„Prije svega, želim zahvaliti svima vama koji ste tako naporno radili; želio bih da ovu poruku prenesete i drugim novinarima, i u Turskoj i u Libanonu, koji su radili na prenošenju važnih poruka ovog putovanja. I vi svi zaslužujete veliki pljesak za ovaj posjet.“ Tim je riječima Leon XIV. pozdravio je 81 novinara na letu iz Bejruta za Rim, prije nego što je odgovorio na nekoliko njihovih pitanja.

Pri tome se dotaknuo svoga upravo završenog apostolskog putovanja, zatim Bliskog istoka, rata u Ukrajini, prisutnosti Europe u mirovnim pregovorima i situaciji u Venezueli. Također je primio dar od libanonskog dopisnika: ručno izrađenu sliku, nastala uživo na televiziji posljednjih dana, koja prikazuje njega i simbolična mjesta koja je posjetio u Zemlji Cedrova.

U nastavku slijedi radni engleski transkript objavljen na zenit.org i prijevod konferencije za novinare:

Joe Farchakh (LBC International):

Vi ste američki Papa koji vodi mirovni proces. Moje pitanje je hoćete li koristiti svoje kontakte s predsjednikom Donaldom Trumpom i premijerom Benjaminom Netanyahuom. U zrakoplovu ste rekli da je Vatikan prijatelj Izraela. Hoćete li pokrenuti pitanje zaustavljanja izraelske agresije na Libanon? I je li moguć održivi mir u regiji?

[Papa Leon XIV, na engleskom]: Prije svega, da, vjerujem da je održivi mir ostvariv. Mislim da kada govorimo o nadi, kada govorimo o miru, kada gledamo u budućnost, to činimo jer vjerujem kako je moguće da mir ponovno dođe u regiju i dođe u vašu zemlju, u Libanon.

Zapravo sam već, na vrlo skroman način, započeo nekoliko razgovora s nekim od čelnika mjesta koja ste spomenuli i namjeravam to nastaviti činiti, osobno ili putem Svete Stolice, jer činjenica je da imamo diplomatske odnose s većinom zemalja u regiji i naša je nada u svakom slučaju da ćemo nastaviti upućivati ​​taj poziv na mir o kojem sam govorio na samom kraju današnje mise.

Imad Atrach (Sky News Arabia): U vašem posljednjem govoru, libanonskim vlastima bila je jasna poruka da pregovaraju, da dijalogiziraju, da grade. Hoće li Vatikan učiniti nešto konkretno u tom pogledu? Sinoć ste se sastali s predstavnikom šijita. Prije Vašeg posjeta, Hezbollah Vam je poslao poruku; ne znam jeste li je primili, jeste li je pročitali. Što biste nam mogli reći o tome? Puno vam hvala što ste posjetili Libanon, što nam je bio san.

[Papa, na talijanskom]: Jedan aspekt ovog putovanja, koji nije bio glavni razlog – jer je posjet bio zamišljen s ekumenskim pitanjima u središtu, s temom Niceje, susreta s katoličkim i pravoslavnim patrijarsima te potrage za jedinstvom u Crkvi – ali zapravo, tijekom ovog putovanja, imao sam i osobne susrete s predstavnicima različitih skupina koje predstavljaju političke vlasti, ljudima ili skupinama koje imaju veze s unutarnjim sukobima ili čak međunarodnim sukobima u regiji.

Naš rad nije prvenstveno nešto javno što proglašavamo na ulicama; on je donekle iza kulisa. To je nešto što smo već učinili i nastavit ćemo činiti kako bismo uvjerili strane da polože oružje, da odustanu od nasilja i da se okupe za stolom dijaloga: kako bi tražili odgovore i rješenja koja nisu nasilna, ali mogu biti učinkovitija.

Imad Atrach: Poruka Hezbollaha?

