Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Preč. Pavlaković rođen je 30. travnja 1982. u Karlovcu gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Studij filozofije i teologije započeo je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kao student laik, a nakon dvije godine pristupio je Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu kao svećenički kandidat Zagrebačke nadbiskupije.

Zagrebački ga je nadbiskup 2003. poslao u Rim gdje je kao pitomac Papinskog zavoda Germanicum et Hungaricum de Urbe nastavio studij teologije na Papinskom sveučilištu Gregoriana. Ondje je postigao akademski stupanj bakalaureata iz teologije (diplomirani teolog) 2005. Po povratku iz Rima tijekom đakonskog praktikuma obavljao je službu odgojitelja u Međubiskupijskom sjemeništu u Zagrebu, a za svećenika zaređen 2006.

Kao svećenik bio je tajnik zagrebačkog nadbiskupa, župni vikar u župi Svete Obitelji u Zagrebu i župi Sv. Petra apostola u Zaprešiću, a bio je i upravitelj župe Sv. Petra i Pavla u Kašini. Tadašnji zagrebački nadbiskup metropolita Josip kard. Bozanić imenovao ga je rektorom Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu 2016.

Član je Povjerenstva za pastoral duhovnih zvanja posebno zadužena za ministrante i osnovnoškolce u Nadbiskupiji kao i Prezbiterskog vijeća Zagrebačke nadbiskupije, te duhovnik za učenike Nadbiskupske klasične gimnazije s pravom javnosti u Zagrebu. Od 2022. vrši i službu nadbiskupskog delegata za misije te ravnatelja Papinskih misijskih djela u Zagrebačkoj nadbiskupiji.

Poštovani preč. Pavlakoviću možete li nam reći gdje se duhovno zvanje rađa?

Duhovno zvanje uvijek se rađa u susretu – u onom tihom, ali dubokom susretu Boga i čovjeka. Ono nije plod slučajnosti, niti rezultat neke ljudske strategije, nego dar koji Bog polaže u srce. No, taj dar treba prostor u kome može proklijati i rasti.

Iz vlastita iskustva, ali i iz susreta s mnogim sjemeništarcima, mogu reći da se zvanje najčešće rađa u jednostavnim i „malim“ stvarima: u obiteljskoj molitvi, u nedjeljnoj euharistiji, u blizini župnika koji zna kako biti pastir, ali i brat. Rađa se i u ministrantskoj službi gdje dječak prvi put dolazi bliže oltaru i osjeti da ga Bog zove na nešto više.

No, jednako tako, zvanje se često rađa i u borbama. U pitanjima, traženjima, pa čak i u trenutcima krize. Bog ne čeka savršene okolnosti – On ulazi u konkretnost života. Zato je važno mladima pomoći prepoznati kako i njihove patnje mogu biti mjestom susreta s Bogom.

Uzmemo li u obzir posljednjih 20-ak godina i vrijeme kada ste i sami prolazili formaciju, koliko su se prilike promijenile i kako je danas oblikovati mladiće koji su na putu prema svećeništvu?

Razlike su itekako vidljive. Kada sam ja prolazio formaciju, svijet je bio sporiji, odnosi stabilniji, a i putovi su se nekako podrazumijevali. Danas mladi dolaze iz puno složenijeg konteksta. Nose u sebi mnoge mogućnosti, ali i mnoge rane, nesigurnosti i pitanja.

Kao odgojitelj u sjemeništu svakodnevno susrećem dječake/mladiće koji iskreno traže Boga, ali istodobno trebaju pomoć u izgradnji vlastita identiteta. Zato je danas formacija zahtjevnija, ali i dublja. Ne možemo se zadovoljiti samo vanjskim oblikovanjem – potrebno je ući u srce čovjeka.

Velik dio našeg rada danas odnosi se na ljudsku zrelost: sposobnost odnosa, preuzimanja odgovornosti, nošenja s emocijama, prihvaćanja sebe i drugih. Tek na tim temeljima može se graditi duhovni život i svećenički identitet.

Istodobno, primjećujem kako su mladi danas sposobni za dubinu kada im se ona ponudi. Kada ih se ozbiljno shvati i prati, oni znaju dati velikodušan odgovor. I to me uvijek iznova ohrabruje.

S obzirom da živimo u vrlo izazovnom vremenu, kako duhovno zvanje prepoznati i ohrabriti one koji o istom razmišljaju?

Prvi je korak vrlo jednostavan, ali često zanemaren – postaviti pitanje. Mladi trebaju čuti kako je moguće da ih Bog zove! Koliko sam puta u radu s ministrantima ili mladima vidio kako se u nečijim očima pojavi iskra kada mu se kaže: „Razmisli, možda te Gospodin zove.“

Drugi je korak svjedočanstvo. Mladi danas imaju „osjetljive antene“ za autentičnost. Ne traže savršene svećenike, nego one koji žive ono što propovijedaju. Ako vide radost, mir i smisao, to ih privlači.

Treći je korak pratnja. Bez osobna razgovora, bez strpljiva slušanja i bez ohrabrenja mnogi bi pozivi ostali neprepoznati. Kao svećenik odgojitelj često svjedočim kako jedan iskren razgovor može promijeniti smjer života.

I konačno – molitva. Uvijek se vraćamo na to. Zvanja su dar koji raste u ozračju molitve. Tamo gdje zajednica moli za zvanja, ona se i rađaju.

U Vašoj desetljeće dugoj rektorskoj službi koju obnašate u Međubiskupijskom sjemeništu u Zagrebu, što smatrate ključnim za kvalitetnu formaciju?

