Razgovarala: Josipa Miler, Katolički tjednik

Fra Svetozar je rođen 1951. u selu Podvranić, župa Kočerin. Nakon osnovne škole u rodnom mjestu stupio je u sjemenište te se školovao u Dubrovniku, Visokom, Sarajevu i Washingtonu. Svećeničku službu započeo je u Kustodiji hrvatskih franjevaca u SAD-u i Kanadi gdje je djelovao kao župni vikar na hrvatskim župama u West Allisu i u New Yorku. Zatim se vratio u BiH te je služio kao duhovni pomoćnik na Humcu i u Konjicu.

U godinama posljednjeg rata fra Svetozar je bio najprije duhovnik časnih sestara s kojima je proživio izgnanstvo iz Bijelog Polja, a zatim gvardijan na Širokome Brijegu. Na službi u Međugorju, gdje je došao 1997., ostao je 16 godina od kojih je 13 proveo kao voditelj Majčinog sela i zajednice Milosrdni Otac.

Pomoćni je odgojitelj postulanata, a od listopada 2023. vrši službu bolničkog kapelana u Mostaru.

Sada sam u kušnji ići u knjižnicu, tražiti crkvene dokumente, teološke rječnike i tako iznijeti što Katolička Crkva govori o smrti i što Crkveno naučiteljstvo naučava. Ipak neka moj govor bude više osoban, pa možda malo ako hoćete i subjektivan.

Smrt je čovjeku bliska i stvarna kao i sami život. Život u svojoj biti sadrži dimenziju smrti. Život, prije nego išta drugo o njemu možemo kazati, jest neko iskustvo smrti iako mi te svijesti o smrtnosti kao nekoj dimenziji života nemamo. Život od smrti ne možemo dijeliti. Smrt je dio života i sama bit života. Smrt nije negacija života. Smrtnost je dio naše naravi. Krv koja u nama kola daje nam život, ali u isto vrijeme po svojoj naravi krv koja je u nama govori o smrti i navješćuje smrt pa ako hoće stoji u službi smrti. Život nam podaruje smrt. Pomislit ćemo da je smrt drugačija nego život, a zapravo život pravo shvaćamo tek kada ga osvijetlimo smrću. Smrt i život u nama druguju i stalno jedno drugo upotpunjuju. Smrt i život na isti način kao duša i tijelo zagrljeni hode noseći sa sobom sve ono što nazivamo jednim imenom - čovjek. Život je satkan od dana koji navješćuju smrt. Svaki otkucaj srca i svaka sekunda šapuću i navješćuju smrt. Život ponekada izgleda kao da prkosi smrti, kao da je negira i bježi od nje, a zapravo sa smrću druguje. Nešto što nazivamo život jedino kada bude smrću opečaćeno bit će dostojno zvati se život komu je mjera Krist.

Ovdje se primičemo onomu što o smrti govori naš Sveti Franjo kada vjernički, zaljubljenički, pjesnički, ali i praktično i pragmatično, zagrljen s realnošću, govori o sestrici smrti. Za Sv. Franju smrt je Božja blizina. Smrt je uronjena u stvarnost našega postojanja. Kad Sv. Franjo govori o sestrici smrti, on govori o vječnom pomirenju neba i zemlje, po komu je čovjek dobio mjesto i na zemlji i na nebu. U pomirenju Bog u svakome čovjeku vidi svoga sina Isusa Krista. U pomirenju neba i zemlje, vremena i vječnosti po Kristu smrt stoji na raskrižju, ne kao djelitelj, nego kao pomiritelj. Smrt je Kristovom smrću postala zagrljaj Boga i čovjeka, neba i zemlje, zemaljskoga i nebeskoga. U smrti Isusa Krista Bog Stvoritelj k sebi u zagrljaj prima sve stvorenje.

