Razgovarala: Josipa Miler, Katolički tjednik

Fra Emanuel rođen je 13. lipnja 1990. u župi Šikara kod Tuzle, gdje je završio osnovnu i srednju glazbenu školu. Filozofsko-teološki studij pohađao je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu te je 2016. zaređen za svećenika. Studij dirigiranja na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu završio je 2020. u klasi prof. Jasenke Ostojić, a poslijediplomski studij 2021. Za oba ciklusa studija dobitnik je Zlatne značke Univerziteta. Trenutno je treća godina doktorskog studija u klasi prof. Ostojić.

Od 2011. vodi bogoslovski zbor Fra Nenad Dujić s kojim je ostvario brojne nastupe diljem  Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Austrije, dobio nagrade te snimio CD koji čeka svoju promociju.

Godine 2019. osnovao je zbor Magnificat koji je sastavljen od studenata Muzičke akademije u Sarajevu i studenata Franjevačke teologije.

Pored dirigiranja studirao je tri godine solo pjevanje u klasi prof. Paše Gackić.

Od akademske 2021./'22. angažiran je kao stručnjak iz prakse na predmetu Hor na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu.

Crkvena glazba je specifični žanr glazbe koji proistječe iz vjerskih obreda i liturgijskih slavlja u okviru kršćanske tradicije. Njezin je cilj pratiti, podržati i obogatiti liturgijski doživljaj, izraziti vjerske osjećaje, molitve i teološke poruke te omogućiti zajedničko slavljenje Boga. Namjena crkvene glazbe svakako uključuje: duhovno uzdizanje i meditaciju, poticanje zajedništva vjernika tijekom obreda, isticanje važnosti i svetosti liturgijskih trenutaka te prenošenje vjerskih poruka putem glazbenih izraza.

Kada kažemo da je glazba integralni dio liturgije, a ne samo njezin ukras, to znači da glazba ne služi samo za ukrašavanje ili uljepšavanje liturgijskih obreda, nego je njihov sastavni dio koji ima duboku teološku i liturgijsku funkciju. Ona pomaže u prenošenju značenja i poruka liturgijskih čina, sudjeluje u molitvi i slavlju, te omogućava vjernicima dublje osjećanje i doživljavanje prisutnosti Boga. U tom smislu, glazba nije samo pozadinska ili dekorativna komponenta, nego je ključni element koji oblikuje i obogaćuje liturgijski doživljaj.

Prema nauku Crkve i crkvenoj tradiciji, glavni kriteriji za odabir glazbe za svetu misu uključuju sljedeće: 1. Liturgijska prikladnost: Glazba mora biti u skladu s liturgijskim tekstovima i cjelokupnim duhom mise. Treba podržavati molitveni i karakter slavlja liturgije, a ne ju ometati ili skretati pozornost; 2. Usklađenost s liturgijskim propisima: Odabrana glazba treba poštovati crkvene norme i smjernice, uključujući korištenje prikladnih melodija, tonova i oblika koji su u skladu s crkvenom tradicijom; 3. Dostupnost i razumljivost: Tekstovi i melodije moraju biti razumljivi vjernicima kako bi se aktivno uključili u liturgijski čin; 4. Duhovno i sakralno značenje: Glazba treba izražavati i poticati duhovnu i sakralnu refleksiju, a ne biti samo zabavna ili laička; 5. Sklad i jednostavnost: Melodije trebaju biti harmonične i prikladne za zajedničko pjevanje, uz dovoljno jednostavnosti da ih vjernici lako usvajaju; 6. Prikladnost za zajednicu: Odabrana glazba treba odgovarati dobi, duhovnom stanju i kulturnom kontekstu vjernika, kako bi bila što više uključujuća; 7. Pozitivna poruka: Tekst i glazba trebaju poticati na duhovnu obnovu, molitvu i slavljenje Boga. Ukratko: izbor glazbe za svetu misu prema nauku Crkve teži ka harmoniji između liturgijskih zahtjeva, duhovne poruke i zajedničkog sudjelovanja vjernika.

