Razgovarao: Željko Ivković, Katolički tjednik

Vinko Franković je umirovljenik, a po zvanju je magistar javne uprave. Bio je hrvatski dragovoljac i branitelj u Domovinskom ratu. Rođen je kao 8. dijete u svojih roditelja, obitelji koja vuče podrijetlo iz Središnje Bosne, točnije od Kraljeve Sutjeske. Odgajan u kršćanskom duhu u velikoj obitelji, navikao je pomagati i dijeliti ono što je imao.

U Kapi dobrote je, kako kaže, tek 17. godinu jer smatra kako je trebao biti i dulje, kao što bi svi koji mogu, trebali biti članovi neke slične organizacije. Naime, djelujući u Kapi dobrote, zaključio je da kao jedinke ljudi ne mogu mnogo pomoći te je bitno organizirati se kako bi se bolje očitovala pomoć bližnjima.

Kao praktičar na polju pomaganja manje sretnima, upravo zato nam je bio odličan sugovornik na pitanja o siromaštvu, osjetljivosti na potrebite te načinu konkretne pomoći…

Svjetski dan siromašnih ustanovio je blagopokojni papa Franjo. Zašto je jedan ovakav dan važan za Crkvu i katolike?

Važan je zato što je još važniji našemu Bogu koji je savršen u svojoj ljubavi prema svima nama, osobito njegovoj djeci, a našoj braći u nevolji. Svakom roditelju je prvo njegovo dijete na umu, pa tek onda on. A mi smo stvoreni slični Bogu, a time je i on sličan nama. Zato su njemu na srcu i brizi prvo njegova djeca, a naša braća i sestre koji pate. Bilo da su siromašni, gladni kruha, bratske blizine, tople riječi ili nečega drugog što nemaju ili im je oduzeto.

Možete li nam reći što je za Vas siromašan čovjek?

Siromašan čovjek je onaj čovjek koji nema dovoljno onoga što je potrebno za život u smislu ovozemaljskih potreba – u duhovnom i materijalnom smislu. Zato naša udruga ima duhovnika i nas pripadnike udruge kako bismo pomagali u oba navedena smisla. A polugladan i gladan čovjek jest onaj kojemu je sam goli život i opstanak u opasnosti i pogibelji.

Tko je danas u hrvatskom društvu najviše u potrebi?

Čujemo puno od „velikih moralista“ o potrebi, čak pozitivne diskriminacije, za neke ranjive manjine, pa iste dobivaju medijske, političke i milijunske euro-zaštite. A najugroženija manjina u Hrvatskoj je ona manjina kojoj je sam život ugrožen, a to su siromašni, polugladni, gladni, promrzli...

Različiti su uzroci stanja u komu se ti ljudi nađu, bezbrojni uzroci doslovno. Obiteljske, ratne, poslovne, zdravstvene traume, nanesene nepravde i sl. dovele su ih do stanja u komu ne mogu brinuti o sebi, a nemaju nikoga tko bi o njima brinuo.

Najbrojniju skupinu čine umirovljenici i oni koji spletom okolnosti nemaju mirovine, odnosno vrlo niske mirovine od kojih se ne može živjeti. A poslije njih idu samci, osamljeni koji nemaju nikoga ili imaju obitelji koje su ih odbacile, od vlastite djece pa do drugih članova obitelji.

Neki će reći da je siromaštvo rezultat jednostavnih matematičkih zakona, baš kao u igri

Monopol gdje na kraju novci uvijek završavaju u rukama jednog igrača… Kako danas u siromašnom dijelu svijeta vratiti nadu izgubljenu pred nepravdom, patnjom i nesigurnošću života, ako na kraju novac uvijek završi kod manjine?

Znamo da je knez ovoga svijeta sotona i đavli njegovi. Znamo da su sposobniji od nas ljudi. Međutim, nemoćni su i uvijek poraženi pred Bogom i najjačim i nesalomljivim oružjem koje nam je Bog dao, a to je ljubav. Ljubiti Boga srcem, dušom i umom svojim, a bližnjega ljubiti kao sebe – ponavljam kao sebe. Da to nije moguće, ne bi nam bilo zapovjeđeno. Nije nam to predloženo ili savjetovano, nego zapovjeđeno. A zapovijed je nešto što se ima iz-vršiti, bez odgađanja, odbijanja ili suvišnih raspravljanja u toplim dvoranama salonskoga „kršćanstva“ .

