Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Gđa Pavlović kroz više od 30 godina rada na Vinkovačkoj televiziji (VTV) prošla je sve poslove: od novinarke, urednice informativnog programa, glavne i odgovorne urednice do direktorice programa.

Bila je dio VTV ekipe i prva novinarka koja je ušla u središte oslobođenih Okučana u vrijeme akcije Bljesak, što joj je, kako nam je kazala, bilo nezaboravno iskustvo. U vrijeme okupacije hrvatskog Podunavlja odradila je vrlo zapažen serijal od 170 epizoda emisije Ćirilica – u kojima je satirično komentirala TV program iz tada okupirana Vukovara i Belog Manastira. Nakon toga, uz dnevne novinarske i uredničke poslove, energiju je usmjerila na novi serijal u obliku TV intervjua nazvanog najprije U četiri oka, zatim Pressica te danas Pressica BP, kao mali pečat unesene osobnosti kroz 27 godina emitiranja i prikazivanja na više lokalnih televizija u RH i BiH. Širok je spektar i velik popis gostiju koje je intervjuirala u više od 800 realiziranih emisija.
Tijekom dugogodišnje novinarske karijere pisala je i za pojedine dnevne novine te razne časopise i zbornike; dugogodišnja je suradnica radio-programa Hrvatsko srce u Torontu. Također, nerijetko je sudionica – gošća komentatorica u različitim televizijskim i radijskim emisijama, na raznim radionicama i okruglim stolovima.

Poštovana gđo Pavlović, 18. studenog navršile su se 34 godine otkako je tama zla zadala završni udarac Gradu Heroju. Kakvo je ozračje prethodilo tim kobnim danima na teritoriju hrvatske zemlje?
Dobiti priliku govoriti i pisati o Vukovaru čast je i privilegija, ali i velika odgovornost prema sveukupnoj žrtvi koju je ovaj Grad dao u stvaranju samostalne i suverene hrvatske države. S mišlju na sve one koji su ostali nepomični na hladnim i krvavim vukovarskim ulicama u jesen 1991., prenijela bih prvo nekoliko rečenica iz mojih prijašnjih zapisa o predratnome ozračju: „Uljuljani u osamdesete, zašuškani nekom, kasnije će ispasti lažnom, političkom sigurnošću, naizgled obojani anacionalno, Hrvati su devedesete dočekali s nevjericom... Tek rijetki još su krajem osamdesetih mirisali promjene... Demokracija je polako ulazila na mala vrata. Valjalo ju je dočekati spremno, barem su tako mislili oni čiji su još djedovi sanjali vlastitu državu. O njoj se pričalo tek u užim obiteljskim krugovima, obično u kasnije sate, i tek nakon što bi manja djeca zaspala, i opet poluglasno i povjerljivo da bi ona veća jedva razaznavala o čemu se zapravo radi... Prvi su demokratski višestranački izbori ipak pokazali unutarnje stanje stoljećima ušutkivanog hrvatskog nacionalnog bića. I nitko u tome ništa loše vidio nije. A i kako bi, kad je poznata ona stara izreka da tuđe možeš poštivati tek ako svoje voliš. Svi statistički podatci govorili su da se u tadašnjoj Jugoslaviji izdvajaju dva specifična grada: Mostar i Vukovar! Specifičnost im se zrcalila u najvećem broju miješanih brakova, a to znači da su i sami bili koncentracija različitih nacija. Ono što je desetljećima bilo kruna ustavnopravnog poretka Titove države, pokazalo se najslabijom karikom kad je 'jugolanac' počeo pucati – bratstvo i jedinstvo – rasplinulo se poput mjehura od sapunice već pri prvom udaru s istoka... Prve podjele među građanima na desnoj, vukovarskoj obali Dunava krenule su usporedno s promjenama koje su uslijedile, ne samo na državnoj, nego i na političkoj sceni stare Europe. Vihorom promjena i prvih izbora počinju se buditi do tada gotovo nepoznati nacionalni osjećaji. Grad Vukovar bio je izmiješan svim nacijama koje su postojale u tadašnjoj državi, ali je ipak Hrvata bilo nekoliko postotaka više od Srba, što se nije moglo reći za sela oko Vukovara. Ona su bila nastanjena pretežito Srbima i raspoređena tako da je Vukovar bio u njihovu prstenu  što će se u ratnim godinama, koje su uslijedile, pokazati kobnim za cijeli grad i svo njegovo stanovništvo, bez obzira kojoj nacionalnoj skupini pripadali.“

