Razgovarao: Dražen Kustura, Katolički tjednik

Mons. Kozinc rođen je 1975. u Celju, u Sloveniji. Najprije je studirao prirodne znanosti. Upisao je Fakultet za kemiju i kemijsku tehnologiju Sveučilišta u Ljubljani gdje je diplomirao 1999. Po završetku studija radio je u Ekološkom istraživačkom institutu ERICo Velenje. Potom je nastavio poslijediplomski studij u suradnji sa Sveučilištem u Ljubljani te je 2005. doktorirao analitičku kemiju. Njegovo akademsko i profesionalno iskustvo u prirodnim znanostima prethodilo je odluci da stupi u svećeničku formaciju. Od 2006. bio je član Mariborskog bogoslovnog sjemeništa te je istodobno započeo studij filozofije i teologije. Za đakona je zaređen 2009., a za svećenika Celjske biskupije 2010. Nakon ređenja obavljao je pastoralne službe u više župa tamošnje dijeceze. Njegove su pastoralne nadležnosti uključivale župni rad, katehezu te sudjelovanje u dijecezanskim pastoralnim tijelima. S vremenom je preuzeo i šire zadaće povezane s formacijom klera i upravom biskupije. Tako je u listopadu 2018. na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu završio studij za odgojitelje svećenika i posvećena života, a krajem rujna 2019. započeo je s provedbom propedeutičke godine u domovini. Papa Leon XIV. u lipnju 2025. imenovao ga je biskupom Murskosobotske biskupije čime je postao njezin treći biskup.

S njim smo razgovarali o svetkovini Uskrsa u aktualnom trenutku sveopće nestabilnosti, porukama ovog blagdana, kao i o životu Crkve u Sloveniji…

Preuzvišeni mons. Kozinc, u svjetlu aktualne nestabilnosti u svijetu opterećenu brojnim sukobima koji prijete globalnom miru, koja je središnja poruka Uskrsa?

Isus je na kraju svoga djelovanja u Jeruzalemu prorekao teška vremena, ratove, progone kršćana i slično. Blagdan Uskrsa to ne opoziva, nego objavljuje da tjeskoba nad onim koji vjeruje u Krista nema zadnju riječ, pa ni smrt. Svojim učenicima, koji su neposredno nakon Isusove smrti bili u velikoj tjeskobi, prigodom uskrsnuća neprestano je ponavljao: „Ne bojte se!“ Dao im je čak i jamstvo da će poslati Tješitelja (Branitelja) i da ostaje s njima u sve dane do svršetka svijeta. Sukobi koji proizlaze iz egoističnih pobuda, mržnje zbog poštenja, upozoravanja na nepravde, autoreferencijalnost, itd., uzrokuju tjeskobe, ali Isus nas ohrabruje na obraćenje kako bismo se usudili u tim trenuicima biti njegovi svjedoci praštanja, služenja i suosjećanja.

Kako suvremenu čovjeku, obilježenu materijalizmom, osobito u sekulariziranom svijetu Zapada, približiti otajstvo Isusova uskrsnuća?

Sigurno je da materijalizam ne ispunjava čovjekovu najdublju čežnju za životom, ljubavlju i odnosima. Dokle god je čovjek doista duboko zagledan u potrošački mentalitet i ne vidi ništa drugo, vjerojatno navještaj o Isusu nema baš veliku težinu. No, za svakoga dođe vrijeme kada uviđa da u tome nema ispunjenja. Mislim da smo mi kršćani u tom pogledu pozvani biti „sol i svjetlo“, živjeti alternativu u kojoj iskušavamo ispunjenost. Ne vjeru kao alat za dobro raspoloženje, nego odnos sa živim Isusom kao temeljno usmjerenje koje daje pravac, smisao, unutarnju sigurnost, mir, sposobnost za iskrene odnose i praštanje. Takav je stav danas u svijetu vrlo brzo uočljiv. I onima koji traže privlačan.

Koliko se današnji kršćani, na poseban način pastoralni djelatnici, nalaze u situaciji poput Sv. Pavla u Ateni, da im se jedni rugaju, a drugi da će ih slušati sljedećom prigodom (usp. Dj 17,32), kada naviještaju uskrsnuće od mrtvih?

