Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

I ovotjedni intervju Milorada Dodika nije, u biti, donio ništa novo. Osim – možda? – znakovite Bajine konstatacije kako Srbi iz prijeka neće nikakvu BiH, slijedom čega su svih ovih godina na diplomatskoj pozornici, poglavito onoj europskoj, proglašavani lošim momcima, ali se, povjerio se Politici, to malo promijenilo. Ma, što malo (?!) – pa nije li onaj od kojega je političko Sarajevo i svekolika mu pripadajuća čaršija očekivalo da uhiti eresovskoga vožda, na izlaznim vratima, a on se evo doima nikad jačim? I raspričanijim.

Sukob civilizacija

Uostalom, dajući rečeni intervju na svojoj rezervnoj, dakle beogradskoj adresi – Ulica Vaske Popa, Dedinje – i dosljedan svome vokabularu, poručuje kako je sećijaškoj politici odzvonilo. Naglašavajući uz to kako je Republika Srpska upala u potpuni civilizacijski nesporazum sa Sarajevom. U prijevodu: Dobro došao u Bosnu, Huntingtone! Jasno, odgovor iz – još od Schmidtove abdikacije – šokiranog Sarajeva se čeka… I, kako predsjednik RS-a u sjeni nikada nije svladao diplomatski jezik, opet udara u svoje stare gusle. Državna imovina, nonšalantno apsolvira jedan od najvećih be-ha problema, ne postoji, a ako tzv. međunarodna zajednica krene razvlašćivati entitete i od, veli, Srpske praviti podstanara, eresovski će parlament donijeti odluku o samostalnosti.

Još donedavno ovo bi se – u Sarajevu – smatralo otvorenim pozivom na secesiju. U (ponešto…) izmijenjenim okolnostima, riječ je pak o (samo) političkom stavu. Klasičnim i kroničnim dodikovanjem, ali više nema prijetnji kaznenom prijavom. Tako da, sad već, stari Miletov san: (gotovo) svi Srbi u jednoj državi više i nije samo deja vu. Poslije, naime, promjena u OHR-u te, posebice, nakon što su Washington i Moskva gotovo vezali zastave, njegova secesionistička galama počinje dobivati na važnosti. Izaziva, naime, podno Trebevića nemalu nelagodu.

Slijedom čega, međutim, dolazimo do pitanja: tko i što može govoriti o Tisućljetnoj i Nedjeljivoj?

Bilo jednom u studenom ’91.

Prije negoli će se eresovski Huntington ispovjediti beogradskome dnevniku, o aktualnoj je Bosni i Hercegovini na Federalnoj televiziji progovorio, česti joj gost, Sead Turčalo. Jasno, i on je, baš kao i svi u Sarajevu, znao kako će, čim se Trump vratio u Bijelu kuću, Švabo iz dotiranog filma otići otkud je i došao. Nesnađena Europa, drži taj dekan sarajevskog Fakulteta političkih znanosti, nije izvukla pouke iz prvoga mandata nesuđenog Nobelovca. Dojma je, također, i kako se američka (hladna) sjena sve više nadvija nad Bosnom, uz prijeteću opasnost kako će Visoki predstavnik, bude li biran pod washingtonskom paskom, raditi na normalizaciji politike secesionizma i dodatnom, veli, produbljivanju etno-teritorijalnih podjela unutar države.

Što je, zapravo, djelimice prepričana Dodikova teza o promijenjenim okolnostima, na koju se – također u Politici – nadovezao Nenad Kecamnović podsjećajući kako su Srbi s ove naše, dakle bosanske obale Save (ili Drine…), još na plebiscitu u studenome ’91. odlučili da ostanu sa Srbijom…

A, govoreći o poziciji BiH, usred činjenice kako pušu novi (američki) vjetrovi, Turčalo otkriva da je mlijeko bijelo, pa kaže kako je BiH, u biti, od Bruxellesa zaboravljena. Slijedom čega je ispalio pleonazam bez presedana: „Mi smo tu naravno na rubu ostavljeni, na nekom rubnom rukavcu margine Europske unije, ali bukvalno!“

Profesorska rezignacija

Ne može se – čisto, zapravo, sumnjam da može! – sveučilišnom profesoru dogoditi „rubna margina“ tek tako. Pripisujem je zato stilskom pleonazmu koji je posljedica dekanove rezignacije činjenicom da je Bosna tamo negdje daleko – evo još natruhe pleonazma! – na periferiji. Zanimljivo je pak kako je Turčalo, govoreći o produbljivanju etno-teritorijalnih podjela unutar države, zametnuo da je na njegovu fakultetu prije dvije-tri godine Ljiljan Zlatni umirivao studente u prepunome amfiteatru kako – već! – ima spremnog nasljednika koji će biti Hrvat po volji sarajevske nomenklature. I bi – Savjetnik!

A, što je prošloga tjedna Komisija Justitia et Pax BK-a BiH krstila pravim imenom – etnički aparthejd.

Kada, dakle, rečeni profesor govori o „rubnoj margini“, on, više-manje, parafrazira najpoznatijega eresovskog pjevača, laktaškog slavuja kada – a to je uvijek! – zbori o nemogućoj državi. Razlika je u tomu što Turčalo vjeruje kako Ovo i Ovako može do unedogled, a Baja misli kako je fajrunt. Već bio…

Kad Baja „driješi kesu“…

Pri čemu treba podsjetiti sve one što su se rugali Dodiku dok se šepirio s (crvenom) Trumpovom kapom, neposredno nakon što se ovaj vratio u na mjesto zločina u Washington, te neumorno, pomoću američke tvrtke Dickens & Madson, ulagao u eksplicitni cilj lobiranja – neovisnost Republike Srpske i ukidanje Ureda visokog predstavnika.

Prema svjedočenju Christiana Schmidta, koji je ovih dana o svojoj teškoj sudbini kazivao za Frankfurter Allgemeine Zeitung, nije Baja žalio: izdvojen je, svjedoči odlazeći Visoki, iznos gotovo ravan godišnjem proračunu OHR-a.

Pa je onda i logično što je Tisućljetna na „rubnoj margini“…