Ovom slikom predratnog Vukovara lakše je razumjeti kako je Vukovar ostao u okruženju i kako je uspio stotinu dana oduprijeti se brutalnim napadima višestruko jačeg neprijatelja. Sredinom studenog kada više nije bilo moguće u Vukovar poslati ni svježe vojnike ni toliko potrebno naoružanje, pa čak ni medicinsku pomoć, sa strepnjom su slušane vijesti koje su još uspijevale doći iz opkoljenog grada. Cijela je zemlja bila svjesna da je pitanje dana kad će doći ono najgore, potpuni slom obrane Vukovara. Tinjala je samo nada da će ranjenici i civili biti zbrinuti po svim međunarodnim konvencijama koje se primjenjuju u takvim ratnim situacijama. Nažalost, pred očima cijeloga svijeta dogodilo se zlo, do tad nezapamćeno na ovim prostorima, u srcu Europe, na pragu 21. stoljeća.    

Kada gledamo s današnje vremenske distance, čime je opterećena memorija Vukovara?
Voljela bih kada bih mogla „ispaliti kao iz topa“: budućnošću! Ali nije, budućnost se nazire, na nju su usmjereni, nju žele i njoj se vesele, ali prošlost je još uvijek duboko urezana u svaki korak što ga prosječni Vukovarac učini čim iziđe na ulicu. Grad je po meni predivan, dobio je nove boje, obnovljene su kuće, izgrađeni novi trgovi i razni objekti, trgovački i gospodarski centri, sasvim dovoljno za grad te veličine... Čak i spomenici, kojih nije malo, u ovome gradu izgledaju suvremeno... No, ipak ima nešto u zraku što koči, ne da bezuvjetno naprijed, kao da neki davni glasovi ne žele biti zaboravljeni, kao da svaki šum vjetra i let ptica šalje poruku ne zaboraviti jer ne smije se ponoviti, ni u najluđem, ni u najcrnjem životnom scenariju, ne smije! Zlo s početka devedesetih ne smije se ponoviti! To je vukovarsko danas, leđa su mu ogrnuta teškim plaštem sjećanja na jučer, premda je pogled, hvala Bogu, usmjeren na sutra...          

