Razgovarao: Josip Vričko, Katolički tjednik

  Dr. sc. vlč. Hrvoje Kalem rođen je 1982. u Gornjem Vakufu-Uskoplju. Za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je 2008. Studij teologije okrunio je doktoratom iz fundamentalne teologije na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu 2017. Kao profesor djeluje na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, a više je godina surađivao s KBF-om u Đakovu. Prije dvije godine mu je (osim izvatka iz doktorskoga rada) objavljena treća knjiga, Objava i vjera – Progovori nam u Sinu, u izdanju KS-a u Zagrebu. Slijedom rečenoga, prof. Kalem je adekvatan sugovornik za temu Vjera i znanost.

Poštovani, nerijetko se može čuti kako su vjera i znanost u suprotnosti. Dakako, u ovoj se tvrdnji naročito ističu oni koji ne vjeruju u Boga, kaneći tako uputiti na nadmoć znanosti u odnosu na vjerovanje, i prikazati vjeru u Boga infantilnom fantazijom primitivnih osoba. S druge pak strane, u vjerničkim se krugovima želi naglasiti kako su vjera i znanost komplementarne. Kako – i može li se uopće – ovaj sraz pomiriti?

    Lijepo ste distingvirali razloge onih koji su pro et contra suglasja između vjerske i znanstvene spoznaje. Pokušaj ukazivanja nadmoći znanosti nad vjerom više i nije tako nov, a rapidnim razvojem tehničkih znanosti te digitalnom revolucijom postaje sve učestaliji i očitiji. Unatoč tomu što se (radikalno) odvojila od vjere te što joj je naravno graditi i artikulirati svoj znanstveni pogled na stvarnost, znanost, koliko god bila napredna, nema potrebu za negativnim odnosom prema vjeri, kao i obrnuto.

   No, možebitna zabluda znanosti u poimanju cjelokupne stvarnosti, kojoj pripada i Bog, sastoji se u tome što računa samo i isključivo s jednim tipom razuma u svome spoznavanju. Odnos vjere i razuma, a time vjerničkog i znanstvenog spoznavanja, najbolje je pojasnio novi crkveni naučitelj i suzaštitnik katoličkog obrazovanja Sveti J. H. Newman. On je dobro uvidio kako znanost koristi tip razuma koji se primjenjuje u prirodno-znanstvenom području te ima svoju logičku zakonitost. Takav tip razuma uporabljuje se u sekularnom racionalizmu u komu je vidljiv radikalni oblik liberalizma te počiva na evidencijalizmu. Ako bi se vjera služila ovakvim modelom razuma koji ju nastoji svesti na puki zaključak razuma, tada takva vjera i ne bi bila nešto nečuveno. Priznavati samo ovakav tip razuma znači stanjiti razum i svesti ga na jednodimenzionalnost. Vjera se uzdiže iznad ovakvog tipa razuma. Više negoli na razumskim dokazima, vjera se temelji na prethodnim mogućnostima. Ona se pouzdaje u pretpostavke i u tome je njezina posebnost.

   Dakle, jednostavno rečeno, riječ je o dvama različitim načinima razumijevanja stvarnosti. Znanstveni način spoznavanja ima potrebu za čvrstim evidencijalističkim dokazima kako bi razumio stvarnost. Međutim, vjeri se ne može pristupiti na taj način jer je njezin „objekt“ ono čemu se ne može pristupiti evidencijalistički. Dakle, razum posjeduje i jedan drugi model razumijevanja stvarnosti različit od onog koji se primjenjuje u prirodno-znanstvenom području.

    Kada se to shvati, tada nije moguće dovesti u sukob vjeru i znanost. Ovime je Newman, kao i prije njega toliki ljudi vjere i Crkve, sačuvao razum od redukcije na njegovu jednodimenzionalnost te pokazao kako se drama rascjepa između vjere i znanosti nikada nije trebala ni dogoditi.

    Zapravo je prilično začudno što je uopće došlo do rečenoga sraza, poglavito kada je riječ o Starom kontinentu. Zašto je, po Vašem sudu, k tomu tako? Naime, razvoj znanosti i sveučilišta u Europi sve do novoga vijeka bio je usko vezan uz Crkvu, a današnje znanosti svoj korijen, u biti, vuku upravo iz teologije te iz filozofije koja se nazivala „sluškinja teologije“.

   Zacijelo nije riječ samo o jednome, nego o nizu razloga koji su doveli do spomenutoga sraza. Sveti Augustin se prvi bavio pitanjem odnosa vjere i razuma. Dobro je poznata njegova krilatica Credo ut intelligam et intelligo ut credam (Vjerujem da bih razumio i razumijem da bih vjerovao). Ni za njega kao niti za bilo koga poslije njega: Boetija, Petra Abelarda, Bonaventuru, Tomu Akvinskog, Dunsa Scota, J. H. Newmana i mnoge druge nikada se nije pojavilo pitanje odvojenosti razuma i vjere.

