Lud, luđi – Trump


Nerijetki su donedavno bili skloni makijavelizam prekrstiti u trumpizam. Vrijeme je, međutim, pokazalo kako američki predsjednik zadovoljava (stroge) psihološke kriterije sva tri dijela mračne trijade: makijavelizam, narcizam i psihopatiju. Plus, nakon što se evo samoprikazuje kao Isus, blasfemija.

Lupa k'o Maksim po diviziji...

Lupa k'o Maksim po diviziji...

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Potkraj prošloga tjedna i The Guardian se priključio onim medijima koji su u aktualnom, zapravo višemjesečnom, ludilu Donalda Trumpa – kojemu se kulminacija još niti ne nazire – prepoznali „teoriju luđaka“ njegova predšasnika Richarda Nixona, koji je, uči nas povijest, neslavno, zbog afere Watergate, skončao, negdje na polovici, svoj drugi mandat u Bijeloj kući. Postavši tako prvi američki predsjednik u povijesti koji je podnio ostavku. (I Trump se, kad smo već kod povijesnih paralela, bliži – izabran je u studenom 2024. – polovici mandata…)

Nepravedno je, međutim, to što povijest političara, kojemu su glave došli novinari gradske rubrike New York Timesa, pamti ponajprije po rečenoj aferi i evo sada kada u Washingtonu stoluje šef države upitnih mentalnih kapaciteta po rečenoj teoriji.

Eh, da (nam) je danas Nixon…

Za njegova predsjedničkog mandata okončan je, naime, rat u Vijetnamu, uspostavljeni su odnosi s Kinom, oni sa Sovjetskim Savezom značajno su poboljšani, a promijenjeni su i odnosi u trokutu velikih te je bila smanjena opasnost od nuklearnog rata. Sve, dakle, suprotno od politike predsjednika koji također po drugi put vodi „najbolju demokraciju na svijetu“. Ukratko, spomenutu teoriju, koja se već danima prepričava kao da je jučer obznanjena, Nixon je objasnio svome budućem šefu kabineta Bonu Haldemanu tijekom šetnje plažom uz Tihi ocean 1968. Jasno, unatoč krajobrazu, razgovor je bio daleko od – romantike, a mnogo kasnije, 2000. u knjizi Arogancija moći prepričat će ga Anthony Summers.

Predsjednik je svome sugovorniku povjerio kako želi uvjeriti Vijetnamce da je došao do točke u kojoj može učiniti bilo što da zaustavi rat. „Samo ćemo im kazati 'za ime Božje, znate da je Nixon opsjednut komunistima. Ne možemo ga obuzdati kad je ljut – i drži ruku na nuklearnom gumbu'“, tumačio je Nixon ovaj svoj (pakleni) plan, vjerujući pritom kako će Ho Chi Minh za dva tjedna osobno moliti za mir. No, rat je u Vijetnamu i dalje bjesnio, Nixonovo – fingirano?! – ludilo nije impresioniralo Vijetnamce. Legendarni (višestruki) šef američke diplomacije Henry Kissinger svjedočio je mnogo kasnije kako mu je 1972. predsjednik povjerio: „Uništit ću ovu prokletu zemlju, vjeruj mi. Rado bih upotrijebio nuklearnu bombu. Jesi li je pripremio?“

I Kissinger dobro došao

Srećom, Kissinger ga je odgovorio. Ipak, uslijedilo je žestoko bombardiranje Hanoja tijekom božićnih blagdana ’72., kako bi se Sjeverni Vijetnam vratio za pregovarački stol. Rezultat je, istina, bio mirovni sporazum. Ali iz toga je vremena upamćena i ocjena kako su dogovoreni uvjeti na razni onih koji su bili uglavljeni i prije žestokoga napada na glavni vijetnamski grad.

Jasno, ovoga, srećom samo potencijalnog, Nixona posezanja za nuklearnom bombu, sjetili smo se – ne bez posvemašne jeze! – onoga nedavnog dana kada je Trump zagalamio kako će jedna cijela civilizacija večeras umrijeti! Od čega, usprkos doista sredinom prošloga tjedna uspostavljanja krhkoga primirja, očigledno još nije odustao…

Ne želeći, dakako, ekskulpirati Nixona, valja kazati kako on zapravo i nije rodonačelnik „teorije luđaka“. Još je Niccolò Machiavelli u djelu Vladar pisao kako je „mudro glumiti ludilo“, kao bi se zavarali protivnici. U biti, cilj je da suparnik povjeruje kako onaj drugi ne djeluje po pravilima racionalnog ponašanja, što ga, jasno, onda čini opasnijim i manje predvidivim. I, baš kao što je Nixona vjerojatno nepravedno pamtiti samo po sramnoj aferi i kontroverznoj teoriji, tako i toga glasovita Firentinca ne bismo trebali povezivati samo s onim – uvriježenim – cilj opravdava sredstvo. Mada, činjenica je kako smo se kroz povijest, a možda trenutačno ponajviše, uvjerili da su politika i etika uistinu različite, na što je upozoravao taj renesansni političar, književnik i filozof.