U našem diskursu, posvuda gdje je bio rat, govori se o suživotu. Ta je tema česta i u razgovorima u Vukovaru. Prema Vašem mišljenju, je li suživot nužnost, nešto neizbježno ili pak nešto „treće“ u ovom slučaju?
S obzirom da nikada nisam živjela u Vukovaru, sigurno različito razmišljam od Vukovaraca, kako Hrvata, tako i pripadnika srpske nacionalne manjine. Po mome mišljenju, riječ suživot nikada nije trebala ni ući u svakodnevni razgovor na način kako se ona uporabljuje. Primjerenije je bilo ostaviti riječ život u punom njezinu značenju. Suživot je život jednih pored drugih, a za situaciju u kojoj se Vukovar nalazi u poratnom razdoblju morao je biti život jednih s drugima, a to bi onda značilo međusobno povjerenje i poštivanje, iskrenost i pravednost. To je svakako teži put, ali bi za 30 godina dao sigurno bolje rezultate od ovih današnjih. Čini mi se kao da je suživot dopustio da i žrtve i njihovi zločinci žive i rade nesmetano jedni pored drugih, što je suludo ako se točno zna tko je imao kakvu ulogu u neprijateljskoj vojsci, točno se zna tko je činio zločine, tko je ubijao, palio i rušio, samo se o tome šuti. Šuti se i na štetu svih onih poštenih pripadnika srpske nacionalne manjine koji jesu ostali živjeti u Vukovaru i za vrijeme okupacije, što im i ne treba zamjeriti, ali nisu svi okrvavili ruke, moramo to priznati. Oni su još uvijek zatočenici velikosrpske politike kao i početkom devedesetih. Znači, ja sam za gradnju života u kome se mora početi odmotavati klupko istine, jedna strana mora oprostiti, ali druga mora taj oprost i zatražiti, pokazati puno više poštovanja i zahvalnosti prema državi u kojoj sasvim pristojno žive. U ovom vukovarskom slučaju suživot je, dakle, ipak ono treće, nešto što se mora početi pretvarati u stvarni život ako se želi graditi bolja budućnost. Stalne granice i podjele između dvaju susjeda nikada ne mogu donijeti nešto dobro, bez obzira je li riječ o jezičnoj, vjerskoj ili općenito svjetonazorskoj razlici. Razlike bi ljude trebale spajati, a ne razdvajati.      

Iz Vašeg osobnog i profesionalnog iskustva, kakav je odnos među „običnim“ građanima Vukovara hrvatske i srpske nacionalnosti?
Bila bih nepravedna ako ne bih odgovorila da je taj odnos na sasvim solidnoj razini, općenito nema nekih posebnih incidenata, ljudi međusobno komuniciraju u određenoj dozi građanske pristojnosti, ako je potrebno jedni druge izbjegavaju u onim okolnostima koje još nisu pročišćene iz doba rata. Naime, moramo biti svjesni da se ulicama Vukovara šeću i žrtve i njihovi zločinci. Nažalost, to je veliki križ stradalnika Domovinskog rata u ovome gradu. To je nešto što se neće lako izbrisati ni kada ova generacija potpuno ode. Ako pogledamo situaciju malo dublje, odgovor na ovo pitanje možemo tumačiti kao logičan nastavak prethodnog odgovora. Dakle, ako trenutno zanemarimo stanovništvo koje je bilo dionikom ratnih događanja i uzmemo u obzir samo djecu rođenu nakon rata u Vukovaru, moramo vidjeti da su oni danas odrasli ljudi. Ti današnji plus/minus tridesetogodišnjaci, svi do jednog su prošli vrtić, osnovnu i srednju školu odvojeno po hrvatskom i srpskom programu. Kakav su oni odnos mogli izgraditi, kako su oni rasli, s kojim odgojem u obitelji i s kojim obrazovanjem u školi? Zar postoje dvije matematike i dvije kemije, zar su drugačije ako se uče na hrvatskom ili srpskom jeziku? I ono što je važnije - zar postoje dvije povijesti? Ovdje u Vukovaru, nažalost, postoje! Po meni, i osobno i profesionalno, to je pogrješka koja se nije smjela dogoditi i koju je teško ispraviti. Odgojili smo čitavu generaciju mladih Hrvata i Srba koji su rasli jedni pored drugih, a ne jedni s drugima. Nitko nema ništa protiv toga da djeca iz redova srpske nacionalne manjine uče svoj jezik, svoju kulturu i povijest, tu nema ništa sporno, ali (uvijek postoji to nesretno ali) nisu li trebali prioritetno učiti jezik, povijest i kulturu zemlje u kojoj su rođeni i u kojoj žive, i tu zemlju onda lakše doživjeti kao svoju državu? Razumljivo je kako su odvojeni vrtićki i školski programi nastali u vrijeme mirne reintegracije, kako su tada rane bile svježe, gradilo se narušeno povjerenje koje je bilo duboko zakopano s kostima svih onih nepravedno poubijanih, da nije bilo lako ni Hrvatima koji su se vraćali na zgarišta vlastitih domova nakon proživljene kalvarije, a ni Srbima koji su ih dočekali nakon svega. Razumljivo je, dakle, kako su tada svi željeli da im djeca budu sa svojima, ali vrijeme ne stoji, htjeli mi ili ne, ono donosi promjene koje moramo ili prihvaćati ili ostati u prošlosti. Bojim se kako nitko od politički odgovornih sve ove godine nije imao hrabrosti uhvatiti se tog gorućeg pitanja i reći sad je dosta, prošlo je vrijeme prilagodbe, budućnost se gradi zajedništvom. Očito predug je put do toga budući da su u Vukovaru još uvijek otvorena pitanja o nasilno odvedenima o čijoj se sudbini ništa ne zna, kao i pitanja procesuiranja ratnih zločina. Odgovori na ta pitanja temelj su iskrenih odnosa i sutra, a ne samo danas.   

