Razgovarao: Željko Ivković, Katolički tjednik

Prof. dr. Jelena Brkić Šmigoc rođena je 1979. u Sarajevu i župljanka je vjerničke zajednice Presvetoga Trojstva u Novom Sarajevu. Odrasla je u vjerom prožetoj obitelji svojih roditelja uz još jednu sestru i dva brata. Gimnaziju je pohađala u sarajevskom KŠC-u, psihologiju studirala, magistrirala i doktorirala u Sarajevu. Od 2002. radi na Fakultetu političkih nauka također u glavnom gradu, predajući psihološku skupinu predmeta.

Sakramentalni brak s Ivanom Šmigocem sklopila je 2009. u Sarajevu te je majka troje djece. Osim što je suradnica i članica brojnih institucija Katoličke Crkve u BiH, objavila je niz radova i publikacija iz svoje profesije te bila sudionica brojnih seminara i konferencija.

U razgovoru za Katolički tjednik podijelila je svoja promišljanja o duhovnoj povezanosti Vrhbosanske nadbiskupije s otajstvom Presvetog Srca Isusova. Osvrćući se na ulogu laika, važnost obiteljskog pastorala te izazove u obrazovnim institucijama, naglasila je potrebu za strateškim promišljanjem Crkve, izlaskom iz okvira prošlosti kako bi se odgovorilo na stvarne potrebe suvremena čovjeka …

Poštovana dr. Brkić Šmigoc, Vrhbosanska nadbiskupija (VN), katedrala kao i 11 njezinih župa posvećene su Presvetom Srcu Isusovu. Kako Vi, kao angažirana vjernica laikinja, doživljavate tu duhovnu povezanost mjesne Crkve s ovim otajstvom Božje ljubavi?

Srce Isusovo jedna je od meni najljepših i možda čovjeku najbližih slika Boga. Itekako znamo kako se osjećamo kada nam je netko u srcu ili kada smo sigurni da smo nekome u srcu – da je tu, uvijek za nas. Tako je i sa slikom Srca Isusova. To je slika koja šalje poruku koliko smo u Božjem srcu koje nas prima umorne i opterećene. Nije li lijepo znati da imaš kome poći kada si najranjiviji? To je dar. To je dar i ovoj mjesnoj Crkvi i voljela bih da smo svi više svjesni toga, te da ne gubimo nade, ma koliko umorni i opterećeni bili. Nekako bih se usudila iščitati da upravo to Srce Isusovo poručuje ovoj Nadbiskupiji danas: nisi sama, nisi zaboravljena, imaš kome poći.

Kroz povijest, od utemeljitelja nadbiskupije i sluge Božjega Josipa Stadlera pa do danas, Srce Isusovo bilo je simbol nade, dok je VN prolazila svoja teška razdoblja. Što to Srce poručuje današnjem čovjeku u Sarajevu i cijeloj dijecezi?

Drago mi je da smo i vi i ja u Srcu Isusovu prepoznali znak nade koji je ovoj Crkvi potreban. Ali, usudit ću se reći, ne samo ovoj Crkvi, nego svim ljudima ovoga svijeta. Srce Isusovo, pored utjehe, vjerujem poziva na pouzdanje i vjeru da nas Ono vodi i zna pravi put, te je izazov opustiti se i vjerovati. Ali tu nije kraj. Drugi dio toga poziva je poziv na aktivnost: „Učite od mene jer sam krotka i ponizna srca.“ Uz snažnu vjeru i pouzdanje da Bog zna zašto smo ovdje, u ovoj mjesnoj Crkvi, pozvani smo na poniznost i otvorenost – na poučljivo srce za kontekst u komu živimo. Nekako prvo što mi pada na pamet kada je u pitanju promišljanje konteksta jest zajednica koju dijelimo s drugima, a s kojima imamo burnu povijest. Usudila bih se reći da živeći u zajednici u kojoj smo manjina, nismo pozvani samo opstati. Pozvani smo svjedočiti ljubav zajedništva. A to je, znamo dobro, ponajteže što postoji. Nekada je ljubav zajedništva teško živjeti čak i među najrođenijima, braćom i sestrama, a kamoli s onima s kojima toliko rana iz međusobnih povijesnih susreta nosimo Pa ipak, pozvani smo s onima s kojima dijelimo ovaj prostor – koji imaju različite vjere ili vjerske prakse od naših ili su pak nevjernici – biti krotka i ponizna srca, dakle, imati otvoreno i poučljivo srce, te nalaziti točke susreta i živjeti Božju ljubav na ovom svijetu. Ne kao apstraktni ideal, nego kao svakodnevni izbor i odluku.