Da, vidio sam je. Jasno je kako Crkva predlaže da polože oružje i da tražimo dijalog. Ali osim toga, radije ne bih komentirao u ovom trenutku.

Cindy Wooden, CNS: Sveti Oče, prije nekoliko mjeseci rekli ste da postoji krivulja učenja za biti Papa. Kad ste jučer stigli u Harissu, uz toplu dobrodošlicu, izgledalo je kao da ste rekli: 'Vau.' Možete li nam reći što učite? Što Vam je najteže naučiti kao Papa? Niste nam ništa rekli ni o tome kako ste se osjećali u konklavi kada je postalo jasno što se događa. Možete li nam malo reći o tome?

[Papa, na engleskom]: Pa, moj prvi komentar bio bi da sam i ja prije samo godinu ili dvije razmišljao o umirovljenju. Očito ste primili taj dar; neki od nas će nastaviti raditi. (Šala koja se odnosi na činjenicu da gđa Wooden odlazi u mirovinu u prosincu, ur.) Sama konklava – ja vjerujem vrlo strogo u vezi s tajnom konklave, iako znam da je bilo javnih intervjua u kojima su neke stvari otkrivene. Dan prije nego što sam izabran, rekao sam novinarki, uhvatila me na ulici dok sam išao na ručak preko puta ulice kod augustinaca i rekla: 'Što mislite? Postali ste jedan od kandidata!' A ja sam jednostavno rekao: 'Sve je u Božjim rukama.' I u to duboko vjerujem.

Jedna od vas, ovdje je njemačka novinarka koja mi je neki dan kazala, recite mi jednu knjigu, osim Svetog Augustina, koju bismo mogli pročitati da bismo razumjeli tko je Prevost.

I ima ih nekoliko koje su mi pale na pamet, ali jedna od njih je knjiga pod nazivom Praksa Božje prisutnosti. To je vrlo jednostavna knjiga, koju je napisao netko tko čak ni ne navodi svoje prezime, brat Lawrence, napisana prije mnogo godina. Ali opisuje, ako hoćete, vrstu molitve i duhovnosti gdje čovjek jednostavno preda svoj život Gospodinu i dopusti mu da ga vodi. Ako želite nešto znati o meni, to je moja duhovnost već dugi niz godina. Usred velikih izazova, života u Peruu tijekom godina terorizma, pozivanja na službu na mjestima gdje nikada nisam mislio da ću biti pozvan služiti. Uzdam se u Boga i tu poruku dijelim sa svim ljudima. Pa kako je bilo? Pomirio sam se s činjenicom kada sam vidio kako stvari idu i rekao sam da bi ovo mogla biti stvarnost. Duboko sam udahnuo, rekao sam, 'Idemo, Gospodine, ti si glavni, ti vodiš put.' Ne znam jesam li sinoć rekao 'Wow'. U smislu da mi je lice vrlo izražajno, ali često me zabavlja kako novinari interpretiraju moje lice. Mislim, zanimljivo je; ponekad dobijem, znate, stvarno sjajne ideje od svih vas, jer mislite da možete čitati moje misli ili moje lice. I nije – niste uvijek u pravu.

Mislim, bio sam na Jubileju mladih, gdje je bilo više od milijun mladih ljudi. Sinoć je bila mala gužva. Uvijek mi je to divno. Mislim: 'Ovi ljudi su ovdje jer žele vidjeti šapu', ali kažem si: 'Ovdje su jer žele vidjeti Isusa Krista i žele vidjeti glasnika mira', posebno u ovom slučaju.

Stoga, samo slušati njihov entuzijazam i čuti njihov odgovor na tu poruku nešto je što mislim da jest – taj entuzijazam je zadivljujući. Samo se nadam da se nikada neću umoriti od cijenjenja svega što svi ovi mladi ljudi pokazuju.

