Brojni su štovatelji sluge Božjeg fra Lovre Milanovića došli na mjesto njegova mučeništva, kod kapele u Starom Selu gdje je, kako je već uobičajeno, započeo molitveni program. Nakon kratkog podsjećanja na fra Lovrin život i njegovu mučeničku smrt nastavljen je hodočasnički put prema njegovu grobu na turićkom groblju. Okupljeni vjernici i svećenici su, hodajući hodočasničkom stazom i noseći zavjetnu sliku sluge Božjeg fra Lovre Milanovića, uzduž koje se protežu kalvarijske postaje, molili pobožnost puta križa u skraćenom obliku.

Nakon dolaska uslijedilo je misno slavlje koje je predslavio župnik iz Gornja Dubica fra Pero Baotić. Koncelebriralo je nekoliko svećenika predvođenih župnikom vlč. Stjepanom Didakom.

Na početku fra Pero je upozorio kako nije dobro da hodočasnici mole da Crkva nekoga proglasi svetim, a sami ne nastoje postati svetima, a tu je misao nastavio u homiliji u kojoj je najprije govorio o svetosti na koje Bog poziva sve vjernike. „Sveci nisu nikakvi 'izvanzemaljci', nego ljudi između nas. Svetac se ne rađa, svecem se postaje svagdanjim žrtvama, iskrenošću i dobrotom. Tu se otkriva bit svetosti –  biti čovjek na svome mjestu, biti čovjek koji je slika Božja. U tome se odražava biblijski redak koji kaže: 'Budite sveti jer sam svet ja, Gospodin Bog vaš', odnosno, budite slični svome Stvoritelju. Svecem se ne postaje odjednom, svetac se postaje iz dana u dan – kako se postaje sve više čovjekom, postaje se i sve više svecem. Kada izdamo svoje ljudsko dostojanstvo, kada izdamo svoju ljudsku veličinu, nema od nas nikada sveca. Što nam govori Isus u netom pročitanom evanđelju? Isus blaženima naziva siromahe duhom. Oni su posve predani svome Bogu, od njega sve očekuju, sve mu daju i spremni su mu uvijek služiti i ispunjavati njegovu svetu volju. Ovo je blaženstvo temeljno i iz njega struje sva ostala blaženstva. Siromah u duhu ponizan je i krotak, ispunjen ljubavlju prema Bogu i bližnjemu, bori se da pravednost Božja bude uvijek na prvom mjestu, da se Božja volja ostvaruje 'kako na nebu, tako i na zemlji'. Nije dobar samo miroljubiv čovjek, ne smijemo ostati samo miroljubivi, pozvani smo biti mirotvorci, boriti se za mir, najprije u svojoj duši, a onda i u susjedstvu i Crkvi“, promišljao je o svetosti fra Pero i naglasio kako od fra Lovre „baštinimo njegovu molitvu u kojoj on oprašta svome ubojici“.

Posvijestio je da „ako nas ništa drugo nije naučio, trebao bi nas naučiti opraštati jedni drugima“. „Dokle god ne budemo opraštali jedni drugima, uzaludne su naše molitve. Isus nas uči da su blaženi oni koji su milosrdni. Koliko smo milosrdni jedni prema drugima, koliko ljubavi i dobrote pružamo jedni drugima?“, zapitao se fra Pero i zaključno potaknuo da hodočašće fra Lovri bude poticaj kako bi nazočne „njegov primjer priveo pravom putu“.

Na kraju mise župnik Didak zahvalio je svima koji su sudjelovali u pripremi proslave Fra Lovrine mlade nedjelje.

Zanimljivo, prvi su hodočasnici odmah nakon fra Lovrine pogibije, nadahnuti predajom o njegovoj mučeničkoj smrti, dolazili iz Bosanske Posavine, Slavonije i Srijema na njegov grob i utjecali mu se za zagovor u životnim nevoljama, a vjerni puk je u prošlosti događaj okupljanja na njegovu grobu nazvao fra Lovrinom mladom nedjeljom. U novije vrijeme je godišnje hodočašće, okupljanje vjernika  i središnje euharistijsko slavlje, datumski smješteno između svetkovina Velike i Male Gospe, točnije posljednje subote u kolovozu.

Podsjetimo, fra Lovro Milanović je rođen 22. svibnja 1777. u Sarajevu i na krštenju je dobio ime Stjepan. U 15. godini ušao je u franjevački red uzevši ime Lovro. Nije poznato gdje je studirao i kad je zaređen za svećenika. Nakon što je kratko vrijeme bio samostanski vikar u Kraljevoj Sutjesci, imenovan je župnikom u Velikoj, danas župa Plehan kod Dervente. Iz Velike je premješten u Tramošnicu i ubrzo 3. veljače 1807. u selu Turić podnio je mučeništvo. Bez obzira na to što ga Crkva još uvijek nije službeno proglasila svetim, glas o njegovoj svetosti ne jenjava više od 200 godina.

Više o župi Turić možete pročitati OVDJE.

Ž.I., M. B., KT