Vrhbosanska nadbiskupija nije samo institucija, nego i zajednica vjernika rasutih od Save do hercegovačkog krša te od Vlašića do Drine. Kako u tako raznolikoj dijecezi koju presijecaju i brojne administrativne podjele proizišle iz ratnih sukoba, izgrađivati osjećaj zajedništva i međusobne povezanosti katolika?

Možda će zvučati idealistički, ali uvjerena sam da se uvijek može napraviti više – bez obzira na prepreke koje objektivno postoje. Svaki odnos polazi od osjećaja pripadnosti. Ako pripadam, tražim način da ono čemu pripadam obogatim. Mislim da je nama ovdje iznimno značajno njegovati poučljivo, otvoreno srce i bratsku ljubav. Samo tako možemo povezati nešto što je formalno pokidano, ali kroz Nadbiskupiju i njezino djelovanje nije i ne smijemo dopustiti da bude.

Veliki broj aktivnosti koje promiču povezanost i solidarnost već postoji. Baš smo prije nekoliko dana s našom župom Presvetog Trojstva pohodili župu Uzdol i kroz svetu misu, a kasnije i zajedničko druženje, proveli vrijeme sa župljanima Uzdola. Navest ću također još jednu inicijativu koja već dugo živi, a to je Božićna čaša zajedništva međugorske župe sa sarajevskim župama i crkvenim institucijama. Svake godine ta nas župa dariva vinom koje u božićnim danima kuhamo i dijelimo u sarajevskim župama. To su konkretni primjeri susreta. Zar takvih aktivnosti ne bi moglo biti puno više – kako duhovnih, tako i materijalnih?! Dakle, kroz bratimljenja, kumstva među župama, akcije solidarnosti, zajedničke molitve, obiteljske susrete, sportske aktivnosti, itd. možemo se čvršće povezati. Sve polazi od onoga što želimo ostvariti. Uz duhovnu otvorenost, smatram da je neizmjerno važno iskoristiti ljudske potencijale koje nam je Bog dao. I tu ću se usuditi reći da Crkva treba strateški promišljati o sebi. O tome tko su njezini ljudi, što im treba, s kojim resursima raspolažemo, itd. Vizija, misija, dugoročni i kratkoročni ciljevi – to nisu pojmovi rezervirani samo za korporacije. To su alati koji pomažu svakoj zajednici, pa i crkvenoj. Sinoda nam je upravo to ponudila – prostor za zajedničko promišljanje o tome tko smo, što nam treba i kako se nositi u novom vremenu. Sada je na nama to promišljanje pretvoriti u konkretne korake i pratiti što činimo i mijenjamo. Uz Duha Svetoga koji sve pokreće i vodi i naši ljudski umovi i ručice mogu puno toga napraviti. Pozvani smo na to. Ta i to nam je po Duhu dano.

Nedavno ste predstavljali knjigu-doktorat dr. vlč. Dražena Kusture Komunikacija mira u istupima vjerskih vođa tijekom rata u BiH (1992.-1995.). Što biste mogli općenito kazati o ovoj mjesnoj Crkvi i njezinoj ulozi u društvu, s naglaskom na izgradnju mira?

Da, jesam i vrlo sam zahvalna za tu priliku. Riječ je o knjizi koja analizira u kojoj su mjeri vjerski vođe u vremenu rata uspijevali komunicirati mir. Smatram da je riječ o vrijednom gradivu koje doprinosi mozaiku svega što je do sada urađeno i objavljeno o tom teškom vremenu. Pozivam vaše čitatelje da ju pročitaju. Svjedočanstvo je jednog vremena s jasnim smjernicama o komuniciranju u vremenu krize.