   Sraz nastaje pojavom prosvjetiteljstva i kasnije modernizma kada se stubokom promijenila sveukupnost poimanja kršćanske vizije svijeta i života te odnosa razuma i objave, vjere i znanja, razuma i autoriteta, iskustva i tradicije. Tada se dogodio puno širi sraz – onaj između društva i religije općenito, koji je inaugurirao emancipaciju od tradicije, antropocentrizam, podložnost imanentnim zakonima, autonomiju razuma i promijenjeno značenje objave. U središtu takva pokreta nije više bilo pitanje o Bogu Stvoritelju i Otkupitelju, nego o čovjeku, a o Bogu samo ukoliko se o njemu može misliti u granicama čistoga razuma, kako je pisao Kant. Drugim riječima, kao da se čovjek umorio od do tada predominantnog načina poimanja stvarnosti te želio pokazati kako se završilo vrijeme vjere i svega s njom povezana, a započelo vrijeme znanosti, slobode i odvažna slušanja razuma te kako je čovjek konačno postao punoljetan, odnosno dostatan samome sebi.

   Time kao da su sve dotadašnje spoznaje koje su temeljene na suglasju vjere i razuma, postale nepoželjne, iako, kako Vi dobro zamjećujete, sve nove znanosti koje su nastale od toga trenutka pa do danas imaju veliki dug prema kršćanstvu. U tom kontekstu Galileo Galilei je – piše Tom Holland u svojoj knjizi Vladavina. Stvaranje zapadnoga uma – zagledan u budućnost zamišljao kako njegovi nasljednici kreću smjerom o komu on nije moga ni sanjati. Pisao je: „Otvorit će se vrata i put prema velikoj i iznimnoj znanosti u koju će umovi prodorniji od mojega proniknuti do još dubljih zaključaka.“ Holland na temelju toga zaključuje: „To nije iščekivala samo znanost. Bilo je mnogo takvih vrata, mnogo takvih putova“ – i poentira – „Jedina je konstanta bila to da su svi potjecali iz kršćanskoga svijeta.“

   Može li razrješenju toga naizgled nepomirljiva sukoba doprinijeti glasovita metafora – nazovimo je kompromisnom – genijalnog Alberta Einsteina po kojoj je „znanost bez religije hroma, a religija bez znanosti slijepa“?

   Einstein je bio zadivljen pred impozantnim kozmičkim redom, te to iskustvo nazvao kozmičkim religioznim osjećajem. Siguran sam da je iz toga iskustva došao do ove misli kojom vrlo plastično sažimlje kakva je znanost bez vjere i vjera bez znanosti. Jednako nam može biti pred očima i slika dvaju krila kojima se ljudski duh uzdiže prema promatranju istine, a kojom Ivan Pavao II. opisuje harmoniju između vjere i razuma prekinutu čovjekovom željom za moći.

  Sukob između vjere i razuma, odnosno religijske i znanstvene spoznaje je moguće itekako prevladati, i mislim da se puževim koracima prevladava. Dokaz tomu su mnogi suvremeni znanstvenici vjernici, kao i rehabilitacija Galilea, zahvaljujući Ivanu Pavlu II. Jednostavno rečeno, dok ostaje svako u svome području i načinu spoznavanja, vjera i razum ne mogu doći u sukob.

   Enciklika Vjera i razum, što ju je sveti papa Ivan Pavao II. objavio u rujnu 1998., u svojoj srži donosi poruku o vjeri i razumu, ali ne kao o dvjema oprječnim maksimama koje se ne isključuju, nego isprepliću. „Zato dakle“, kazao je Sveti Otac, „nema razloga da se razum i vjera međusobno nadmeću: jedno se, naime, nalazi u drugom i oboje ima vlastiti prostor u kome se razvija“. Dojam je, iz današnje perspektive, kako su ove Papine riječi naišle na gluhe uši.

   Da, ponavljam da i danas, iako su velika manjina, postoje znanstvenici koji uvažavaju ovaj odnos, jer razumiju da između vjere i razuma ne može biti proturječja zbog toga što i jedno i drugo, u logici dara, proizlaze iz istoga izvora. U tom smislu, možemo proširiti misao Ivana Pavla II. i dodati da odnos između vjere i razuma nije tek izvanjski, nego razum prirođeno pripada vjeri po svojoj nutarnjoj biti, kako se da iščitati i iz navedenog citata. Razum ne može dopustiti teoriju dvostruke istine, odnosno da vjera proturječi ili niječe ono što je za njega sigurno dokazano kao istina.