Što sada predstavljaju branitelji za Republiku Hrvatsku i mislite li kako „uživaju“ zasluženi tretman?
Ne smijemo promatrati status hrvatskih branitelja kroz percepciju onih koji su danas izrazito glasni, a koji u dubini svoga srca nikada nisu prihvatili samostalnu i suverenu Hrvatsku, kao ni činjenicu da su ju stvorili branitelji svojim životima, te kako i Hrvati imaju pravo na vlastitu državu kao višestoljetnu težnju svojih pradjedova. Prosječan ili običan hrvatski građanin cijeni žrtvu koju su podnijeli branitelji dragovoljci, istinski heroji, kojima je glavno oružje bilo srce. To pokazuju i mladi naraštaji koji se danas ne stide svoga domoljublja, svoje nacionalne pripadnosti i svoje države koju žele graditi. Život nije uvijek idealan, i ne znači kako je sve savršeno u našoj državi, i da je sve onako kako bi branitelji željeli, no, svima nam je zadaća početi od sebe i vidjeti koliko osobno doprinosimo razvoju bolje Hrvatske. U toj sinergiji i zajedništvu svi ćemo imati pravedan tretman dostojan uloženome.   

Već ste 30-ak godina intenzivno u novinarstvu, danas kao direktorica programa Plave vinkovačke, te pišete i knjigu o stradanju Vukovara. Kakva su Vaša sjećanja na to razdoblje stradanja?
Sjećanja ne blijede. Ona se nose u imenima i prezimenima onih koji nisu više s nama, a koji su položili život na oltar Domovine. Među njima ima i mojih rođaka, puno prijatelja i poznanika. Ima i puno onih koje nisam poznavala, ali sam slijedom ovoga posla upoznala njihove obitelji, pa mi jednostavno nisu stranci. Toliko sam ratnih sudbina spoznala da mi se sve ono što je uništeno od materijalnog čini bezličnim i nebitnim u odnosu na ljudske duše... s jedne strane su one koje su odavno našle smiraj u Nebeskoj kući, a s druge strane tople i ranjive duše živih sudionika ratnog vihora čiji vrtlog ne prestaje. Emocije živih nisu samo sjećanja, nego dio naše svakodnevice...          

Što Vas je najviše potaknulo knjigu posvetiti Gradu Heroju?
Istina. Istina o mladim ljudima koji su sanjali neke druge snove, željeli bezbrižnu mladost, veselu budućnost, a završili su s puškom u ruci. Preko noći su odrasli, postali heroji ulice, goloruki uništavali neprijateljsku artiljeriju, i taman kad su povjerovali da mogu sve, da vide pobjedu, dogodio se pakao na zemlji iz koga su neki otišli ravno u nebeski raj. Oni koji su uspjeli izići ili u proboju ili preko novog pakla srpskih koncentracijskih logora, oni su ta živa emocija koju svakodnevno susrećemo. Kao poruku knjige želim naglasiti kako nikada ni od jednog Vukovarca, bez obzira je li bio branitelj ili civil u ratu, niste čuli riječ osveta, niste čuli riječ mržnja. Vukovarci svoju bol nose hrabro kao što su hrabro branili svoj dom i svoju domovinu.             