U današnjem modernom dobu postoji jedna opasnost svaštarenja. Pojava je to gdje ljudi, pa i neki svećenici, časne sestre, sebi svašta dopuštaju. Dopuštaju zbog, usuđujem se tako reći, manjka znanja o umjetničkoj glazbi koja ima svoje korijene u zapadnoj Crkvi, prave neke kompromise koji nisu dobri. Zašto? Crkva je uvijek bila riznica kulture, umjetnosti i znanja. I to je mjesto gdje glazbeni stil u liturgiji mora imati mjesto koje mu pripada. S druge strane, uvođenje suvremenih stilova u liturgiju svakako donosi nekoliko izazova, ali i mogućnosti za obogaćivanje liturgijskog života. Ali ti izazovi moraju biti usklađeni s čuvanjem tradicije. Postoji realna zabrinutost da će moderni stilovi zamijeniti ili narušiti duboku povijesnu i teološku tradiciju crkvene glazbe. Zato je važno paziti na prilagodbu liturgijskom prostoru. Neki moderni glazbeni stilovi zahtijevaju specifične uvjete i instrumente koji možda nisu prikladni za tradicionalne crkvene prostore. Mora postojati teološka usklađenost. Važno je da glazba odražava teološku poruku i dostojanstvo liturgije, što može biti izazovno kod nekih suvremenih stilova. Kvaliteta i edukacija! Uvođenje novih stilova zahtijeva i odgovarajuću edukaciju izvođača i zajednice kako bi se osigurala kvaliteta izvođenja. Ne treba zanemariti ni otvorenost zajednice. Neki vjernici mogu biti konzervativniji i manje skloni promjenama u liturgijskoj glazbi.

Što se tiče instrumenata koji su dopušteni u liturgiji, i to ovisi o crkvenim pravilima i tradiciji. Općenito, dopušteni instrumenti uključuju orgulje koje su najčešće korišteni i najtradicionalniji instrument u crkvenoj glazbi. Zvona za najave i liturgijske trenutke. Glas i a cappella pjevanje, ljudski glas je najvažniji i najautentičniji instrument. Razne električne orgulje i harmoniji također se mogu koristiti za lagano popratno sviranje.

Važno je da izbor glazbe i instrumenata bude u skladu s liturgijskim smjernicama i da služi za duhovno obogaćenje zajednice.

Kao vjerni član Crkve i zagovornik konzervativnih stavova u crkvenoj praksi, smatram da je važno očuvati liturgijski poredak i dostojanstvo svetih slavlja. Duhovne šansone, iako mogu biti lijep i poticajan izraz duhovnosti, trebaju se koristiti s velikom pažnjom i u skladu s tradicijom i pravilima crkvene liturgije. U tom smislu, smatram da bi bilo najbolje da se duhovne šansone ne koriste u samoj svetoj misi, posebno ne ako njihova uporaba narušava liturgijski red, dostojanstvo i sakralni karakter slavljenja. Umjesto toga, ove pjesme mogu biti prikladne za duhovne susrete, koncerte ili druge izvanliturgijske aktivnosti gdje se može slobodnije izraziti duhovna radost i pobožnost. Uključivanje duhovnih šansona u liturgijska slavlja, osobito u misama s mladima, može biti dvojako. Ako se koriste, to treba činiti s velikom pažnjom, u skladu s crkvenim smjernicama, i osigurati da ne narušavaju liturgijsku formu i dostojanstvo. Najprikladnije je držati se tradicionalnih liturgijskih pjesama i oblika koje je Crkva odobrila, kako bismo očuvali svetost i jedinstvo liturgijskog slavlja.