Zanimljivo je da je Pavao u Korintu uvelike promijenio način svoga naviještanja: „…I ja kada dođoh k vama, ne dođoh s uzvišenom besjedom ili mudrošću navješćivati vam svjedočanstvo Božje. Jer odlučih ne znati među vama ništa drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga“ (usp. 1 Kor 2,1-2). Ako je u Ateni pokušao uvjeriti Atenjane mudrošću riječi, u Korintu je naviještao raspetoga Krista. Naviještao je jednostavnost evanđelja. Pastoralni djelatnik vjerojatno je ponajprije pozvan tražiti živi odnos s Isusom, a ne filozofije o njemu; pozvan je tražiti „svoje“ evanđelje, naime ono što je u vlastitom životu prepoznao kao Božje djelovanje. Uvjeren sam da onima koji traže Isusa to dopire do srca i stvara prostor za susret s Bogom.

Razumije li današnji čovjek, pa i sama Crkva, uopće pojmove „žrtve“ i „spasenja“ koji se vežu uz Kristovo uskrsnuće? Kako o njima govoriti?

Teološki pojmovi trebali bi barem pastoralnim djelatnicima biti vrlo jasni. Ali ljude ne zanima toliko samo objašnjenje pojmova žrtve, otkupljenja i spasenja, nego gdje se to događa u njihovu životu. Ako svećenik uspije pokazati i dobro osvijetliti ono što je kod ljudi darivanje, što je njihovo „gubljenje života“ kako bi ga sačuvali, tada će im i ti pojmovi postati bliži. Jer nije stvar toliko u razumijevanju, koliko u prepoznavanju gdje Isus živi u mojem načinu života. Dokle god se ljudi osjećaju samo „izvana“, u fazi onoga što bi sve „trebali“, lako se povlače.

U kakvu raspoloženju katolici u Sloveniji dočekuju ovogodišnji Uskrs?

Ovogodišnja priprema za Uskrs odvija se u vrijeme izbora, što prilično okupira medijski prostor, a vjerojatno i prostor srca vjernika koji su pozvani na zazivanje Duha Svetoga kako bi nam Bog podario vođe po svome srcu. Inače, prema mome dojmu, u ovo vrijeme mnogi ozbiljno ulaze u pripravu uz razne duhovne poticaje, postove za posebne nakane i ljude. Vjerojatno ipak velik dio očekuje blagdane onako kako ih je očekivao i proteklih godina.

U nekim europskim zemljama poput Francuske i Belgije iz godine u godinu bilježi se sve veći broj krštenja odraslih. Prema Vašem mišljenju, koji su razlozi za to i kakva je situacija u Sloveniji s obzirom na broj katekumena?

Čuo sam za porast broja katekumena, što se primjetno događa i u Sloveniji. S obzirom na to da je krštenja djece manje, a relativno vrlo malo vjenčanja, ipak neki mladi koji odrastaju i odrasli ponovno traže iskren dodir s Bogom. Vjerojatno je riječ o traženju čvrstoće u ovom fluidnom svijetu, jasna identiteta i produbljene osobne vjere, a ne samo oblika „kulturnog kršćanstva“. Neki susreti koje župe nude posebno otvaraju vrata tragateljima ili onima koji odnos s Bogom nikada nisu uistinu zaživjeli. Kako je naglašavao papa Franjo, upravo su kršćani sa živim odnosom s Isusom najjasnije svjetlo onima koji još hodaju „zemljom smrtne sjene“.

Koja je Vaša uskrsna poruka katolicima, ali i svim ljudima dobre volje, na poseban način u Bosni i Hercegovini?

Pokrenuo se nezaustavljivi val o velikoj novosti onoga „prvog dana u tjednu“ koji je promijenio svijet. Grob je do Isusova uskrsnuća bio jedina nepromjenjiva izvjesnost; s Isusovim uskrsnućem postao je prijelaz k Ocu. Vjera u tu Božju snagu odjekuje u našim crkvama gdje se okupljamo na uskrsnom bogoslužju i postajemo dio onoga vala koji je započeo tim prvim danom tjedna uz prazan grob. Navještaj da je Otac uskrisio Isusa može pomaknuti kamen koji pritišće život. Ako je za Boga grob pobjediv, on može mijenjati svaku ljudsku situaciju i ulijevati smisao čak i tamo gdje se čini da nade više nema. Ponekad čovjek doživljava vlastito srce kao bezizlaznu slijepu ulicu, ponekad su to odnosi u obitelji ili šire u društvu. Za Boga su to očito mjesta gdje želi objaviti svoju blagu moć: ne moć koja uništava, nego moć darivanja, praštanja i milosrđa. Jer ono što se živi iz ljubavi radi Isusa, uvijek uskrsava. Blagoslovljen Uskrs, braćo i sestre!