Razgovarala: Josipa Miler, Katolički tjednik

Mons. Ćosić rođen je 22. svibnja 1973. u Tesliću. Osnovnu školu pohađao je u Studencima, klasičnu gimnaziju u Pazinu i Zadru, a teološki studij završio u Sarajevu gdje je i zaređen za svećenika 29. lipnja 1998.

Poslijediplomski studij prava pohađao je na Papinskom Lateranskom sveučilištu gdje je i doktorirao 2004. U Papinsku crkvenu akademiju primljen je 2002. U diplomaciji Svete Stolice djelovao je od 2004. do 2019. U tom je razdoblju bio na službi u različitim nuncijaturama: tajnik u Zambiji i Malaviju, tajnik i savjetnik u Brazilu, savjetnik pri Vijeću Europe u Strasbourgu, savjetnik u Čadu te otpravnik poslova na Tajvanu. U Vrhbosansku nadbiskupiju vratio se 2019. kada je imenovan generalnim vikarom, a 2022. potvrđen je u tu službu.

Govori nekoliko stranih jezika, među ostalim: engleski, talijanski, francuski i portugalski.

Da, u pravu ste, ovo je već 32. susret svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Ili još točnije: susret svih svećenika, dijecezanskih i redovničkih, koji djeluju na području Vrhbosanske nadbiskupije – i odatle, najvjerojatnije, sada već uvriježeni naslov Sabor svećenika. Inače, susreti su izrasli iz pohoda tadašnjih vrhbosanskih pastira Vinka kard. Puljića i mons. Pere Sudara tijekom ratne 1994. tada svim dostupnim dijelovima Nadbiskupije u kojima su susretali svećenike i tako se upoznavali sa stanjem u pojedinim župama i dekanatima. U tom doista teškom razdoblju svoje povijesti, pastiri i svećenici Crkve vrhbosanske susrete su doživljavali kao blagoslovljenu prigodu kao braća u Kristu biti jedni s drugima, čuti sami sebe, vidjeti gdje se nalaze te potvrditi svoju neupitnu spremnost nastaviti živjeti i djelovati u duhu evanđelja. Dakako, i jedni s drugima podijeliti jad što se bio nataložio u njihovim srcima i dušama – a tada je to mnogima bilo potrebno kao „kruh svagdanji“, a možda i više!

Korisnost tih prvih susreta potvrđuje i činjenica da su, uz to što su svećenici (i vjernici) mogli osjetiti blizinu i brigu svojih pastira, pastiri dobivali relevantne podatke o stvarnom stanju u Nadbiskupiji koje su mogli dostaviti Svetoj Stolici i koristiti u raznim susretima. Podatci koji su zapisani i objavljeni, i koji s odmakom vremena dobivaju na sve većoj važnosti. U godinama koje su uslijedile format ovih susreta poprimio je nešto drukčiji oblik, ali njihova temeljna svrha ostaje ista i ona je trostruka: obnova ljubavi prema sveopćoj i mjesnoj Crkvi – jer ona je korijen svega drugoga; potvrda svećeničkog zajedništva – koje se očituje i u zajedničkom euharistijskom slavlju s vrhbosanskim nadbiskupom; jačanje služenja Bogu, Crkvi i narodu – koje je razlog našeg poziva i svećeništva.

Čak i etimološki gledano, održavanje sabora prigoda je za raspravljanje o različitim pitanjima koja se tiču života i djelovanja naše mjesne Crkve, na svim razinama i ustanovama, kao i za produbljivanje određenih tema i izazova današnjice. U tom smislu, sabor je bio i ostaje jedan od oblika trajne izgradnje svećenika. Koristim izraz izgradnje iz razloga što smatram potrebnim naglasiti da susreti kao što je ovaj sabor nisu nadomjestak filozofsko-teološkoj formaciji – iako mogu i to biti jer dio smo onoga što se naziva learning society – nego nadasve uvjet da možemo dobro živjeti svoje svećeništvo i adekvatno odgovoriti na duhovne i pastoralne potrebe naših vjernika, uključujući dakako i naše osobne. To je, naime, temeljni razlog radi koga je sudjelovanje na saboru obvezno, odnosno ne treba ga izbjegavati osim iz objektivno teška razloga. Odvajanje od drugih, izoliranje i djelovanje po svojoj volji, koje se tu i tamo još uvijek uočava kod svećenika svih životnih dobi, nije u skladu s onim što Crkva u svojoj bîti jest – zajednica. U biskupijsku zajednicu svećenik biva inkardiniran, ne u smislu pasivna upisa, nego aktivna i odgovorna sudjelovanja u njezinu životu i djelovanju.