Da bismo izbjegli da liturgija postane „koncert“ ili sredstvo za osobnu promociju glazbenika, važno je njegovati pravu razinu umjetnosti unutar crkvenog prostora. To znači da glazba ne smije biti samo estetski dobar izvođački nastup, nego duboko povezano duhovno iskustvo koje vodi vjernike bliže Bogu. Crkva je od davnina bila rasadnik umjetničke glazbe, mjesto gdje se uzdiže i oplemenjuje duhovni život naroda. Kada se pri tome koristi narodna pjesma, ona postaje most između vjere i svakodnevnog života, jačajući osjećaj zajedništva i identiteta. Takva glazba treba biti jednostavna, iskrena i pamtljiva, a ne pretjerano kompleksna ili namjerno atraktivna radi osobne promocije izvođača. Kako bi se to postiglo, važno je odgajati glazbenike i pjevače kako bi shvatili razliku između umjetničke razine koja osnažuje i uzdiže liturgijski prostor, te one koja može skrenuti pozornost na sebe. Oni trebaju razumjeti da je svrha glazbe u liturgiji služiti Bogu i zajednici, a ne istaknuti osobne vještine ili popularnost. Treba promicati umjetničku razinu koja je u službi vjere i zajedništva, a ne osobne promocije. Glazbenici trebaju biti odgojeni kako bi shvatili da je njihova zadaća biti služitelji duhovnog iskustva, a ne izvođači koji ističu sebe. Tako će liturgija ostati mjestom susreta s Bogom, a ne „koncert“, tako će se odgajati ljudi za nešto više i ljepše: za pravu vjeru, ljepotu i zajedništvo u Kristu.

Ovo pitanje: je li sveta glazba Crkve u Hrvatskoj „čista“ ili dostojna, složeno je i ovisi o mnogim čimbenicima. Crkvena glazba u Hrvata ima bogatu tradiciju koja seže od gregorijanskog pjevanja do moderne liturgijske glazbe. Većinu vremena nastoji odražavati dostojanstvo i svetost liturgije, ali je također podložna promjenama i interpretacijama koje mogu varirati od zajednice do zajednice. Potrebna je stalna pažnja i odgovornost liturgijskih glazbenika, skladatelja i zajednice u cjelini da bi se očuvala ta „čistoća“. Rekao bih da to ovisi o tome koliko ona odražava i poštuje sakralni karakter liturgije, te koliko je u skladu s duhom Crkve i njezinim propisima. Kontinuirana pažnja, stručnost i vjera zajednice ključni su za očuvanje te „čistoće“ u glazbenom izrazu koji slavi Boga.

Pučko pjevanje, posebno u obliku crkvenih pučkih popijevki, odigravalo je važnu ulogu u liturgijskom i vjerskom životu Hrvata od ranih vremena kršćanstva. Ovo pjevanje često sadrži elemente narodne tradicije i običaja jer je poteklo iz naroda i tako predstavlja način izražavanja vjere i pobožnosti obična vjernika. Danas u Crkvi u Hrvata pučko pjevanje i dalje ima značajnu ulogu, osobito u obredima i svečanostima koje ističu narodni identitet i tradiciju. Tradicionalne crkvene pjesme i popijevke često se izvode tijekom svečanosti, procesija i molitava, a posebno u vrijeme svetkovina i blagdana. U našem narodu poznato je pjevanje Gospina plača, Puta križa i Gospinih popijevki. U prošlosti pučko pjevanje bilo je široko rasprostranjeno i gotovo neizostavan dio crkvenog života, često kao dio svakodnevnih molitvi i obrednih običaja. Pjevali su ga vjernici, a bilo je važno za očuvanje kulturnog identiteta i vjerske tradicije. Takvo pjevanje bilo je često neformalno i spontano, te je bilo sastavni dio zajedničkog duhovnog života. Tako su i nastale popijevke poput: Zdravo tijelo Isusovo, Ponizno se teb' klanjamo, O prislavna Božja mati i druge. Danas je pučko pjevanje u Crkvi u Hrvata prisutno i cijenjeno, posebno u tradicionalnim sredinama, i ono odražava snažnu povezanost naroda s vjerskom tradicijom i pjesmom.

Mladi danas često odrastaju u okruženjima koja ih oblikuju kroz odgoj, obrazovanje i društvene utjecaje, što ih uvjetuje na određene načine ponašanja i prioritete. Često su usmjereni na digitalne tehnologije, društvene mreže, zabavu i slobodno vrijeme, sve im to može otežati posvetiti se dubokim duhovnim aktivnostima poput liturgijskog pjevanja ili molitve.

