(Iz 7,10-14; Rim 1,1-7; Mt 1,18-24)

ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA A

Evangelizacija o tajni Utjelovljenja


Vrijeme u ljudskom životu veoma brzo prolazi! Često kažemo: „Kao da je jučer bilo, a već je tako puno vremena prošlo!“ Stari Latini bi rekli: „Tempus fugat et ire parabile!“ Vrijeme brzo prolazi i ne vraća se!

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Anto Dominković

Uvod u pokajnički čin

Dragi i vjerni čitatelji Katoličkog tjednika, iskreno vas sve pozdravljam i želim s vama razmišljati o našem iščekivanju, gledanju preko obzorja i onostranosti… Vrijeme došašća se bliži kraju i sada si ozbiljno možemo postaviti pitanje: „Jesmo li postali bolji?“ I „Iščekujemo li iskreno Kristov ponovni dolazak?“ Božić će sigurno doći, ali je pitanje hoćemo li ga mi osjetiti i prepoznati u svojim životima i obiteljima? Kod nas u Bosni je običaj, kad netko dobije prinovu u obitelji, posjetiti tu obitelj i donijeti nekakav dar, darovati nešto. Što ćemo Isusu darovati? Možda ćemo reći: „Pa, on ima sve, Bog je! Što će mu nešto naše?“ Točno, on je Bog, on se zato i rodio i došao na svijet kako bi čovjeka približio Bogu, a zato je potrebno čišćenje srca, pokajanje za počinjene pogreške učinjene prema Bogu i bratu čovjeku te žal zbog propuštenih dobrih djela! Jesmo li ovih dana skupili dovoljno snage i kleknuli pred svećenika i Bogu priznali svoje slabosti kako bismo i mi doživjeli Božić? Ako nismo, još uvijek nije kasno! Požurimo i pripravimo se za najradosniji kršćanski blagdan! Odlučimo pripadati Kristu!

Sjetimo se samo onih vremena kada su naša braća i sestre išli u vojsku i s koliko strepnje i radosti se iščekivao neki glas o njima! Svako pismo se iščitavalo po nekoliko puta i uvijek bi nam srce zadrhtalo pri pomisli da je netko nama drag, tamo daleko gdje se već nalazi, napisao nešto o sebi, o svom vremenu i o čežnji kad će k nama doći, kad će nas opet vidjeti i zagrliti! Da, tako je to u životu! One koje volimo teško puštamo od sebe! Upravo to je klica onog božanskoga u nama i zato se Bog trudi pokazati nam koliko nas voli, koliko mu je stalo do nas.

Valja se pouzdati u Boga

U današnjim čitanjima osluškujemo kako je već 700 godina prije Krista prorok Izaija opisao nevjeru kralja Ahaza, onoga u kojemu su Izraelci gledali ispunjenje volje Božje. Naime, negdje 733. – 732. pr. Kr. zaratili su s mladim jeruzalemskim kraljem Ahazom aramski kralj Resin i izraelski kralj Pekah, jer se ovaj nije htio s njima udružiti u protuasirski savez. Dok su opsjedali Jeruzalem – iako je Ahazu došla Izaijina riječ, da se osloni na Boga, Ahaz je zatražio pomoć od asirskog kralja Tiglat-Pilesera, a prečuo Izaijinu i Božju riječ. Izaija mu je rekao da se treba pouzdati u Boga, a ne u Asirce i onda će Bog sve okrenuti na dobro, iako trenutno sve izgleda crno i naopako. No, on to odbija, pravdajući se da ne želi iskušavati Boga, a zapravo ne vjeruje Bogu i njegovoj svemoći! Štoviše, „uzeo je srebro i zlato, što se nalazilo u Domu Jahvinu i u riznici kraljevskog dvora, i sve je poslao na dar asirskom kralju“ (Kr 16,8). I tada mu Izaija govori da će djevica roditi onoga koji će biti Bog s nama – EMANUEL! To je proroštvo raslo s narodom, i u narodu čuvalo nadu u čudesno rođenje onoga koji će „u ove dane“ nagnuti nebesa i sići k nama kao „Mlado sunce s visine, da obasja one, što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira“ (Lk 1,79). To je ispunjenje sna svakog čovjeka! Biti s Bogom! Vječno promatrati njegovo lice i uživati u njegovu društvu!

Iz povijesnih knjiga znamo da je Ahaz pobijeđen i da je narod izgubio svoju slobodu. Izaija nas želi potaknuti da vjerujemo Božjim obećanjima i njegovoj riječi. Nama, koji često nemamo strpljenja ni vremena čekati, ove su riječi kao melem na bolnu ranu. Bog dolazi, iako se nama čini da odgađa našu stvar i da su sve naše nade pale u vodu i duboko potonule. Vjerovati da Bog želi baš meni doći, roditi se u mom srcu, očišćenom od grijeha i poniznom pred tajnom vjere, utjelovljenja Sina Božjega, znači proslaviti Božić!