S druge strane, sam dolazak na sabor najbolja je potvrda zajedništva svećenika koje se učvršćuje i zrcali u njihovoj spremnosti zajedničkim snagama tražiti nove putove naviještanja evanđelja i zajedno doprinositi ostvarenju postojećih ili novih dušobrižničkih pothvata. Tek svećenici koji rade zajedno i imaju povjerenja jedni u druge mogu biti i jesu autentični Kristovi učenici i svjedoci. Stoga je potrebno, kako je blagopokojni papa Franjo naglašavao, da svi svećenici budu jednako poučljivi, kreativni i prožeti misionarskim poletom.

Prije svega, osjećam duboku i iskrenu potrebu izraziti zahvalnost svećenicima koji su tijekom ratnih zbivanja, gdje god je to bilo iole moguće, ostajali djelovati u korist svojih vjernika i svakog čovjeka, a u poratno vrijeme s velikom ljubavlju i nadom prihvatili su se obnove života, suživota – a onda i zgrada. Nažalost, ova potonja obnova još uvijek traje i u velikoj mjeri oblikuje život i djelovanje svećenika, vrlo često i nauštrb pastoralne skrbi. Posvema je razumljivo da je u poratnom razdoblju to bilo potrebno. Ali, to traje predugo i još uvijek se ne nazire kraj, iako već sada imamo dovoljno za dostojanstven život i pastoralni rad. Smatram da čim prije treba učiniti odlučan iskorak u tom pogledu, također s ciljem promjene sveprisutnijeg mentaliteta koji djelovanje svećenika vrjednuje po materijalnoj gradnji crkvenih objekata, a ne po duhovnoj izgradnji članova Božjeg naroda.

Trebamo se, dakle, više posvetiti duhovnoj i pastoralnoj obnovi i izgradnji naših vjernika. Tim više jer svatko od nas itekako dobro zna da je pozvan biti radnik na njivi Gospodnjoj (usp. Mt 9,37-38), kao i da se samo takvim radom „suobličuje  Kristu Svećeniku, Učitelju i Pastiru, kojemu je postao službenik“ (KKC 1585). To je rad koji traži susrete i suradnju s drugima, što je najbolji lijek protiv osamljenosti. Uz blizinu Isusu koju sam već spomenuo, svećenik kao biće odnosa treba biti blizu svojim kolegama, vjernicima – i dakako svom biskupu. Svećenik mora imati prijatelja svećenika koji ga može dobro razumjeti i istinski savjetovati. Svećenik mora biti prijatelj vjernicima jer on je pastir njihovih duša; stoga, sačuvaj nas, Bože, svećenika koji su neprijatelji svojih vjernika. Svećenik mora imati povjerenja u svog biskupa jer to je temelj ispravna odnosa prema službi koja mu biva povjerena. Dakle, svećenik mora graditi odnos s Isusom i mostove koji ga povezuju s drugim osobama – i nikad neće biti osamljen!

Kako sam na ovo pitanje dijelom već odgovorio, nećete mi zamjeriti što ću se ovdje dotaknuti jednog drugog područja koje osobno smatram vrlo važnim.

Posvema je razumljivo da su sposobnosti koje navodite itekako potrebne i dobro došle u svakom dobu i kontekstu, a pogotovo u ovom našem koji je u mnogočemu poseban i raznolik. Ali, to nipošto ne znači da je svećenik uvijek i u svemu najbolji organizator i menadžer, niti da mora sve raditi sam. Uostalom, to nije ni moguće, nije ni potrebno, a može biti i štetno. Svećenik s takvim sposobnostima puno više dobra čini crkvenoj zajednici ako u njoj formira vjernike laike koji zajedno s njim mogu izvršavati različite službe, pa i nakon njega. U tom slučaju, taj i svaki sljedeći svećenik se može više posvetiti duhovnoj dimenziji svog poslanja – koja uvijek mora biti na prvom mjestu! – i istodobno biti siguran da, upravo uz pomoć vjernika laika, može jednako dobro i uspješno provoditi pastoralne aktivnosti u korist članova svih životnih dobi. Nama ovdje nedostaje onoga što se zove otvorenost za suradnju i održavanje kontinuiteta!

