Razgovarala: Josipa Miler, Katolički tjednik

Vlč. Paulo rođen je 1. lipnja 1993. u Santo Andreu u Brazilu, kao prvo od dvoje djece Josea Manuela i Marlene Ameline. Neokatekumenski put upoznao je 2008. u São Paulu gdje je sazrijevao njegov svećenički poziv. U listopadu 2011. ušao je u sjemenište Redemptoris Mater u Vogošći. Filozofsko-teološki studij završio je na sarajevskom Katoličkom bogoslovnom fakultetu 2018. Za đakona Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je 28. listopada 2021., a za svećenika na Petrovo 2022. Trenutno je bilježnik na Vrhbosanskom nadbiskupskom sudu prvog stupnja, župni vikar u Vogošći gdje je i vicerektor u Nadbiskupijskom misijskom međunarodnom sjemeništu Redemptoris Mater. Na Teološkom fakultetu u švicarskom Luganu obranio je radnju pod nazivom Dobro bračnih drugova u učiteljskom promišljanju Benedikta XVI., au veljači 2025. na Fakultetu kanonskog prava Pio X. u Veneciji stekao je licencijat iz kanonskog prava.

Teško je odrediti ili naglasiti u kojem trenutku je nastala krunica jer, kako znamo, pobožnost nastaje iz neke tradicije ili načina prenošenja vjere. Zbog toga, rekao bih da su glavni likovi, odnosno svetci zaslužni za razvijanje i širenje molitve krunice bili dominikanci, na poseban način Sv. Dominik Guzman koji u 13. stoljeću naglašava kako je krunica snažno oružje protiv krivovjerja, a prema tradiciji sama Djevica Marija mu je dala krunicu kao naviještanje evanđelja kroz meditaciju. Unatoč svemu, posebni događaj po kome mi danas slavimo listopad kao Marijin mjesec je pobjeda kod Lepanta, kada je papa Pio V. (nije slučajno da je i on bio dominikanac) pozvao sve kršćane 7. listopada 1571. na molitvu krunice, molitvu koja je spriječila Osmansko Carstvo u osvajanju Europe i otada je listopad proglašen Gospinim mjesecom.

To je stvarno zanimljivo. Jer često mislimo (i ja sam) da je krunica neka molitva dosadna, ponavljajuća i na kraju nitko ne moli kako treba. Ali ona nas zove svaki put na meditaciju, na promatranje Kristova spasiteljskog otajstva, rođenja, života, smrti i uskrsnuća, koji su na kraju krajeva otajstva i ljudskog života, svi smo pozvani na to. Zbog toga Pavao VI. u svojoj enciklici Marialis cultus govori o tome i kaže čak kako je krunica bez razmatranja kao tijelo bez duše. Zamislite, molimo se Blaženoj Djevici Mariji, a, kako kaže Papa, krunica je Radosna vijest, evanđelje, kristološka molitva jer po Mariji promatramo Spasitelja našega Isusa Krista.

Mislim da je to jako važno zato što puno ljudi zna stavljati Isusa Krista u neku zaboravljenu prošlost, kao neku osobu koja je činila dobro u svom vremenu, velik prorok… ali sam Isus Krist je odgovor na svaku situaciju, na svaku patnju, na svako trpljenje, na svako veselje ljudskog roda. Zbog toga mislim da je i krunica uvijek djelotvorna baš zbog toga jer Krist je uzor i rješenje za sve, a da ne govorim o ljubavi prema neprijatelju. Što želim reći time – da je najbolja pomoć i najbrži put do Isusa Krista Djevica Marija koja jedina zna kako začeti, odgojiti i rađati Krista djelima milosrđa, ljubavi i praštanja, zbog toga ova pobožnost i danas djeluje jer milosti Božjoj – Njemu hvala – nema granica.

Pomalo sam i prije dao naznake ovog odgovora. Svaki od nas, svaki kršćanin pozvan je živjeti svoj život po uzoru života Isusa Krista jer, kako rekoh, On je naš uzor i odgovor na svako trpljenje, a i na uskrsno veselje. Zbog toga moliti krunicu, po Mariji, znači suobličiti se životu Isusa Krista, imati dovoljno vremena, dok razmatraš Njegov život, naći sebe u tom otajstvu, prepoznati i biti siguran u ono što te Bog pozvao činiti, jer mi ljudi smo nestalni i krunica dolazi u pravom trenutku. Ali neće te naći kao jučer ili prije dva dana, nego će te doticati baš u ovoj situaciji koju živiš sada, u ovom trenutku, a to može biti Radosna vijest od anđela, križni put, uskrsnuće, jedan posjet kao što je Elizabeta primila Mariju… tu se nalazi moj i tvoj život u raznoraznim trenutcima. Poziv da predaš svoj život Bogu jer On zna kako ga voditi na najbolji način po uzoru sažetka evanđelja koji se nalazi u krunici.

Smatram kako, prije svega, ono što je potrebno jest da budeš svjestan sebe i toga koliko mi puno stvari ne možemo bez molitve. Međutim, znam da nije lako, i dok odgovaram, mislim i na sebe. Zbog toga naći nekog brata koji može i želi moliti s tobom može biti jedna pomoć dok ne uđemo u naviku moliti svaki dan krunicu gledajući ju također kao jedan razgovor u kome mi samo dobivamo, a ništa ne gubimo. Potrebno je isto tako boriti se, jer sama molitva je jedna borba, znamo to. A kako se ustraje u borbi: padaš, ustaješ i počneš ispočetka, takav je kršćanski život. Ako Blažena Djevica Marija vidi tvoje srce kako se bori, ona će ti pomoći jer je njoj u interesu da ti pomogne, da te digne, ali znam po iskustvu da kad se trpi i ne znaš više kamo ćeš, jedino to nam preostaje.

