Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Istina, već je i sama najava dvodnevne konferencije TradFest, u organizaciji zaklade Vigirale i Ordo Iuris Hrvatske, uz potporu američkog think tanka Heritage Foundation, inače bliskog Donaldu Trumpu, izazvala reakcije, prvo Lijeve naše pa onda, dakako, i sarajevske političke čaršije. No, prave su „domoljubne salve“ iz Sarajeva ispaljene nakon što je u zagrebačkom Dubrovniku apsolvirana tema BiH: neuspjela država i nužnost trećeg hrvatskog entiteta. Neki su se, uvjerili smo se, javili čak i poslije nekoliko dana.

Nije (ovo) aprililili

„Treći hrvatski“ u nazivu teme, po mome je sudu, zapravo pleonazam. Zna se, naime, čiji je taj treći – koji je, zapravo, postao više-manje politička (izlizana) fraza u Hrvata, u izbornoj godini ponajviše. Ipak, u samome je nazivu, „nužnost“ nešto što se da lako braniti. Poglavito otprilike mjesec nakon što je obnarodovana kandidatura Slavena Kovačevića za novoga Komšića. Slijedom čega ga je povremeno prvi u Bošnjaka Bakir Izetbegović atributirao kao eksperta – valjda pravnog? –  te mu tako zapravo otpočeo izbornu kampanju i navijestio komu će, slijedom davnog naputka s hutbi petkom, Bošnjaci dati svoje glasove čim namire svoje legitimne kandidate: Denisa Bećirovića, Semira Efendića, vjerojatno i Izetbegovića II. te možda i Fahrudina Radončića.

„Neuspjela država“, druga je pak konstrukcija, odmah poslije, dakako, Trećeg, koja je na zadnje noge osovila tzv. probosance. Što je protuargument – uspjela država? Pa, nije zagrebački skup upriličen uoči 1. travnja, nego uoči 1. svibnja. Nije, naime, vrijeme za šalu. Svakomu je, pa čak i pobornicima tzv. Tisućljetne i Nedjeljive, kad se nasamo pogledaju u zrcalo, jasno kako vjerojatno nikada, ne makar u novijoj povijesti, nije bilo slična državnog konstrukta. Uostalom, Daytonski sporazum, pa, dakle, onda i njegov aneks IV., tj. Ustav BiH, kršten je od nekih europskih poklisara s ovlastima guvernera kao luđačka košulja. Biti 30 godina tako zakopčan – to ne može donijeti ništa dobro.

Uostalom, već i sama činjenica kako je 21. studenoga, nadnevak kada je u američkoj vojnoj bazi 1995. parafiran mirovni sporazum, u Republici Srpskoj praznik, a u ostatku države samo još jedan običan dan, sugerira kako je sreću – tj. kontrolu nad gotovo pola države – donio samo Srbima. Mada, nakon svih ovih godina njima je i to malo. Da sad ne raspredamo simboliku vojne baze u kojoj su glavni akteri bili zatvoreni dok nisu pristali na ovu američku ujdurmu.

Dobro je Baja govorio?!

Znači li – neuspjela, zapravo i nemoguća, kako to sad već godinama tvrdi Milorad Dodik, usprkos čak i tomu što je 49% BiH u biti njegov zabran u kojem Hrvata gotovo više i nema, a Bošnjaci se tamo vraćaju i žive na vlastitu odgovornost?! Ukoliko se ne potraže nova rješenja i ako oni što su u zagrebačkom skupu prepoznali (…) Memorandum SANU-a vjeruju kako se luđačka košulja ima nositi i u sezonama – bez obzira na godišnje doba – koje dolaze, onda će zbilja eresovski vožd doći na svoje.

Konačno, unatoč svim secesionističkim izjavama, Washington ga je nedavno abolirao – skinuo s crne liste. Štoviše, da ga nije spriječila majčina smrt, Baja bi na Sveučilištu Judson u Chicagu prije nekoliko dana primio priznanje za liderstvo i demokraciju. Slijedom čega se reakcija Armina Hodžića na događaj na zagrebačkom središnjem trgu doima nekom vrstom autogola. Naime, taj je zastupnik bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskom saboru sudionike konferencije TradFest optužio za uvođenje Dodikova narativa u Hrvatsku.

Nije li, zastupniče Hodžiću, Miletova demokratičnost netom verificirana u Americi gdje je godinama Bošnjacima sunce izlazilo?