Zapovjeđeno nam je da ljubimo jedni druge, a ne neke „svoje“.

„Ljubite jedni druge i po tome će svi znati da ste moji“, rekao je Isus. Dakle, jedino nam je ostvarivati djelima, a onda i riječima, ove dvije zapovijedi u koje staje sav Zakon i svi proroci. Jer vjera bez djela je kao zdjela bez jela, govorio je naš pater Cvek. Tada je Bog s nama i suprotno, Boga nema tamo gdje nema (djelatne) Ljubavi prema njemu, ali jednako tako i prema braći ljudima. Pogotovo braći koja našu pomoć trebaju i koju je Bog povjerio nama koji im možemo i trebamo pružiti pomoć. Nije li nam rečeno kako lažemo da ljubimo Boga kojega ne vidimo ako ne ljubimo brata kojega vidimo? Tu je odgovor na ovo pitanje. Ljubav je stvarnost koja se potvrđuje i svjedoči isključivo djelima, a onda kad se ima vremena i načina, i riječima.

Naš Nikola Tesla je rekao: „Jer kao što ne govorimo Oče moj, tako ne govorimo ni kruh moj. Otac je zajednički svim sinovima Božjim i darovi Očevi su zajednički.“ Ovo je prvi moralno-ekonomski princip za društveno uređenje; moralni jer priznajemo da je kruh od Boga, i ekonomski jer kruh što Bog daje pripada svima.

Dakle ako novac završava u rukama manjine, onda je to zlo i nepravda. A zlo i nepravda su sotonska djela.

Papa Leon XIV. za IX. svjetski dan siromaha poslao je svoju poruku sa središnjom temom Ti si, o Gospode, ufanje moje (Ps 71,5), te je u njoj, između ostaloga, istaknuo kako kod promicanja općeg dobra društvena odgovornost temelji se na stvaralačkom činu Boga koji svima daje zemaljska dobra koja bi trebala biti jednako dostupna svima. Kako je to moguće izvesti ako su matematičke formule protiv?

Ne bih rekao da su matematičke formule protiv. Jesu formule ovoga svijeta protiv. Ali matematičke formule koje nam je Bog dao su ZA, a ne protiv. Jer ako ljubimo svemoćnoga Boga i jedni druge kao sebe, njegova matematika kaže da će svi imati osnove za život budući da će podjela dobara biti pravedna. Jer, oni koje ljubimo, djelima i riječima, ako nam nisu važniji od nas samih pa za njih i ginemo i dajemo doslovno živote, onda su nam važni barem onoliko koliko smo važni sami sebi. Stoga Kristova matematika jamči jednako nužnih dobara svima. Nijanse se mogu razlikovati, ovisno o talentima.

Ja sam kao dijete jako volio šparoge. I mati bi ih nabrala po našim livadama i meni spremila. I ja bih je znao upitati: „Majko, jesi ti jela“ – jer i ona je voljela šparoge. Ona bi rekla: „Ma naravno da jesam.“ Ali kad sam malo više odrastao i obratio pozornost, ona bi sve što je nabrala dala da ja pojedem. To je Kristova matematika koja se ne može izračunati i izmjeriti na kalkulatoru, jer je ljubav neizmjerljiva ljudskim mjerilima.

Isus je na jednom mjestu u evanđelju rekao kako ćemo siromahe uvijek imati uz sebe. Koliko i kako Crkva može pomoći u smanjenju siromaštva u svijetu?

Uh, ovo mi je pitanje jako milo da ste postavili. Često salonske, teološke i neteološke rasprave kažu „pa Isus je rekao da ćemo uvijek imati siromašnih, pa prema tome šta mi možemo tu“.

Ali u novije vrijeme, ja znam reći za većinu nas kršćana „sporedan“, „nebitan lik“, a zove se – da oprostite – Isus Krist je još nešto rekao: kako će prokleti nas koji mu nismo dali jesti kad je bio gladan u gladnome, a mogli smo; kad mu nismo dali piti kad je bio žedan u žednome, a mogli smo; kad ga nismo odjenuli kad se smrzavao u smrznutome, a mogli smo…

Dijete iz 1. razreda osnovne škole, dragi kršćani, dragi biskupi, znaju da se riječ „siromašan“ razlikuje od riječi „gladan“. Gladan umire, siromašan oskudijeva… Pa bismo morali razlikovati te dvije riječi i ta dva stanja jer su različita. Mi brinemo o siromašnim polugladnima i gladnima.