Ovo mi je pitanje izmamilo osmijeh jer nije uvijek lako predočiti sebi važnost molitve, a kamoli odgajati nekog da to čini!? Nije uvijek uspješno, ali iskustvom pokušavam im predočiti dajući im isto tako razloge zašto moliti i uteći se Mariji. Jednostavno jer je ona, kako molimo u njezinim litanijama, Prijestolje Mudrosti i može vam pomoći oko učenja, ona je Utočiste Grješnika, ako si pao hrabro – evo ti sklonište, ona je Utjeha Žalosnih, nema boljih od nje da te tješi, ako ti glava zaluta u banalnostima, evo ti Marije Majke prečiste, pomoćnice kršćana. Ovisno o situaciji, Marija može i jest rješenje za naše poteškoće, ali ponekad koristimo red sjemeništa i stavimo krunicu kao obveznu molitvu znajući da im nije na štetu nego za njihovo dobro. Ono što smo mi primili od našeg rektora vlč. Michelea Capassa je: „Nema dobrog, svetog, čistog svećenika bez Djevice Marije naše Majke. Tražite zagovor kod nje!“, i to pokušavam prenositi i njima.

Vjerujem da je ključ ovog pitanja baš u tome da je molitva krunice sredstvo kako bismo mogli predati se Božjoj providnosti. Ako ne, ona postaje samo jedno traženje Božjeg djelovanja u našem životu koji treba odgovoriti kada ja želim, treba promijeniti situaciju kada ja tražim jer činim ovo i ono za Boga pa mora On meni. To ne ide tako.

Tim odgovorom ne kažem da Gospodin ne usliša molitve, ne ozdravlja bolesne i da ne trebamo moliti za to, jer svi mi, počevši od mene, tražimo od nekih ljudi da mole za nas, na neku nakanu i vjerujemo da Bog koristi sve kako bi nas približio sebi jer Njemu ne trebaju naše molitve, naš post, zavjeti… nego mi smo Njega potrebni i On to koristi da nas privuče k sebi. Neka nitko ne misli da je On više sklon nekima, a drugima nije. Bog sam zna što je najbolje za svakog i djeluje u mjeri u kojoj se predamo Njegovoj providnosti. Čuo sam puno iskustava ljudi koji su molili devetnice, zavjetovali su se i nije se ostvarilo ono što su tražili, ali su nakon toga dobili mir da uđu svaki dan u ono što je Gospodin pripremao za njih, znajući kako je to najbolje zasad i kako ih Bog do kraja ljubi.

Ne mislim da je zaboravljena, ali možda je ostavljena sa strane jer mi tražimo brze odgovore, brzo rješenje za sve što nam je teško ili nemoguće, a kad to ne dobijemo, kažemo: „Ma, tko će se više moliti?“ Zaboravljamo da sve ima svoje vrijeme. Bog nas preko Marije čuje, ali možda u ovom trenutku neće reagirati jer nije za naše dobro ili Bog ne želi to za nas danas. Dok odgovaram, dođe mi na pamet Isus u Getsemanskom vrtu i njegove riječi: „Neka me mimoiđe ova čaša“, ali: „Neka bude Tvoja volja.“ Molitva nam na poseban način pomaže ući u Božju volju, ne samo da On reagira i rješava naše probleme. Lako se odreknemo i ostavljamo neke stvari kad mislimo da ne ide kako bismo htjeli i planirali.

Bilo mi je fascinantno vidjeti kako ovdje vjernici prije svete mise mole krunicu. Još mi nije poznato odakle ova tradicija, ali zasigurno snažan običaj koji nas usredotoči na ono što živimo na svakoj svetoj misi – potpuno predanje Gospodina našega Isusa Krista za nas, stavljajući nas u otajstvo našeg spasenja.

U São Paulu gdje sam rođen od malena sam molio krunicu sa svojom bakom koja je oduvijek imala jednu skupinu koju mi zovemo „ulična skupina“. U svakoj ulici jedanput tjedno kod jedne osobe bi se okupili svi susjedi i molili krunicu. To mi je uvijek bilo drago jer svatko bi iznosio za što moli i radi čega. Iako smo imali već određene zajedničke molitve, vjerujem da je i to utjecalo na moj poziv jer bio sam jedan od nekoliko mladića koji je pratio te molitvene skupine. Nažalost, ne znam je li to danas nastavljeno, ali znam da se nakon bakine smrti moja obitelj jedanput mjesečno okuplja i mole zajedno krunicu. Očito da običaji nisu isti, ali jest molitva.

Mogu spomenuti Sv. Bernarda i Sv. Ljudevita Mariju Grignona de Montforta koji su svoj život dali za rasprave o Djevici Mariji i koji su nam prenosili pravo štovanje prema njoj. U današnjem vremenu ne bih mogao ne spomenuti Sv. Majku Tereziju i Sv. Ivana Pavla II. koji su isto tako bili primjeri ljubavi prema Majci Mariji.

Brojni su i drugi svetci, ali za mene su ovi nabrojani djelotvorni primjeri kako se uteći našoj nebeskoj Majci.