Razgovarao: Željko Ivković, Katolički tjednik

Gosp. Cerovac rođen je 1942. u Zagrebu. Nakon završene srednje škole diplomirao je, a potom magistrirao na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. Kao inženjer elektrotehnike proveo je 25 godina u tvornici Rade Končar, a nakon osamostaljenja Hrvatske 18 godina bio je načelnik Odjela za energetiku u Ministarstvu gospodarstva, poduzetništva i rada.

Kao predani katolički laik intenzivno se bavi pitanjima socijalnog nauka Crkve i odnosom između teologije i prirodnih znanosti te ekologijom. Dugogodišnje razmišljanje i rasprave prenosio je kroz suradnju s Hrvatskim katoličkim radijom gdje je 18 godina uređivao i vodio mjesečnu emisiju Limes kozmosa. Za taj rad 2006. dobio je Komunikacijsku nagradu Europskog društva za proučavanje znanosti i teologije (ESSSAT).

Autor je knjige Sklad znanosti i vjere u kojoj ispituje suodnos znanstvenih otkrića i kršćanskog svjetonazora. Njegovi tekstovi o „ekološkim problemima“, „cjelovitoj ekologiji“ te „ekološkom obraćenju“ objavljivani su u različitim tiskanim te digitalnim medijima.

Oženjen je, otac dvoje odrasle djece i djed triju unuka.

Budući da se dugo vremena bavi istraživanjem odnosa znanosti i teologije, i u kontekstu ekologije bio nam je izvrstan sugovornik na tu temu…

Poštovani, tijekom svibnja u „ekološkom kalendaru“ postoji nekoliko nadnevaka (Dan akcije za klimu, Dan zdravih gradova, Međunarodni dan biološke raznovrsnosti i Europski dan parkova) koji ukazuju na važnost očuvanja okoliša. Kako ove nadnevke možemo promatrati kroz prizmu kršćanske odgovornosti prema „zajedničkom domu“, o komu je često govorio papa Franjo?

Nadnevci navedeni u pitanju nisu samo društvene ili političke manifestacije, nego i duboko etički i duhovni poziv. Svi oni zajedno potiču ono što je papa Franjo nazivao „ekološkim obraćenjem“ – promjenom stava koji nadilazi samo recikliranje ili štednju energije.

Posebno je važan doprinos pape Franje kroz encikliku Laudato si’ gdje svijet naziva „zajedničkim domom“. Taj izraz nosi teološku težinu: ako je svijet Božje stvaranje, čovjek nije njegov vlasnik, nego upravitelj. Odnos prema prirodi tako postaje moralno, a ne samo tehničko ili političko pitanje. Riječ je o preobrazbi srca: od iskorištavajućeg antropocentrizma prema odgovornu skrbništvu koje čuva, dijeli i poštuje.

Svibanjski „ekološki nadnevci“ služe kao suvremeni podsjetnici na staru istinu: svijet nije samo prostor u kome živimo, nego povjereni nam dar. Briga za taj dar nije opcionalna – ona je sastavni dio kršćanskog poziva.

U Bibliji vrt i priroda, od Edena do Getsemanskog vrta, imaju snažnu simboliku. Koliko se to iskustvo vjere može uporabiti u današnjem odnosu prema parkovima i prirodi?

Biblija počinje i završava vrtom: Eden (Post 2,3) je mjesto sklada između Boga, čovjeka i prirode, Getsemanija(Lk 22, Mk 14) je vrt suočavanja, molitve i predanja; Uskrsnuće u vrtu (Iv 20) prikazuje Mariju Magdalenu koja zamjenjuje uskrslog Krista za vrtlara. Ta „pogrješka“ nije slučajna: uskrsnuli Krist postaje novi Vrtlar, novi Adam koji obnavlja edenski sklad.