Ova prijeteća riječ „sudbina“ ne izlazi iz vjerničke duše i iz vjerničkoga iskustva. Ona dolazi iz stanja nesreće koja prijeti. Pred stanjem nesreće stojimo kao kockari koji stalno ulaze i izlaze iz kockarnice. Taj kockar čovjek ulazi u život u uvjerenju da se gubitak, smrt, njemu ne može dogoditi. Izlazi iz kockarnice kada je sve izgubio. Kockar kada ulazi u kockarnicu, „zna“ da će danas biti dobitnik. Sretno i uzbuđeno ulazi jer smatra da je došao njegov čas. Na isti kockarski, hazarderski način, moćni vozač moćnoga motora stoji pred moćnim vozilom i ide na put „uvjeren“, „zna“, da se nesreća neće dogoditi. Hazarderski vozimo, hazarderski se ponašamo jer „znamo“ da se nesreća neće dogoditi. U ovome trenutku, dok ovo pišem, u Mostarskoj bolnici imamo šestero mladih mlađih od 30 godina koji su doživjeli teške prometne nesreće i sada su na putu mukotrpna oporavka. Nažalost Ivan je preminuo.

Kada govori o kršćanskoj teologiji o smrti, Crkva govori o Kristovu odlasku u Jeruzalem. Krista je ljubav odvela u Jeruzalem. Odlazi onamo kamo ga ljubav zove. Krist Gospodin nije kockar i nije hazarderski išao u Jeruzalem. Ljubav ga je u Jeruzalem odvela.

Bilo bi zanimljivo istraživati zašto ljudi vole voziti motore. Reći će netko da su zaljubljeni u njih. Ljubav nije ono što je ponukalo vozača moćnoga motora na prebrzu i smrtno opasnu vožnju. Ljubav ne može dopustiti očev neodgovorni odlazak. Ne možemo nazvati ljubav neodgovorni odlazak u avanturu opasne vožnje. Brza vožnja bez kacige je sebičnost i ljubav ne može biti. Kad netko kaže da voli jake motore i brze aute, zapravo tada samo potvrđuje ogromnu osobnu nepromišljenost, sebičnosti i grubo ugrožavanje dobrobiti onih koji su mu najbliži. Kad ljubav zavlada na početku, i na kraju vožnje neće biti nesreća.

Imam jednu molbu, želju i molitvu. Ne može policija sama izići na kraj s tolikim prometnim nesrećama i stradanjima. Konkretno u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj svjedočimo velikome broju teških stradanja i pogibija na prometnicama. Stradanje tolikih jest poziv ljudima iz vlasti, iz kulturnoga života, policiji, biskupima, svećenicima, ministarstvima, katoličkim, pravoslavnim i muslimanskim predstavnicima vjerničkih zajednica, da zajednički svi promislimo što bismo svi zajedno mogli učiniti da se smanji ovo teško stradanje tolikih, posebno mladih. Nisu to samo nesreće u prometu, nego u životu uopće gdje najviše stradaju mladi, posebno mladi muškarci. Ovdje je statistika neumoljiva. Svaki put kada mladić ili djevojka smrtno nastrada, smrt je višestruka. S jednom umrlom osobom redovito sedmero živih teško nastrada. Koliko je još onih koji se neće roditi zato što su nastradali mladi ljudi?

„Sudbina“ je riječ koja govori sebičnoj nedisciplini kojom čovjek opravdava grozne stvari koje čini. Brza vožnja motora bez kacige govori sama za sebe i pokazuje koliko čovjek može biti nerazuman. 

Zadnji predmet na teologiji u Washington DC-ju, SAD, koga sam pohađao i polagao zvao se Uskrsnuće. Profesor je bio vrhunski intelektualac teolog i filozof. Slušao sam njegova predavanja, ali nikada nisam mogao ni priznati niti prihvatiti da njegov filozofski govor o Uskrsnuću našega Gospodina Isusa može objasniti ono što vjerujemo. Položio sam ispit, ali ta filozofska razmišljanja o uskrsnuću nisu umnožila moju vjeru.

Čudit ćete se kada kažem da je veća inspiracija mojoj vjeri vjera ateista, ljudi koji kažu da ne vjeruju. Nikada nisam uspio prihvatiti njihovu „vjeru“ da je nakon smrti ništa i sve prazno. Ondje gdje ateist vidi kraj, ja istinski vidim početak. Ondje gdje su ateisti vidjeli smrt i kraj, ondje se dogodilo uskrsnuće. Sve do zadnjega dana zemaljskoga koraka hodimo „dolinom smrti“, kako reče Sv. Toma Akvinski. Uskrsnuće je početak. Volim riječi velikoga suvremenoga svjedoka vjere prof. dr. Johna Lennoxa koji kaže da se raduje oči u oči susretu sa svojim Stvoriteljem. Preporučujem poslušajte na YouTubeu svjedočanstvo prof. Lenoxa.