   Dakle, razum koji se temelji na svome bitnom odnosu prema istini, a ne kao alternativa vjeri, pokazuje koliko je u funkciji vjere. U tom smislu vjerničko razumijevanje ne polazi od apstraktnog, nego od teološkog razuma. Sam razum spada u duhovnu narav čovjeka. Budući da je razum sposoban ujediniti se s vjerom, tada dolazi do nove i originalne spoznajne moći, odnosno do teološkog razuma koji se oblikuje u svojoj otvorenosti prema objavi i vjeri. Da bismo bolje razumjeli ovaj teološki razum, odnosno da razum nije jednodimenzionalan, kako je pokazao i Newman, moramo se osloboditi prosvjetiteljske iluzije o autonomiji razuma i modernističkog razdvajanja vjere i razuma. Razum je uvijek u odnosu te mu je u naravi otvorenost apsolutnom Bitku prema komu je dinamički usmjeren.

   Blagopokojni papa Franjo, više od desetljeća i pol nakon svoga predšasnika, u studenome 2014. u Europskome parlamentu u Strasbourgu kazao je kako Europa, koja više nije otvorena za transcendentnu dimenziju života, riskira polako izgubiti vlastitu dušu i humanističku dušu. Opisao je pritom Europu kao kontinent-baku koja je izgubila vitalnost te ju je potrebno ponovno oživjeti. Kako kad europske političare koji, primjerice, inzistiraju na „povratku Kristu“, mediji najčešće krste – kontroverznim?

   Revitalizacija Europe zasigurno pripada puno konkretnijim pitanjima od ovih koja smo do sada razmatrali. Nažalost, Europa sve brže prestaje biti, pa čak i samo kulturološki, kršćanski kontinent, a geopolitički sve manje važna. Slikovito biblijski govoreći, pretvara se u usahlu smokvu koja ne donosi gotovo više nikakvih plodova, jer je zatrpala izvore s kojih se trebala  napajati.

   Teološki gledano, razlog je njezino odbacivanje korijena iz kojih je nikla, odnosno raskid s Kristom, te višestoljetna tek deklarativna pripadnost Kristu. Jednostavno, Europa se učinila neprobojnom za kršćansku poruku. Pogrješno shvaćena sloboda i antropocentrizam za kojim je žudio čovjek prosvjetiteljstva, sada su za hipermoderna čovjeka postali nepodnošljivi. Čovjek je postao umoran od svoje slobode i autoreferencijalnosti do mjere samouništenja.

   Počeo je shvaćati da mu njegova samodostatnost ipak nije dostatna, te da mu je potreban temelj i obzor koji nije načinio sam od sebe, nego ga beskrajno nadilazi. Kultura koja se odriče svoje transcendentalne supstance osuđena je na iščeznuće i bit će zamijenjena kulturom koja će nalaziti svoje nadahnuće i oslonjenost na možda nekoj drugoj transcendentalnoj supstanci. Ne usuđujem se ustvrditi da je Europa izgubljeni kontinent u tom pogledu, ali da je proigrala velike prigode kako bi sačuvala svoju, ne samo humanističku, nego i kršćansku dušu, to se ne može zanijekati.

   U kontekstu rečenoga, prebacimo se i na europsku političku pozornicu. Antisemitizam u Europi sve više jača. Mađarski premijer Viktor Orban – jedan od onih s popisa „kontroverznih“ – misli kako bi se naš kontinent i po ovome pitanju mogao „upristojiti“ samo ukoliko se vrati vrijednostima koje dolaze iz židovsko-kršćanske tradicije. Mislite li da je to tako?

   Onkraj toga što misli gospodin Orban, uvjeren sam da su vrijednosti judeo-kršćanske tradicije nenadmašive. Kršćanstvo je kroz svoju dvotisućljetnu povijest više negoli bilo koji pokušaj novog svjetskog poretka, oplemenilo kulturu i kulture svijeta. Treba biti samokritičan i priznati, nažalost, ne uvijek bez anomalija. Nemjerljiv je doprinos kršćanstva u oblikovanju zapadnog uma. Ono je unaprijedilo, uzdiglo i oplemenilo čovjeka koji je subjekt i objekt svake kulture, te na tragu Isusova primjera zaštitilo nemoćnog, siromašnog, bolesnog, žednoga i gladnoga pravde. Ne umanjujući vrijednosti drugih religija i kultura, etičke posljedice kršćanstva, samo npr. u antropologiji, su tolike da ih jednostavno nije moguće nadići.