U Vašoj profesionalnoj karijeri radili ste i na mirnoj reintegraciji. Koji su tada bili primarni ciljevi, s kakvim izazovima ste se susretali te koliko je ista uistinu uspjela?
Ovih smo dana obilježili 30. obljetnicu od potpisivanja Erdutskog sporazuma, dokumenta kojim je počela provedba mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, točnije okupiranog dijela istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. Kao što je poznato, nakon vojno-redarstvenih akcija Bljesak i Oluja Republika Hrvatska je 1995. pristala na mirnu reintegraciju tog preostalog okupiranog područja, uz sudjelovanje međunarodnih snaga, demilitarizaciju područja, povratak prognanika i provedbu reintegracije javnih službi, odnosno normalizaciju života. Za povratak ljudi trebalo je graditi, ne samo odnose, nego i kuće jer hrvatski prognanici bez obzira jesu li 1991. protjerani iz grada ili sela, nisu se imali gdje vratiti. Ako njihove kuće nisu bile razorene, onda su ih zaposjeli mahom raseljeni iz područja koja su oslobođena u Bljesku i Oluji... Bio je to jedan začarani krug u kome su se hrvatski predstavnici mirne reintegracije zajedno s međunarodnim snagama svakodnevno suočavali s novim problemima. Mirna reintegracija dala je vrhunske rezultate s obzirom na sve ono što je ovo područje propatilo, tu nema dvojbe. Svjedoci smo i mi novinari toga. Ulazili smo organizirano, u pratnji, prvi u sela i gradove u kojima su pripadnici srpske nacionalne manjine izgradili neki svoj čudan život vjerujući da je to zaista tzv. Republika srpska krajina, i kako to više nikada neće biti Hrvatska. Nije im bilo lako, ali malo-pomalo prihvaćali su povratak Hrvata, povratak državnih institucija i dolazak kune... Nju su najmanje željeli, ali su je objeručke prihvatili jer koliko smo mi vidjeli u samom Vukovaru, a i u okolnim mjestima, stanovnici su mahom živjeli na rubu osnovne egzistencije. Puno je teških ljudskih priča povratnika koje smo s njima proživljavali i koje danas s odmakom postaju legendarne, neke se tek danas mogu prepričavati kao anegdote, ali tada je bilo stvarno preteško.

Koje rane svake godine otvori obljetnica stradanja? Što još uvijek nije zacijelilo?
Najveća rana koju Vukovarci nose u srcu svih 365 dana u godini, a, naravno, s posebnom težinom ovih jesenskih dana, tužna je istina da još uvijek ne znaju za sudbinu svojih najdražih. Službeni podatci Ministarstva hrvatskih branitelja od prije nekoliko dana kažu: „Od ukupno 1 740 nestalih i smrtno stradalih osoba u Domovinskom ratu za koje nije poznato mjesto ukopa, Republika Hrvatska još uvijek traga za 451 osobom nestalom na području Vukovarsko-srijemske županije, od kojih 328 na području grada Vukovara, te za 94 osobe na području Osječko-baranjske županije.“ Trideset i četiri godine poslije! Treba li što ovomu dodati osim da najčešće čujem od samih Vukovaraca kako ne postoje nestale osobe, one nisu nestale, one su nasilno odvedene, one su zvjerski ubijene, strijeljane, zakopane na mjestima na kojima se najmanje možete nadati, bačene u Dunav... To je rana koja ne zacjeljuje i koju roditelji i članovi obitelji stradalnika nose sa sobom u grob ne dočekavši rasvjetljenje istine.