Gian Guido Vecchi (Corriere della Sera): Ovo su sati velike napetosti između NATO-a i Rusije; govori se o hibridnom ratu, izgledima za kibernetičke napade i slično. Vidite li rizik od eskalacije, od sukoba koji se nastavlja novim sredstvima, kako su izvijestili čelnici NATO-a? I, u ovoj klimi, mogu li se voditi pregovori o pravednom miru bez Europe, koju je američko predsjedništvo posljednjih mjeseci sustavno isključivalo?

[Papa, na talijanskom]: Ovo je očito važno pitanje za mir u svijetu, ali Sveta Stolica nema izravnu uključenost, jer nismo članovi NATO-a niti bilo kojeg od dosadašnjih razgovora, i iako smo mnogo puta pozivali na prekid vatre, na dijalog, a ne na rat. A sada je to rat s mnogim aspektima: s povećanjem naoružanja, svom proizvodnjom naoružanja koja se odvija, kibernetičkim napadima, energijom. Sada kada dolazi zima, postoji ozbiljan problem.

Jasno je da, s jedne strane, predsjednik Sjedinjenih Država misli kako može promovirati mirovni plan koji bi želio provesti i koji je, barem u početku, bez Europe. Ali prisutnost Europe je važna, a i taj prvi prijedlog je modificiran zbog onoga što je Europa govorila. Konkretno, mislim da bi uloga Italije mogla biti vrlo važna. Kulturno i povijesno, Italija ima sposobnost djelovati kao posrednik usred sukoba koji postoji između različitih strana: Ukrajine, Rusije, Sjedinjenih Država... U tom smislu, mogao bih predložiti da Sveta Stolica potiče ovu vrstu posredovanja i da treba tražiti – i trebamo tražiti zajedno – rješenje koje bi istinski moglo ponuditi mir, pravedan mir, u ovom slučaju u Ukrajini.

Elisabetta Piqué (La Nación): Libanonska zastava ima iste boje kao i zastava Perua. Je li to znak da ćete u drugoj polovici sljedeće godine posjetiti Latinsku Ameriku, kombinirajući to s Argentinom i Urugvajem? Šalu na stranu, kakve posjete pripremate za nadolazeću godinu? I, nadalje, govoreći o Latinskoj Americi, postoji velika napetost zbog onoga što se događa u Venezueli. Postoji ultimatum predsjednika Trumpa Maduru da podnese ostavku, da odstupi s vlasti i prijetnja da će ga ukloniti vojnom operacijom. Što mislite o tome?

[Papa, na španjolskom]: Što se tiče posjeta, ništa nije apsolutno sigurno; nadam se da ću posjetiti Afriku. To bi moguće bilo sljedeće putovanje.

Gđa Piqué: Gdje?

Afrika, Afrika. Osobno se nadam da ću otići u Alžir kako bih posjetio mjesta Sv. Augustina, ali i kako bih nastavio razgovor o dijalogu, o izgradnji mostova između kršćanskog i muslimanskog svijeta. U prošlosti, u drugoj ulozi, već sam imao prigodu govoriti o ovoj temi.

Zanimljivo je: lik Sv. Augustina uvelike pomaže kao most, jer ga u Alžiru jako poštuju kao sina domovine. To je jedno.

Zatim postoje neke druge zemlje, ali na tome radimo.

Jasno je da bih jako volio posjetiti Latinsku Ameriku, Argentinu i Urugvaj, koji čekaju Papin posjet. Mislim da bi me i Peru primio, a ako odem u Peru, bilo bi i mnogo susjednih zemalja, ali plan još nije definiran.

Što se tiče Venezuele, na razini Biskupske konferencije i s nuncijem pokušavamo pronaći način da smirimo situaciju, tražeći prije svega dobrobit ljudi, jer u tim situacijama ljudi pate, a ne vlasti. Signali koji dolaze iz Sjedinjenih Država mijenjaju se, pa moramo vidjeti... S jedne strane, čini se da je došlo do telefonskog razgovora između dva predsjednika; s druge strane, postoji ta opasnost, ta mogućnost, da bi moglo doći do akcije, operacije, uključujući invaziju na venecuelski teritorij. Ponovno vjerujem kako je bolje tražiti dijalog unutar ovog pritiska, uključujući i ekonomski pritisak, ali i tražiti drugi način za postizanje promjena, ako se Sjedinjene Države odluče za to.

