Razgovarao: Željko Ivković, Katolički tjednik

Vlč. Anto dolazi iz župe Uzašašća Gospodinova u Novom Travniku, a rođen je 1993. u Travniku. U Nadbiskupsko sjemenište Petar Barbarić ušao je 2007. te je nakon mature 2011. nastavio obrazovanje u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu. U glavnom gradu BiH je na KBF-u studirao teologiju prve tri godine, a zatim je 2014. otišao u Rim i završio studij na Papinskom sveučilištu Gregoriana. Za đakona je zaređen 2016., a za svećenika 2017. te je u jesen iste godine upisao poslijediplomski studij teologije braka i obitelji na Papinskom teološkom institutu Ivan Pavao II. za znanosti braka i obitelji. Magistrirao je 2019., a doktorirao 2023. s temom Odnos braka i obitelji i euharistije u svjetlu izraelske Pashe kao tipa Pashe Crkve na Papinskom sveučilištu Santa Croce. Povjerenik je za pastoral braka i obitelji u Vrhbosanskoj nadbiskupiji.

Supružnici Marijana i Mario žive sa svoje petero djece u Mostaru. Marijana je rođena 1989. u gradu na Neretvi, a po struci je magistra kemije i biologije, dok je Mario rođen 1984. u Stocu te je završio studij DIF-a i nastavnik je tjelesne i zdravstvene kulture. Vjenčali su se 2008., a za sebe će reći da su im najveći blagoslov djeca koju im je Bog darovao: Nikola (2009.), Magdalena (2012.), Josip (2015.), Marija (2020.) i Karlo (2026.). Sva su djeca rođena carskim rezom, što je bio poseban izazov. Tri su bebe izgubili u spontanim pobačajima, dok je dječak, koji se također zvao Josip, preminuo tri dana nakon poroda.

Ključnu ulogu u njihovu duhovnom formiranju imao je svećenik don Krešo Puljić, zahvaljujući kojem je Marijana, među ostalim, završila edukaciju za podučavanje Billingsove ovulacijske metode i vođenje TeenSTAR programa. Također, suradnici su Kursilja i članovi su Hrvatske zajednice bračnih susreta te su zajedno s vlč. Vrhovcem spremno odgovarali na pitanja o braku i obitelji…

Poštovani, kada pogledate stvarnost na terenu, koji su danas najveći pastoralni i duhovni izazovi s kojima se katoličke obitelji u Bosni i Hercegovini suočavaju?

Supružnici Goluža: Prema našem mišljenju, prvi izazov je u tome kako ispravno postaviti prioritete. Unatoč ubrzanom ritmu života, Bog nam uvijek treba biti na prvom mjestu, kroz osobnu i zajedničku obiteljsku molitvu te slavljenje svete mise. Ako taj izazov nadvladamo, milost koju primamo iz molitve i sakramenata pomaže nam da se lakše nosimo s ostalim izazovima, kao što su zdrava komunikacija, provođenje kvalitetnog zajedničkog vremena, življenje bračne čistoće, otvorenost životu te cjelovit odgoj djece i mladih u današnjem digitalnom svijetu.

Vlč. Ante Vrhovac: Kako bi jedna katolička obitelj mogla izgraditi gore spomenutu zdravu ljestvicu prioriteta, njezina najveća potreba jest shvatiti što je to bračni i obiteljski poziv, koji se temelji na sakramentu ženidbe. Imam osjećaj kako ponekad govorimo samo o tome kako se ljubiti kao muž i žena, kao jedna obitelj. No nedovoljno se govori o tome kako se ljubiti kao kršćanski muž i žena. U susretima s obiteljima često sam iskusio kako i nakon mnogo godina zajedničkog života još nisu znali odgovoriti na pitanje po čemu se jedna kršćanska obitelj razlikuje u življenju svoje ljubavi od svake druge obitelji u ovom svijetu. Zato bih rekao kako je prva potreba naših obitelji ponovno čuti navještaj evanđelja braka i obitelji. Stoga je izazov za obitelji u Bosni i Hercegovini shvatiti kako su potrebni Crkvi koja će neumorno naviještati da su supružnici trajni podsjetnik na ljubav koja se dogodila na križu i da je obitelj živa ikona trojstvenog Boga na zemlji –onoga koji je u svojoj najdubljoj biti obitelj (Otac, Sin i Duh Sveti), a ne samoća. Riječi su to sv. Ivana Pavla II. koje snažno sažimlju evanđelje braka i obitelji.