Gradski parkovi imaju sličnu ulogu: psihološki liječe, društveno pomiruju i povezuju generacije. Nisu relikt prošlosti, niti samo turistička atrakcija – gledani kroz biblijsku mudrost, oni su sveta mjesta svakodnevice: prostori gdje se obnavljaju odnosi čovjek – zajednica – Stvoritelj. Iskustva iz biblijskih vrtova pomažu nam suvremeni prostor vidjeti drugačije: ne samo funkcionalnim, nego i simboličnim i duhovnim.

Gradovi bez takvih prostora osiromašuju, ne samo ekološki, nego i ljudski. Današnji parkovi tako postaju svojevrsni nastavak biblijske priče – mjesta gdje se i danas odlučuje hoće li čovjek živjeti u skladu, ravnodušnosti ili odgovornosti.

Često se kaže da je priroda „druga knjiga Božje objave“. Koliko nam očuvan okoliš pomaže ponovno naučiti „čitati“ tu knjigu u današnjem ubrzanu svijetu?

Metafora dviju knjiga – Svetog pisma i Knjige prirode – nije nova. Koristi je već Sveti Augustin, a razvija Sveti Toma Akvinski i drugi teolozi. Papa Franjo u enciklici Laudato si' tu tradiciju oživljava: „Priroda je knjiga u kojoj Bog govori i čija je ljepota odsjaj njegove ljepote.“ Knjiga prirode je tu, ali mi ju listamo, a ne čitamo, prolazimo, a ne ostajemo. Nije svejedno je li knjiga oštećena ili cjelovita. Devastirana priroda – onečišćena rijeka, posječena šuma, izbetonirana obala – nije samo ekološka šteta. To je, teološki rečeno, iskvareni tekst: iz njega se više ne može jasno čitati. Kao da netko izreže stranice iz Biblije. Nažalost, mnogi to ne prihvaćaju ili ne shvaćaju, a prednost im je stjecanje profita.

Leon XIV. učinio je brigu o okolišu jednim od temelja svoga pontifikata nastavljajući djelovanje svog predšasnika pape Franje, fokusirajući se na „integralnu ekologiju“ i „ekološko obraćenje“. Kako je moguće doći do „obraćenja srca“, o čemu posebice govori Leon XIV., što rezultira promjenama u osobnom i zajedničkom načinu života, sve na korist očuvanja okoliša?

Nasljednik pape Franje i poziva vjernike i svjetske lidere na istinsko ekološko obraćenje, povezujući ekološku krizu s društvenom pravdom i brigom za najsiromašnije. U poruci za Svjetski dan molitve za zaštitu stvorena svijeta naglasio je da Laudato si' treba i dalje nadahnjivati, a integralna (cjelovita) ekologija postati češći izbor. U svojoj katehezi ističe: „Ekološko obraćenje kršćani ne mogu odvojiti od promjene smjera koju od njih zahtijeva nasljedovanje Isusa.“ Slijedeći papu Franju, papa Leon XIV. naglašava da prava promjena mora doći iznutra. Bez obraćenja srca ekološke mjere ostaju kozmetika na površini kulture pohlepe. Integralna ekologija polazi od spoznaje da je sve povezano – čovjek, priroda, društvo i Bog nisu odvojeni sustavi, nego jedna međuovisna stvarnost. Moralne obveze vjernika prema stvorenom svijetu predstavljaju važnu novost, jer tradicionalni moral dugo nije izravno govorio o dužnostima prema drugim živim bićima. „Obraćenje srca“ prema ekologiji nije jednokratan čin, nego trajan proces koga papa Leon XIV. stavlja u srce kršćanskog življenja. Nije dovoljno znati da je planet ugrožen – potrebno je zavoljeti stvorenje kao Božji dar, osjetiti suodgovornost za njega i iz te ljubavi djelovati – tiho, ustrajno, zajednički.

Laudato Si’ selo projekt je koga je pokrenuo papa Franjo u Papinskim vrtovima Castel Gandolfa, a u rujnu 2025. promovirao Leon XIV. Osmišljen kao „ekološki laboratorij“ koji potiče prirodnu održivost, koristeći 55 hektara za poljoprivredu, šumarstvo i obrazovanje u borbi protiv klimatskih promjena... Na koji način župe i zajednice vjernika, čak iako nemaju mnogo sredstava, mogu doprinijeti očuvanju lokalnih zelenih površina u svojim lokalnim zajednicama?