Kako reče Sveti Augustin: „Tko pjeva, dvostruko moli“. Ova izreka ističe važnost liturgijskog pjevanja kao oblika molitve i duhovnog izraza. Međutim, mnogi mladi danas nisu dovoljno zainteresirani ili angažirani u liturgijskom pjevanju, često zbog nedostatka svijesti o njegovu značenju ili zbog prioriteta koje im nameće suvremeni način života. Često se više posvećuju drugim aktivnostima koje im donose trenutnu zabavu ili društvenu potvrdu, a manje duhovnoj dimenziji. S druge strane, postoje mladi koji prepoznaju vrijednost liturgijskog pjevanja i aktivno se uključuju u crkvene zborove ili pjevačke skupine, shvaćajući to kao duboku duhovnu praksu i izraz vjere. No, općenito gledano, interes za liturgijsko pjevanje među mladima nije široko rasprostranjen, što je često odraz promjena u društvenim vrijednostima, odgoju i fokusu na individualizam i trenutna medijska zadovoljstva. U svakom slučaju, na nama je poticati mlade na uključivanje u liturgijsko pjevanje i duhovne aktivnosti, ističući važnost liturgijskog pjevanja za osobni duhovni rast i očuvanje tradicije.

Kada govorimo o složenijoj glazbi, poput polifonije, ona može djelovati zahtjevno za uho i razumijevanje. Međutim, ako pristupimo polifoniji polako i strpljivo, kao što smo učili pučke pjesme, narod može postupno navikavati svoje uši i duhovno rasti u toj glazbi, čak i ako odmah ne razumije sve slojeve ili obrasce. Kako bismo pomirili zahtjevne polifonije s potrebom da se narod ne osjeća isključenim, možemo: 1. Postupno uvoditi slojeve: početi s jednostavnijim djelima fokusirajući se na melodiju i ritam koji su poznati i bliski narodu;

2. Koristiti ponavljanje i jednostavne obrasce: kao i kod pučkih pjesama, ponoviti određene motive ili fragmente kako bi se ljudi navikli i mogli ih pjevati s vama;

3. Uključiti narod kroz zajedničko pjevanje: u početku ne zahtijevati savršeno izvođenje, nego da se svi osjećaju dijelom procesa, da se duhovno i emocionalno povežu s glazbom;

4. Razgovarati i pričati o glazbi:kroz priče i anegdote približiti složenije glazbene obrasce, čime će se smanjiti strah i otkloniti distanca;

5. Naglasiti duhovnu dimenziju: ako ljudi mogu u polifoniji pronaći duhovni rast i povezanost, bit će motiviraniji slušati ju i učiti o njoj, čak i ako ne razumiju sve tehničke detalje. Važno je da se pristupa s razumijevanjem, strpljenjem i povjerenjem da će, kroz ponavljanje i iskustvo, narod, ne samo naučiti slušati složenije oblike glazbe, nego će u tomu pronaći duhovno ispunjenje i rast. Tako se može očuvati i obogatiti tradicija, a istodobno uključiti sve generacije u slavlje.

Naša je Crkva iznimno bogata i raznolika u svojoj glazbenoj baštini. Imamo pjesmaricu Pjevajte Gospodinu pjesmu novu koja nam pruža tisuće predivnih duhovnih pjesama za svakodnevno slavljenje Boga. Među skladateljima čiji radovi često obogaćuju našu liturgijsku glazbu su: S. Topić, A. Klobučar, A. Canjuga, A. Vidaković, Đ. Tomašić, I. Peran, K. Odak, M. Lešćan, te drugi istaknuti skladatelji kojih je jako puno. Raduje me činjenica što se pojavljuju i novi mladi ljudi koji izvrsno rade svoj posao poput: N. Matoševića i B. Novokmeta. Crkva u Hrvata zaista je bogata crkvenom glazbom, izvođačima i nastupima. Kroz stoljeća razvijala se raznolika glazbena tradicija koja uključuje zborove, soliste, a brojni crkveni glazbenici i skladatelji doprinose očuvanju i nastavku te tradicije. Liturgijska glazba često se izvodi na misama, svečanim susretima i koncertima, čime se ističe važnost glazbe u duhovnom životu vjernika.