Kakav poticaj na tom polju daje Obiteljski dan u BiH koji se posljednje nedjelje u srpnju slavi na Kupresu?

Supružnici Goluža: Obiteljski dan pruža prigodu za odmak od užurbane svakodnevnice i ekrana te za posvećivanje vremena Bogu i jednih drugima. Upravo takvi trenuci omogućuju nama supružnicima da preispitamo jesmo li ispravno postavili prioritete, te daju poticaj za jačanje ljubavi i odgovornosti u bračnom i roditeljskom pozivu. Ovaj dan je duhovna obnova obitelji iz koje svi članovi mogu primiti snagu za izgradnju i življenje međusobnih odnosa.

Kvalitetno provedeno zajedničko vrijeme učvršćuje obiteljske veze, a obitelji se, osim međusobno, mogu povezati i s drugim obiteljima koje dijele iste vrijednosti te kroz razmjenu iskustava primiti ohrabrenje i poticaj. Sudjelovanje na radionicama i predavanjima, kao i slušanje svjedočanstava drugih obitelji, omogućuje stjecanje novih znanja koja pomažu u suočavanju s praktičnim obiteljskim situacijama.

Vlč. Vrhovac: Ovakvi susreti povlašteni su trenuci navještaja evanđelja braka i obitelji po kojima Crkva poručuje obiteljima: „Vaša prva potreba je Isus Krist! Crkva zato na vas misli i za vas se brine! Vi trebate Crkvu i Crkva treba vas.” Obiteljski dan stoga je i navještaj samoj Crkvi u BiH kako ona ne može bez obitelji izvršiti svoje poslanje jer bez obitelji, zajednice ljubavi i života, neće moći naviještati Boga koji je Ljubav i Život. Zato se na ovakvim susretima svaka obitelj obnavlja u svome biti kućna Crkva po sakramentu ženidbe, a Crkva se obnavlja u svome biti velika Božja obitelj.

Svjedoci smo vremena u kojemu se tradicionalni koncept braka i obitelji često propituje, pa i relativizira kroz razne ideologije. Kako Crkva danas – misleći pritom i na vjernike laike – može svjedočiti ljepotu kršćanskog braka kao privlačan i ostvariv ideal mladim ljudima?

Vlč. Vrhovac: Umjesto govora o tradicionalnoj obitelji, draži mi je govor o kršćanskoj obitelji jer tradicionalna shvaćanja obitelji često baštine nemalo onoga što nisu evanđeoske vrijednosti. U svojoj poruci upućenoj sudionicima seminara posvećenog temi evangelizacije s obiteljima, održanog u Rimu u lipnju 2025., papa Leon XIV. daje odgovor na pitanje kako Crkva danas može svjedočiti ljepotu kršćanskog braka. On ističe kako mnogi mladi, koji danas biraju zajednički život umjesto kršćanskoga braka, trebaju nekoga tko će im na konkretan i razumljiv način, prije svega primjerom života, pokazati što je dar sakramentalne milosti i koja snaga proizlazi iz njega. Ističe, pozivajući se na Sv. Augustina, kako bi bila najveća pogreška dar te milosti gledati u primjeru Isusova života, a ne u daru njegove osobe. Zato je potrebno po papi Leonu XIV. kršćanski život gledati ne na prvom mjestu kao skup propisa, nego kao na divno iskustvo susreta s Isusom, Bogom koji nam se daruje. Kršćanski brak nije dakle na prvom mjestu moralni zadatak, nego milosni dar nove prisutnosti Krista u životu supružnika. Prvi korak u naviještanju ljepote kršćanskog braka jest stoga njegovati i obnavljati svoj identitet supružnika vjernika, tj. onoga koji je susreo i susreće Isusa Krista u svome životu i koji snagom tog susreta daje svome braku smisao i sadržaj.