Papa Leon XIV. nazvao je Borgo Laudato Si' „sjemenom“ – a sjeme ne traži 55 hektara. Poanta nije u veličini prostora, nego u načinu razmišljanja: odgovornost za „zajednički dom“ počinje lokalno i malim koracima. Treba samo tlo, ruke i zajednica. Svaka župna inicijativa, koliko god mala, već je stvarna primjena integralne ekologije. Župno dvorište, zapušteni kutak, nekoliko posuda kod ulaza u crkvu – zajednička sadnja jednog stabla vrijedi više od tisuću lijepih namjera.

Borgo u Castel Gandolfu zapošljava marginalizirane osobe u vrtlarstvu i poljoprivredi. Župni vrt može biti prostor terapije, dostojanstva i uključenosti za starije, usamljene ili one u poteškoćama. Župa ne treba proračun Vatikana da bi živjela duh Borga. Treba ono što svaka zajednica već ima: ljude koji se brinu, tlo koje čeka i vjeru koja potiče na djelo. Problem je što se u mnogim župama o ekologiji uopće ne govori; papinska se stajališta o klimatskim promjenama često „preskaču“. Propovijedi, kateheze i susreti mogu uključivati brigu za stvoreni svijet, povezujući vjeru s konkretnim životom. Tako se mijenja mentalitet – a to je temelj svake stvarne promjene. Općenito se zanemaruje i Socijalni nauk Crkve prema ostalim živim bićima.

„Obraćenje srca“ prema ekologiji nije jednokratni čin, nego trajan proces koga papa Leon XIV. stavlja u samu srž kršćanskog življenja. Nije dovoljno znati da je planet ugrožen – potrebno je zavoljeti stvorenje kao Božji dar, osjetiti suodgovornost i iz te ljubavi djelovati tiho, ustrajno i zajedno.

Kako se svetopisamska poruka o „čuvanju i obrađivanju zemlje“ (Post 2,15) danas očituje u životima vjernika i ljudi dobre volje?

Svetopisamska poruka o „čuvanju i obrađivanju zemlje“ predstavlja temelj kršćanske antropologije i etike odgovornosti prema stvorenu svijetu. Danas se ona očituje kroz poziv na odgovorno upravljanje, gdje se čovjek ne vidi kao apsolutni gospodar, nego kao suradnik Božji koji je pozvan kultivirati svijet, a ne ga pustošiti. Problem eksploatacije proizlazi iz zaborava da je ljudsko gospodstvo zapravo sudjelovanje u Božjem vladanju, koje je uvijek obilježeno brigom i služenjem, a ne samovoljom. Religija je često svedena na nedjeljni ritual, a ostatak tjedna na tržišnu logiku i tako se gubi cjelovitost kršćanskog pogleda. U pitanju je namjerni zaborav što je veliki moralni problem. To je situacija u kojoj se zna, ali se ne želi znati – jer znanje zahtijeva promjenu, a promjena je neugodna i skupa. Papa Franjo u Laudato si' to naziva „globalizacijom ravnodušnosti“ – sustavnim gaženjem savjesti kako bi se moglo nastaviti po starom.

U BiH i Hrvatskoj postoji bogatstvo prirodnih ljepota. Koliko smo kao društvo, ali i kao vjernici, svjesni grijeha zanemarivanja i uništavanja tog okoliša?