Blasfemija uz suradnju Al-a

Kako bilo, psiholozi – a čim je o Trumpu riječ na njihovu smo terenu – makijavelizam pripisuju onim pojedincima koji su spremni napraviti štogod je potrebno kako bi ostvarili svoje ciljeve. Proračunato, prevarantsko i obmanjujuće ponašanje koristi se bez promišljanja u dugoročnim posljedicama i nanošenju štete drugima. Psiholozi nadalje dijagnosticiraju kako osobe koje imaju makijavelistički pristup u svojoj osobnosti smatraju da oni ljudi koje iskoriste za svoje potrebe vjerojatno to i zaslužuju jer su previše naivni i ne shvaćaju kako svijet funkcionira. Tko ovdje ne prepoznaje trenutačnog neobuzdanog jurišnika na civilizaciju, ne zna u kakvom je svijet problemu.

Uz to, kažimo i kako je makijavelizam dio mračne trijade, koju još čine – narcizam i psihopatija. Psiholozi pritom kažu kako makijavelisti manipuliraju samo kad su sigurni u značajnu dobit s najmanje štetnih posljedica. Psihopati, međutim, manipuliraju iz navike, zabave ili nagona. A, narcistički nastrojeni manipulatori iz egoističnih razloga. Slijedom čega treba primijetiti kako je vjerojatno neprecizno – a ima i takvih pokušaja – Trumpa vezati samo za makijavelizam. On, naime, zadovoljava (stroge) kriterije sva tri dijela kazane – trijade. Mračne! Uostalom, njegov ovotjedni luđački napad na papu Leona XIV., koje je taj također Amerikanac primio s indignacijom, održavši (i) mali sat vjeronauka zemljaku-bezumniku, govori kako Trumpu zapravo više i nije mjesto u Bijeloj, nego u kući neke druge boje. Žute, primijerice! A, što tek kazati nakon što je početkom tjedna na svojoj društvenoj mreži Truth Social objavio fotografiju nastalu pomoću umjetne inteligencije koja ga prikazuje kao Isusa?!

„Führer-princip“

Pa, ništa doli kako je Nixon, u usporedbi s ovim svojim nasljednikom, jedan fini, uravnoteženi gospodin. Slijedom čega se treba ispričati norveškom filozofu Larsu Svendsenu, autoru eseja Glupi idiot u Bijeloj kući, objavljenom u travnju prošle godine (i) u Večernjem listu. Nerijetki su, naime, zamjerili tome profesoru sa Sveučilišta u Bergenu – osim naslova – i to što je podsjetio na Shakespeareova Kralja Lira ii zapravo, proročanstvo: „Jest prokletstvo doba ovoga u tom što ludi vode slijepe. Problem, i to ne mali, u tomu je što se sljepilo plaća, pa će ga platiti i Amerikanci koji su po evo drugi put izabrali poklonika 'teorije luđaka'." (Mi ostali smo kolaterala. Zasad…)

Štoviše, Svendsen, koji je ovoga tjedna u Zagrebu promovirao dopunjeno izdanje svoje knjige O glupanima, idiotima i glupim idiotima, tvrdi kako će detrumpifikacija (možda) morati biti temeljitija nego denacifikacija u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata. I, nije, dakako, izbjegao u spomenutom zagrebačkom dnevniku kazati što misli o usporedbama Trumpa i Hitlera. Drži pritom kako je jedna sličnost primjerice „Führer-princip“, zahtjev za lojalnošću – ideja da je ispravno sve što vođa kaže. Konačno, aktualni je američki predsjednik priznao kako su mu jedina ograničenja njegova vlastita moralna ograničenja te kako ona institucionalna ne priznaje. Ipak, Svendesen inzistira na jednoj bitnoj razlici. Podsjeća, naime, kako je Hitler sam napisao svoju knjigu Mein Kampf.

Makar to…