U ovo naše materijalno, fizičko tijelo Bog Stvoritelj utisnuo je svoju sliku. Bog čovjeka stvara na svoju sliku. Zato su i tijelo i duša podjednako slika Božje ljepote i hram Božjega boravka u ovome svijetu. Ljudsko tijelo jest trag proslavljena, uskrsloga tijela. U bolnici, u bolesti na dramatičan način čovjek susreće životnu realnost. Nestaje ljepote s kojom je tijelo započelo svoj hod, koju je Stvoritelj na početku podario. Je li gravitacijsko polje oko zemlje slika svih sila koje čovjeka pritišću prema zemlji i vode prema smrti? Odgovor uistinu ne znam. Ipak znamo da nas stalno nešto pritišće prema zemlji dok nas konačno ne uvede u svijet koga nazivamo smrt. Sv. Franjo se veseli sestrici smrti. Pa kako se ne bi veselio kada mu sestrica smrt navješćuje da će njegove bolesne i slijepe oči nebesku ljepotu gledati, uši slušati pjesme nebeskih korova.

Na neki virtualni način razmišljati nije dovoljno. Bilo bi dobro kada bismo o smrti više govorili. Valjalo bi njezinu stvarnost i realnost posvješćivati i više činiti nazočnom u našim mislima, u razgovorima. Mnoge bismo stvari drugačije prosuđivali kada bismo u naše misli više uključivali stvarnost smrtnosti.

Dvojica ljudi godinama su se prepirali o komadu zemlje i umrli su. Djeca su davno otišla živjeti negdje daleko, a zemlja oko koje su se svađali sada je ničija i nikome više nije važna. Kada bismo svakoj našoj prosudbi i računu nadodali stavku zvanu smrt, mnogo toga bilo bi drugačije. Ne znam je li to što računamo životne račune bez stavke smrti bježanje, sebičnost, strah, ili sve pomalo i tko zna što još više. Svakako govor o smrti i svijest o smrti podsjećaju i otvaraju nam vrata prema slobodi, prema ljubavi, prema milosrđu, prema vrijednostima svetoga evanđelja. Kada čovjek živi u moru milosti svetih sakramenata, smrt postaje prijatelj kojega je vjernik spreman susresti i kojemu se raduje radošću svetih. Smrt našega pokojnoga fra Slavka Solde u Međugorju bila je svojevrsno slavlje života, vjere, zajedništva. Fra Slavku je smrt bila više predmet znanja, a ne nekakvo nagađanje. O smrti je razgovarao kao o susretu koga je već davno isplanirao i dogovorio. Na našemu zadnjemu susretu, kada sam odlazio iz njegove sobe, on mi pruža ruku i pozdravlja se kao da odlazi na dva-tri dana i brzo će se vratiti, brzo ćemo se vidjeti. Takav vjernički pogled na smrt uklanja granice koje postavljaju strah i sumnja. U živoj vjeri nestaju granice naših ljudskih kalkulacija. Čovjek postaje slobodan, oslobođen od nemoći koja prijeti i želi izgledati nerješiva.