Bosna i Hercegovina i Hrvatska čuvaju iznimno prirodno blago: Plitvička jezera, rijeku Bosnu, Neretvu, Krku, Cetinu, Jadransko more, dinarske šume, netaknute krške izvore. Mnogi su ti prostori među ekološki najočuvanijima u Europi – često ne zbog svjesne brige, nego unatoč nemarnosti. Živimo u iznimnoj ljepoti, a istodobno ju sustavno ugrožavamo. Divlja odlagališta uz rijeke, plastika na plažama, ilegalna gradnja uz zaštićene morske obale, industrijsko onečiščenje vodotoka, krčenje šuma – to su stvarnosti obiju zemalja, vidljive svakome tko to želi vidjeti. Religioznost u BiH i Hrvatskoj je visoka: crkve su pune, hodočašća brojna, identitet snažan. Ipak, divlja odlagališta često se nalaze pokraj crkava, plastika pluta rijekama kroz župna sela, a ekološke propovijedi su rijetka iznimka. To nije slučajnost. Pokazuje rascjep između onoga što se deklarira i onoga što se živi – jaz koji papa Franjo u Laudato si' izravno naziva duhovnim problemom, a ne samo ekološkim. „Duhovna nečistoća“ preslikava se u fizičku prljavštinu – ne čarolijom, nego kroz sustavni moralni nemar koji počinje u nama, a završava u prirodi.

Sveti Franjo Asiški shvatio je potrebu odgovornosti prema svemu stvorenom. Kako je moguće živjeti poruke ovoga svetca danas, 800 godina poslije njegove smrti, kada je briga o prirodi aktualnija nego u njegovo vrijeme?

Njegova Pjesma stvorova nije pobožna pjesmica. To je teološki manifest: stvorenje nije podređeno čovjeku, nego je zajedno s njim upućeno Bogu. „Hvaljen budi, Gospodine, po sestri našoj, majci Zemlji“, to je rečenica koja mijenja sve. Franjo je govorio o brizi za stvorenje kada ta briga još nije bila egzistencijalna nužnost.

Danas, 800 godina kasnije, situacija se radikalno promijenila: Čovjek ima tehnološku moć mijenjati klimu, istrijebiti vrste, onečistiti oceane – moć kakvu Franjo nije mogao ni zamisliti. I upravo zato njegova poruka postaje akutnija, a ne zastarjelija: jer što je moć veća, to je odgovornost teža. Franjo je govorio iz ljubavi. Mi moramo govoriti i iz nužde – što nije slabost njegove poruke, nego dokaz njezine proročke ispravnosti.

Živjeti Franjinu poruku danas ne znači vratiti se u 13. stoljeće. Znači uzeti njegovu temeljnu intuiciju – da je svako stvorenje vrijedno, da je umjerenost mudrost, da je zahvalnost temelj odnosa prema stvarnosti – i prevesti je u jezik i izbore 21. st.Franjo nije tražio od subraće da ne sijeku stabla. Tražio je da ostave nadu za novi rast. To je možda najljepša metafora za ono što ekološko obraćenje traži od nas danas: ne savršenost, ne povratak u prošlost – nego ostavljanje prostora za obnovu.

Određena UN-ova istraživanja nude podatke kako je 80% mladih svjesno ekoloških problema, no svega njih 30% efektivno radi na tom pitanju. Smijemo li se pitati je li Zemlja u dobrim rukama?

Bez obzira na pouzdanost navedenog podatka, pouzdana je činjenica da postoji vidljivi fenomen jaza između svjesnosti i djelovanja što potvrđuju mnoga istraživanja. Istraživanja konzistentno pokazuju trajni rascjep između ekološke svjesnosti mladih i dosljedna ekološki odgovorna djelovanja, a ključne prepreke su nedostatna institucionalna podrška i infrastruktura. Lajkanje, pisanje po portalima, dijeljenje i potpisivanje peticija online stvara iluziju angažmana bez stvarne promjene. Mladi mogu osjećati da su „već nešto učinili“ bez ijedne konkretne geste u fizičkom svijetu. Je li Zemlja u dobrim rukama? – Tek djelomično, i to nije dovoljno. To pitanje ima u kršćanskoj tradiciji dodatnu dimenziju koju sociološka istraživanja ne mogu zahvatiti. Jaz između 80% svjesnih i 30% aktivnih nije sudbina – on je poziv. Zemlja ne treba više svjesnih promatrača. Treba više onih koji su svjesnost pretvorili u ljubav, a ljubav u djelo – ma kako malo to djelo bilo.