Nećemo tako, Dino!

Jasno, ovaj hrvatski sabornik kada govori o voždovu narativu, misli prije svega na to što predsjednik RS-a u sjeni godinama pripovijeda kako je nepravedno to što svi Srbi ne žive u jednoj državi, pa je – vjerujem – stvar nacionalnog ponosa u Bošnjaka (verbalno) ustati protiv toga. Makar to.

Rečeni je Hodžić pak bio samo prvi, ili među prvima u Bošnjaka, koji je imao što reći o summitu u Dubrovniku. Prigodu, jasno, nije propustio – nije daleko listopad! – ni Elmedin Konaković koji je Hrvatskoj, u ime Ministarstva vanjskih poslova BiH, uputio prosvjednu notu zbog zagrebačkog panela. Uzvratio mu je njegov zamjenik Josip Brkić poručivši kako rečena nota nikako ne predstavlja zajednički vanjskopolitički stav Bosne i Hercegovine, nego je naprosto predizborni stav trenutačnog šefa diplomacije. Uz to, naputio ga je kako je istu vrstu diplomatske note trebao uputiti kada su se u nekim drugim glavnim gradovima donosili zaključci da BiH treba mijenjati ustavno uređenje prema modelu građanske, unitarne države. O čemu, inače, postoji svekoliki bošnjački konsenzus.

Nije se, međutim, Konaković dao zbuniti. Čim je – valjda osobno – sastavio notu protiv Dubrovnika (i Hrvatske), žurno je otputovao u Dubrovnik gdje je u okviru summita Inicijative triju mora potpisan projektJužna interkonekcija, protiv koga je dio – veći čini mi se – sarajevske političke čaršije ustao gotovo jednako žestoko kao i svojevremeno protiv Pelješkog mosta.

A, aktualni „slučaj Konaković“ zapravo je priča o trima diplomacijama u, našalio se nedavno Nenad Kecmanović, jedinstvenoj BiH. Nije tom bivšem članu Predsjedništva BiH mrsko, u ovom kontekstu čak opravdano, brojanje krvnih zrnaca, pa eno – u Politici – podsjeća kako su desetljećima šefovi bh. diplomacije sve sami Bošnjaci: Haris, Muhamed, Irfan, Bisera, Elmedin, a nigdje, veli beogradski emeritus, nekoga Miloša, Dušana, Aleksandra, ali ni Ante i Mate. Ni za lijeka…

Mi – Bošnjaci!

I, kad je podvukao crtu taj ex-Sarajlija, izračunao je kako su od 10 ministara vanjskih, samo dvojica bili Srbi Mladen Ivanić i Igor Crnadak i jedan Hrvat Jadranko Prlić… Zato Konaković kada najavljuje i objavljuje prosvjedne note, rabi prvo lice množine – Mi, dakle – Bošnjaci. Tako da kad govori o trima diplomacijama u jedinstvenoj državi, osim što je ironičan, Kecmanović je i – vrlo precizan.

Ipak, kolika je u Bošnjaka fobija od Trećega, najilustrativniji je slučaj bošnjačkog kandidata za člana kolektivnog bh. državnog rukovodstva Semira Efendića koji vjeruje da bi mogao proći Komšićev put – od sarajevskog općinskog načelnika do državnog vrha. Evo što veli taj poklonik teorije zavjere: „Isti dan kada je održana konferencija na kojoj je predstavljena surogat mapa trećeg entiteta, premijer Hrvatske Andrej Plenković primio je u Zagrebu predstavnike američke kompanije koja je zakonom Federacije BiH odabrana graditi Južnu interkonekciju. Što mislite otkud baš taj dan predstavnici ove kompanije u Zagrebu“, pita se (sugestivno)  Efendić, ali se i nastavlja pitati: „Jesu li i oni boravili u hotelu Dubrovnik gdje je održana konferencija i bili nazočni na istoj, ili će samo sutra biti u Dubrovniku na potpisivanju međudržavnog ugovora?“

Ali, nije tu kraj paranoje toga malezijskoga đaka. Ima, naime, i pitanje, više-manje retoričko, za kraj: „Jedino što je teško razumjeti, kako ovi koji su glasovali za izmjenu zakona o Južnoj interkonekciji ne shvaćaju da je taj projekt i način na koji se realizira zalog za treći entitet?!“

Doista, najteže su one bolesti koje ne bole!