   Transhumanizam je u tom smislu samo smiješan i, na kraju će se pokazati, tragičan pokušaj uzdizanja čovjeka. Ono do čega je kršćanska antropologija dovela čovjeka sa svim njegovim vlastitostima: kao osobe, kao bića slobode, transcendencije, kao jednostavno Božjeg miljenika, to mu nije do sada dao nijedan znanstveni i tehnički napredak. Ne vidim neku ideju, pokret, novi svjetski poredak koji bi mogli učiniti za čovjeka više od onoga što je za njega učinilo kršćanstvo, te tako moglo, kako Vi kažete, „upristojiti“ europski kontinent. Dakako da su sve religije i kulture pozvane raditi na tome, pazeći da njihove etičke posljedice budu na što višoj razini. Samo tako Europa može mirno ostati ono što je oduvijek bila i što treba biti: kuća puna narodâ, ali kuća koja ima svoju dušu.

    Kako se u ovoj posvemašnoj europskoj kakofoniji treba postaviti „obični“ vjernik, čovjek koji skrbi o svojoj obitelji, podiže djecu u ova „moderna vremena“? I, dakako, koja je uloga vjernika znanstvenika u ova – objektivno – teška vremena? Postoji li središnja doktrina koju znanstvenik vjernik treba slijediti u svojoj karijeri – životu?                                                    Vjera koja je oslonac u životu nužno mora biti egzistencijalno usvojena, praktična, primjenjiva i stamena da bi vjernik mogao uopće zauzeti stav. Smatram da bi u ovom hipermodernom vremenu, koje mnoštvom svojih ponuda zasićuje čovjekovu želju za Bogom, te naše želje zamjenjuje potrebama, bilo potrebno izbjeći dva radikalna stava. Prvi stav je demoniziranje svega oko nas i isključivo negativno gledanje na stvarnost, a drugi je stav naivna prihvaćanja svega kao dobroga te blagoslivljanje bez prosuđivanja. Mogući stav pred teškim vremenima, kako ih opisujete, je stav kulturalnog razlučivanja.

    To je stav duhovnog i kršćanskog načina čitanja stvarnosti kojim se nastoji razaznati sjene i svjetlo društvenog ambijenta. Razlučivanjem se nastoji prepoznati prisutnost Duha u onomu što je ljudsko. Stav kulturalnog razlučivanja vodi nas da u kulturi u kojoj živimo gledamo dublje i dalje od njezinih površnih izražajnih oblika. Takav stav traži ozbiljnu interiorizaciju u prosuđivanju i donošenju odluka, te napuštanje površnosti, banaliziranja ljudi, događaja i pojava, kao i oproštaj od stava „lako ćemo“ i „tako je uvijek bilo“. Siguran sam da stav kulturalnog razlučivanja može pomoći, ne samo u odgoju djece, nego i na drugim područjima, kao npr. u životu vjernika-znanstvenika. Takvom perspektivom će i sam vjernik-znanstvenik omogućiti metamorfozu težih u malo lakša vremena.

   Živimo, uz sve kazano, u dobu umjetne inteligencije kao jedne od stečevina „suvremenog doba“. Jedno od pitanja koje se nameće tim slijedom jest i mogu li Al aplikacije pružiti spoznaju žive Riječi Božje koja utječe na naš život? U „prijevodu“: mogu li katolici od nje imati koristi? Štoviše, može li umjetna inteligencija postati katolička?

     Umjetna inteligencija po sebi nije ni dobra ni loša, niti je kršćanska, niti je ateistička. Ona je kao i svi globalni proizvodi i sva sredstva onakva kakvom je mi učinimo. Od nas i od toga kako ćemo se njome služiti zavisi kakvo će to sredstvo biti. Drago mi je da ste velikim slovom napisali Riječ. Ni zapisanu Riječ Božju, a kamoli utjelovljenu nije moguće spoznati putem bilo kakvih aplikacija. Dakako da aplikacije mogu pomoći u tom procesu. No spoznaja Riječi Božje nije nikada teoretska. U tom smislu bi bile dovoljne knjige, kao i aplikacije. Spoznaja Riječi Božje je nužno i uvijek iskustvena i stvarna, nikada virtualna. Nastaje iz vjerničkog iskustva koje ne može ponuditi umjetna inteligencija. Ta spoznaja nosi čovjeka onkraj njega samoga. Ona se ne događa izvan njega, nego duboko u njemu. Drama prihvaćanja Riječi Božje odigrava se u čovjekovu srcu.

    Vjerujem da AI može olakšati pristup otajstvu, ali u biti mi ne možemo ni uz pomoć AI-ja prijeći prag otajstva, nego jedino ono može prijeći taj prag i uvući nas u iskustvo spoznaje. U tom smislu, smatram da je za suvremeni način života, sada već nužno, računati na mogućnosti AI-ja, ali su one daleko od toga da će nam pomoći prijeći prag otajstva. Umjetna inteligencija, kako implicira i Vaše pitanje, nikada neće moći zamijeniti katehetu, teologa, svećenika, propovjednika, lektora ili akolitu. Još uvijek ne mogu zamisliti humanoidnog svećenika, ne samo zbog moje ograničene znanstvene spoznaje, nego više zbog sakramentalnih razloga.