Mnogi mladi parovi danas odgađaju ulazak u brak ili formiranje obitelji, navodeći kao razlog ekonomsku nesigurnost, nedostatak posla ili neriješeno stambeno pitanje. Kako u tom kontekstu pastoralno djelovati i buditi nadu te im pomagati da prepoznaju duboki duhovni smisao obiteljskog zajedništva unatoč materijalnim kušnjama?

Supružnici Goluža: Mladima nadu najviše mogu buditi supružnici koji istinski žive bračnu ljubav unatoč svim kušnjama, tj. koji su svjesni da je bračni poziv jedan od putova općeg poziva na svetost. Kada mladi promatraju svoje roditelje i druge parove iz svoje okoline koji žive sakramentalno, koji su jedno drugom podrška i radost, koji rado provode vrijeme zajedno, međusobno se odnose s poštovanjem, nježno komuniciraju i otvoreni su životu, oni i sami mogu poželjeti živjeti tako bez nepotrebnog odgađanja. Materijalna dobra su važna za dostojanstven život, ali dok živimo u ovom svijetu ne smijemo zaboraviti na vječnost i zato puno veću pažnju trebamo usmjeriti na neraspadljivo blago i snagu za svakodnevnicu crpiti iz zajedništva s Kristom, koji je jedini siguran oslonac, dok je sve drugo prolazno i promjenjivo.  

Kada prođu svi problemi oko pronalaska adekvatnog bračnog druga, „dobrog” posla i smještaja te dođu djeca, recite nam, prema vama, koji su danas najveći izazovi za obitelj, pogotovo s manje godina zajedničkog bračnog života?

Supružnici Goluža: Izazov je da svakodnevne brige i kušnje, organizacija i usklađivanje svih obaveza ne zasjene stvarni smisao i ljepotu bračnog i obiteljskog života. Važno je da supružnici ne zapostave svoj odnos i da im odnos s djecom ne postane važniji od njihovog međusobnog. Potrebno je neprestano ulagati u brak, truditi se slušati jedno drugo srcem, izdvojiti vrijeme za zajedničku obiteljsku molitvu te unatoč svim kušnjama ustrajati u življenju bračne čistoće. Supružnici su često izloženi napastima na području spolnosti.

Prvih godina našeg bračnog života mi nažalost toga nismo bili svjesni. Tek smo kroz predavanja našeg župnika shvatili da su mnoge poteškoće u našem braku bile posljedica toga što nismo živjeli vjernost ženidbenoj privoli, točnije dimenziju otvorenosti životu. Sprječavajući začeće, koristeći kontracepciju, činili smo teški grijeh koji je razarao naše  bračno zajedništvo. Spoznali smo koliko je spolnost sveta u Božjem naumu i da je sebedarna bračna ljubav ovozemaljska slika Božje ljubavi i ljubavi Krista prema Crkvi. Spoznali smo da živjeti bračni poziv kao put posvećenja znači ispravno ljubiti jedno drugo i tako odražavati Boga u iskrenom sebedarju. To je bila prekretnica našeg bračnoga života. Naš brak je ozdravio i primili smo brojne blagoslove. Ako je bračno darivanje u skladu s Božjim naumom, supružnici tako primaju sakramentalnu milost koja ih posvećuje, preobražava i osnažuje za sveto življenje bračnog života.

U prošlosti je postojao izraz „samodošle”, koji se odnosio prvotno na žene koje bi došle nevjenčano živjeti kod momka, a zapravo kazuje o zajednicama koje nisu „legalizirale” svoj status ni civilno ni crkveno. Kako Vi gledate na taj fenomen?