Ova Crkva je bila i uvijek treba biti otvorena dijalogu. Poticati dijalog. Mirotvorci su sinovi Božji. To i dr. Kustura u završnim riječima svoje knjige naglašava – koliko je važno mirotvorcem biti. I tu vidim veliku ulogu ove Crkve, od vodstva pa do svakog vjernika – uvijek, glasno i djelotvorno raditi na dijalogu, susretu, miru i zajedništvu. Po meni, svi mi koji ovdje živimo misionari smo. Ja svoju ulogu upravo tako doživljavam. Tako da, gdje god imamo priliku izgraditi most jedni prema drugima, trebamo ga izgraditi. I početi od sebe – mi ih prvi gradimo jer nama su mostovi prema drugima u našem okruženju posebno važni. To je središte one krotke ljubavi na koju nas Srce Isusovo poziva. Značajno je ne dopustiti da drugi određuju naše reakcije. Mi imamo jasna načela i alate kako se gradi mir. Rekla bih da smo sretni i povlašteni što za toliku Ljubav znamo, ali i pozvani onda je djelotvorno živjeti na prostoru koji dijelimo.

Gdje vidite najveću snagu mjesne Crkve u ovim izazovnim vremenima?

Male zajednice opstaju dobro i kvalitetno samo ako se okupe, otvore srca i umove i djeluju neustrašivo. Ja to vidim kao obitelj koja se sastane, stavi sve na stol što ima i razgovara kako dalje. Kroz više međusobnih susreta, više upoznavanja, više zajedničkih inicijativa i akcija, i plodovi će sami nastajati. Pored toga, smatram da su Katolički školski centri jedan od naših najvećih potencijala. Uz župe i župni život, oni jesu i mogu biti prostor susreta i radosna življenja – što im je nakana osnutka i bila. Dakle, prilika i mjesta imamo. Na nama je koliko to dobro koristimo i svim tim resursima upravljamo.

Smatrate li da vjernici laici imaju dovoljno prostora i inicijative za sukreiranje crkvenog života, ili su, iz različitih razloga, samo pasivni promatrači?

Neizmjerno sam sretna što živim u doba Crkve koja potiče djelovanje laika. Ova Crkva to čini – ali, kao i u svemu, uvijek može bolje. I to ne govorim kao kritiku, nego kao promišljanje u svrhu rasta jer vjerujem da upravo to od nas traži zajednica kojoj pripadamo. Neke su inicijative već pokrenute i sretna sam što ćemo u idućim danima imati prve akolite i akolitkinje u našoj mjesnoj Crkvi. To će osnažiti i druge da se više uključe te da shvate da je oltar naše zajedničko mjesto susreta u različitim službama. Osnaženi od Crkve, vjernicima treba pomoći prepoznati svoje poslanje, te da se ne boje pristupiti svim aktivnostima koje Crkva ima – od služenja na misnim slavljima do sudjelovanja u crkvenim vijećima u kojima se razgovara i odlučuje. Voljela bih da mi laici budemo hrabriji i svjesniji da je to zajednički prostor, te da se odvažimo zauzetije sudjelovati u djelovanju mjesne Crkve. Znam da se laici ponekad ne osjećaju dovoljno spremnima i pitaju se jesu li kompetentni za takvu vrstu djelovanja. Kažu: „Nije to za mene.“ Obiteljska i poslovna svakodnevica dodatno otežava angažman. No, tu ne smijemo stati, s nabrajanjem razloga zašto ne nego baš suprotno. Uporno osnaživati za djelovanje i spremnost na žrtvovanje – i tu veliku ulogu imaju župnici i svećenici koji usredotočenije rade s laicima, kao i laici sami međusobno osnažujući i potičući jedni druge. Moderno vrijeme traži artikuliraniji i spremniji odgovor na različite teme, uključenije laike. Tema braka dobar je primjer – u vremenu kada su hedonizam i samoljublje uzeli maha u objašnjenju ljubavi, trebamo kompetentne svećenike i osnažene laike koji će zajedno promicati vrijednost braka i pokretati inicijative koje tu vrijednost čine vidljivom u društvu. Samo zajedničkim djelovanjem možemo napraviti iskorake.

