Razgovarala: Josipa Miler, Katolički tjednik

Fra Leon rođen je 1978. u selu Duboštica kod Vareša. Osnovnu školu završio je u rodnom gradu, a Franjevačku gimnaziju u Visokom. Nakon završene Franjevačke teologije u Sarajevu za svećenika je zaređen na Petrovo 2007. Pastoralno je djelovao na župama: Svisvetih - Livno, Sveti Franjo - Guča Gora, Sveti Petar i Pavao - Brajkovići, a od 2019. na službi je u Varešu.

Došašće je liturgijsko vrijeme koje nas uvodi u otajstvo Božića, ali i vrijeme duhovne priprave i budnosti. Crkva nas poziva kroz ove tjedne obnoviti svoju vjeru, nadu i ljubav, te otvoriti srce Gospodinu koji dolazi. Došašće je vrijeme iščekivanja, ali ne pasivna, nego aktivna i radosna iščekivanja Božje blizine.

Za vjernika središnje značenje došašća jest spremnost – budnost srca i duha. To znači prepoznati trenutke Božje prisutnosti u svakodnevici, dopustiti da nas Božja riječ prožme i preobrazi, te u konkretnim djelima ljubavi posvjedočiti svoju vjeru. Došašće nas poziva i na obraćenje, na sabranost, molitvu i činjenje dobrih djela, osobito prema onima koji su u potrebi.

U vremenu kada nas svakodnevica često odvlači od bitnoga, došašće nas vraća izvorima – poziva nas obnoviti odnos s Bogom i bližnjima kako bi proslava Božića bila doista susret s Kristom koji dolazi među nas kao Svjetlo svijeta i Knez mira. Došašće je budno iščekivanje dolaska Gospodina, da nas sve obnovi i spasi.

Došašće, iako nas izravno uvodi u otajstvo Kristova utjelovljenja, u sebi nosi i duboku vezu s cijelim vazmenim otajstvom – Kristovim životom, mukom, smrću i uskrsnućem. Utjelovljenje i Uskrs nisu dva odvojena događaja, nego jedan jedinstveni Božji zahvat spasenja. Bog koji postaje čovjekom u Betlehemu isti je onaj koji na križu daruje svoj život za nas i u uskrsnuću pobjeđuje smrt.

Došašće nas, stoga, poziva promatrati cjelovitost Kristova otajstva. Dok iščekujemo njegov dolazak, ne promatramo samo povijesni događaj rođenja, nego i njegovo ponovno slavljenje u slavi. U tom smislu, došašće u sebi već nosi uskrsnu dimenziju – poziv da budemo ljudi nade koji žive iz svjetla uskrsnuća i iščekuju konačni susret s Gospodinom.

U vremenu došašća Crkva nas uči prepoznavati Boga koji dolazi u našu svakodnevicu, ali i podsjeća da je svaka priprava na Božić ujedno priprava na vječni život. Tako došašće postaje put obraćenja, vjere i budnosti, u kome se spajaju Božić i Uskrs – utjelovljenje i otkupljenje, početak i ispunjenje Božjega plana spasenja.

Živimo u vremenu u komu je Božić, nažalost, u velikoj mjeri podvrgnut komercijalizaciji. Blagdanski ugođaj često se svodi na vanjski sjaj, kupovinu i zabavu, izmišljene figure i likove, dok se istinski smisao gubi u buci ponude i potrošnje. Došašće, međutim, ima posve drugačiji ton i poruku – ono je vrijeme tišine, iščekivanja i unutarnje priprave. U središtu je Otajstvo Utjelovljenja – Isus Krist.

Lako se može dogoditi da nas blještavilo koje počinje i prije došašća dovede u situaciju da zaboravimo ono Bitno: da smo tražili Svetu Obitelj, Novorođenče, ali ih nismo našli. Da smo tražili Ljubav na krivim mjestima. A Bog se neprimjetno ušuljao među nas kako bi promijenio nas i čitav ovaj svijet. Zato se trebamo u ovom svetom vremenu došašća dobro potruditi da u središtu naše duhovne priprave bude Isus Krist.

Zadaća nas vjernika jest ponovno otkriti ljepotu „svetog čekanja“. Došašće nas uči da prave radosti nema bez priprave, a da susret s Bogom traži sabranost i mir srca. U vremenu kada sve želi biti „odmah“ i „sada“, Crkva nas poziva na strpljivost – da se ne prepuštamo buci svijeta, nego da dopustimo Bogu da uđe u našu svakodnevicu.

Braniti koncept iščekivanja znači svjedočiti da Božić nije tek lijep običaj ili trenutak slavlja, nego otajstvo susreta čovjeka s Bogom. Kada živimo došašće kao vrijeme molitve, posta, djela milosrđa i jednostavnosti, tada Božić poprima svoje pravo značenje – postaje blagdan svjetla koje dolazi u tamu, nade koja pobjeđuje svaku površnost i prazninu.

Ovo vrijeme tijekom godine ne pripravlja samo za Kristovo rođenje, nego i za njegov drugi dolazak na kraju vremena. Kako to može učvrstiti nadu suvremenom čovjeku kojem manjka istinske nade, smisla i radosti?

Došašće nas podsjeća da kršćanska vjera uvijek gleda naprijed – prema ispunjenju Božjih obećanja i konačnu susretu s Kristom koji će doći u slavi. To je izvor naše nade. U svijetu u kome čovjek često gubi smisao i sigurnost, gdje prevladavaju nemir, nesigurnost i strah od budućnosti, došašće nas vraća na temeljnu istinu: Bog nije napustio svijet. On dolazi, i to ne samo jednom u povijesti, nego uvijek iznova – u našim životima, u sakramentima, u susretima s drugima.