Inače, kazneno je djelo ako je čovjek u smrtnoj opasnosti, ne pomoći mu ako se pomoći moglo.

Evo što kažu znanost i Hrvatski liječnički zbor:

Malnutricija (loša prehrana) razvija se u stadijima: u prvom stadiju dolazi do promjena u razini hranjivih tvari u krvi i tkivima, zatim slijede promjene u razini enzima, pa dolazi do loše funkcije tjelesnih organa i tkiva, a zatim se pojavljuju simptomi bolesti ismrt.

Hipotermija je nenormalno niska tjelesna temperatura. Najpodložnije su vrlo stare i vrlo mlade osobe. Posebno su u opasnosti stariji ljudi koji žive sami i sjede satima ili danima u hladnoj sobi, polako postaju zbunjenima i bespomoćnima. Polovica starijih ljudi u hipotermiji prije nego ih se nađe ili ubrzo nakon toga umre.

Dakle, glađu i smrzavanjem ubijaju se ljudi, naša braća! Tko je kriv za gladne, promrzle, beskućnike, nered, nepravde? Oni koji kroje zla i nepravde.

Tri su razine odgovornosti za to stanje, govorio je i pater Cvek: prvu razinu čine oni koji donose nepravedne, zločinačke zakone;drugu razinu čine oni koji se okorišćuju tim nepravednim i zločinačkim zakonima, a treću oni koji šutei ne suprotstavljaju se učinkovito tim zakonima. Naravno razmjerno svom položaju u našemu narodu.

Inače naši korisnici znaju nam reći ostavite nas bez kruha, ali da imamo drva za zimu, toliko je bolno njihovo smrzavanje.

Djelujete kroz katoličku Udrugu Kap dobrote i na razne načine brinete o starim i nemoćnim ljudima kao i siromašnima... Recite nam u čemu se najviše zrcali Vaš humanitarni rad?

Naš dobrotvorni rad po našemu statutu je ne baš često primjenjivan način u ovoj vrsti djelovanja u Hrvatskoj. Naime, u onom trenutku kad naš siromašan polugladan ili gladan brat ili sestra postane naš korisnik, on postaje onaj o kojemu brinemo 365 dana u godini. Stalno dakle. Ne postoji neka njegova poteškoća (problem) za koju mi kažemo primjerice: „E, mi ćemo ti pomoći u ovome, a ovo drugo ti mi ne možemo riješiti, mi ti od toga dižemo ruke, evo ti ovaj broj tel. (ako ti se uopće netko javi) pa nazovi.“

Sve njegove potrebe rješavamo svojim materijalnim i ljudskim mogućnostima, a što ne možemo izravno mi, neizravno to rješavamo preko naših podupiratelja i dobrih ljudi. Sve njihove potrebe postaju i naše i rješavamo ih kroz: pakete hrane, čišćenje stanova i njihovih potleušica i dovođenje u izdržljivo stanje u pitanju čistoće, grijanja, s isključenom strujom za 10-ak eura npr., a milijunski oprosti dugova u predstečajnim nagodbama ne podrazumijevaju isključiti njima struju.

Zatim opskrbljujemo ih potrebnim pećima, drvima, u prosjeku i do 200 pa i 300 m kubičnih drva dijelimo za zimu svake godine. Nabavimo, cijepamo, krcamo i donosimo u njihove tople domove. Ja sam imao korisnika koji je umro i nikad mu osmijeh nisam vidio, osim kada bi se zagledao u peć i drva koje smo mu kupili. Pogledao bi u peć, i svaki put bi se nasmijao kad bi rekao: „Gledaj kako gori, kako se žari…“

Kad obole za bolnicu, borimo se za hitni smještaj, odlazak po lijekove i druge potrebe, jer mi brinemo o onima koji se ne mogu brinuti o sebi, a nemaju nikoga tko bi brinuo o njima.

Prvi dan potresa u Petrinji s punim kombijem vode i drugih potrepštinama bili smo tamo i gledali zvonik crkve kako se ljulja. Pomagali smo i pomažemo potrebne od Zagreba do granice Mađarske i Ferdinandovca do Petrinje i Banovine, Krapinsko-zagorske županije. Zasad do tuda.