Slijedom toga, ne mogu ne izraziti svoje uvjerenje da smo još uvijek daleko od shvaćanja da su vjernici laici također subjekt misijskoga i evangelizacijskoga djelovanja Crkve. Nisu, dakle, tek objekt duhovnog i pastoralnog djelovanja svećenika, nego i sudionici u spasenjskom poslanju Crkve koje ostvaruju na način koji je primjeren službi koja im se povjeri. Prijeko je potrebno da svećenici više promiču zdrav duh suradnje i suodgovornosti svih vjernika oko cjelokupna dobra župne zajednice. To se posebno odnosi na članove župnih vijeća koji su prvi suradnici svojih svećenika, ali isto tako i na mlade. I dok ozbiljnu formaciju članova župnih vijeća treba tek pokrenuti, dotle je formacija mladih na zavidnoj razini zahvaljujući postojanju i djelovanju Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II. Iako, treba reći, mogućnosti koje NCM ima još uvijek se ne koriste u punoj mjeri.

Nije uvijek lako biti svjestan i živjeti u skladu s evanđeoskim načelom da svećenik nije od svijeta, nego ga je Isus izabrao iz svijeta i poslao ga u svijet (usp. Iv 15,19). Zbog toga ono što je od svijeta utječe na svećenike i svećeništvo uopće. U kojoj mjeri, to baš nije uvijek lako reći. Ali, da je utjecaj primjetan, to je očito. Najgore što se može učiniti jest zatvoriti oči i to ne htjeti priznati – pa i javno kadgod je to potrebno. S tim u svezi, ne možemo ne spomenuti govor pape Franje Rimskoj kuriji od 22. prosinca 2014. U tom govoru svojim suradnicima Sveti Otac je imenovao 15 duhovnih bolesti, poremećaja i nemoći koje negativno utječu na međusobne odnose i zajedništvo onih koji ozbiljno i svednevice nastoje biti ujedinjeni u sebi i s Kristom. Ali, to je ponajviše učinio iz razloga da svakog svog suradnika potakne da se poboljša, uvijek bude bolji i s drugima raste u zajedništvu, svetosti i mudrosti.

Posvema je jasno da smo kao svećenici Vrhbosanske nadbiskupije jednako pod utjecajem nabrojanih „kurijskih boljki“, s tim da tih „boljetica“ vjerojatno ima još više. Ovdje ih ne bih iznosio, ali ću iznijeti uvjerenje da od njih nitko nije izuzet i još važnije da od njih svatko može ozdraviti. Lijek nam je jasno naznačen u dokumentu koji navodite, a to je svećeničko bratstvo i prijateljstvo. Na nama je samo taj lijek koristiti zdušno – to jest s dušom, a ne s figom u ruci! – i razvijamo se u zdrave i iskrene osobe. Dakako, na tu nakanu trebamo i moliti. Jer, jedna mudrost kaže da „liječnici liječe, a samo Bog daje zdravlje“. Ako želimo u potpunosti izvršiti svoje poslanje – moramo biti zdravi kao braća, prijatelji i svećenici.

Čvrsto sam uvjeren da se u crkvenim odgojnim ustanovama svi dokumenti Svete Stolice provode na najbolji mogući način. Uostalom, one su i osnovane s ciljem za potrebe mjesne i sveopće Crkve odgajati i formirati svećenike koji će se staviti na raspolaganje Isusu i biti spremni naviještati evanđelje s jednoga kraja svijeta na drugi. One to čine i iz razloga da ispoštuju trajno pravo vjernika koji trebaju i očekuju izgrađene svećenike.