On nam je otkrio Boga

U Poslanici Rimljanima Sv. Pavao naglašava kako se Bog njime poslužio da se Gospodinova riječ čuje po svem svijetu, među svim narodima, te i nas potiče da ispunimo svoju zadaću vjernika: da se božićna radost čuje po cijelom svijetu i da ga slave svi oni u kojih su ruke nedužne i srce čisto. Možda se pitamo: „A što je to Isus donio u naš život?“ Najveći francuski mislilac, matematičar i fizičar, Blaise Pascal napisa: „Bez Isusa Krista mi ne znamo ni što je život, ni što je smrt, ni što je Bog ni što smo mi.“ On nam je otkrio Boga, rekao nam je kakav je i što je naš Bog, otkrio nam je tko je i što je čovjek, razjasnio nam smisao života i smrti, kazao nam zašto živimo i što slijedi kad svršimo ovaj život…

Postanimo učenici Božji

U Evanđelju se, za razliku od Ahaza, Josip nalazi u teškoj situaciji i vjeruje Bogu. Anđeo mu kaže: „Ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga“(Mt 1,20). Bog po anđelu evangelizira Josipa o tajni Utjelovljenja, kao što je to već učinio Mariji u Nazaretu (usp. Lk 1,26s). „Isusova osoba, kako je gleda vjera, a samo je vjera i može vidjeti, skriva u sebi neki čar, koji nadilazi svaku ljudsku individualnost i svaku povijesnu kontingentnost“, kaže poznati teolog Rudolf Schnackenburg.

Da bismo upoznali Boga, moramo biti poučeni, moramo postati učenici Božji (usp. Iv 6,45). K Bogu, i o Bogu, ne može se bez Boga! Zato Bog i uči Mariju, Josipa, pastire, mudrace... i mnoge druge koji žele čuti Božji glas: svakoga na njemu razumljiv i prihvatljiv način. Marija je čula riječ – i povjerovala. Josip – kad je čuo, „učini kako mu naredi anđeo Gospodnji“.

A što je s nama? Slušamo li mi Božju riječ i kako reagiramo na nju? Bog je došao na zemlju nas usrećiti i oplemeniti. I ovog Božića upravo to želi učiniti. Hoćemo li dopustiti da nas usreći?

„Htio vas je razveseliti“

Jedna priča govori kako su dva muškarca, oba teško bolesna, ležala u istoj bolničkoj sobi. Jedan je od njih smio svaki dan sat vremena sjediti u postelji jer mu je to pomagalo pri čišćenju vode iz pluća. Njegov je krevet bio pored jedinog prozora u sobi. Drugi je muškarac morao cijele dane ležati na leđima. Bolesnici su se ubrzo sprijateljili i po cijeli dan razgovarali. Pričali su o svojim obiteljima, kućama i poslovima, o tome kako je bilo u vojsci i tko je kamo putovao. Muškarac koji je svaki dan jedan sat sjedio okrenut prema prozoru opisivao je onom drugom što se nalazi s druge strane prozora. Bolesnik s drugog kreveta počeo je živjeti za taj sat u danu kad mu je prijatelj tako živo opisivao događanja i boje vanjskoga svijeta. Iz njegova pripovijedanja je saznao da prozor gleda na park s ljupkim jezerom. Patke i labudovi su plivali i igrali se po vodi, a pored njih su djeca puštala papirnate čamce. Zaljubljeni su, držeći se za ruke, šetali među cvijećem čudesnih boja. Staro i snažno drveće krasilo je krajolik, a u daljini se mogao vidjeti obris visokih planina. Muškarac uz prozor tako je detaljno opisivao ljepotu krajolika, da je ovaj drugi zatvorio oči i živo si predstavio slikovite prizore.

Jednog je proljetnog popodneva bolesnik uz krevet opisivao paradu koja se približivala jezeru. Drugi muškarac, prikovan za postelju, nije vidio paradu, ali ju je mogao zamisliti. Tako su prolazili dani i tjedni. Kad je sestra jednog jutra u sobu donijela vodu, vidjela je da je bolesnik u krevetu kraj prozora mirno umro u snu. Pozvala je bolničko osoblje koje je odnijelo mrtvaca iz sobe. Nakon toga je drugi bolesnik zamolio sestru neka ga premjesti u krevet kraj prozora. Sestra mu je rado udovoljila. Kad se bolesnik udobno smjestio, ostavila ga je samog. Teškom mukom, uz pomoć ručki, bolesnik se podigao da bi vlastitim očima vidio prekrasni krajolik s druge strane prozora. Konačno je imao priliku sam uživati u ljepoti. Upotrijebio je svu snagu i pogledao kroz prozor kraj postelje. Ali gle, prozor je gledao u gol i prazan zid. Bolesnik je kasnije pitao sestru kako je umrli mogao tako čudesno opisivati krajolik. Sestra mu je odgovorila da je pokojnik bio slijep i nije mogao vidjeti zid koji je stajao pred prozorom. „Možda vas je htio samo razveseliti“, rekla je.

Usrećujmo jedni druge

Drage sestre i braćo, Isus dolazi ovog Božića razveseliti svakoga od nas. Prava se sreća sastoji u usrećivanju drugih, a ne u okolnostima u kojima smo. Nastojmo i mi ovog Božića usrećiti nekoga kao što i Isus nas usrećuje svojim dolaskom, kako bismo osjetili da je on EMANUEL – S NAMA BOG. Svima ČESTIT BOŽIĆ I SVETO POROĐENJE ISUSOVO!