Supružnici Goluža: Smatramo da mnogi parovi tako žive iz neznanja i nedovoljne upućenosti, a možda čak iz dobre namjere, misleći da je zajednički život prije braka dobra priprema za brak. Međutim, bez obzira što nisu svjesni svega, takva praksa sigurno ostavlja negativne posljedice za budući brak. I sami smo na vlastitom iskustvu osjetili koliko krivi temelji, kao što je neživljenje predbračne čistoće, mogu uzrokovati negativne posljedice kasnije u braku i loše utjecati na međusobno poštovanje, komunikaciju i cjelokupni odnos. Božja milost je izliječila i obnovila našu bračnu ljubav i zajedništvo, ali to nije bio lagan put. Sigurno bi nam puno lakše bilo da smo od početka vezu gradili na zdravim temeljima. Ljubav i brak ne mogu biti „na probu”.

Vlč. Vrhovac: Da bismo našli lijek za bolest, prvo moramo znati što je zdravlje. Nekada kao da tražimo lijek i za neevanđeoske oblike življenja ljubavi, a da se nismo upitali na kakvu ljubav nas pozivaju naše najdulje čežnje srca. Jer one odgovaraju Kristovoj želji za naš život. Naše čežnje i Kristova želja jesu ljubav koja ne prolazi. Nitko ne ljubi na određeno vrijeme, čak ni oni koji žive bez sakramenta braka kao muž i žena ne stavljaju rokove trajanja svojoj ljubavi. Želimo, dakle, ljubav koja nikada ne prolazi. Krist nam kaže da je moguće tako ljubiti po sakramentu braka koji stvara prostor u kojem ta ljubav može trajati dok nas smrt ne rastavi. Takvo shvaćanje braka pokazuje nam kako jednost i nerazrješivost, koje određuju bitna svojstva sakramenta ženidbe, nisu zadatak za izvršiti, nego dar koji nam omogućava ljubav koja ne prolazi. Moje iskustvo sa zaručničkih tečajeva i u sakramentu ispovijedi pokazalo mi je kako i dalje ima mladih koji se trude živjeti krepost čistoće i time naviještaju evanđeoski način spremanja za bračni život. Možda je zato došlo vrijeme da u pastoralu dadnemo više prostora govoru o kreposti čistoće, a ne o fenomenu zajedničkog života bez civilnog i crkvenog braka. Možda je došlo vrijeme da više slušamo iskustva onih koji su se trudili živjeti u čistoći svoju vezu i takvi ušli u brak, kako bi preko njihova iskustva i drugi spoznali ljepotu istine o ljubavi koju je Krist objavio.

Blagopokojni papa Franjo u apostolskoj pobudnici Amoris laetitia istaknuo je važnost praćenja parova u prvim godinama bračnoga života, kada su krize i prilagodbe najizraženije. Što to konkretno znači i koja su iskustva na temelju onoga što Crkva na tom polju može ponuditi?

Vlč. Vrhovac: Sam papa Franjo u spomenutoj pobudnici spominje razloge važnosti praćenja mladih obitelji. Vrijeme zaruka često ne traje dovoljno dugo, odluka o sklapanju braka donosi se ubrzano, a i mladi sve kasnije psihološki i emocionalno sazrijevaju. U prvim godinama braka mladi par mora dovršiti ovaj proces koji se redovito trebao dogoditi za vrijeme zaruka. Uz to, praćenje mladih obitelji ima za zadatak pomoći im shvatiti kako brak nije kraj, nego početak putovanja učiti drugoga ljubiti kao nesavršenoga, pozvanoga rasti i razvijati se.