Prema Statističkom godišnjaku Crkve za 2025., to je djelomično istina jer ponegdje se još uvijek bilježi rast broja bogoslova i sjemeništaraca. Blag, ali ipak porast! U Vrhbosanskoj nadbiskupiji brojke su sljedeće: u formaciji ih je ukupno 15 od kojih 7 u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu, a 8 u Nadbiskupijskom misijskom međunarodnom sjemeništu Redemptoris Mater u Vogošći, a jedan sjemeništarac nalazi se u Nadbiskupijskom sjemeništu Petar Barbarić u Travniku. Glavni razlog takve statistike nesumnjivo je stalno smanjenje broja vjernika, ali i smanjeni rad svećenika s ministrantima, mladima i onima u odrasloj dobi koje treba potaknuti i podržati u izboru svećeničkog poziva. U tom radu pomaže im nadbiskupijski povjerenik za pastoral duhovnih zvanja, a mora ga pratiti molitva za nove radnike na njivi Gospodnjoj. Raduje stoga i skoro pokretanje Djela za zvanja među svećenicima, u kršćanskim obiteljima i župnim zajednicama.

Nažalost, broj vjernika u našoj Nadbiskupiji u trajnom je smanjenju. Čovjeka duša zaboli kad sadašnje stanje usporedi s onim predratnim, i to u svakom smislu. Iako čvrsto vjerujemo da Bog upravlja poviješću naše mjesne Crkve, nije uvijek lako oteti se dojmu da bliža budućnost svakim danom postaje sve neizvjesnija i teža. Ali, uz Božju pomoć nastavljamo činiti najbolje i najviše što možemo da zrake sunca nastave obasjavati svakog člana nadbiskupijske zajednice, a po našem djelovanju i svakog čovjeka s kojim nas je Božja providnost združila.

U ovoj našoj situaciji, utjehu nalazimo i u tvrdnji blagopokojnog pape Benedikta XVI. koji jednom reče da su malobrojne crkvene zajednice na neki način privilegirane jer mogu izravnije živjeti poslanje da budu zemlji sol i svijetu svjetlo (usp. Mt 5,13-14). Vjerujem da svatko tko je dobronamjeran vidi da je djelovanje naše nadbiskupijske zajednice u raznim područjima korisno poput soli i svijetli primjer koji vrijedi nasljedovati i podržavati. Isti Papa će također reći da „voljeti Crkvu znači imati hrabrosti donositi teške odluke“. U trenutku preuzimanja službe vrhbosanskog nadbiskupa, mons. Tomo Vukšić jasno je rekao da želi nastaviti naš sinodalni hod i kad je došlo vrijeme, odobrio je i proglasio Izjave i odluke Prve sinode Vrhbosanske nadbiskupije. U tom dokumentu sadržane su konkretne odredbe i o novim modelima pastoralnog djelovanja i organizacije župa. Neki od tih modela već su u primjeni, a drugi će se početi primjenjivati čim se ispune potrebni preduvjeti. U protivnom, činili bismo pogrješke koje si više ne možemo i ne smijemo dopustiti.

Smatram potrebnim dodati da i naši vjernici trebaju biti jednako hrabri u prihvaćanju odluka koje se budu provodile. Jer one nisu ničija samovolja, nego stvarna potreba i zahtjev sadašnjeg trenutka. Prioritet će im uvijek biti pastoralne i duhovne potrebe svake pojedine zajednice i svakog pojedinog vjernika.

Nit' sam prorok, nit' proročki sin, no vjera mi govori da tko s Bogom uvijek i ozbiljno računa, ima sigurnu budućnost. Istina, o budućnosti trebamo razmišljati i činiti što možemo da bude barem približno dobra i lijepa kakvom ju priželjkujemo. Značajan doprinos tome moraju dati svećenici. Stoga izdvajam tri ključne poruke Svećeničkog sabora, kao i svakog drugog našeg susreta, a one su: potreba da sve više postajemo prijatelji Isusa Krista – i to cijelim našim postojanjem i djelovanjem; poziv da se stalno trudimo oko svetosti koja je tajna i temelj pravoga uspjeha naše svećeničke službe; svjedočanstvo dobro življena svećeničkog poziva i službe.

Na ovim prostorima uvijek je bilo pastira i svećenika koji su ove poruke živjeli na vjerodostojan način. Bogu smo neizmjerno zahvalni što ih je pozvao i poslao djelovati na našim prostorima. Sada je došao red na nas! Bog zasigurno i s nama želi surađivati i učiniti da plodovi našeg pastoralnog i duhovnog djelovanja već sada budu vidljivi i ostanu kao baština onima koji će doći poslije nas.