Kada bih morao izdvojiti jedno, rekao bih: ravnoteža. Formacija mora biti cjelovita i uravnotežena. U svom radu nastojim posebno naglasiti osobnu pratnju. Nije dovoljno imati dobar program – potrebno je imati vrijeme za čovjeka. Svaki sjemeništarac nosi svoju priču i treba prostor da se ona čuje i razumije. 

Drugo, važna je zajednica. Sjemenište je mjesto gdje se uči živjeti s drugima – dijeliti svakodnevicu, prihvaćati različitosti, rasti u bratstvu. To nije uvijek lako, ali je iznimno važno za buduće svećeništvo.

Treće, jasnoća cilja. Ne odgajamo „službenike“, nego pastire po Srcu Kristovu. Sve što činimo mora voditi prema tomu da dječak/mladić postane čovjek koji će znati ljubiti, služiti i darivati se.

Također, budući da ste često u komunikaciji s mladima, ne samo sa sjemeništarcima, koliko im je danas bliska vjera te kako ju nastaviti njegovati u mladim srcima nakon sakramenta svete potvrde kada njih dosta „odluta“ od Crkve?

Često se kaže da su mladi udaljeni od vjere, ali ja bih rekao kako su mnogi udaljeni od površne vjere, a zapravo traže dublju. Susrećem mlade koji postavljaju ozbiljna pitanja, koji traže smisao, koji žele autentičnost.

Problem nastaje nakon krizme kada mnogi ostanu bez zajednice. Kao da se zatvori jedno poglavlje, a novo se ne otvori. Iz iskustva rada s ministrantima i mladima mogu reći kako je ključno dati im prostor pripadnosti. Mladi žele biti dio nečega. Žele sudjelovati, biti uključeni, imati odgovornost.

Ako im to ponudimo – kroz zajednice, susrete, služenje – oni ostaju. Ako ne, vrlo lako se izgube u mnoštvu ponuda koje im svijet daje. 

Formacija svećenika predstavlja put koji bi trebao pratiti svećeničkog kandidata tijekom njegove početne formacije, ali i nastaviti se tijekom njegova svećeničkog života i služenja kao oblik trajne formacije. No, koliko je ovo u praksi uistinu prisutno?

Svećeništvo je poziv koji se živi cijeli život i zato formacija ne prestaje ređenjem. U praksi vidimo sve veću svijest o tome, ali i dalje postoji izazov kako to konkretno živjeti.

Iz vlastita iskustva mogu reći kako je ključ u osobnoj odgovornosti. Nitko ne može „natjerati“ svećenika da raste – to mora biti njegova odluka.

Trajna formacija nije samo sudjelovanje na susretima i seminarima. Ona je, prije svega, u vjernosti molitvi, u otvorenosti za učenje, u spremnosti na promjenu. Svećenik koji prestane rasti vrlo brzo počinje stagnirati. Narod će vrlo jasno osjetiti razliku između svećenika koji živi i onoga koji samo preživljava ili „funkcionira“.

Već duže vrijeme moguće je čuti različite stavove o svrhovitosti malih sjemeništa – poglavito kada se ima na umu da su brojna sjemeništa zatvorena. Koji je Vaš stav: je li prošlo vrijeme takvih ustanova te bi naglasak trebalo staviti, recimo, na đačke domove, ili pak ona imaju smisla?

Mala sjemeništa smatram velikim darom, iako su danas često predmet mnogih rasprava. Iz osobna iskustva i rada s dječacima mogu reći kako ona imaju neprocjenjivu vrijednost. To su mjesta gdje se dječak/mladić oblikuje kao osoba. Uči red, odgovornost, zajedništvo, molitvu. Uči živjeti s drugima i za druge. To su temelji bez kojih je kasnije teško graditi.

Naravno, potrebno ih je prilagođavati vremenu u kome živimo. No, ne smijemo izgubiti iz vida njihovu bit – pomoći mladu čovjeku sazrjeti i postati sposoban čuti Božji glas.

U svakodnevnom diskursu posljednjih godina prisutna je tema manjeg broja duhovnih zvanja, kako svećeničkih, tako i redovničkih u Crkvi u Hrvata. Što je mogući uzrok tomu?

Razloga je više i svi su međusobno povezani. Živimo u društvu koje često ne ostavlja prostor za Boga. Obitelji su opterećene, zajednice ponekad slabe, a mladi izloženi mnogim utjecajima.

No, ne bih se zaustavio samo na dijagnozi. Važno je postaviti pitanje: što mi kao Crkva možemo učiniti? Jesmo li dovoljno svjedočili radost poziva? Jesmo li molili za duhovna zvanja? Jesmo li pratili mlade?

Bog i danas zove. U to sam duboko uvjeren. Pitanje je - jesmo li spremni biti suradnici tog poziva?!

Što biste Vi kao svećenik poručili mladima: zašto postati svećenik/redovnik/redovnica?

Dragi mladi, nemojte se bojati postaviti si veliko pitanje: što Bog želi od mene? Svijet vam nudi mnogo mogućnosti, ali često bez pravog odgovora na pitanje smisla. Duhovni poziv nije bijeg od života – on je ulazak u puninu života. To je put na kome čovjek otkriva da je stvoren za više.

Iz osobna iskustva mogu reći: nikada nisam požalio što sam rekao „da“. Nije uvijek bilo lako, bilo je izazova, ali radost koju Bog daje ne može se usporediti ni s čim drugim.

Ako osjetiš i najmanji tračak da te Bog zove – ne ignoriraj ga. Ne odgađaj. Ne traži savršene uvjete. Kreni. Razgovaraj. Moli. Traži. Bog ne uzima – On daje. Ne osiromašuje – On ispunja. Ne zatvara – On otvara.

Zato hrabro odgovori. Možda upravo tvoje „da“ postane odgovor na molitve mnogih.