Najbolje vino bračnog života dolazi tek na kraju, kako nam to poručuje Kristova prisutnost na svadbi u Kani Galilejskoj. Drugi crkveni dokument – Katekumenatski itinerari za bračni život, produbljujući poticaje pape Franje vidi u prvim godinama bračnog života pogodno vrijeme za bračnu mistagogiju. Bračna mistatogija temelji se na posebnoj vrsti kateheze prisutnoj u prvoj Crkvi po kojoj su se novokrštenici uvodili u otajstva koja su slavili. Cilj je bio da razumiju što se to s njima dogodilo u trenutku krštenja. Bračna mistatogija ima za cilj, dakle, uvesti mlade supružnike u otajstvo sakramenta ženidbe koji su sklopili kako bi preko njega mogli prepoznati Kristovu prisutnost u svome životu baš po ovom sakramentu. U Vrhbosanskoj nadbiskupiji trudimo se jednu takvu vrstu bračne mistagogije dati mladim supružnicima prije svega kroz obiteljske dane po župama, na kojima prvenstveno želimo odgovoriti na pitanje što su to supružnici postali na dan vjenčanja, koji su dar i poslanje primili. Uz to, kao povjerenik za pastoral braka i obitelji stojim na raspolaganju i za osobno duhovno praćenje mladih bračnih parova.

Čine li civilne strukture dovoljno ili su samo evidentičari statistika o broju sklopljenih/rastavljenih brakova?

Vlč. Vrhovac: O tome koliko civilne strukture čine za dobrobit brakova i obitelji teško je općenito govoriti ukoliko se ne referiramo na točno određenu strukturu. Ključno je pitanje jesu li osobe koje upravljaju tim strukturama vođene kulturom života ili kulturom smrti. Ovisno o njegovanju jedne ili druge kulture, djelovat će se proaktivno za ili protiv ustanove braka kao isključive zajednice muškarca i žene, za ili protiv pobačaja, za ili protiv natalitetne politike, za ili protiv zakona o radu koji omogućuju obiteljski život, za ili protiv eutanazije. Ukoliko se njeguje kultura života, radit će se i na očuvanju stabilne bračne i obiteljske zajednice, jer kultura života nije samo dati život djetetu, nego mu pomoći da taj život i ostvari odrastajući u zdravom obiteljskom okruženju. Društvo koje čuva obiteljsko ognjište prepoznaje u obitelji opće dobro jer po njoj se i ono samo izgrađuje na temelju vrlina zajedništva i sudioništva.

Nažalost, statistike pokazuju da ni katolički brakovi na našim prostorima nisu imuni na rastave. Kako Crkva, osobito u Vrhbosanskoj nadbiskupiji kroz Ured za brak i obitelj, i poslije donošenja Izjava i odluka Prve sinode VN-a (42) konkretno pristupa supružnicima koji prolaze kroz teške krize prije nego dođu do crkvenog suda? Što o tome misle laici čiji se prijatelji rastaju?

Vlč. Vrhovac: Nažalost, takvi supružnici uglavnom pokucaju na vrata Crkve samo kada već dođe do crkvenog suda. Zbog toga pokušavamo u susretu s mladim supružnicima razviti svijest da nisu sami, da je Crkva majka koja se za njih brine i kojoj se mogu obratiti kada prolaze kroz iskušenja. Važno nam je da supružnici ne samo čuju nego i spoznaju kako ova mjesna Crkva ima vremena za slušati ih, pratiti ih, radovati se s njima i plakati s njima. Zbog toga smo već nekoliko puta organizirali i višednevnu duhovnu obnovu za obitelji u suradnji sa Zajednicom Molitva i Riječ koju je osnovao vlč. Tomislav Ivančić, utemeljitelj hagioterapije. Takvi susreti prilika su da se Crkva približi supružnicima u krizi i da im ponovno dadne Kristovu bezuvjetnu ljubav kao lijek za njihove rane.

Supružnici Goluža: Vijest da se neki bračni par rastaje, pogotovo ako je riječ o ljudima koje poznajemo, duboko nas potrese i potakne na pitanje jesu li se krize koje su dovele do rastave mogle prevladati. Smatramo da Crkva potiče i pristupa na brojne načine i uz Božju milost često se krize mogu prebroditi i bračna ljubav obnoviti. Vjerujemo da ustrajna molitva s povjerenjem u Boga za svog bračnog druga ima veliku snagu preobraziti srca supružnika i može učiniti čuda.