Michael Corre, La Croix: Vaša Svetosti, hvala Vam na ovom vrlo zanimljivom putovanju. Upravo ste govorili o nastavku izgradnje mosta između različitih svjetova. Želio bih pitati: neki katolici u Europi vjeruju da je islam prijetnja kršćanskom identitetu Zapada. Jesu li u pravu i što biste im rekli?

[Papa, na engleskom]: Svi razgovori koje sam vodio tijekom svog boravka, i u Turskoj i u Libanonu, uključujući i razgovore s mnogim muslimanima, bili su usmjereni upravo na temu mira i poštovanja ljudi različitih religija.

Znam da, zapravo, to nije uvijek bio slučaj. Znam da u Europi često postoje strahovi koji su prisutni, ali često ih generiraju ljudi koji su protiv imigracije i pokušavaju spriječiti ulazak ljudi koji možda dolaze iz druge zemlje, druge religije, druge rase. I u tom smislu, rekao bih da svi moramo surađivati, jedna od vrijednosti ovog putovanja je upravo skretanje pozornosti svijeta na mogućnost da su dijalog i prijateljstvo između muslimana i kršćana mogući. Mislim kako je jedna od velikih lekcija koju Libanon može naučiti svijetu upravo ta: pokazati zemlju u kojoj su islam i kršćanstvo prisutni i poštuju se te da postoji mogućnost zajedničkog života i prijateljstva. Priče, svjedočanstva, svjedoci koje smo čuli čak i u protekla dva dana o ljudima koji si međusobno pomažu; kršćani s muslimanima, kojima su sela uništena, na primjer, govorili su da se možemo ujediniti i surađivati. Mislim kako su to lekcije koje bi bilo važno čuti i u Europi ili Sjevernoj Americi. Možda bismo se trebali malo manje bojati i tražiti načine za promicanje autentičnog dijaloga i poštovanja.

Anna Giordano (Ard Radio): Crkvu u Libanonu podržava i njemačka Crkva. Primjerice, neke njemačke humanitarne organizacije vrlo su aktivne u Libanonu. Dakle, i s te točke gledišta, važno je da Crkva u Njemačkoj ostane jaka. Dakle, vjerojatno znate da postoji ovaj Synodaler Weg – Sinodalni put, proces promjene u Njemačkoj Crkvi. Mislite li da ovaj proces može biti način jačanja Crkve? Ili je obrnuto? I zašto?

[Papa, na engleskom]: Sinodalni put nije jedinstven za Njemačku; cijela Crkva je posljednjih nekoliko godina slavila Sinodu i sinodalnost. Postoje neke velike sličnosti, ali postoje i neke značajne razlike između načina na koji se Sinodalni put u Njemačkoj provodio i kako bi se mogao nastaviti u sveopćoj Crkvi. S jedne strane, rekao bih da svakako postoji prostor za poštovanje inkulturacije. Činjenica da se na jednom mjestu sinodalnost živi na određeni način, a na drugom mjestu drugačije, ne znači kako će doći do prekida ili loma. Mislim da je to vrlo važno zapamtiti.

