Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Zanimljiva je konstatacija – i to u naslovu – osvanula ovih svibanjskih dana u jednom zagrebačkom dnevniku: „Svibanj ’45. nije za sve Hrvate isto što i za ostale Europljane – mjesec pobjede“. Zanimljivo! Ali zašto bi i bio?! Uostalom, nije to sa svibnjem i Europom baš tako jednostavno…

Red Srba, red antifa

Primjerice, 9. svibnja ne obilježava se u suvremenoj Europi, jer se 8. svibnja u zapadnoeuropskome kontekstu smatra danom završetka Drugog svjetskog rata, a 9. svibnja sovjetskom potvrdom njegova kraja. O tomu kako je to s najljepšim – prije, dakako, ovih vremenskih promjena – mjesecom u godini i toj pobjedi zapravo prilično komplicirano govori i činjenica kako je ovogodišnjoj ruskoj paradi nazočilo tek 15 stranih državnika. Od čega njih pet, neki i sa ženama, iz Republike Srpske. A 27 milijuna Rusa poginulo je u Drugom svjetskom ratu.

Kako bilo, Lijeva je naša 9. svibnja istrčala na zagrebački Savski nasip i ponovo užgala goleme krijesove povodom, vele, 80. godišnjice oslobođenja Zagreba od NDH-a. Uz to, ovogodišnje je istovremeno bilo i u znaku borbe protiv suvremenih oblika fašizma te podrške društvenim pokretima poput prosvjeda u Srbiji i palestinske borbe. Poglavito je ovo sa Srbijom zanimljivo. Kad bacite pogled na popis organizatora – tu je red Srba, red (hrvatskih…) antifa: Mreža antifašistkinja Zagreba, Srpsko narodno vijeće, Savez antifašističkih boraca i antifašista i SKJD Prosvjeta.

Uz opasku, krijesovi uz Savu gorjeli su od 1978. – i „osloboditeljima je eto trebalo 33 godine da ih zapale – do 1989. Da bi se ova kontroverzna manifestacija obnovila 2015., a otkako je vlast u Zagrebu preuzeo aktualni gradonačelnik Tomislav Tomašević i pripadajuća mu klika bilo je tu svega i svačega.

Vitalnost titolatrije

Ranijih su se godina uz dim zapaljenih krijesova vihorile jugoslavenske trobojke i pjevalo „najvećemu sinu“, kojemu – samo čekajući neka bolja vremena – Tomašević & drugovi kane vratiti trg u glavnom gradu. Trg koji se, dakle, zove Trg Republike Hrvatske, od – tek! – 1. rujna 2017. Dakle, i – stvarnim! – osloboditeljima Hrvatske trebalo je više od dva desetljeća za ovu malenu i zakašnjelu zadovoljštinu svim žrtvama ratnog i poratnog jugoslavenskog komunističkog i titoističkog terora.

Ipak, u jednom se trenutku učinilo kako je došao kraj toj, kako ju je nazvao jedan desničarski lider, titolatriji. Zakratko, međutim.

Sljedba kumrovečkog masovnog ubojice, pošteno govoreći, pokazala je respektabilnu vitalnost. Ove ih se godine na trnjanskoj vatrici uz Savu grijao rekordan broj. Očekivano, baš kao i uvijek od 2015., ovo su subotnje okupljanje obilježili prosvjedi onih koji drže kako je riječ o oživljavanju propalih koncepcija, u prvom redu, kako je to primijetio povjesničar Zlatko Hasanbegović, jugoslavenskoga komunizma, pod krinkom apokrifnog tzv. antifašizma. No oni što su se lani u studenome u Zagrebu okupljali ispod transparenata Jedna balkanska država i(li) Jedan jezik jedna borba, pokazali su stanovitu lukavost. Nije bilo zastava koje su ih ranijih godina identificirale – dakle ni jugoslavenskih ni komunističkih – nego samo onih duginih boja… Lija je lukava – Tomašević…

Ustani, Franjo!

Mada, i to je uistinu bizarno. Zna se, naime, kako su se komunisti, osobito odmah poslije rata, obračunavali s tom „buržoaskom izopačenošću“, „neprirodnim bludom“ i prijetnjom za „zdravu radnički omladinu“. Suptilno, naime, kao, uostalom, i sa svim drugim neprijateljima „socijalizma s ljudskim likom“.