Sakramenti, koje nam Crkva daje, izvor su snage za nošenje križeva. Mnogi su svećenici otvoreni za razgovor i savjetovanje te mogu biti velika pomoć kad par prolazi kroz kušnje.

Kako gledate na ulogu očeva u modernoj obitelji? Čini se da živimo u vremenu krize autoriteta i identiteta muškarca kao supruga i oca. Na koji način pastoral braka može pomoći muškarcima da ponovno otkriju svoju specifičnu duhovnu i obiteljsku ulogu po uzoru na Svetog Josipa?

Supružnici Goluža: Uloga oca u obitelji je uvijek jednako važna, bez obzira na sve promjene u društvu. U pojedinim obiteljima ta uloga je nažalost zanemarena i to se negativno odražava na cijelu obitelj. Očevi bi trebali biti svjesni dragocjenog Božjeg poziva koji im je dan. U praksi to znači da muškarac živi ljubav prema supruzi te da s njom gradi sigurno okružje za odgoj djece.

Također, osim materijalno, otac još više treba skrbiti duhovno za svoju obitelj, predvoditi molitvu i odlaske na svetu misu, koliko god može biti prisutan i sudjelovati u odgoju, te svojim životom, riječju i primjerom svjedočiti prave vrijednosti.

Otvorenost životu i prihvaćanje djece ključni su dio katoličkog braka, no svjedoci smo demografske slike u BiH. Kako unutar pastorala obitelji razbijati strah od brojnijeg potomstva i promovirati kulturu života u društvu koje često nameće drukčije prioritete?

Supružnici Goluža: Strah je razumljiv, posebno ako se dogodilo neko bolno iskustvo, onda je prirodno da se javlja. Naših petero djece je rođeno carskim rezom. I sami smo se suočavali sa strahom i neizvjesnošću, ali važno je ne dopustiti da strah prevlada i postane presudan u donošenju odluka, nego supružnici trebaju, vođeni velikodušnošću, razumno promišljati uzimajući u obzir sve okolnosti, slušati savjete liječnika te iznad svega pouzdati se u Božju providnost.

Prema našem mišljenju kulturu života najbolje promiču supružnici koji unatoč svim izazovima žive vjerno bračnu ljubav i koji radosno prihvaćaju svako dijete kao dar i blagoslov.

Sveta Obitelj iz Nazareta nudi nam bezvremenski uzor, no današnji ritam rada, ekrani i otuđenost često uništavaju zajedništvo. Kako ponovno oživjeti „kućnu Crkvu” i potaknuti roditelje da budu prvi navjestitelji vjere svojoj djeci?

Vlč. Vrhovac: Sveta Nazaretska Obitelj nije uzor toga kako živjeti bez problema i bez neuspjeha. Sjetimo se samo nekih teških kušnji ove obitelji: siromaštvo zbog kojeg se Isus rađa u štali, bijeg u Egipat, Josipov teški fizički rad, gubitak dvanaestogodišnjeg Isusa, majka koja u rukama drži mrtvog sina. U svemu tome ova obitelj i dalje je ljubila Boga svim srcem, dala mu prvo mjesto te je zato uvijek ostala zajednica vjere, nade i ljubavi.

Kako naše obitelji mogu živjeti ono što već jesu, kao kućne Crkve? Tako što će dati primat Bogu o kojem su govorili i supružnici Goluža na početku ovog razgovora. Prvi i neizostavni korak je zato njegovanje obiteljske molitve. Za nju je potrebno uzeti si vrijeme koje neće biti dovedeno u pitanje kao što se ne može dovesti u pitanje ručak svaki dan. Vjerujem da je najsnažniji način prenošenja vjere djeci iskustvo obiteljske molitve, jer će tada vidjeti da vjera o kojoj roditelji govore nije nešto apstraktno, nego život. Hrvatski biskupi su davne 1979. povodom 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata poručili: „Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi misu.” Neka svaka obitelj ovu rečenicu utjelovi u svome življenju i bit će vidljivo da je ona kućna Crkva.