Prema usporedbi s ostalim dijecezama u okruženju, smatrate li da laici, a posebice laikinje nisu dovoljno zastupljeni na onim pozicijama koje bi mogli obnašati?

Prilika ima, može ih biti i više i želim da ih bude. No jednako je važno je da se u tim prilikama ne bojimo biti otvoreni, čuti jedni druge, jer smo oko istog cilja okupljeni, samo ga možda iz različitih perspektiva ponekad vidimo. Ako uzmem sebe za primjer, onda bih mogla reći da ta teza ne stoji u potpunosti. Ja sam u nekoliko crkvenih vijeća i mogu reći da se u svima njima itekako vodilo računa i o broju vjernika laika i o broju žena. No, ono što mogu reći jest da je dosta i na nama samima, laicima kako te uloge shvaćamo i kako ih živimo. Uvijek sam za to da nigdje ne budem samo ime i broj, nego artikulirana jedinka koja u prostoru u komu djeluje promišlja zajedništvo. Prisutnost bez glasa nije sudjelovanje.

Na koji način gledate na katoličke laike koji „samo idu na misu“ i ne žele sudjelovati u životu župe pa i Nadbiskupije? Također, jesu li pojedine crkvene institucije suviše udaljene od svog naroda te mnogi i ne znaju da postoje?

Da biste djelovali, morate se osjetiti prihvaćeno i podržano. Morate osjetiti i vi sami da je to mjesto za vas i da imate resurse koje možete ponuditi. Na takav način jedna od teorija u psihologiji objašnjava veću ili manju uključenost ljudi u različite interakcije. Budući da je jednostavna, ja je često koristim kao primjer kako dolazi do plodonosne interakcije. Da bi došlo do plodonosne interakcije, potrebna su tri elementa: kvalitetno okruženje u komu se razmjena događa, percepcija vlastite učinkovitosti i osjećaj da naše sudjelovanje nešto mijenja. Kad ta tri elementa postoje, uključenost dolazi prirodno. Upravo zato smatram kako je nužno istražiti kako naši ljudi percipiraju Crkvu – kako je vide, kakvo je to mjesto za njih, pružaju li im se prilike za djelovanje i kako se osjećaju s tim prilikama? Što ih priječi da budu uključeniji i na koji način bi se uključili više?

Onaj tko „samo ide na misu“ – možda jednostavno još nije pronašao svoje mjesto ili mu nitko nije pokazao kako ga tražiti. U današnjem svijetu pune ponude lako je posegnuti za nečim drugim. Crkva može biti privlačna jednako kao i mnoge druge institucije koje se ljudima nude, ali to zahtijeva da budemo svjesni tko su naši ljudi, što nose u sebi i što im možemo ponuditi da se osjete kao da su tu zbog nečeg važnog i da svojim sudjelovanjem mogu doprinijeti nečem važnom i da nisu tu samo zbog obveze.

Vi ste i majka… Obrazovanje i odgoj uvijek su bili stupovi djelovanja Crkve, od vrtića, produženog boravka do KŠC-ova i KBF-a. Kako vidite ulogu tih institucija u oblikovanju budućih naraštaja koji će graditi Nadbiskupiju i BiH?

Da, ja sam majka troje djece i neizmjerno sam zahvalna što imam priliku svojoj djeci pružiti obrazovanje unutar katoličkih institucija. Svaka od njih ima svojih prednosti i nedostataka, kao i svaka obrazovna institucija, ali u svojoj esenciji to su mjesta i prilike za dobar, cjelovit rast i razvoj mlada čovjeka.