Istovremeno, svjestan sam kako mnogi katolici u Njemačkoj vjeruju da određeni aspekti Sinodalnog puta koji se do sada provodio u Njemačkoj ne predstavljaju njihovu vlastitu nadu za Crkvu ili njihov vlastiti način življenja Crkve. Dakle, potreban je daljnji dijalog i slušanje unutar same Njemačke, kako se ničiji glas ne bi isključio, kako glas onih koji su moćniji ne bi ušutkao ili gušio glas onih koji bi također mogli biti vrlo brojni, ali nemaju mjesta gdje će progovoriti i gdje će im biti dopušteno da se njihovi vlastiti glasovi i vlastiti izrazi sudjelovanja u Crkvi saslušaju. Istovremeno, kao što znate, siguran sam, skupina njemačkih biskupa sastaje se posljednjih nekoliko godina sa skupinom kardinala iz Rimske kurije. I tamo je u tijeku proces kako bi se pokušalo osigurati da se njemački Sinodalni put, ako hoćete, ne odvoji od onoga što treba smatrati putem sveopće Crkve. Siguran sam kako će se to nastaviti. Sumnjam da će u Njemačkoj biti nekih prilagodbi s obje strane, ali se svakako nadam da će se stvari pozitivno riješiti.

Rita El-Mounayer (Sat-7 International): Postoje četiri različita kršćanska kanala koji emitiraju na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi, dva na arapskom, jedan na perzijskom i jedan na turskom. Prije svega, htjela bih vam zahvaliti što ste odvojili vrijeme za libanonski narod. I sama sam dijete rata i znam koliko znači zagrljaj Vaše Svetosti, tapšanje po ramenu i poruka da će sve biti u redu. A ono što me se dojmilo je vaše geslo: U jednomu smo jedno (zapravo: U Njemu koji je Jedan, mi smo jedno, op. prev.). Ovo geslo govori o izgradnji mostova između različitih kršćanskih denominacija, između religija, a također i između susjeda, što ponekad može biti teško. Dakle, moje pitanje je, iz Vaše perspektive, koji jedinstveni dar Crkva na Bliskom istoku – sa svim svojim suzama, ranama, izazovima i prošlošću – može dati Crkvi na Zapadu i u svijetu?

[Papa, na engleskom]: Dozvolite mi da započnem svoj odgovor rekavši kako danas ljudi koji su odrasli u vrlo individualističkom društvu – mladi ljudi koji su provodili značajnu količinu vremena tijekom pandemije COVID-a, a čiji su osobni odnosi često vrlo izolirani, u stvarnosti zato što su samo komunicirali putem računalnih ekrana ili pametnih telefona – ponekad se pitaju: 'Zašto bismo htjeli biti jedno? Ja sam pojedinac i nije me briga za druge.'

Mislim kako ovdje postoji vrlo važna poruka za sve ljude da su jedinstvo, prijateljstvo, ljudski odnosi, zajedništvo izuzetno važni i izuzetno vrijedni. Ako ni zbog čega drugog, onda primjer koji ste spomenuli o nekome tko je proživio rat ili je patio i pati, što zagrljaj može značiti za njih. Što taj vrlo ljudski, stvarni, zdravi izraz osobne brige može učiniti da izliječi srce nekog drugog. Na osobnoj razini, to može postati, ako hoćete, zajednička razina, razina zajednice koja nas sve ujedinjuje i pomaže nam razumjeti, a poštovanje jednih prema drugima ide puno dalje od 'Držite distancu; Ja ću ostati ovdje, a ti ostani tamo, i nećemo imati nikakve interakcije.' Ali to znači graditi odnose koji će obogatiti sve ljude. S tom porukom, svakako, moje geslo je prvenstveno zbog Krista „il illo“ jest U Kristu koji je jedno svi smo jedno. Ali nije definiran, ako hoćete, samo za kršćane. Zapravo, to je poziv svima nama i drugima da kažemo: što više možemo promicati autentično jedinstvo i razumijevanje, poštovanje i ljudske odnose prijateljstva i dijaloga u svijetu, veća je mogućnost da ćemo odložiti oružje rata, da ćemo ostaviti po strani nepovjerenje, mržnju, neprijateljstvo koje se tako često gradilo i da ćemo pronaći načine ujediniti se i biti u sposobno promicati autentični mir i pravdu u cijelom svijetu.

KT