Drž'te Djeda Mraza!

Rijaset Islamske zajednice u BiH nije pak radio preko vikenda, pa je zagrebački skup komentirao tek u utorak. Središnji dio njihova razmišljanja (…) zapravo je na Efendićevoj razini, ili – čak! – i ispod toga. Vele, naime, kako je promoviranje ideje o uspostavi trećeg entiteta, što – preventivno – bošnjački mediji stavljaju u znake navoda, nalik memorandumu SANU-a iz 80-ih prošlog stoljeća. Uz to, sugeriraju kako bi i zagrebački skup mogao biti vjesnik raspleta identična onome post SANU-ovskom. Replicirajući ovoj tlapnji, već su mnogi pokušali uvjeriti prizivatelje tragične prošlosti kako u Zagrebu nitko nije zagovarao nasilnu provedbu teritorijalnog preustroja, nego je to bio prijedlog za razgovor o pravednijem i funkcionalnijem unutarnjem uređenju BiH.

Konačno, misle li onda u Rijasetu kako je (i) zahtjev Biskupske konferencije BiH za reformu svih loših zakona, posebice Izbornoga kao i osobito naglašena potreba za punom i dosljednom zaštitom prava hrvatskoga naroda kao konstitutivnoga u BiH, uključujući njegovo legitimno predstavljanje i stvarnu jednakopravnost, na tragu SANU-a?!

Ali, to je – možda? – tema za Međureligijsko vijeće BiH…

Osobno mi je, međutim, zanimljiv dio iz priopćenja sa sarajevskih Kovača u komu se apelira na političare Srbe i Hrvate u BiH te odgovorne osobe iz Katoličke i Pravoslavne Crkve da se zajedno s Bošnjacima počnu zalagati za njezino jedinstvo temeljeno na religijskom pluralizmu. Koji je, je li, naročito uspio na teritoriju – poslužimo se (prigodno…) ratnom terminologijom! – pod kontrolom jakih muslimanskih snaga. Pa, i Djed Mraz je, naročito u Sarajevu svojedobno jedva izvukao živu glavu jer je utvrđeno kako vesela debeljuškasta starina, u inače iritantnoj crvenoj odori, nema veze s muslimanima. Ni s velikim ni s malim – M.

Pluralizmu kraja nema

Da ne spominjemo kako je aktualni reisul-ulema Husein ef. Kavazović pluralizam raspirivao i izvan stamenih bh. granica. Evo, u svibnju obilježavamo – neki će i proslaviti! – 10. obljetnicu kako je efendija, čiji se drugi (i posljednji) reisovski mandat evo bliži kraju, u St. Gallenu usred predizborne kampanje za lokalne izbore 2016., upozorio kako Vlah nikako ne smije biti načelnik Srebrenice.

No – pluralizmu kraja nema (!); Kada je usred predizborne kampanje potkraj srpnja 2022. Izetbegović mlađi u Hadžićima, u kontekstu promjene Izbornog zakona, zagalamio: „Prebrojali smo se – i koliko lovaca imamo, i koliko mladih ljudi, i koliko imamo instruktora na dronovima, i tako dalje. Neću dalje, ali samo da znate!“, Kavazović mu je žurno dao ruke, poručivši svima koji su se skandalizirali nad ovim zveckanjem dronovima s Dana bosanske duhovnosti u Karićima kod Vareša: „Jašta, nego ćemo se prebrojavati!“

Reakcije na dvodnevnu konferenciju TradFest pokazale su kako zapravo postoji nedvojbena suglasnost u Bošnjaka, gotovo opća mobilizacija kada je riječ o trećem entitetu koga, primjerice, Dragan Čović odbija glasno izgovoriti čak i usred ove svebošnjačke hajke na to nedonošče hrvatske politike. Recimo da je temelje udario Konaković rečenom notom, a završne je radove obavio Rijaset usporedivši zagrebačko više-manje neobvezno ćaskanje s Memorandumom SANU-a.

Dakle, ma koliko Treći bio zapravo imaginaran, dovoljan je da se Hrvati – bit će svi?! – svedu na udruženi zločinački pothvat koji se – znakovito – spominje i u Konakovićevoj noti i u priopćenju ljutih mu protivnika iz SDA-a te, dakako, i kod Rijaseta.

Sljedeće je, valjda, prizivanje onih dvaju vagona. Baš kao nekoć pred OHR-om…