No, institucije su prilika, ali roditelj je usmjeravatelj u te prilike. Dakle, ako roditelji ne ustraju na ostanku u svemu onome što im Crkva nudi, nema ni djeteta – ili će rijetki biti tu, kao ni plodova koje Nadbiskupija želi vidjeti. Zato je važno intenzivnije pratiti i podržavati upravo tu kategoriju – roditelje, obitelji. I evo prilike da tu kao nadbiskupija više učinimo. Da pomognemo svećenicima kako bi pomogli roditeljima da ostaju uz Crkvu. Ne uz prijetnju ili galamom s oltara, na što znamo naići, nego kroz otvorenost srca i župne dvorane. Kroz stalno okupljanje i kreiranje ozračja u kome ljudi pripadaju svojim zajednicama. Jednako tako, kroz uključivanje u aktivnosti koje različite zajednice u našoj biskupiji nude: od salezijanaca, preko fratara, časnih sestara na Gromiljaku, itd.

Dakle, sadržaja ima, samo trebamo sinkroniziranije kroz njega ići i više činiti da se naša druženja okrupnjavaju. Pored toga, mogu se pokrenuti programi prepoznavanja i osnaživanje budućih lidera. To nisu nepoznati programi. Kupljenjem dobrih praksi na kojima su druge zajednice rasle, puno toga dobroga se, pored postojećega, može dogoditi i u našim zajednicama.

Ured za brak i obitelj, u suradnji s Centrom za savjetovanje VN-a, organizira ciklus tečajeva priprave za sakramentalni brak po raznim dekanatima, a vi ste predavač na tim tečajevima. U čemu se zrcali njihova važnost?

Kao što sam već natuknula, kada imamo obitelj, imamo i Crkvu. I tu je najveća važnost ovih tečajeva: osnažiti mlade ljude da izabiru i grade obitelj. Tečaj je sadržajem vrlo bogat i na njemu se kroz nekoliko perspektiva, koje su značajne za kršćanski brak, pripravlja mlade ljude na novi oblik susreta i zajedništva, za sakrament braka. Ne govori im se samo o onome što je lijepo, nego i o izazovima s kojima se suvremene obitelji nose. Otvoreno se razgovara o mnogim temama i evaluacije koje se redovito provode šalju signale da je ono što radimo dobro. Kao predavač i kao majka i supruga, vjerujem da je upravo taj razgovor otvoren, iskren i bez uljepšavanja ono što mladim ljudima danas najviše treba. Ono što je prostor rasta jest kontinuirana edukacija i kontinuiran pristup savjetovalištu, a to, još uvijek, nažalost, nemamo.

Kada razmišljate o budućnosti, o onome što nas čeka „sutra“, koji su to ključni prioriteti na koje bi se Vrhbosanska nadbiskupija trebala usredotočiti?

Smatram kako se trebamo prestati referirati na prošlost i spominjanje brojki koje su bile nekoć i sada. Stvarno trebamo početi živjeti u 21. stoljeću! Iz prošlosti trebamo učiti, a ne u njoj ostati i propuštati ono što nam današnjica nosi. Nekako spakirati u svoju putnu torbu ono što je bilo, proraditi što još trebamo proraditi i na temelju novoga stanja i prilika u kojima jesmo, promišljati prostor, zajednicu i njezinu budućnost. To traže nove generacije koje žive u brzom vremenu, u vremenu digitalizacije, koje uz fizički prostor žive i u potpuno jednom novom digitalnom prostoru. Ljudske potrebe ostaju iste, ali se način na koji se izražavaju i traže odgovori promijenio. Toga trebamo biti svjesni i pored fizičkog prostora jasnije biti dijelom digitalnog prostora koji je za mlade jednako stvaran kao i svaki drugi. Jednako tako, osjećam da nam treba jasnija artikulacija među mladima koji ostaju i povezanost s onima koji su otišli. Tu napraviti mostove kojima će se naše raseljene zajednice više povezati s maticom. Toliko redova, svećenika i časnih sestara koji su u različitim službama dobri. Zajedno s laicima i mladima nekako zauzetije živjeti ono što nam je dano. To je naša snaga i odgovornost.