Dojma sam, međutim, kako se usred (katastrofičnih) dvojbi: može li Zagreb u jednom danu neokrznut preživjeti: Hod za život, derbi Dinamo-Hajduk i antife na Savi pod zastavom duginih, ili, svejedno, pastelnih – Benetton (takoreći) boja (?!), izgubila ocjena Igora Peternela, koji je, još dok su Možemovci po šumama i gorama skupljali krijesove za ovogodišnju paljevinu, gotovo uzviknuo: „Pomirba Franje Tuđmana je umrla!“

Što je, u biti, parafraza onoga – pomalo i zaboravljenoga – predizbornoga slogana Zorana Milanovića iz 2015.: „Ili mi, ili oni!“ Tako se, naime, aktualni predsjednik ustremio na desnicu. Poslije čega onda jugoslavenske zastave i petokrake k'o kakve goleme šake posred njih nisu bile nikakvo čudo po zagrebačkim ulicama. Baš kao ni (komemorativne) izložbe posvećene istaknutim SANU-ovcima usred grada prošle zagrebačke zime. 

A Liješće?!

Možda je rečeni potpredsjednik stranke Dom i nacionalno okupljanje, koji se evo sjetio prvog predsjednika i njegove – uspješne! – pomirdbe djece (i unuka) ustaša i partizana iz 1990-ih, (malo…) i dramatičan do patetičnosti kad veli kako pobornike krijesova treba ugasiti tj. (politički) poraziti, jer je u suprotnom alternativa izumiranje hrvatske nacije. Ne treba, međutim, ni ignorirati manifestaciju/e poznate po svome neokomunističkom i jugonostalgičnom koloritu.

Prije svega zbog toga što ovi što vladaju Zagrebom i određuju drugima, primjerice Hodu za život trasu kojom će hodati te propituju hoće li na koncertu na kojemu se slavi život nastupiti najpopularniji hrvatski domoljubni pjevač, kojemu je inače zabranjeno nastupati u prostorima kojima gazduju „trnjanski kresovi“.

Njihova je, istina, vlast svoj legitimitet stekla izbornom pobjedom. No kako bi pokazao da je zbilja gradonačelnik svih Zagrepčana, Tomašević se trebao, prije negoli će ovoga 9. svibnja stati ispod zastave duginih boja, u zagrebačkoj Gornjoj Dubravi pokloniti žrtvama partizansko-komunističkih zločina počinjenih tijekom 1945./'46., koji su, njih 23, pronađeni u šumi Liješće u dvije masovne grobnice. Mogao je to i lani, i preklani – svake godine svoga mandata. Jer, do sada su na širem području Zagreba ekshumirani posmrtni ostaci 437 žrtava iz Drugog svjetskog rata. Iako, Hrvatska je dugo držala glavu u pijesku. Tek u posljednjih deset godina ozbiljnije se pristupilo ovome poslu. Ministarstvo hrvatskih branitelja je istražilo više od 630 lokacija diljem Hrvatske vezanih za Drugi svjetski rat i poslijeratno razdoblje, provedene su ekshumacije na više od 90 lokacija u 16 županija te su ukupno ekshumirani posmrtni ostaci više od 2 200 žrtava, a za njih 2 046 organiziran je dostojanstven posljednji ispraćaj.

Posao, međutim, nije ni blizu kraja.

Svježe obrijani – osloboditelji…

Slijedom čega oni koji drže kako u glavnom gradu (svih Hrvata) stanje koje je nastupilo 8. svibnja ’45. nije istinsko oslobođenje imaju sve argumente. A da je onaj kojemu Tomašević & comp. žele vratiti trg i kojega i dalje slave mislio Hrvatima dobro ne bi pustio da ga „oslobađaju“ Srbi – '45. Srpska brigada formirana inače tek u rujnu ’44. na krajnjem jugu Srbije. Znatan dio tih kasnijih „osloboditelja“ bili su svježe obrijani četnici koje je trostruki narodni heroj netom amnestirao.

Više su oni kojima se evo pale krijesovi pobili Zagrepčana tih svibanjskih dana, negoli njihovi nasljednici, s petokrakom (i kokardom) u Vukovaru pet desetljeća kasnije. Istu kapu i istu petokraku nosili su: bleiburški egzekutor, vukovarski krvnik i kalinovački ratni zločinac. Dakle: Tito, Šljivančanin i Mladić. To što se jugoslavenska zastava ove godine kamuflirala u onu duginih boja ne mijenja ništa u biti. I kad je duginih boja, zastava im je zapravo – crvena. Boje krvi, naime.

Samo još treba pronaći sve masovne grobnice u kojima su skrili nedjelo svojih krvavih ruku!

Vratimo se na kraju na početak. Istina je, dakle, svibanj '45. nije za Hrvate isto što i za ostale Europljane. I – ne treba biti! Hrvatska je, naime, jedina članica Europske unije koja ignorira odluku Europskoga parlamenta po kojoj su izjednačeni nacionalsocijalizam, fašizam i komunizam. Ova zadnji je Lijeva naša abolirala – pa eno veselo pucketa zagrebačka vatrica. Na Savi.