga iznova pročitaju kao ispit vlastite savjesti koliko smo i na koji način u službi zaštite promicanja ljudskog dostojanstva i mira među ljudima, kulturama.

Unatoč teškoj globalnoj situaciji, gdje u svjetlu kršćanske nade i međureligijskog dijaloga vidite najveći prostor za izgradnju trajna mira?

Naime, ako pozorno čitamo zadnje dvije enciklike, one blagopokojnog Franje Fratelli tutti i sadašnjeg Pape Magnifica humanitas, možemo lako detektirati izazove, ali i poteškoće u izgradnji mira. Bilo bi dobro za sve nas kad bismo mi u Crkvi više o tome razgovarali, kad bismo vjernike tome poučavali i otvarali im obzore i pomagali u procesu razlučivanja. U tom smislu također ostaje onaj koncilski poticaj da u svjetlu evanđelja prepoznajemo znakove vremena i da u plodnu dijalogu i sučeljavanju iznosimo blago Kristova evanđelja koje preobražava naše odnose stvarajući u nama ljude sposobne nositi breme vlastita života i vremena u odgovornosti jednih za druge.

Također izazov koji mi se čini da je jako opasan jest ideologizacija vjere, njezina politizacija, zloporaba moći, jer znamo da ideologija (svih vrsta) zarobljava razum, osljepljuje savjest, čini čovjeka moralno tupim, ne dopušta nam živjeti milost i dar da djelujemo iz darovane Kristove slobode djece Božje. Prema tome, čini mi se važnim da ne dopustimo da se kršćanska vjera ideologizira, da se svede na New age seansu, niti afektizam, ili bijeg pred tegobama života kao intimizam u kome se lišavamo odgovornosti za sebe, druge, svijet. Jer kršćanska vjera ne počiva na ideji, uzvišenu moralnom idealu, nego na osobi Isusa Krista Sina Božjega. Samo u njemu moguće je razumjeti otajstvo čovjeka (usp. GS 22). U tom smislu izgradnja mira moguća je samo u ispravno shvaćenu svjetlu vjere koje nam pokazuje misterij novoga života kao puta i zajedništva sa živim Bogom (usp. LF 45).