Prema Vašem mišljenju, koliko je uspjelo zaživjeti opredjeljenje za siromašne kao kriterij evanđeoskog stila življenja?

Dobro je uz ovo navedeno što čine malobrojne hrvatske dobrotvorne udruge i zajednice, stalno ili ponekad - za Božić i sl. blagdane za naše siromašne i gladne. Ali smatram da naše kršćanstvo jedva ima što se kaže i „k“ od kršćanstva po pitanju međusobne ljubavi i brige za gladnu braću... Znam da je ovo teško čuti, a još teže izgovoriti. Koliko je prosvjeda (demonstracija) bilo na Trgu bana Jelačića za gladnu braću Hrvate i drugu našu braću: nijedan; koliko dana, sati i minuta su vrli zastupnici ili odstupnici potrošili za gladnu braću – vidimo; koliko TV bitaka je organizirano za njih – vidimo. Koliko je za gladnu braću bilo od 1990. nacionalnih kongresa poput onog u Mariji Bistrici 1984. i Ninu 1979. koji su okupili 400 000, odnosno 200 000 nas kršćana katolika i zatresli onaj režim koji je potom pao 1990-ih.

Nijedan nije bio da zatrese Markove trgove i prisili vrle zakonodavce na pravdu za siromahe, a protiv nepravde. Nijedan. Ali i ja i ti i vjernik i biskupi konkretni smo kad treba nama stan, doručak, ručak i večera. Pastir ne ide spavati ako je stado gladno, niti brat ako mu je brat gladan. Bezbroj puta me otac slao prije nego padne mrak i vrijeme je za večeru dati sijena ovcama i da idem vidjeti ima li dovoljno slame za svinje, da im ne bude hladno na betonu. Pa tek onda bi on i mi večerali. To su bili pastiri. A pastiri koji piju i jedu za punim stolovima i u toplim stanovima dok im je stado obespravljeno, gladno ili polugladno, odlazi na spavanje, a mnogi jutra ne dočekaju, čudni su meni ti pastiri. Često čujemo od nadbiskupa i biskupa, npr. Crkva nije socijalna ustanova da se prvenstveno brine za ovozemaljske potrebe čovjeka, nego je ona, u prvom redu, poslana u svijet da se brine za čovječje vječno spasenje – za spas njegove duše – da nam pripravi put kojim treba ići i sl. Ovozemaljske potrebe čovjeka mi na materinskom jeziku ne zovemo socijalom, to je strana, tuđa riječ. Mi Hrvati brigu za pomaganje bližnjega u nevolji zovemo Ljubav. A ljubav za bližnjega je zapovjeđena svima, svim pojedincima i ustanovama, crkvenim i necrkvenim, i to kao što je veće rečeno: Ljubav za bližnjega kao za sebe u svim njegovim potrebama. Nije nam Bog spominjao prvenstvene i neprvenstvene brige. Nitko od naših nadbiskupa i biskupa ne traži da s nama cijepaju drva za naše siromahe – iako bi ih bilo lijepo vidjeti – nego da ustroje brigu cijeloga svoga stada za potrebe bližnjih u nevolji, kao stalni, svakodnevni način života, kršćanskoga.

Prelijepa je ona rečenica Isusa nakon što ga je mnoštvo sa-slušalo što im je propovijedao. Kad je završio, pitao je ima li narod što za pojesti. I nahranio ih je, prvo nebeskim, a onda jednako brižno ovozemaljskim kruhom. On i učenici Njegovi pod njegovim vodstvom.

Po ne tako davnom opsežnom istraživanju Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu, samo 3% ispitanika u Hrvatskoj se izjasnilo da je spremno pomagati braću u nevolji dva sata tjedno. Ali je vazda 100 % nas spremno, i vjernici i biskupi i svi, ne dva sata, nego cijeli život pomoć tražiti i pomoć uzimati kad god nam zatreba, od poznatih i nepoznatih u nevolji, bolesti, na cesti. Otkud nam onda pravo kad ti poznati ili nepoznati od nas pomoć za-traže, otkud nam pravo pomoć ne uz-vratiti, nego sebično neka svatko brine za sebe, dok mi ne zatreba drugi. Kaže poslovica ako si mogao, a nisi učinio dobro, tada si učinio zlo.