Izgleda mi da neka apstraktna Crkva, Crkva koja je negdje daleko u nekim knjigama, udaljenim pismima ne može puno učiniti. Sve moraju učiniti ljudi, pojedinci, bili oni svećenici, časne sestre, vjernici u svome obiteljskom okruženju i na svakome mjestu gdje njihov utjecaj na bilo koji način dopire. Vrijeme je da vjernik počne govoriti o smrti kao što je govorio Sveti Franjo. Smrt nije babaroga, kučibaba, nije pojava nekih vila koje nas u oči ubadaju. Smrt je trenutak kada će u nama dječja radoznalost eksplodirati, trenutak kada će dijete u nama susresti novi svijet, veći i ljepši nego smo ikada mogli poželjeti. Isus u svakome vjerniku, u svakome čovjeku koji ga slijedi želi probuditi dijete. A znamo da se dijete najprije rađa, pa raste, jača, upoznaje, istražuje. U svemu tome smrt je izgleda kao neki pomoćni kontrolor prometa, a ne bilo kakva nesreća. Tu u tome novom početku života djeteta započinju prijateljstva koja se neće „slučajno“ prekinuti, gdje nećemo biti u opasnosti da bismo se mogli „posvađati“ i prestati pričati, prestati se igrati i biti odbačeni i postati neka siročad, što se djetetu zna dogoditi. Malo, slabo, siromašno govorimo o smrti. Smrt je susret s onom najboljom verzijom sebe koja je stvorena na „sliku Božju“. To je susret s prijateljima koje smo kroz život stalno željeli imati, koje smo nekada u životu susreli, koji će nas uvijek nanovo iznenađivati s količinom ljubavi koju će prema nama iskazivati. Prijatelji su prijatelji samo zato što su na sliku Božju. Zamislite, u smrti dječak kojega su djeca kroz čitav život maltretirala (buling), susreće prijatelje koji ga nikada neće ni povrijediti, niti izdati.

Neizmjerno su zanimljivi ovi susreti svećenika s ljudima koji su na pragu odlaska. Svećenik ne zna što se događa. Svećenik te trenutke ne kontrolira, niti je on tim trenutcima neka mjera na bilo kakav način. Krist je u svemu i Krist je svemu mjera. Često gledam kako su ljudi presretni nakon što im podijelim sakrament bolesničkoga pomazanja. O tome govore svojim obiteljima. Ne kriju radost. Vidi se osmijeh na licu. A ja „ni kriv ni dužan“. Znam da ja nisam uzrok te radosti. Ja kao svećenik samo sam sluga radosti koja se događa u srcu bolesnika. Svećenik ne može nešto pretendirati, da on ima tajnu i da je vlasnik i da zna tajnu. Svećenik je sluga Božje milosti. Gospodin u svetim sakramentima koje svećenik obavlja čini čudesa. Svećenik je sluga i svjedok onoga što se događa između Gospodina i čovjeka koji prima svete sakramente.

U vrijeme rimskoga cara Dioklecijana toliko je bilo mučenika kojima je život bio oduzet zbog mržnje prema vjeri da više nije bilo mogućnosti slaviti pojedine koji su pobijeni. Već od tadašnjih davnih vremena Crkva iskazuje poštovanje i čast svima koji su za vjeru trpjeli i umrli ili na neki drugi način živjeli vjeru herojski. U bolnici susrećem ove stare muškarce i žene koji su došli kraju svojih zemaljskih dana. Ne mogu se oteti dubokome divljenju koje imam prema tim ljudima. Prošli su komunističko nasilje svake vrste. Prošli su siromaštvo, doživjeli godine rata, pretrpjeli gubitke djece, bračnih drugova. I u sve ovo vrijeme ostali vjerni, ostali sklopljenih ruku i lica okrenuta prema nebu.

Jedanput susretoh ženu čiji su muž i troje djece poginuli u ovome našemu Domovinskom ratu. Dođoh do nje. Spava. Vidim duboke bore na licu. Zaspala s krunicom u ruci. Nikada neću zaboraviti taj susret i nikada se neću prestati diviti toj čudesnoj ženi koja spava s krunicom u ruci. Molitva je postala njezina prva i posljednja riječ.

U svijesti koju čovjek ima, kršćanskoj kulturi koja nas okružuje sprovod je vjernički čin. Očekuje se da svećenik vodi sprovod. Sprovod je čin vjere i molitve. Sprovod je vjernički doživljaj. I u pravoslavnoj tradiciji očekuje se prisustvo svećenika kod sprovoda. I kod muslimana ukop je vjernički čin. Ta vjernička narav obreda sprovoda jasno i nedvosmisleno pokazuje kako ljudi doživljavaju taj zadnji čin života i što slijedi na kraju svega. Rijetki su koji su u oporuci kazali da ne žele svećenikovu prisutnost i da ne žele vjernički sprovod. Sprovod je čin vjere. U sprovodu se svjedoči vjera pokojnika i vjera onih koji pokojnika ispraćaju. U sprovodnoj molitvi, u vjerničkom činu sprovoda svi potvrđuju vjeru da sa smrću život nanovo započinje.