Ta svijest da Bog dolazi unosi svjetlo u tminu suvremenog čovjeka. Ona nas oslobađa pesimizma i tjeskobe jer nam govori da povijest nije slijed slučajnosti, nego put prema punini života u Bogu. Došašće nas uči nadi koja ne počiva na materijalnim sigurnostima, nego na Božjoj vjernosti.

Stoga, iako živimo u vremenu koje često zaboravlja na duhovnu dimenziju, upravo došašće pruža suvremenom čovjeku ono što mu najviše nedostaje – smisao, mir i radost srca. On nas poziva gledati svijet očima vjere i, unatoč svemu, ostati ljudima nade jer Krist koji je došao, koji dolazi i koji će ponovno doći, jest temelj naše budućnosti.

Zornice su jedno od najljepših i najprepoznatljivijih obilježja došašća u našem narodu. U tišini ranog jutra, dok se dan tek rađa, vjernici se okupljaju kako bi zajednički slavili euharistiju i u molitvi dočekali svjetlo koje dolazi – Krista Gospodina. U toj jednostavnosti i sabranosti krije se duboka ljepota i snaga vjere.

Ljude na zornice privlači upravo taj osjećaj zajedništva, mira i blizine Boga. Rano ustajanje, hladnoća, napor – sve to postaje mala žrtva koja u sebi nosi veliku duhovnu vrijednost. To nije tek pobožna navika, nego izraz čežnje srca koje želi biti budno i spremno za Gospodina. U svijetu koji sve čini da nam olakša život, zornice nas podsjećaju da prava radost dolazi kroz napor i predanost.

Ta rana žrtva – ustajanje prije svitanja, dolazak u crkvu dok većina još spava – postaje simbol većeg sebedarja. Ona nas uči da se darujemo Bogu i bližnjima, ne samo kada je lako, nego i onda kada zahtijeva trud. Tako zornice postaju škola vjere, ljubavi i ustrajnosti, a njihova svjetlost, koja probija tamu jutra, postaje slika svjetla Kristova koje obasjava naš život i daje mu dublji smisao.

Došašće nas poziva da otvorimo srce – ne samo prema Bogu, nego i prema bližnjima. U liturgijskom smislu iščekivanje Kristova dolaska potiče nas na razmišljanje o njegovoj prisutnosti u svakom čovjeku, posebno u onima koji su siromašni, napušteni ili u potrebi. To je vrijeme kada vjernici, nadahnuti Božjom ljubavlju, osjete dublju potrebu za djelima milosrđa.

Tako u mnogim našim župama vjernici pokreću humanitarne akcije za one koji su siromašni. Neki se trude u ovom vremenu napraviti osobne posjete bolesnim i nemoćnim. Tako da je došašće posebno vrijeme darivanja ljubavi za bližnje u potrebi.

Povećana osjetljivost tijekom došašća proizlazi iz same naravi ovoga vremena – to je vrijeme sabranosti, molitve i introspektivna promišljanja. Kad zastanemo i promislimo o smislu Božića, spoznajemo da darivanje nije samo vanjski čin, nego konkretna manifestacija ljubavi prema bližnjemu. Male žrtve i djela dobročinstva u došašću postaju put prema većoj duhovnoj osjetljivosti i spremnosti susresti se s potrebama drugih.

Tako došašće, osim što nas priprema na susret s Kristom, potiče zajedništvo i solidarnost. Ljudi su otvoreniji jer osjete unutarnju radost i nadu koja proizlazi iz vjere, a ta radost se prirodno pretače u dijeljenje s onima koji čekaju našu pažnju, pomoć i ljubav.

Marijino „Da“ predstavlja temeljni trenutak spasenja – njezina spremnost biti suradnicom Božjega plana otvara put Kristovu dolasku među ljude. Za vjernika promišljanje Marijina „Da“ tijekom došašća može biti snažan poticaj da i sam otvori srce Bogu i prihvati život u njegovoj punini.

U vremenu kada kultura smrti i ravnodušnosti prijeti ljudskim vrijednostima, Marijino „Da“ postaje primjer hrabrosti, povjerenja i odgovorna prihvaćanja života. Ona nam pokazuje kako se iz poniznosti i poslušnosti rađaju život i nada. Vjernik kroz Marijinu spremnost može naučiti kako i u vlastitoj svakodnevici reći „Da“ Božjoj volji, dopustiti da ljubav pobijedi strah i ravnodušnost, te tako doživjeti došašće kao vrijeme duhovnog rasta i obnove.

Promišljati Marijino „Da“ znači prepoznati Božju prisutnost u svakom trenutku, osjetiti radost iščekivanja i dopustiti da se Božić, Kristov dolazak, rodi i u našem srcu. U svijetu punom izazova i prijetnji, ona postaje simbolom nade, hrabrosti i života koji pobjeđuje smrt.

Došašće u Varešu, kao i u mnogim našim župama, proživljava se s posebnom radošću i zajedništvom. Ljudi dolaze na mise zornice, uključuju se u molitvene i humanitarne akcije, pale adventske svijeće i zajedno iščekuju dolazak Spasitelja. To je vrijeme kada se obitelj, župa i cijela zajednica povezuju u molitvi, dobroti i bdjenju, usmjeravajući svoje srce prema Bogu i jedni prema drugima.

Na kraju želio bih da došašće, svima nama, bude vrijeme otvaranja srca – za Krista, za bližnje, za nadu i radost. Neka svaka mala žrtva, svaka molitva i djelo ljubavi u ovom vremenu priprave postanu znak da u našem životu ima mjesta za Božju prisutnost. Budimo budni, radosni i darežljivi, jer Krist koji dolazi u Betlehemu, dolazi i u srca onih koji ga očekuju s vjerom i ljubavlju.